Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

a Ara ii ea 8) a aya.e year Zika. E.

“~

a“

<a pp. Se. |

“i

šemu novom obitavalištu, u predgradu grada, dočekali su me obični dani i mnogo zabune, dani jevreiskoga gradića sa svili brigama, mukama i zlim poslovima, i što ie god ljudska buka oko mene postajala većom, to sam se jače uvukao u seDe, to je manje bilo svečanih dana za moie srce. Priprosti učitelji, kojima sam pao šake, izagnali su svoiom srdžbom i štapom sve vizije moga dietinistva. Pređašnii božanski prizori nisu mi se pojavliivali, osim u osami, daleko od dnevnih brica i dohvata učitelia. Sakrili su se iza jedne pregratke i od vremena na vrijeme obasjali bi me kojom zrakom, da ožive viziie moga duha i obnove njihovu snagu. Načas bi se pojavili i sakrili, pojavili i sakrili. Iz svijeta moje mladosti otkrivali bi mi sc samio neki momenti. Iz ztaka vire i izlaze naiednoć raskoma-– dane pojave: neki komadić neba udalien u prvotmoi čistoći, ijedna pruga zemlje ui početku prolieća, crna, masna pruza DrOlietne zemlie, koja ie tek sada iskočila i provirila ispod snijcežne ponjave. Plameni zalaz sunca na kraiu neba. Glas iauka iz šume. Neobični cvrkut ptica u noći. Mjesečina, Što visi iznad dimniaka na iednom krovu. »Minian« na blagdane u očevoj kući i čopor prestrašene diece, vičući: vukovi su u selu! Odma zatim — Jevreji zaogrmuti talitom stoje na krovu, okrenuti prema šumi, prema vukovima, prostiru ruke u zraku i glasovima straše vukove: hu-u, Bhu-u! Eto i Faigele ovdie. Ona ie, ona. Saktila se za starim stablom, pokazuie mi načas svoju glavu i viče: ku-ku.

No u slatkim časovima svetoga raspoloženja, dosta ice da na kratak čas zaklopim svoje oči, već mi se otkrivaju wao u svjetlu munie, svi putevi moga života od početka. U ovakvim časovima pojavi se iznenada u viziji moie rodno selo i stoi preda mnom, kakovo jest, u svoioj dražesti i prvoi svijetlosti. Kao komadić vatrene ruke, taine i brze, izađe najiedamput i DOkaže mi moie dietinistvo, kako se pokazuje u maloi spremnici iednoca trenutka. Svojim očima vidim ponovilo obitavalište svoga Žži:voimoga jutra i stanove prve mladosti, niih i sve Što ih ispuniava i čitav svemir okolo njih — uživam u njima kao da to sve gledam prvi puta. Iz zaboravlienogča kuta u Voliniyji, iz baruštine i trstike i beskrainih šuma, diže se preda mnom moie rodno selo sa svojim danima i noćima, blagdanima i subotama, a niegov izgled, kako ga Gosnod učini, maleno i mirno i čedno,. Stoji tamo, kako ie stajalo, na mjestu, koie mu je određeno u prvim danima stvorenja. polovina u dolini, a polovina u planini, u sjenama germlia i drveća, okrunieno vrtovima. Snosi mirnom tugom jaram, kako ga je i nosilo — i Šuti. Nijedna stvar se niie promijenila. One iste kuće od celine ili drveta, niske, posiiane u dolini i planini kao raspršena stada ovaca; isti zeleni brežuliak prostire se prema meni, tačmo prema kući moga oca, kao neka gladna zvijer i guta iz dana u dan. svakog predvečeria cijeli zlami hlieb — „zapadajuće

57