Jugoslovenski Rotar

u rotarskom skupu. Mnogo me je muke stalo dok sam ih prilično naučio makar melodije naše pjesme: »Mnogo ljeta sretni bili«. I tako se u tamnoj noći, u ekspresnom vozu, koji Je jurio ravnicama zapadne Virginije sa svojih 70—80 milja na sat, orila i razlijegala i naša narodna pjesma. Ujutro 18. juna stigosmo sretno u Cleveland, u grad ovogodišnje rotarske konvencije.

CLEVELAND, grad od preko milijun stanovnika ima više lice i izgled evropske varoši. Amerikanci zovu Cleveland gradom vrtova (garden city). I zaista, to ime i potpuno zaslužuje, jer je opkoljen divnim parkovima i prekrasnim kotežima. Sigurno Vam je poznato da u Clevelandu ima mnogo svijeta iz naših krajeva, osobito braće Slovenaca.

Cio grad je bio iskićen rotarskim zastavama. Vladalo je van: redno raspoloženje. O samoj konvenciji štampan je izvještaj u julskom broju Jugoslavenskog Rotara, pa ne treba da to na ovom mjestu ponavljam.

Sve je bilo opet u tančine i savršeno organizovano. Velika ma: šinerija naše rotarske organizacije radila je bez prigovora. Na prvi dan svečanog otvorenja konvencije stiže mi ferman od pretsjednika Rotary International George:a Hagera da se u ime prisutnih rotara zahvalim gradonačelniku Clevelanda na dobrodošlici. Sa govornitke tribine, osvijetljen elektri¢énim reflektorima koji su me na prvi mah gotovo zbunili, odrzao sam svoj govor. Posljedica je toga bila da me pozvaSe, neka neSta kazem na Clevelandskom radiju. Na svoju sreću imao sam pri ruci joS u Zagrebu izradjen kratak istorijat razvitka rotarstva u našoj državi. Manager Radio stanice Cleveland W. K. E. ustupio mi je 15 minuta za moj govor. Ali tek sada otvorio se za me mučan problem. Moje čitanje traje oko deset minuta. Kako da ispunim ono pet? Iskoristiću to pa otpjevati Klivlendžanima nekoliko naših narodnih pjesama.

»Zar Vi znate pjevati? Sjajno! a ko će Vas pratiti?« — pita manager.

»Mogu ja i bez pratnje!« Mnogo se čude. Ali nije bilo puno vremena ni za čudjenje ni za razmišljanje, može li se pjevati bez pratnje. Vrtjeli su glavama ko da se dogadja nešto što se za: pamtilo nije.

Kada je manager iza moga govora o rotarstvu u Jugoslaviji javio da ću otpjevati tri Jugoslavenske narodne pjesme, glas mu je pomalo drhtao kao da će se dogoditi neka katastrofa. Ja sam mirno prišao nešto bliže mikrofonu i otpjevao one naše tri po: znate narodne pjesme: »Pojdem na Štajersko«, »Meknite se vi gorje« i »Sve se kunem i preklinjem«, dakako bez pratnje.

Kada je manager vidio da se moZe i bez pratnje pjevati, bio je radostan i razdragan te mi izjavio da je za njega i za njegovu radio stanicu ova emisija značila senzaciju. A za me je senzacija otpočela istom po povratku u hotel. Telefon je stalno zvonio. Mnogo je naših zemljaka iseljenika željelo da me vide i upoznaju, da s njima ručam ili večeram. Na žalost, nije mi to bilo moguće, i ako sam vruće želio da se sastanem sa što više naših zemljaka. Ovom prilikom želim zahvaliti se naročito našem ljubeznom po:

57