Jugoslovenski Rotar

dalekosežne organizatorne reforme. Stoga se posve ispravno tvrdi da je polazna točka svakog autarkijskog pokreta izradba nekog plana. Bez dirigiranja privrede autarkijski se sistem ne da provesti u život odnosno u najboljem će slučaju taj pokret biti ograničen na neke slučajne ili početničke pokušaje. Njegova praktična primjena iziskuje bez sumnje ne samo potporu države, nego i oštar preokret u cijelom gospodarskom životu zemlje pod sistematskim vodstvom državne vlasti. Međutim ako mislimo malo dalje vidimo, da oslobođenje vlastite zemlje od izvjesne ekonomske zavisnosti spram inostranstva odnosno spram internacionalnog tržišta nije jedini pa možda čak ni glavni cilj autarkije.

Autarkijske tendencije imaju još jedan vrlo dalekosežan cilj: primjenom autarkičkog sistema želi se polučiti optimum zaposlenja vlastitog naroda. Bez autarkije se događa da se izvoze mnoge sirovine koje bi se mogle preraditi u vlastitoj zemlji, a opet se uvoze gotovi fabrikati koji bi se makar iz tuđe sirovine mogli izrađivati u vlastitoj zemlji. Ova se pojava smatra posljedicom primjene načela klasične ekonomije liberalnog smjera, po kojem se svaka roba kupuje ondje gdje je najjeftinija, a najjeftinija će biti ondje gdje za njenu proizvodnju postoje najpovoljniji prirodni, ekonomski i organizatorni preduslovi. Autarkijski se princip međutim protivno tome oslanja djelomice na zasade merkantilizma, a djelomice na doktrinu njemačkog filozofa Fichte-a i francuskog ekonomiste Charles-a Fouriera, koji su još početkom 19. vijeka formulirali pravo na rad svakoga čovjeka i kao korelat dužnost države da svakom državljanu osigura to pravo |. ј. da mu zajamči zaposlenje. Znamo da je ta ideologija igrala veliku ulogu kasnije za vrijeme februarske revolucije u Francuskoj god. 1848 i da je Louis Blanc uvrstio pravo na rad u svoju čuvenu proklamaciju od 25 veljaée 1848 (»garantir l’existence de louvrier et garantir du travail a tous le citoyens«). Vrijedno je spomenuti, da su malo kasnije na frankfurtskom saboru god. 1849 prigodom rasprave o temeljima novog njemačkog ustava 2 poslanika Nauwerk i Simon predložila da se pravo na rad uvrsti među osnovna ustavna prava njemačkog naroda. Frankfurtski je sabor međutim zabacio taj prijedlog baš tako kako je isti prijedlog zabačen gotovo pola vijeka kasnije god. 1894 u Švicarskoj kad je o njemu na prijedlog socijalnih demokrata proveden plebiscit. I u našem današnjem ustavu od 3 rujna 1931 nalazimo jednu programatsku odredbu, koja je donekle odraz ovog postulata. U članu 23 stav 2 tog ustava određeno je naime slijedeće: »Država ima u interesu celine, a na osnovu zakona pravo i dužnost da interveniše u privrednim odnosima građana u duhu pravde i otklanjanja društvenih suprotnosti.

Doktrinu o pravu na rad upotpunjuje u neku ruku ekonomska doktrina nacionalnog socijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji. Univerzalizam kao nauka o organskom karakteru narodne zajednice, u kojoj su pojedinci međusobno povezani, dok je država vrhovni pretstavnik tog organizma koji ima dužnost da se brine za primjereno i skladno zadovoljavanje interesa svih državljana, nije ništa drugo nego lanac zaključaka zasnovanih na filozofskoj koncepciji o pravu na rad svakog člana politički organizirane zajednice ljudi. Prema tomu se od primjene autarkijskog sistema očekuje, da će se njime ostvariti optimum ne samo u pogledu proizvodnje u zemlji nego i u pogledu razdiobe gospodarskih dobara stvaranja i podjele narodnog dohotka, a potom i optimum u

233