Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije, 15. 09. 1928., S. 206

• > • Sjećanja

Biiaše divan lietni dan. Sunce pripeklo, a mi se zaklonili u avorište meke kuće, da: u sjeni nastavimo maše igre. Pumecni od trčamia i veselih lica poskakivali smo dvorištem. Igrali smo »vilača«, pa onda »lopova-pandura«. Galamili smo. a naš veseli smiicli odiekivao ije u blacdanskoij tišini toga dama.

Nestašno smo se igrali: no tko bi nas promatrao, zacijelo bi opazio nešto poput memira, koji ie nama struiio. Naši bi se pogledi svakog časa svraćali na velika željezna vrata ograde, kao da ne. što očekujemo, što će kroz ta vrata da dode. Napetost ie rasla od časa na Čas.

l tad, baš su sc lopovi i panduri uhvatili i: Žžilavoi borbi, Dojavi se ma vratima naša dobra učiteliica. ID)ošla je, da nas povede na izlet u obližniu šumicu, Zdie su se sastali svi omladinci našeza miesta- Za čas smo se siatili ji okupili oko naše učiteliice, koja ić za svakoga od nas imala po koju liiepu riieć. Koliko li ie bilo dictinje radosti, kad mam ie razdijelila meke cionističke značke! Bila ie to liiepo izradena icla sa gclavom, ispod kole je bilo nešio ispisato Mebreiskim pismenima. Da ste vidieli naše veselie, kad smo se »lednoglasno« sporazumieli, da ta riieč glasi »GCiion«, a slika da ic cionističkoga vode Teodora Herzla.

Meduto smo se, u igri i Šali primakli Šumici, a neki stariji omladinci potrčali su nam ususret, da pozdrave svoie mlade drucove. Jer to ie bio prvi cionistički korak nas mladih, osamsodišniil.

Pievajući »Hatikvu« poletieli smo, naša učitelica sred mas. ususret našim novim dručovima.

*

Noć ie. Siedim za stolom, a ruka mi besviiesno kliže po Dapiru. Preda mnom u malo: kutijici, kao kakav draguli, Hierzlov znak. Onai isti znak. 1! moiom glavom prohuij nekoliko sodina siecania.

Godine su prolazile. U mom ie životu Dilo preobrata. Kao da su vremenom omrtvili moji osiećaii spram cionizma.,. koji Su se HGaivno, ali snažno probudili pod doimom jakog doživliaia onog ličtuogz poslijepodneva, kad smo do kasnih ura icrali, pievali i pričali.

No nadošao ie čas ıuı mome Životu, koji ie opet uzburkao sve one prikrivene snažne valove, koji kanda su već davno splasli. Ta Život ie kao neka izra valova, sad baci ovamo, sad tamo. Tako i mene baci val života u kruz liudi, koji su se oduševliavali onim idealima, koji su meni isdnom značili nailiepše i maidivniie, onako kako se samo osamgodišnii mogu oduševiti. Bio ie to čas kad sam se našao n krugu »Literarnih sastanaka«.

*

Prohuiilo ie nekoliko godina moiom glavom, a glava mi umorno klone na ruke, koie su prestale da Dišu.

Kad sam se drugo iutro probudio, sunce ie već bilo visoko na horizontu, a meni se učinilo, kao da sam usnio samo divan sam.

Viktor Hahu-

-206