Godišnjak Kralj. Srba, Hrvata i Slovenaca za 1926 god.

GODIŠNJAK KRALJEVINE 8.Н.5. 407

Junije Palmotić, Ignjat Đorđić). Najbolji i najveći među njima je Ivan Gundulić, čija epska dela imaju odlike genijalnog stvaranja. Najznatajniia đela su mu: epovi „Suze sina razmetnoga“, „Osman“ i pastorala „Dubravka“.

Kraj ovoj plodnoj i raznovrsnoj književnosti učinio je veliki zemljotres, koji je 1867. godine zadesio Dubrovnik. I u toku XVI veka ima književne aktivnosti, ali više naučne no pesničke.

U Hrvatskoj i Slovenačkoj u toku XVI i XVII veku vodile se ogorčene borbe između protestantizma i katolicizma, te je književnost sa malim izuzetkom bila u službi ove verske borbe. Od hrvatskih pisaca dela Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana predstavljaju svetovnu književnost.

Nezavisno od umetničke književnosti stvarala se u jugoslovenskom narodu jedna potpuno originalna, usmena književnost. U duge zimske večeri okupilo bi se i mlado i staro oko narodnog pevača, koji bi uz gusle, (narodni muzički instrumenat), pevao bilo negdašnju slavu i veličinu srpske države, bilo podvige narodnih junaka protiv turskih zulumćara. Onda su pričane i priče pune istočnjačke mašte, katkad tragične, katkad pune šale i humora. I narodna mudrost predavala se usmeno sa oca na siha, u kratkim duhovitim poslovicama i izrekama. Mladež je imala svoje lirske pesme, u kojima je ispoljavala sve radosti i bolove zaljubljenog srca. Bilo je i pesama koje su pevane prilikom kosidbe, žetve i drugih radova, a čiji je ritam bodrio na posao.

Narodna književnost je delom u stihu, a đelom u prozi. Pesme se dele na lirske i epske. Lirske pesme zovu se još i ženske. Epske pesme se dele na: pesme dugog stiha (šesnaesterac) i pesme kratkog stiha (deseterac). Pesme kratkog stiha su mnogobrojnije i lepše. U njima su opevani svi značajniji događaji i sve značajnije ličnosti iz istorije našeg naroda. Najznatniji su ciklusi o Kosovu, Kraljeviću Marku, Uskocima i Hajducima, Karađorđu i junacima iz Prvog i Drugog Ustanka.

Prozna književnost je pripovedna. Najveću zaslugu za skupljanje narodnih umotvorina ima otac novije srpske književnosti, Vuk St. Karadžić, čijim zbirkama je slava naše narodne poezije razneta širom celog sveta. Naiveći svetski pesnici onog doba — među njima Gete i Puškin — bavili su se prevođenjem naših narodnih pesama. Objavljivanje naših narodnih umotvorina početkom XIX veka imalo je velikog uticaja na naše pisce, i valja istaći da se taj uticaj ne oseća samo u pogledu jezika već i u izboru motiva, njihovoj obradi, prostom i neposrednom načinu izražavanja, metrici, itd. Ali, pre epohalne pojave Vuka St. Karadžića, bilo je nekoliko književnika koji su, zadahnuti racionalističkim idejama XVIII veka, bili prvi pravi narodni prosvetitelji (A. Kačić, Matija Reljković). Najizrazitiji i najdarovitiji među njima je Dositije Obrađović. Visokokulturan (putovao u Grčku, Rusiju, Nemačku, Francusku, Englesku) Dositije Obradović uviđa da je pre svega potrebno prosvetiti narod, ako se hoće da ostvari narodno jedinstvo. On piše samo u cilju đa pouči, i za tu svrhu svoj jezik prilagođava narodnom jeziku. On istina ne uspeva da ovu reformu jezika kao i ostale velike ideje, do kraja izvede, jer su ti ogromni poslovi zahtevali i više stručnog znanja b duže vremena, ali on je prvi koji je pokazao pravi put kojim treba ići.

Reformu jezika izvodi napred pomenuti Vuk St. Karadžić 1787—1861. godine, koji pod rukovodstvom velikog slovenačkog naučnika, Kopitara,