Gledišta

definisanje tog pojm-a. 5 ) Ali o tome kasnije, a sad da se vratimo na nedostatke ekspliciranog smisla „otuđenja”. Mnogo je prirodnije reći da čovek nije ostvario svoje humane potencije, nego da je otuđen od njih. 6) Premg svakodnevnoj jezičkoj upotrebi, jedan entitet se otuđuje od nečega postojećeg, a ne od svoje mogućnosti. Najzad, uobičajeno značenje „otuđenja” sugerira da je čovek prethodno bio u suprotnom, neotuđenom stanju. A to sigumo ne bi bilo u duhu Marksovog odnosa prema preklasnom dmštvu, mada bi bilo u skladu sa nekim Engelsovim romantičnim iluzijama o njemu. Kritičar je uvek u iskušenju da kritikovanog interpretira na najslabiji moguči način, pa da ga onda lako pobija. Prema jednom takvom tumačenju, Marks suočava čoveka samo sa krajnjim ili apsolutnim idealom čoveka. Ako je tako, čovek i n e mož e biti u drugačijem osim u otuđenom stanju. Zar onda uopšte ima koristi da se govori o otuđenom čoveku? Po mom mišljenju, međutim, Marksova antropologija se u tom pogledu ne sudara sa istorijom. On je uvek bio protiv norraativizma koji postavlja neostvarljive zahteve čoveku. Najboiji Marksovi interpretatori, uključujući maločas citirane, tačno su za>> pazili da je ideal čoveka kod njega posredovan o p-> timalnim istorijskim mogućnostima humamzacije. Marks kombinuje apsolutni i relativni humanistički kriterijum ocenjivanja. Pa ipak, i u takvoj interpretaciji njegova odredba otuđenja nailazi na teškoće. Unutar jedne istorijske epohe, od čijih optimalnih mogućnosti polazimo u vred* novanju Ijudi, postoje društvene grupe sa suštinski različitim realnim mogućnostima. Zato, na primer, za robove ne možemo reći da su otuđeni od svo je realne mogućnosti da budu slobodni, jer takvu mogućnost nisu ni imali. Naravno, postojanje nih građana pokazuje da su je u isto vreme imali ostali Ijudi. Ali zar ima smisla reći da su robovi otuđeni od t u đ i h mogućnosti?! Ako slobodni građani oličavaju realni istorijski optimum humanosti, ondg su robovi daleko ispod njega. Reći da su otuđeni od njega ne znači reći ništa preko toga, a sasvim je izveštačeno. Ni Marksov pojam suštine čoveka nije najpodesniji. Ali ne onim što uključuje, nego onim što isključuje. Marks je zaveštao filozofskoj antropologiji dosta tačnih zapažanja o suštinskim potencijama čoveka. Pa ipak, dosta sužen, vrednosno-selektivni pojam „sušdne” onemogućio mu je da obuhvati i njima

5 ) Sličnu ideiu izneo je Radomir Lukić u jednoj diskusiji (neobjavljenoj) pr nekoliko godina, u kojoj sam i ja učestvovao i prvi put izneo ovo glediste. Nije mi poznato da li je Lukić kasnije radio na formulisanju i razradi te ideje. 6 ) Zato Zagorka Pešić-Golubović u knjizi ~Problemi savremene teorije ličnosti", Beograd, 19&6. kaže da je zgodnije da se umesto o ~otuđenju čovečnosti" govori o „nedostatku covečnosti".

DR SVETOZAR STOJTANOVIC