Gledišta

moupravljanja. To je paradoksalna situaoija, splet okolnosti kojd cmo pretvara u belo, a belo u cmo." MILAN SKRBIĆ: Dezintegracija radničke klase uzrok neuspjeha u provođenju reforme. Ovaj tekst Milana Škrbića, kao i tekstovi ostalih autora, stenografske su beleške sa redakcdjskog razgovora koji je organizovala d u ovom broju objavila redakoija „Našib tema” pod zajedničkim naslovom „Današnji trenutak reforme i samoupravljanja”. ~U današnjoj našoj sdtuaciji imamo piše Škrbić nekohko grupa podsticaja disoluoijnim procesima u radničkoj klasi. Da bi se prevladaii, potrebno dh je uočiti i objasniti. Ja ih ovako vidim. Prvi je ne po značenju i težini, nego po nekakvom redu razmišljanja, idejna konfuzija u Savezu komunista i u našem dmštvu izazvana dominacijom teorije da radnička klasa odumire (ako već nije posve odumrla), da mijenja svoju prirodu i gubi svoju klasnu suštinu. Zbog toga ona nije više i ne može biti osnovna pokretačka snaga socijalistdokog preobražaja, pa se umjesto nje kao nosilac socijalnog progresa javlja ~radni čovjek” na svom radnom mjestu gdje gotovo automatski reproducira sve više i sve savršenije oblike socijalizma... Upravo zahvaljujući teorijd koja u svojoj biti degradira radničku klasu i njezinu dmštvenu ulogu, dolazi do dmgog snažnog podsticaja disolucionim procesima u radničkoj klasi u nas: do otuđivanja klasnih organizacdja radndčke klase d dnstmmenata njezine klasne vlasti od svoje socijalne baze i do njihova prerastanja u nekakav natklasnd, općenarodni, predstavnički instrumenat funkcioniranja sdstema. Savez komunista, Savez sindikata, državni i privTedni administrativni aparat, pa i armija d policija, prestaju djelovati kao oblioi samoorganizacdje radndoke klase i instmmenti njezine klasne vlasti i posredstvom doktrine o ’radnim Ijudima' sve se više udaljavaju od svoje klasne osnove. Oni, doduše, istupaju

i djeluju kao zastupnica. nekog udaljenog historij- skog interesa radnioke kla-,se, ali se klasna suštinai njihova djelovanja teško.' može mjeriti i ocjenjivati sać stajališta konkretndh društve--. no-ekonomskih. pozdcdja radničke klase i neposrednog inte-c resa radnika. Zar bi se, u pro- < tivnom, moglo dogoditi da u uvjetima u kojima radništvcj snosi sve društveno-ekonom-.r ske terete reforme, drugi nefci; društveni slojevi doživljavajur pravi bum prosperiteta i bdc gaćenja? Kako inače objasnit . činjenicu da radndštvo nije vs stanju da lizbori svoje refor; mom proklamirano osnovnc:. pravo: raspolaganje viškorfn rada? Kako protumačiti nes. moć radništva da se odupnt dominacijl birokratskih i tebd nokratskih struktura u priv/. rednim organdzacijama, samc: volji privredne administraciji r kako u pogledu otpuštanja rsr dnika, tako i u pogledu privt; legirane pozioije administraas je, koja u raspodjeli učestvur je bez obzira na rezultate pna vređivanja, a udio radnikfc: brutalno vezuje za učinakd Kako bi se inače, moglo dopuc stiti da veliki dio radništv:r, osuđen na minimalne osobm dohotke koji jedva pokrivajj biološki minimum egzisteno; je ili ostavljen bez dkafcvcj dohotka, bude lišen organiKi rane društvene pomoći krcr razne socijalno zaštitne ako: je, bilo na bazi solidamosts bilo putem intervencije držvvnog aparata? A onda, kacu se jave spontani oblici sama odbrane radništva, pokušš ji spontane samoorganizsi cije radništva nailaze na o por i kritiku upravo u poo tičkim organizacdjama koje; izrasle iz njedara radničf'o klase. Ilustrativan je primjij za to uloga političkih orga.m zacija radničke klase u ona formd klasne borbe radništr koju danas priznajemo kao : alnu čdnjenicu i koju nazha, mo obustavama rada. U niic dosadašnjih obustava rac koje su naičešće retrospoc tivno ocjenjivane kao pc: tički opravdane i kvaliL cirane kao krajnje sr«a stvo u borbi radnika pq tiv uzurpiranja samouprtnih prava, protiv samovoo’ administracije neopravdacic

1258