Godišnjak Kralj. Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926 god.

408 GODIŠNJAK KRALJEVINE 8.Н.8.

piše prvu srpsku gramatiku, izdaje rečnik i prikuplja narodne umotvorine. Ceo ovaj posao bio je znatno olakšan dvema važnim činjenicama.

Evropski romantizam XIX veka interesovao se za sve što je narodno, a sem toga početkom XIX veka Srbima je pošlo za rukom da se delimično oslobođe i stvore svoju zasebnu državu. Ono, što Vukovoj reformi jezika i pravopisa daje naročiti značaj jeste to, što je njegova reforma dobila širok jugoslovenski karakter. Hrvat Ljudevit Gaj prihvata Vukovu reformu, i u hrvatskoj književnosti uvodi štokavski dijalekat, a latinsku azbuku uprošćava po Vukovim načelima fonetskog pravopisa. Slovenac Janez Blajvajs usvaja Gajevu reformu pravopisa. Ovaj pokret zbližavanja imao je veliki uticaj i na buđenje jugoslovenske nacionalne svesti, i poznat je pod imenom Ilirski pokret.

Reforma jezika i pravopisa možda ne bi tako brzo i definitivno uspela da se nije pojavila čitava plejada mladih darovitih pesnika, koji su je oduševljeno prihvatili. Branko Radičević (1824—1853) je jedan od najvatrenijih pobornika reforme, čije su pesme pisane ne samo lepim narodnim jezikom, već su i ritmom i prostotom izražavanja u mnogome po ugledu na narodnu poeziju. Na samom svom početku nova jugoslovenska književnost dobila je nekoliko značajnih književnika u stihu i prozi. Najveći među njima je nesumnjivo Petar Petrović Njegoš (1813—1851) vladika crnogorski, čija su dela najdublje i najmislenije što jugoslovenska književnost u opšte ima. On je odlično poznavao narodnu poeziju, jezik, običaje, narodnu mudrost, psihu i karaktere, i mnogi stihovi njegovog remek dela „Gorsgok Vijenca“ citiraju se danas u svakodnevnom životu. Njegoš je i kao vladika i kao pesnik bio vatreni pobornik ujedinjenja i slobode, i čitave njegove generacije su se oduševljavale njime za velika nacionalna pregnuća. I Hrvati imaju u ovo doba velike pesnike, istinske i oduševljene pobornike Ilirizma. Pored mnogih spomenimo kao najznačajnije: Stanka Vraza, Petra Preradovića a Ivana Mažuranića. Kod Slovenaca Valentin Vodnik i Franja Prešern su predstavnici ovog doba punog poleta i vere u nacionalnu budućnost. Od srpskih pisaca valja spomenuti Jovana Steriju Popovića (1806—1856.), čija su dramska dela, naročito komedije, možda najbolje što naša književnost ima u tom rodu.

U toku XIX veka jugoslovenska književnost se udubljuje i razgranjava. Pesnici se sve više upoznaju sa velikim delima zapadnih književnosti, kao i delima ruske književnosti. Njihov ukus postaje tananiji, motivi i rodovi književni su raznovrsniji, i ono što je odista preživljeno dolazi do većeg izražaja. Obrađuje se ne samo prošlost već i savremeni život naroda u varoši i selima. Od liričara najznačajniji su među Srbima: Đura Jakšić (1832—1878.), Jovan Jovanović-Zmaj (1833—1904.) i Vojislav Ilić (1862—1894.), a među Hrvatima: Silvije Kranjčević (1865—1908.), a kod Slovenaca: Simon Janko (1835—1860.) i Simon Gregorčić (1844—1906.).

Pokret realizma ima sve većeg uticaja, naročito na prozne pisce. Među Srbima ima više pripovedača, dok se među Hrvatima i Slovencima javljaju i dobri romansijeri. Hajznačajniji srpski romansijer ovog doba je Jakov Ignjatović (1824—1888.) a om pripovedača valja spomenuti: Milovana Glišića, Lazu Lazarevića, Stjepana M. Ljubišu, Simu Matavulja izvrsnog humoristu Stevana Sremca. Tvorac hrvatskog romana je Avgust Šenoa (1438—188! .) ali on ie više romantičar, dok je Ljubomir Babić Đalski tvorac realističkog romana i pripovetke. Od hrvatskih realista valja spomenuti