Gledišta

narodd Jugoslavije; DŽENANA SEMIZ EFENDIC: Stare i nove dileme u shvatanju marksističke koncepcije civilizacije. JURAJ BOBER; Kriza individualne svijesti? „U kakvom se j>oložaju nađe pojedinac autor pita se Juraj Bober kada želi publicirati svoje gledište,... ito s gledišta mogućnostd djelovanja na svijest đrugih, aktivnog zahvatanj a u razvoj društvene svijesti u sdtuaciji kada su sredstva za komundkaciju s masama, pnije svega, sredstva za očuvanje vlasti? Kakve teškoće mora savladati pojedinac (inđividualna svijest) ako želi publicirati svoje nazore? U prvom redu, sredstva za komunikaciju su institucionahziraiia, službenici, koji njima upravljaju specijahao su odabrani, kriterijd su unaprijed određeni. Autor s ovim mora unaprijed računati i formulisati samo one svoje nazore i na taj način da ne bi naišao na otpor redakcije koja samo može ili je dužna da onemogući publicitet nepoželjnih nazora. U drugom redu, postoji naknadni nadzor nad samim organima sredstava za komunikaciju s masama a u trećem postoji autocenzura, kao posljedica trajnog potiskivanja individualnog izraza. Odnos autora i redakcije, autora i cenzure možemo shvaćati u istom smislu kao odnos između dvaju igrača. Oba odahiru određenu strategiju kako da se domognu do pobjede, dakle cilja. Cilj cenzure je jasan: učiniti sve da se u javnost probije što manje informacija koje nisu u skladiu s oficdjelnom ideologijom, s nazorima onih koji su na vlasti. Pri tome cenzura upotrebljava često takve maskirajuće poteze kao što su obrana sigumosti države, unutamje poHtičko jedinstvo itd. Ali to nije ništa dmgo nego sastavni dio strategije. Jednako tako, raeđutira, postoji i strategija za autore. I u vezi s tim htio bih naglasiti da je nekada mnogo važnije tražiti upravo ovu strategiju nego unaprdjed razmišljati da se o tome i to-

me ne isplati pisati, jer to i tako nitko neće objavitd. A da li to uopće ima smisla? Ima li smisla trošiti toliko napora za publicitet nazora, kada postoji industrija svijesti koja onemogućava da se utječe na svijest drugih? Na ovo pitanje postoji samo jedan odgovor; treba tražiti sve moguće putove i načine kako da se ova industrija svijesti podredi interesima razvoja harmoničnog, kompleksnog čovjeka, ličnosti, u čemu leži i zalog za povoljan razvoj diuštva. S teorijskog gledišta _ne mogu se zakonitosti aktiviteta (vladanja, djelovanja) cjeline izvoditi samo iz zakonitosti aktiviteta njenih elemenata. Aktivitet cjeline uz sumu aktiviteta pojedinih elemenata određuje i struktura cjeline, tj. mreža veza između elemenata. Ako smatramo individualnu svdjest aktivnim elementom. tada mreža veza među pojedinim individuama nije ništa drugo nego uzajamno djelovanje, a ono čime elementi na sebe djeluju upravo je informacija. Dijalektičko poimanje odnosa individualne i društvene svdjesti trebalo bi, prema tome, polaziti od toga da svaki čovjek individualno usvaja svijet posredstvom svojih osjetila, a istovremeno ga usvaja s gledišta društvenih odnosa. lako je individualna svijest ograničena, ipak obuhvaća neponovljive trenutke života svakog pojedinca, po kojima se duhovni svijet jedne ličnosti razlikuje od duhovnog svijeta drugih ličnosti i onda kada se one razvijaju u jednakim uvjetdma. Ali unatoč tome što je društveno determinirana, svijest ipak nije samo društvena, a to manje je istovetna sa formama društvene svijesti. I kada se individualna svijest razvija pod znatnim utjecajem društvene svijestd koja se historijski razvija i koja je kao cjelina bogatija od pukog zbroja individualnih svijesti, ipak društvena svdjest ne bi mogla niti nastati niti egzistirati bez individualne svijesti. Tačno je da pojedinac upoznaje svijet na osnovu razvoja spoznaje svdjeta cijelog čovječanstva, njegovih prošlih i sadašnjih pokoljenja,

683