Gledišta

već iod sadržaja učenja. Št a se uči je podjednako važno kao i ka k o se uči. Intelektualnom razvoju učenika najviše pogoduje nastava u kojoj se izučavaju sadržaji koji zahtevaju ozbiljne intelektualne napore, tj. svestranu intelektualnu aktivnost. Nastava nije spoljašnji uslov koji doprinosi ispoljavanju spontano nastalih (sazrelih) sposobnosti, već najpresudniji činilac javljanja i razvoja sposobnosti. Intelektualne operacije se uče kao i sva druga ume n j a. To se najuspešnije realizuje u procesu sticanja znanja koja takve operacije pretpostavljaju. Racionalno zasnovana nastava se oslanja na one rezultate razvoja koje je sama uslovila. U njoj se intelektualne sposobnosti planski izazivaju i razvijaju stavljanjem učenika pred sve složenije obrazovne zadatk e. To, dakle, nije nastava koja se pasivno prilagođava procesu sazrevanja očekujući da se određene sposobnosti same od sebe jave. Tome se i kod nas mora pokloniti više pažnje, i to posebno zato što smo školsku reformu usmerili suprotnim pravcem. Nekada su se naši učenici znatno ranije počinjali baviti istorijom, geografijom, biologijom itd. nego danas. Sad deca istoriju i geografiju uče tek od šestog, a biologiju, fiziku i hemiju tek od sedmog razreda osnovne Ikole. To je rezultat zablude (da su te nauke nedostupne mlađim učenicima i da ih treba zameniti „poznavanjem prirode i društva”, „poznavanjem prirode” i „poznavanjem društva”, odnosno proširenom i modernizovanom „stvamom nastavom”. Mi smo, znači, elementarno obrazovanije produžili, umesto da ga skratimo. To je dovelo do niza neželjenih posledica, od kojih su najozbiljnije: što se sve veći broj učenika mlađih razreda dosađuje na časovima, što su poslednja tri razreda osnovne škole preopterećena nastavnim gradivom (jer je sve što svaki mladi građanin naše zemlje mora saznati o istoriji, geografiji, biologiji, fizici i hemiji koncentrisano u VI, VII i VIII razredu) i što srednje škole jedva mogu da se oslone na osnovnoškolsku predspremu svojih učenika. Povrh svega, produžavanje perioda elementarnog obrazovanja na punih pet godina protivreči zahtevu za optimalnim intelektualnim razvijanjem učenika. Posledica takve solucije je zadržavanje dečjeg razvoja na prevaziđenim nivoima. U najčvršćoj vezi s prethodnim je usavršavanje metoda u č e n j a. Razmotrene mere svakako obezbeđuju da se vreme posvećeno školovanju racionalnije koristi, ali sve to skupa još nije dovoljno da bi se škola u potpunosti prilagodila sve bržem razvoju nauka. Obim znanja koja se moraju sticati u školi ne može se neograničeno proširivati. Stoga se pribegava i jednom drugačijem rešenju; forsiraju se takve metode nastave koje učenike što maksimalnije aktiviziraju i osamostaljuju i time ih osposobljavaju za samoobrazovanje, tj.za permanentno učenje i posle napuštanja škole.

975

SKOLA U USLOVIMA EKSPANZIJE ZNANJA