Gledišta

naliza našeg razvoja u poslednjih nekoliko godina s ovog stanorišta, to jest sa stanovišta ekonomske efikasnosti i racionalnosti našeg privrednog sistema, bila bi ođ neprocjenjive važnosti za znanstveno utemeljenje daljnjih mjera ekonomske politike u reformi. Naime, kao ni model centralistički rukovođene privrede, tako ni model s naglašenom ulogom tržišta kao najboljeg mjeritelja društveno potrebnog rada ne oslobađa ekonomsku politiku brige da vodi računa o relativnom bogaćenju i siromašenju pravno jednakih društvenih pripadnika i čitavih socijalnih grupa. Slobodnija igra ponude i potražnje nužno dovodi do većih diferencijacija među faktički nejednakim pripadnicima društva, pa je znanstveno osmišIjena intervencija suzbijanja raznovrsnih vidova monopolizma u raspodjeli jedna od bitaih zadača, utohko prije što su razlike u onome što se u cnarksističkoj političkoj ekotomiji i naziva razlikama ’drušh'enih životnih uslova individua’, kod nas u osjetnom porastu prema svim poslijeratnim godinama.”

PREGLED br. 5—6/1968.

ERNST BLOH: Uspravan hod, konkretna utopija; KARL MARX: Kapital; ERNEST MANDEL: Socijalistička privreda; NERKEZ SMAILAGIĆ: Socijalizam kao radnička demokracija; BORO GOJKOVIČ; Revolucionarno nasilje i smisao historije; MUHAMED FILIPOVIĆ: Marksizam i socijalizam; RASIM MUMINOVIČ: Aktualnost filozofije u marksionu; ARIF TANOVIĆ; Vrijednost i vrednovanje u fenomenologiji i marksizmu; ERNST FISER: Nade su u Pragu; ILIOS LANNAKAKIS: Rađanje socijalističke opozicije u krilu socijalizma; i <Jr. RASIM MUMINOVIĆ: Afctualrost filozofije u marksizmu. Autor ukazuje na sudbinu fi-

lozofije u nefilozofskim uslovima sa posebnim osvrtom na raarksizam kao što je to bilo u razdoblju posle oktobanske revolucije, kada se filozofija našla pred alternativom: filozofski opservirati ili se spustiti na nivou dnevne politike, dakle politizirati radi neposrednog učešća u raspletima zapletenih i zaoštrenih suprotnosti. „ ... No nije tragična sudbina filozofije u tome što je postala oruđe jedne partije u revolucionamom pot'ijesnom času niti što su filozofski problemi ušli u sadržaj rada partijskih foruma, već što je filozofija postala ancilla dnevne pohtike i doživjela da joj ova propisuje o čemu će filozofirati i do kakvih rezultata treba da dođe, a kad se to desi, tu više ništa ne ostaje od filozofije i filozofskog duha osim imena, u staljinizmu čak ni to. Da bi ironija bila veća, sa filozofijom se katkad postupalo tako u ime ozbiljenja filozofije. Tako je shvaćena Marksova Jedanaesta teza o L. Feuerbachu kao zahtjev da se filozofi pretvore u društveno-političke radnike, jer je politička plitkost opsjednuta lažnim uvjerenjem da su samo pohtičan zainteresirani za mijenjanje svijeta. To mišljenje, na žalost, ni danas nije tuđe nekim savremenim političarima u socijahzmu premda se fakticitet poMtike objelodanjuje u djelatnosti posebne vrste, u djelatnosti koja je nemočna da obuhvati društvo u cjelini, uprkos tome što politika pretenduje na to da znači opčedruštvenu stvar. Ovo posljednje je rezultat političke ideologije koja uobražava da predstavija ojelinu, a ne uviđa da se u ime cjeline može nametnuti upravo usljed nedostatka cjeline. Budući da se tako odnosi prema Ijudima i objektima, poMtika zaboravlja da vrši nasilje nad njima, kao što subjekti politike predviđaju da se jeddno tako mogu održati. S obzirom na filozofiju, to se nasilje pokazuje u izjednačavanju fdlozofije sa zdravorazumskom spoznajom, u njenom indentificiranju sa zdravorazumSkim dijalektičkim materijalizmom, koji se, po Staljinu i nekim njegovim suvremenim sljedbenicima, sa-

1261