Gledišta

koje dr Pavao Domančić nije uzeo u obzir, njegovu kvalifikaciju je lako oboriti kao neosnovanu i proizvoljnu. Ali postoji još jedan aspekt ovog pitanja. Treba samo da pogledamo cilj odgovora dra Domančića da bismo uvideli da nije trebalo da prihvata bitku na terenu na kome ga je tako lako poraziti. To je veoma lako učiniti čim uočimo da u njegovom odgovom postoje jasna obeležja pojave koju ja nazivam naučnim idolopoklonstvom. On smatra dra Miloša Vučkovića „našim doajenom u nauci o finansijama” (647), Zbog toga na samom početku izjavljuje: ~Po našem mišIjenju, sasvim je nepotrebno bilo tražiti slabe strane ili propuste prof. dra M. Vučkoviča” (644). Dr Pavao Domančić kaže: „Pomalo se čudimo da iz tako komleksne građe prezentirane i vrlo brižljivo obrađene u knjizi dra Vučkovića dr Novica Vučić nije našao ništa pozitivno, što bi bilo vrijedno pohvale ili makar sa tim upoznati zainteresirane ekonomiste” (647). Međutim, postavlja se pitanje kako se može dati pozitivna ocena jednog udžbenika koji se, pre svega, ograničava na opisivanje i hvalisanje našeg bankarstva? Kapitalističko bankarstvo on pominje samo kad treba napraviti tamnu pozadinu da bi blistavi lik socijalističkog bankarstva još višs došao do izražaja. Lenjinovi citati uzeti su iz treće ruke itd, Takva nauka, naravno, ne može imati uspeha. Mi smatramo da se udžbenik o bankarstvu može raditi i izraditi samo na osnovama jedne solidno koncipirane naučne metodologije. Nikakva mehanička krparenja ni najnovijih, a kamoli zastarelih izvora ne mogu dovesti do pozitivnih rezultata. Postojanje „raznovrsnih metoda” ne znači nemati svoj metod, čvrsto sistematizovan u jedan jedinstven pogled na literaturu, koji bi uz to morao biti savremen i odražavati promene u društvenoj stvamosti. Ako toga nema, onda nijedan teorijski ispitivač neće dati i ne može dati ne samo „originalne” radove već ni radove kao takve, stručne ili naučne rezultate koji bi mogli biti od koristi. Zbog svega toga, i posle ove Vučkovićeve knjige moramo i dalje čekati na dobro i upotrebljivo delo o bankarstvu, koje će ibiti na nivou naše savremene stvamosti i koja će nastavu na fakultetima podizati i terati napred a ne vući nazad. No izvanredno je interesantno što dr Pavao Domančić pita; ~Konačno, što to znači kritičnom čitaocu?” Izjava Tomasa Mana da su pisci oni Ijudi koji pišu teže od drugih dade se primeniti na kritičke čitaoce. Kritički čitaoci su Ijudi koji sumnjaju u sve, Ijudi kojima je teže prihvatiti neko mišljenje nego dmgim Ijudima. A sumnja je najvažniji podstrek znanstvenog napretka. Stoga već svako čestito učenje mora shvaćati umesto da neposredno prihvaća. Ono mora biti iz temelja drugačije od puke pobožnosti. Dr Pavao Domančić je, međutim, imao dragi, sasvim određen cilj pred očima. On kaže ~da, suprotno dru Vučiću, upravo preporučimo svim zainteresiranim licima spomenutu knjigu, ne samo kao vrlo dobar udžbenik već i kao literaturu koja korisno uvodi u problematiku bankarstva” (648). Sama po sebi ta obrazloženja ilustruju idejnu širinu s kojora dr Pavao Domančić posmatra struje savremenog bankarstva.

998

DR NOVICA VUCIĆ