Književne novine

STRANA 4

OSVIUTI NA RNJIGE

TRI KNJIGE NOVAKA SIMIĆA

\

»Iza zavjesa (izdanje Matice Hrvatske), »Brkići iz Bara* (izdanje Prosvjete), || »Zakoni i ognjevi« (izdanje Nakladnog zavoda Hrvatske)

Tri zbirke proze Novaka Simića, koje su objavljene posle oslobođenja, obuhvataju majznačajniji deo njegoVog desetogodišnjeg književnog' rada u predratnom periodu, ono što je, prema piščevom sudu, trebalo danas ponovo objaviti, kao najpozitivnije iz njegovog dosađašnjeg književnog stvaralaštva, Posle oslobođenja Novak Simić još nije dao drugih pripovedaka, Osim nekoliko pre rata neobjavljenih odlomaka, koji su ušli u sastav njegovih posleratnih zbirki, tako da nam ove tri knjige pružaju pun, vremenSki i sadržajno uokviren pregled njegovih dosađašnjih književnih postignuća. Knjiga »Iza zavjesa« dosta je izuzetna među delima Novaka Simića, najviše oprečna načinu obrade u drugim njegovim pripovetkama. Iako je u mjoj obimnije obuhvaćena stvarnost i dato više od alttivnog života ljudi negoli u drugim dvema knjiga– ma, dat širi zahvat u život različitih društvenih slojeva, više dinamičnosti u prikazu društvenih zbivanja, ova zbirka ponajmanje pruža pravu sliku o književnim mogućnostima Novaka Simića i njegovim odlikama kao pisca.

U zbirci »Iza zavjesa« Novak Simić pokušao je da nizom pripovedaka, povezanih međusobno istim ličnostima, da organski povezan i uobličen prikaz života predratne bosanske palanke u uslovima kapitalističkog poretka i vladavine reakcionarnih političkih režima, prikazujući mračna i prljava poslovanja nekolicine pretstavnika klase izrabljivača i nasilnika, koji se prevarama, otimačinom, ženidbom bogatim udovicama izdižu od sitnih tr govčića i palanačkih špekulanata do krupnih industrijalaca i uticajnih političkih ličnosti; on ih prati i dalje, u novoj sredini velegradskog života, gde oni dospevaju na svome životnom putu osvajanja bogatstva, ugleda i moći, Sav taj mehanizam prevara, podlosti i laži, stavljen u službu egoističkih ciljeva i izopačenih nagona, prikazan je u ovoj knjizi nizom detalja, zaoštrenih situacija, razgovora i deskriptivnih tumačenja, koji, na ilustrativan način, izriču kritiku o životu vladajuće klase. Ali je, u većem delu knjige, ta slika još uvek samo ilustracija, mehaničko nabrajanje i potenciranje pojeđinosti, sirov i neoživljen dokazni materijal. To su konvencionalno-dramatični motivi, situacije toliko puta upotrebljavane i zloupotrebljavane, melodramske insce= nacije s težnjom za efektom, trivijalne scene sa zavođenjem bogatih udovica, bogataške trpeze, za kojima sede po nekoliko karikiranih glava palanačkih veličina i njihovih supruga, dugački poslovni razgovori sa namešteno-deklarativnim izjavama o gluposti i zaostalosti seljaka, obligatne porodične svađe i terevenke po barovima. Takav stil površne socijalne reportaže oseća se naročito kada se radnja prenosi iz sređine bosanske palanke u velegradski »vrtlog«, u svet noćnih lokala, mračnih ulica, velikih trgovina i poslovnih kancelarija, vlažnih suterena gde žive razvratne žene, ocevi pijanice i mlade devojke »što prodaju tijela ispod ruke po kavana=ma, na Ilici poslije osam sati, prodavačice, stenotipistice, nezaposlene radnice i pisarice — lijepe mlađe djevojke bijedđe«. Ta »lađa i karnevalska vremena« bančenja i razvrata opisuje Novak Simić stilom koji je mešavina između naturalizma i socijalnog kiča. (Evica, kćerka odbornika Markovca i Leopolda mlađeg Kamenića zajednički, koja je navršila trinaestu i dojčice joj đikale, virkala je znatiželjno u drugu sobu, gdje se majka sa gramofonom i novim veselim fatom zabavljala i pričala, kako se oni tamo hrvu strašno bijesno i krvnički. Veseli tata, međutim, kađ je srajtao novce od brijačnice, strugnuo neznano kud, a za spomen ostavio KrižniKkovici pun trbuh: rodilo se onda treće dijete pokojnom brijaču Križniku, po svoj prilici kao dokaz njegovog izagrobnog seksualnog života«),

Takvim mehaničkim, feljtonistički površnim razgolićavanjem »naličja« 'predratnog života, onoga,što se događalo »iza zavjesa«, ova knjiga dobija mmoga obeležja predraine pseudosocijalne literature, čije je nedostatke napredna kritika još i pre rata otkrivala. U njoj nema živih ličnosti, umetnički dublje tretiranih problema i „unutrašnjih doživljaja, uverljivih mbtivacija pojedinih postupaka ljudi. Ličnosti su grubo mehanički konstruisane šeme koje drastičnim postupcima treba da prikažu pojedina društvena stanja. Za razliku od drugih dveju knjiga Novaka Simića, pripovetke iz ove zbirke obrađene su površno, oskudnim izražajnim sredstvima, rad-

| nja se odvija tromo i nevešto, primi-

tivnim postupkom prepričavanja događaja. Ubedljivije deluju jedino one stra-“

nice koje se vezuju za događaje u bosan&koj palanci, za onaj svet »zelenaša i gazda, trgovčića i ostale žgadije«, koji pritiskuje i guli radni narod, seljake. Ali tom svetu nasuprot ne stoje nikakve realne društvene snage, Osuda nad njim ne rađa se iz sukoba tih snaga, već nju izriče sam pisac i jedino on, u ponekom deklarativno-patetičnom pasusu. Ta osuda može &e čuti još jedino iz usta ponekog bleđunjavo-sentimentalnog i beskrvnog sanjara i osobenjaka, koji na gazdaškim večerama izgovara tiradđe o »Bosni koja spava« i o kmetovima Marku, Ivu i Hasanu, kako će se jednog dana probuditi i osvestiti. Knjiga »Iza zavjesa« svedoči o dojoš neuspelom pokušaju Novaka Simića da šire zahvati društvena. zbičamja predratnog vremena i prikaže wvladajućih slojeva društva. Druge dve knjige, iako tematski mnogo uže postavljene i na drugi način obrađene, deluju daleko snažnije i ubedljivije i zrelije su umetnički date.

: Roman »Brkići iz Bara« objavljen je pre rata pod naslovom »Voćnjak«. Novo izdanje obuhvata i neke delove koje je cenzura pre rata izbacila. To Je povest o životu železničara Josipa Brkića i njegove mnogoljudne porodice. Brkići su, veli Novak Simić, »obična, najobičnija porodica od hiljada njih, rasutih širom svijeta. Zatičemo ih, u Barama, predgrađu jednog od bosanskih gradića posijanih uzduž uskotračne pruge Bos. Brod Sarajevo. Njihov se put kreće uglavnom po toj pruzi, i ođ brklje pred rodnom kućom do željezare u kojoj rade kao najamni robovi«.

U ovoj knjizi mema zahuktalosti gradskog života, svakodnevnih prome–na, zaoštrenih društvenih odnosa i naglih sudara među ljudima, kao u knjizi »Iza zavjesa«. Život Brkića teče naizgled jednoliko i mirno, ispunjen svakodnevnim sitnim tegobama i radostima običnih ljudi, On se periodično obnavlja, oživljava kada se rascvetaju voćnjaci i razbude ljubavni snovi, zamire sa dolaskom jeseni, rastancima i približavanjem starosti. Taj svet, sa svojim tihim, pomalo monotonim življenjem, najbliži je i najdostupniji književnom daru Novaka Simića i on ga prisno oseća i uzbudljivo opisuje. Uživljavajući se u poneki trenutak unutrašnjeg zbivanja tog brkićevskog sveta, tog svakodnev-

nog intimnog razgovora između čove-

ka i prirode, koji ne remete krupniji događaji spolja, Novak Simić neosetno i Sve više izoluje taj svet od spoljnih uticaja i promena, obavijajući ga postepeno irealnom, vazdušastom almosferom poezije i snova. »Zrak je vjera, on pođdupire kuće i ljubav rađa, ne strast. Stara stabla umiru, suše se i padaju pod starošću, a nove mladice svejedno izbijaju, zamjenjuju ostale, i sve je u osnovi jedno — to je voćnjak i njegov zakon«. To je zakon vere i životnog optimizma, obnavljanja života, ali je i zakom fatalizma, ako ga pisac shvati i primeni kao tumačenje nepromenjivosti ljudske sudbine, neuništivosti bede i društvene zaostalosti. U »Brkićima iz Bara« on više deluje kao fatalnost, kao neumitna, ravnodušna sudbina ljudi. To je onaj isti zakon vozova na pruzi kojom Brkići putuju, koji »jure i huče i no= ćas kao i onda, kao i uvijek, i vrijeme, taj slijed dana, noći — mjeseca i godina, ne postoji za njih, oni se ne mijenjaju. njih se ništa ne tiče, oni ostaju isti: tutnje i klopoću.« Zasnivajući svoju povešt o' Brkićima na tom zakonu voćnjaka, kome su podređene sudbine ljudi, Novak Simić je svoje ličnosti potčinio prirodi, učinio ih da žive njenim zakonima, sjedimio ih s njom, prožeo ih njenim dahom, mirisima, šumovima i kretnjama. »To su dahovi, lagane sumaglice, providne koprenice, jesenja kiša, Sve uspo= redbe ljudskih osjećaja, misli i snmova, vezane su neposredno za prirodu. Zbir unutrašnjih slika i od predaka naslijeđenih iskustava, stvorenih o nekom predmetu, uvijek su ona«. I kada ljude savlada san, mirisi i dalje žive, oni putuju prostorima, žive sva-– ki svojim posebnim životom, i njih ima beskonačmo mnogo, koliko i ljudskih doživljaja. U toj začaranoj atmosferi gube se postepemo konture živih, društveno-delujućih ljudi, omi postaju irealna, vazdušasta bića, zaneta vetrovima, rekama, granjem.

Sve dok ne preuzme razmere nekog kvazi mističnog kulta, koji je ustvari artistički manir, osećanje prirode i sposobnost njemog umetničkog oživljavanja jedno je od najmoćnijih književnih sredstava kojima Novak Simić raspolaže. Ono čini njegov jezik bogatim, živopisnim, nijansiranim, dajući kolorit zbivanjima. Ne samo opisi prirođe, već i slike ambijenta gde žive ljudi, rađeni su veštinom i pasijom slikara, impresivno i Živo. Na mestima gde je taj dar slikarskog zapažanja zdvružem s osećanjem za realnu stvarnost, za prirodne pokrete reagovanja i postupke ljudi, Novak Simić postiže ubedljivu sliku života. Ali taj metod vizuelnog primanja utisaka i poetizacije stvarnosti čini istovremeno da većina ličnosti u romanu žive nekim životom na granici između jave i sna, hodaju kao zaneti, pod

večitim pritiskom nekih svojih unu-

trašnjih opsesija. Nije slučajno što je u romanu Novaka Simića tako minuciozno i brižljivo opisano detinjstvo Brkićeve najmlađe kćeri, njene igre, detinji snovi i idilični doživljaji u prirodi, dok je njen lik u zrelijim godidana ostao bled i neupečatljiv. Opisujući sinove starog Brikića, Novak Simić se duže zadržac samo na likovima dvojice, Draga Brkića, osobenjaka i sanjalice, i Milana, invalida bez ruke, koji živi izolovan od svakog doticaja stvarnosti. Likovi ostalih sinova i kćeri, koji su zamišljeni kao aktivne, energične prirođe, samo su ovlaš skicirani i ostali su neobrađeni.

Povest Novaka Simića o Brkićima iz Bara ne daje vemu i umetnički istinitu sliku o životu ljudi iz naroda, seljaka, železničkih radmika, ložača, livaca u fvornicama železa. Brkićevski svet, to je začarani krug, u kome se komešaju i tumaraju bez cilja i smisla ljudi prožeti mutnim nagonima i utonuli u opsesije, potčinjeni nekom mutnom biologističkom zakonu voćnjaka, kao simbolu svemoćne prirode, koji ih prožima i drži kao uklete volšebnim činima. Postoji, istina, i jedan drugi zakon, čiji uticaj dopire iz obližnje železare, gde radi Brkićev sin Stjepan. To je zakon o gordosti i veličini ljudskog postojanja, o osmišljavanju života, o postojanosti borbe za ostvarenje ideala. Ali se on u romanu jedva i oseća. Epizoda sa Stjepanom, njegovo pristupanje radničkom pokretu, razgovori u čitaonici, sastanci i diskusije među radnicima, i najzad provala i hapšenje, to su najslabije stranice u knjizi, neubedljivi pasuši bez organske

Odgovorni urednik: Jovan Popović, Beograd, Francuska, broj 1 == Štam parija »Borba«, Beograd, Dečanska 31.

povezanosti s ostalom sadržinom romana, svedehi na deklarativne i idejno površne fraze.

Povest o Brkićima iz Bara oskudđna je u sadržaju i realnim događajima,

bez organskog sprovođenja radnje, sa-.

stavljena iz zasebnih slika i fragmenata. Po zamisli i kompozicionoj

strukturi to je više zbirka pripove- ·

dačko-lirskih fragmenata negoli romam. Treću zbirku Novaka Simića čine pripovetke »Zakoni i ognjevi« Ove pripovetke povezane su tek mestimice i povremeno istim ličnostima; svaka od njih pretstavlja inače zasebnu celinu. Prvi đeo ove zbirke, »Rudanka«, vezuje se tematski za isti onaj kraj Bosne koji je opisan i u »Brkićima iz Bara«. Pozornica je jednostavna: seoska kuća, krčma, pilana i šume; ličnosti su ljudi iz naroda, rad nici na pilani, seljaci, lugari, posluga u krčmi. Ali taj mali krug ljudi na Rudanci živi mnogo složenijim životom nego Brkići iz Bara. U ovoj knjizi deluju složeniji i stroži zakoni. To su zakoni jednog sveta »koji sve duboko proživljuje, sporo i teško proživljuje, pa zato to što je stekao životom čuva i ljubomorno drži, svijeta okrenuta unutra i u se, upijena poput žila u tle, duboko u nj ukorijenjena«. To je svet koji ljubomorno čuva i brani svoje tradicije, svoje bogumilske grobove i svete gajeve (»Događaji ispod Krnjina«), u kome još žive i deluju predanja o vođenom duhu koji u sumrak mami svoje žrtve (Iza Ušušurova vira«)., Tu vladaju praiskonski, „patrijarhalni · zakoni, »naslijeđeni i očeličeni vijekovima«, koje ne može niko izmeniti. Uzalud se Šefkija Bahtijarević bori protiv tih zakona; on im i sam mora podleći. Jer je »zakon da onaj tko se protiv nekoga bori, u buri svojih ognjeva želeći ga uništiti, postaje i sam onakav kao i ono protiv čega se borio. I da je sin kao otac.« (Zakoni i ognjevi«).

Takva egzotično-mističarska fumačenja istoriske sudbine bosanskog naroda, gledanje na Bosnu kao na zemlju kojom vladaju neki praiskonski, vanvremenski zakoni, istočnjački fatalizam svi ti rekviziti folklorističkog književnog manira opažaju se i u drugim dvema knjigama Novaka Simića, ali su u zbirci »Zakoni i ognjevi« najvidnije izraženi. Koristeći se njima da postigne lokalni kolorit, da dočara poetsku viziju stvarnosti i pojača emociomalni intenzitet događaja, Novak Simić u suštini žrtvuje istorisku istinu, udaljuje se od 'stvarnosti, od realne sadržine društvenih zbivanja i života bosanskih ljudi.

Postoje u ovim pripovetkama Novaka Simića i drugi zakoni koji deluju na ljude, koji ih potčinjavaju, priti= skuju i opsedaju još teže i neumitnije. To su zakoni tela, biološke jedinke, mračnih i nesavladljivih nagona. Oni čine da Navarića progone »povor= ke ženskih tijela, mlađih udova, ružičastih i zažarenih bedara što drhte«, i on pušta da ga ubiju, samo da bi se njih oslobođio (Istina o Navariću«). Oni privlače Kršića dvanaestogodišnjoj devojčici koja leži pored njega u mraku, dok ih sa zidova motre starinske ikone i slike predaka, poročnih i degemerisanih staraca, čiju je zlu krv nasledio (»Pod ikonama«). To naturalistički uporno poniranje u mračne virove nagona i strasti, sva ta biologistička aparatura tumačenja ljudskih postupaka, združuje se kod Novaka Simića i s drugim rekvizitima psihologističkog književnog metoda, koji potsećaju na izvesna dela pretstavnilka dekadentne književnosti zapada. Naklonost za vizuelnim primanjem utisaka, ono prožimanje prirode i ljudi, koje je u romanu »Brkići iz Bara« postojalo kao »zakon Vvoćnjaka«, kao simbol biološke regeneracije i nekog maglovitog kosmizma u isto vreme, dobilo je u knjizi »Zakoni i ognjevi« svoj novi oblik i tumačenje. U drugom delu zbirke naročito (»Šeheri«), u kome je opisan gradski ambijent, život građanskih krugova, to su već dekademtne i perverzne opsesije umornih, razvratnih i bezvoljnih intelektualaca, traganje za izgubljenim vremenom, oživljavanje uspomena na umrle i izgubljene poznanike u svakodnevnim. čulnim utiscima, mirisima i bojama mrtvih stvari (»Sanjari«, »Proljeće«).

Ono što nekim pripovetkama Nova-– ka Simića daje draž umetnički doživljenih i visoko emotivnih slika, i pored sve naklonosti za psihologiziranjem i atomiziranjem ljudske prirode, to je topilna, humanistički odnos prema ljudima i njihovim stradanjima u opakom i divljem svetu nasilnika i izrabljivača. U pripovetkama »Ljubav Stjepana Obrđalja« i »Iza Ušušurova vira«, i pored bizarnosti fabule, potresno i uzbudljivo deluje sudbina tih malih, potištenih ljudi čista i plemenita srca. Pripovetka »Djetinjstvo Ivana Kozara« umetnički je i idđejno najčistija u celoj zbirci, najbliža realnom životu, iako je lirski obrađena. Dečakova ljubav prema reci nije artistički kapris ili deka dentna nastranost, već je psihološki i idejno u punoj meri motivisana.

Slikovitost i bogatstvo u jeziku i

KNJIŽEVNE NOVINE | ŽIVOT UDRUŽENJA KNJIŽEVNIKA .

stilu Novaka Simića dostižu u ovoj.

zbirci svoj najpuniji umetnički izraz. Po svojoj izražajnoj snazi, · emotivnom kvalitetu lirizma, plastičnom i živopisnom slikanju prirode, ove Ppripoyetke čine najviši domet dosadđašnjeZ postignuća Novaka Simića. '

Ove tri knjige proze, koje pokazuju i spisateljsaku snagu a i metodske nedostatke u prikazivanju stvarnosti, sa zaletima ka obuhvatnijim slikama i s padovima u fragmentima, — pretstavljaju završnu fazu dosadašnjeg razvitka Novaka Simića, od koga se, na osnovu onog pozitivnog što je postigao, može očekivati i tražiti da priđe realističkim i produbljenim prika-

zima stvarnosti. Zoran MIŠIĆ

_

OM

- O književnim čitanjima

U poslednjem broju »Književnih novina« Marin PFraničević je, govoreći o iskustvima književnih večeri, dotakao pitanje čitanja, odnosno recitovanja književnih dela pred publikom.

Čini mi se da je to jedno. od pitanja kojima književni radnici treba da posvete pažnju.

Javna književna čitanja kod nas su već česta pojava; bilo da na njima pis-

\ci čitaju svoja dela, bilo da ih glumci

ili diletanti recituju. Za poslednje tri godine učinjen je u tome veliki napredak. Takva književna čitanja postaju pomalo u našoj zemlji ne samo navika, nego i potreba. Tu potrebu treba nego” vati i produbljivati u interesu podizanja književnosti i njenog širenja u mase, kao i u interesu našeg opšteg kulturnog razvitka. Dobro čitanje književnih dela moćno je sredstvo za približavanje narodnih masa književnosti i vaspitanje njihovog ukuša.

U Sovjetskom Savezu, na primeT, veština javnih čitanja i recitovanja neobično je raširena. Ne postoje samo izrazito književne priredbe, koje su i mmogobrojne i raznovrsne, Na svima javnim priredbama, posle raznih svečanih ručkova ili večera, recitovanja književnih dela u stihu i prozi uobičajena su i veoma tražena. Ima ruskih pisaca koji »kazuju« čitave svoje pripovetke naizust, sa vrlo suptimom i savršenom tehnikom, kao na primer L. Andronikov. Pogotovo je to slučaj sa glumcima. Većina njih posvećuju veliku pažnju recitaciji, proučavaju književna dela savremenih i starijih pisaca, nastojeći da im daju najbolju moguću interpretaciju, i istupaju kao recitatori svuda i u svima prilikama. Ko je samo jednom čuo, na primer, poznatog glumca Čerkasova kako recituje Krilova, taj će ga teško zaboraviti.

Književno

Književno veče mlađih književnika i književnih početnika (održano u okviru Omladinskog festivala u Zagrebu) značajna je pojava u našem novom društvenom i kulturnom životu — pojava koja se ne bi mogla javiti u uslovima staroga predratnog društva. Na ovoj književnoj večeri, kao i na prošlogodišnjoj, sudjelovali su mijadi književnici i književni početnici i iz drugih naših republika, pa i ova okolnost najljepše pokazuje kako je omladina probila sve obruče i okove koji su trli njenu prethodnicu prije rata. Protekle tri godine od oslobođenja govore glasno, takođe, o monolitnosti naše omladine u shvatanjima i gledanjima na društvo i svijet — o novom duhu koji zrači \|iz nje vođeći je u zajedničkoj kulturnoj) djelatnosti i u djelatnoBt na OB obnove i izgradnje zemlje. Ovaj, duh očituje se i u njenim književnim proizvodima.

Broj mladih kn iževnika i književnih početnika raste takoreći iz đana u dan. Njihovi časopisi izlaze ne samo u republičkim centrima (uz »Mladost« u Beogradu u kojoj sarađuju omladinci iz cijele naše zemlje, javlja se »Zora« u Sarajevu i »IZVOT« U Zagrebu) već i u manjim građovima (»Zvezda« u Sapcu i »Naša stvarnost«e u Kragujevcu). Za formiranje književnih fizionomija jedne generacije potrebno je više upornih godina rada, sticanja životnog iskustva i kulture. Zato bi bio pretjeran zahtjev, i nepravilan, da se od mladih ljudi — koji su se nedavno prihvatili pera — na prečac traže kakva velika djela.

Ali, s druge strane, bilo bi takođe nepravilno kao i štetno ne ukazivati već sada — na njihovom početnom putu i u njihovim prvim radovima — na istrčavanja, mane ı zastranjivanja koja se tu i tamo Javijaju pod uticajem raznih formalističkih i dexa-– dentnih ostataka iz prošlosti, a nasuprot takvom djclovanju treba, u isto vrijeme, isticati sve onc osobine koje u sebi nose tendencu za Zurelije i veće umjetničke napore. U našem napisu biće riječi o mladim književnicima i književnim početnicima koji su čitali svoje radove na spomenutom festivalu. S odlomcima proze nastupili su· dvojica mladih pisaca: Zlata Bedeković i Vojo Jelić.

Novela Bedekovićeve obrađuje motiv .mobilizacije iz vremena narodnooslobodilačke borbe. U selu, u kojem se radnja odvija, već postoji narodnooslobodilački odbor. IZ

" pročitana odlomka ne može se saznati šta

je i da li je odbor prethodno — prije dolaska aktivistkinje Mire — učinio nešto u pogledu rješavanja potreba narodne borbe 1 za stvar same mobilizacije. Ako je dakle postojao odbor, a uz odbor i kakva druga organizacija narodnooslobodilačkog pokreta, onda se još i do dolaska Mire morao odvijati neki rad u duhu zadaća i ciljeva borbe. Ovako — čini se iz ovoga. odlomka — da Mira (glavno lice u noveli uz Slavka, seljaka prkosnog i dovoljno neosvještenog, koji u početku neće da ide u borbu naprosto zbog fakta što dvojica sinova seoskog kulaka takođe neće da krenu u borbu\, da Mira dakle stavlja selo sa pozivom đa pođe u partizane pred »gotov čin«, pred iznenadnu zadaću, sasvim neočekivanu. Kao da se radi o stvarima o kojima selo do tog časa ništa znalo nije. Ovu nemotivisanu situaciju u suštini ne mijenja ni to što se sin pretsjednika odbora već nalazi u partizanima. Međutim, sam, metod prilaženja problemu mobilizacije ispravan je, i tu Bodekovićeva očituje razvijen osjećaj za stvarnost. Sukob između Mire — koja istinskim žarom aktivitskinje tumači karakter mobilizacije i potrebu o neophodnom stupanju u borbu protiv neprijatelja — i Slavka, sukob koji čini okosnicu novele psihološki je motivisan i djeluje prirodno. Jednako: i rješenje konflikta izvedeno je ubjedljivo.

Ali, s druge strane, ovaj odlomak novele Bedekovićeve nosi i sve oznake početničkog rada. U njoj mnogo šta zapinje, smeta i nedostaje. Ona je znala prići predmetu relativno pravilnim metodom, no književna obrađa predmeta vrlo je oskudna i manjkava. Cijela je stvar data nekud u spoljnjem vidu, deskriptivno, dok su likovi kao ovlaš ocrtani; pisac ih gotovo nimalo ne produbljuje. Uvijek u sferi lagane narativnosti, Bedekovićeva ne poklanja Dbažnju kompoziciji koja je vrlo razvučena i nesolidna; jezik joj je nemušt i siromašan; ne nalazi prave riječi ni u času kada lica govore, pa je dijalog često namješten, iskon–struisan. U njenoj stvari nema značajnih gapažanja ni značajnih pojedinosti. Čini se da je njoj glavno da postavi fabulu i da je onda površno narativno riješi.

Beđekovićeva treba da mnogo uči i čita dobre prozaiste kao i majstore novele, da bi izučila književni zanat, tehniku novele i književnog posla uopće. Pred njom stoje sve mogućnosti daljnjeg razvoja, đok ovaj njen početnički rad dokazuje da Beđekovićčeva ima pripovjeđačke nadarenosti.

Odlomak iz stvari Voje Jelića »Naši ljuđi« treba da mam predstavi odlazak mlade seoske djevojke na Omlađinsku prugu BSamac—Sarajevo i žestok otpor oca spram djevojčine odluke. Radnja se događa u okolici Knina. Ali, ovaj rađ Voje Jelića ispoljuje velike opasnosti preko kojih ne možemo preći. U pitanju su dva bitna razloga: pitanje pravilnog prilaženja tematici

-4) 1

O korisnosti i opravdanosti književnih čitanja i kod nas, mislim da ne treba trošiti reči. Ali trebalo bi govoriti i diskutovati o tehnici takvih čitanja, o njihovom usavršavanju, o naj= većem mogućem stepenu njihove celishodnosti. ha

Marin PFraničević govori o piscima kao interpretatorima svojih dela i traži od njih da toj veštini posvete više pažnje. To je pravilno. Nema sumnje da treba težiti tome da pisac sam čita i interpretira svoje delo, i tlo dobro. U svetskoj književnosti bilo je dosta slučajeva (od Dikemsa do Majakovskog) da su dobri pisci umeli i dobro da čitaju svoja dela, da su bili sami svoji najbolji interpretatori,

Naglašava se često, i — pravom, da

' publika u prvom redu želi da vidi pis-

ca lično, da čuje od njega interpretiranje mjegovih tekstova koje oma zna i voli, pa ma to čitanje bilo tehnički i mesavršeno i slabo. i

Sve je to tačno i o svemu tome treba voditi računa. Pa ipak, ostaje činjenica da je oduvek i svuda bilo mnogo pisaca koji nisu mogli, nisu umeli da čitaju, ostaje isto tako činjenica da 'kod mas ima pisaca koji tako loše čitaju svoje inače dobre radove, da je teško videti gde je tu uživanje za publiku i kakva može od toga biti korist po književnost. Istina, da i tu dobra volja i stalna vežba mogu mmogo da učine, ali isto je tako sigurno da kod mno” gih pisaca postoje granice koje oni ne mogu preći. Osim toga, fizički je nemogućno đa pisci dospeju da čitaju u svima prilikama, u svima našim. mestima i krajevima. Mi znamo da već danas naša književna udruženja ne uspevaju da zadovolje sva tiraženja za književnim čitanjima.

Priznajući dakle, u načelu, da pisac freba da istupa ličmo, kad god je toi

koliko god je to moguće, ostaje ipak potreba da se govori o stvaranju kadra recitatora i čitača književnih dela. A njih treba u prvom ređu tražiti među našim glumcima. To je jedan od zadatalka koji stoje pred našim republičkim književnim društvima. Dosad na tome nije, koliko znam, ništa učinjeno, kao što je, uzgred budi rečeno, uopšte vrlo slaba povezanost naših književnih društava i sa likovnim umetnicima i ša muzičarima. A bez saradnje autora i interpretatora, mi nećemo dobiti dobre recitatore, (Naše radio-stanice, na pri=mer, posvećuju veliku pažnju književ“ nosti; ne samo da imaju stalnu rubriku »Književni prilog«, nego imaju i svoje interpretatore koji reprođukuju dela starih i savremenih pisaca). Ta sa radnja je neophodna. Jer mi moramo raditi na stvaranju i usavišavanju čitavog kadra dobrih, inteligentnih in= terpretatora, koji vole i razumeju knji= ževnost, ako želimo da se običaj književnih priredaba utvrdi i raširi po ce= loj zemlji i u najšire mase narodne. Recitatore treba tražiti, otkrivati i u" savršavati ne samo među glumcima, nego i među diletamfima, među radnicima, među omladincima na gradilištima, Marin Franičević je dobro urađio što je pokrenuo to pitanje. U ovom kratkom napisu mi nemamo ni name= re ni mogućnosti da ga osvetlimo sa svih strana i potpuno iscrpemo, ali pitanje je postavljeno pred nas i ono će se postavljati sve češće i sve življe. Treba mu dakle tražiti najbolje moguće rešenje. A najbolje će biti ako ga udruženja književnika u svima repu=blikama uzmu kao predmet svoje stalne brige i jednu od ftema u svojim diskusijama.

A.T.

veče u okviru Majskon festivala u Zagrebu

naše izgradnje i naše stvarnosti uopće i pitanje pravilnog usmjeravanja Jelićeve pripovjedačke darovitosti koja nam je poznata Iz mekih ranijih njegovih radova. Jelić je stvar krivo postavio u samom temelju, da onda nepravilno umjetnički rasvijetli i sve druge okolnosti i pojedinosti koje stoje u vezi 8 glavnom stvari: sukobom između oca i djevojke i životom na Omladinskoj pruzi. Jelićev odlomak iz novele »Naši ljudi« predBtavlja folklorisličko dekorativnu prozu forsirano razvijenu do praznog formalizma. U ovoj je činjenici izražena sva opasnost Jelićeva metođa. Folklorizam po svaku cijenu, folklorizam nagruvavan s brda s dola

. i kao metod u obrađivanju životne zbilje

gaveo je Jelića u tolikoj mjeri da je predmet — zbog kojeg je i začeo đa piše svoju novelu — gotovo potpuno izgubio iz vida, izbio ga nekud ustranu iz plana radnje Umjesto da centrira glavnu zamisao novele, da sukob između oca i djevojke, tačnije otpor očev protiv odluke djevojke da ode na Omuladinsku prugu, prenese u prvi plan, umjesto dakle da razne predrasude i zablude, da patrijarhalna i natražna gledanja u sudaru sa novim shvatanjima i pogledima kroz likove razvije i razradi, i tako, na toj postavci, rasvijetli stvarnost, umjetnički pocijepa i pobije ono što je istorija osudila na propast i umjetnički utvrdi pobjedu novih snaga i nove stvarnosti kroz likove sadašnjice, likove graditelja, — Jelić se za država na pustim i nevažnim dijalozima, gdje ljudi nadugo i haširoko — dijalektom svoga kraja — govore o svemu i svačemu. Sve je to izvedeno namještenim, traženim folklorističkim sredstvima na kojima počiva težište cijele. stvari. Jelić nije znao da nađe pravu mjeru u upotrebi dijalekta i folklora, da ih koristi — preobražene i pođignute na umjetničku visinu — u trenucima kad ih iziskuje razvoj događaja da bi tako u općem i tipičnom sklopu stvari i stvarnosti podvukao neka lokalna obilježja. Naprotiv: sliku stvarnosti, događanja i života on je podredio igkalnom govoru, dijalektalnoj blagoglagoljivosti, formalnom jezičnom {folklorizmu, i na taj način, takvim postupkom, pružio rječit obrazac književnog formalizma. A tek nakon jedne ovakve mučne književne »operacije« on će se na kraju jedva dotaći glavnog predmeta.

Mi smo kritički, i nešto detaljnije, progovorili o ovoj Jelićevoj stvari da mladom piscu pravovremeno ukažemo na opasnosti koje je njegov »metod« već. izveo, i zato što je elemenata Tfoklorističkog formalizma — iako u slabijem ispoljavanju — bilo i ranije u njegovim rađovima.

Ali, Jelić ima i književnih odlika. On, u prvom ređu, očituje dobro poznavanje jezika i —a to je važno za pisca — sposobnost da se njim umije bogato da služi. Jezik je to pun čara i svježine narodnog govora, s izvorom ponekad novilg od njega tek uvedenih riječi u književni život, ili u književnosti već zaboravljenih. I pripovijedačka širina u obrađivanju stvyarnosti govori da je. ovaj mladi pisac rođeni prozaist. "o svjedoče neki njegovi radovi koje je čitao prošle godine ma književnim večerima i od kojih je ponešto objavljeno u štampi.

Vjerujemo da će i Bedekovićeva i Jelić pregnuti k poslu, da će se učenjem, razvijanjem i samokritičkim razmatranjem svojih radova i, uz pomoć starijih: književnika, probiti do zrelijih ostvarenja i da će se Jelić pravilnije usmjeriti u rješavanju problema naše nove stvarnosti.

Pored ove dvojice prozaista čitalo je svoje pjesme deset liričara: Slavko Vukosavljević, Vasa Popović, Nasko Aganov, Pavao Broz, Miodrag Tomić, C. Gjoševska Organdžieva, Đuro Šnajder, Slobodan Novak, Ante Zemljar i Đorđe Radišić.

Nerazmjer između liričara i prozaista ne pokazuje razlog \za neko tobože čuđenje. Izražavanje u stihovima je prvi i najčešći oblik svakog početničkog književnog djgelovanja. Ali, treba potcrtati da je lirika prevagnula prozu i u HKvalitetu.

Slavko Vukosavljević (poznat i sa prošlogodišnjeg festivala) i Vasa Popović imaju niz odlika nađarenih liričara. lako još u nastajanju, u razvoju, bez dubljih i izrazitijih realizacija izgrađenih poetskih ličnosti, poneke pjesme ove. dvojice liričara govore o istinskoj doživljenosti motiva koje {iksiraju i o sugestivnom načinu na koji donose te motive. Pišu li o svojim najintimnijim doživljajima, o ljubavi na primjer, ili,. 6 brađuju li motive obnove i izgradnje, obojica to svagda čine bez usiljenosti i nadmetanja, saopćavajući svoja uzbuđenja na jedan vrlo prirodan način. Ono što je karakteristično za njih to je da potpuno Vvladaju motivom koji obrađuju, da ga umiju konkretizovati od početka do kraja pjesme nalazeći gotovo uvijek adekvatne riječi za oblikovanje svojih uzbuđenja i zapažanja. Na trenutke ima nečeg diskretnog i profinjenog u osjećajima ove dvojice liričara.

Pjesme drugih učesnika — nađarenih mladih pjesnika — ·R<Č pokazuju više ili manje oznake radova koji još nisu dovoljno zreli. Osjeća se otsustvo ličnijeg pečata koji bi pjesme podigao do značajnije umjetničke visine. Iz ove činjenice proizlazi još i to đa im molivi nisu temeljitije osmišljeni i proživljeni; stil im još nije umjetnički izrađen. Ima tu i tamo težnje i za original– nošću i smjelošću, pa se tako dolazi do na– oo izbijenih slika i do čudnih zaklju-

aka,

U pjesmi »Momolozi u jurišu« od Ante

Zemljara ima opet formalističkih . oznaka, Težnja da bude »škrt« i zbijen u izrazu, čini da ne stiže da doživljaj iskaže, pa pjesma ostaje nekud ispretrgana i neđorečena. U pjesmi Slobodana Novaka o četi gluhonijemih na Omuladinskoj pruzi originalnost je u motivu, ali pjesma još nije pro» ključala u živ i neposređam poefski govor. Pjesma Organdžijeve »Okovane porte«, in= teresantna po motivu, takođe trpi od nedostataka. U njoj ima intonacije i ritma od stiha narodne pjesme, ali je pjesma ne= ujednačena u izrazu i xitmu da tu i tamo, prelazi u prozaičnost. Pjesme Đorđa Radi“ šića još su početničke da bi imale nekog gpoetskog značenja. Pjesme drugih učesnika koje nismo spomenuli s ove književne Vvečeri nose takve i slične nedostatke. Ali, ovi mladi pjesnici imaju više ili manijie i do-

brih osobina od kojih smo poneke istakli

u dvojice prvih spomenutih pjesnika. Izricati neke konačne sudove nad pjesnicima, koji su čitali svoje rađove, nema savršeno nikakvog smisla, jer se svi oni nalaze u fazi razvoja. Buđućnost će pokazati šta i koliko vrijeđe.

Primjećujemo de na ovoj književnoj večeri nisu uzeli učešća još neki poznati mladi pjesnici. Zašto, na primjer, nisu sudjelovali Veles Perić, Vesna Parun i drugi? Umjesto što su pojedinci čitali po nekoliko pjesama, pravilnije bi bilo đa je nastupao veći broj učesnika sa jednom ili dvije pjesme.

Nesumnjivo da će formalističke ostatke prošlosti, koje se tu i tamo zapažaju, mlađi pjesnici postepenp eliminisati samo= kritičkim radom i svojim zdravim, realiBtičkkim smislom za našu stvarnost. Oni treba, takođe, da se temeljito upoznaju sa našim naprednim i pozitivnim književnim naslijeđem (Njegoš, Mažuranić, Zmaj, Jak-= šić, Kočić, Matavulj itd.) i sa svim onim što je najbolje u našoj doratnoj i poratnoj savremenoj naprednoj književnosti kao i sa stranom naprednom književnošću, naročito sovjetskom.

Najzad treba kazati da je jedno od glavnih obilježja ove književne večeri u činjenici da svi njeni učesnici žive životom naše stvarnosti» da aktivno sudjeluju u njoj i đa preobržavaju i oni nju i ona njih, da fiksiraju njene probleme i da se trude da ih i umjetnički oživotvore.

Vladimir POPOVIĆ

Godišnja skupština · Udruženia kniiževnika Bosne ı Hercegovine

U Sarajevu je održana godišnja skupština Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Skupštinu je olvorio prefsednik 'xUdruženja Isak Samokovlija, koji se u kraćem govoru Osvrnuo na žadatke koji su. postavljeni narodnom književniku. Sekre« tar Udruženja Emil Petrović podneo je izveštaj o radu Udruženja /književnika Bosne i Hercegovine u vremenu od februara prošle do kraja maja ove godine. ”

Rezultati rada Udruženja književnika u prošloj godini mnogo su povoljniji u poređenju sa rezultatima iz 1946 godine. Udruženje broji danas 10 Članova i 6 kandidata. | |-

U toku, proteklog perioda od prošle skupštine, Udruženje je priređilo 32 književne večeri po rejonima Narodnog fronta Sarajeva, po sindikalnim podružnicama, preduzećima i u radnim brigađama. Izvan Sarajeva Udruženje je dalo priredbu u Zenici prilikom priprema zm Majski festival. „Pored toga, Udruženje je: priredilo četiri akađemije i održalo 25 predavanja. U istom periodu članovi Udruženja obja-' vili su dva nova romana,|tri zbirke pDripoveđaka (većinom ranije mapisanih stvari) i jednu zbirku pesama, al sada se nalazi u štampi još nekoliko dela književnikačlanova Udruženja. Sem “toga, članovi i kandidati Udruženja objavili su veći broj rađova po našim časopisima i listovima. Devet književnih radova nagradilo je Ministarstvo prosvete Narođne, Republike Bosne i Hercegovine, Komitet za umetnost i kulturu vlade PNRJ i Glavni odbor Jedinstvenih sinđikata za HrWatsku.

U diskusiji po referatu ženja uzeli su učešća skori kandidati. Na završetku rada izabrana ponovno stara uprava.

:% | UREDNICI: Jovan Popović i Mila:

svi članovi i je

Dedinae

NE NOVINE. ca 35 dinara,

gođinu dana

PItETPLATA NA KNJIŽEM Za našu zemlju na 3 mes na 6 meseci %0 dinara i m

140 dinara. Za inostranstvo: na 38 mefseca 50 dinara, Da 6 meseci 100 dinara i

200 dinar

Sekretara Udru- ”

“