Jugoslovenski Rotar

prestavnika, koji bi dskutovali o zajedničkim pitanjima, donosili i stvarali jednake metode i zajednički program rada u pobijanju ovoga društvenoga zla.

Prosjačenje je socijalna bolest kojoj se odaju, naročito iza velikog rata, ne samo bedni i bogalji; bednici, koji nikakva drugog izlaza nemaju osim traženja milostinje kod bližnjih, već i svi oni koji hoće na lak način da žive, bežeći od rada; razne lenštine, pijanice, protuve i kriminalni tipovi, jednom reči parasiti ljudskog: društva, privikli još iz detinjstva da se drugi o njima stara i brine. Teška privredna kriza učinila je da se broj »prosjaka« povećao s velikim brojem neuposlenih.

To su tri glavna tipa »prosjaka« koji se danas pojavljuju po ulicama i trgovima, koji zalaze u stanove i radnje prosjačeći i dosađujući, nagrđujući nam lice gradova i većih mesta i dajući nam obeležje nekulturnih.

Prolaznici, u hitnji za poslom, ne mogu ih mimoilaziti, jer za to nemaju ni vremena, ni mogućnosti da provere, prosjače li oni opravdano, ili ne, već pod dojmom unakaženih delova njihova tela, koje oni bestidno pokazuju na uvid, ili pak pod presijom moralne obveze i ljubavi prema, bližnjemu, laćaju se džepa i pružaju im po dinar samo da ne gledaju unakažene i osakaćene delove tela i prolaze, grozeći se pred viđenom slikom bogaljstva, odnosno sažaljevajući bednika. Nu s tim nisu toga dana gotovi, jer maknuvši se iz jedne ulice u drugu, tamo opet nalaze istu sliku i prizore. S istih razloga kao i prvima, prolaznici pružaju milostinju i ovima. Ukratko, baveći se poslom u gradu, prolaznici dolaze u priliku da u jednom danu izdadu po nekoilko, pa i po desetak dinara, a da ni ne pomišljaju, dadoše li ih doista potrebnima, kojima, je to zbilja jedini, ali i najjadniji način izdržavanja.

Pa kad bi sve još ostalo pri tome.

Mi svi jako dobro znamo da se, po smirenoj uliénoj vrevi i jurnjavi, Svi ti »prosjaci« razmile po mestu i da zalaze u domove, radnje, pa i u nadleštva, gde ponovno dosađuju i na isti način prosjače, tražeći milostinju, ponajviše u novcu, jer su retki koji se zadovoljavaju komadićem hleba, odnosno kojom stvari potrebnom mu možda za odeću. O grobljima, crkvama i vašarištima, da i ne govorimo. Ovde oni organizuju cele jadikovačke korove koji svojim tužaljkama i vikom skreću na se pažnju prolaznika u želji da u njih pobude samilost i pružanje milostinje.

Ovu nam sliku pružaju ne samo naše obe prestonice, već i sva ostala mesta, naročito ona u koja se stiču stranci, kao što je slučaj s našim primorskim mestima, plažama i letovalištima. Svuda su dakle isti prizori koji se nikako ne mogu složiti s ljudskim dostojanstvom čoveka, čija svest i humanitet zahtevaju da celo ljudsko društvo podeli staranje oko zbrinjavanja socijalno slabih i nemoćnih i da nastoji da se iz društva otstrani parasitizam, upućivanjem i prisiljavanjem sposobnih na rad i brigu njih samih oko njihova izdržavanja.

Među »prosjacima« je naročito mnogo takovih koji se nikako ne bi mogli, a ni smeli, odavati prosjačenju, sve kad bi i bili bogalji, jer još uvek imaju nekoga svoga, ko je, po zakonu, dužan da o njima vodi brigu. Daleko pak veći broj onih koji mu se odaju, jesu lenčine, skitnice, pijanice, varalice, koje su možda vlastiti ukućani, radi tih po-

51