Književne novine

~ |

SMRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU! ~

SRT, _|__PRLGRTS Sa | Stogodišnjica smrti V. G. Bjelinskog

Pre sto godina, 7 juna 1848, umro je veliki ruski kritičar, filozof i revolucionarni demokrat Visarion Grigorjević Bjelinski. Stogodišnjicu njegove smrti proslavljaju svi narodi Sovjetskog Saveza, svi slovenski narođi, svi oni koji vole napredak i kulturu. V. G. Bjelinski je ne samo jeđan od velikih neimara ruske kulture, nego i neustrašivi borac protiv samodržavlja i jedan od prethodnika nove, SOcijalističke Rusije. Njegov književni rad, njegove teoretske postavke iz filozofije i estetike, borba koju je vodio protiv samodržavlja i feudalnog ugnjetavanja „pretstavljaju krupan doprinos kulturi i napretku čovečan=-

' stva.

Rad i borba V. G. Bjelinskog padaju u doba diktature Nikolaja I, koji je, posle savlađivanja dekabrističkog ustanka 1825 godine, stavio sebi u zadatak da, u interesu apsolutističke monarhije i feudalnog društvenog poretka, u korenu uguši ne samo sva= ki pokušaj revolucionarnog prevrata, nego i svaki, i najmanji, znak opozicije prema režimu. To je period najokrutnijih mera protiv slobodoumne omladine, period progonstava, telesnog zlostavljanja i glupe, besmislene cenzure. Veliki je niz ruskih ljudi koje je režim Nikolaja I oterao u grob, u ludnicu, na robiju ili u progonstvo. Ali uprkos svemu tome samođržavlje nije uspelo da spreči porast revolucionarnih snaga „Rusije, koje su se sve više razvijale. Revolucionami pokret u Rusiji dao je veliki niz neustrašivih boraca protiv samodržavlja i kmetstva — za oslobođenje radnih masa, za demokratiju.

Jedan od najvećih među njima jeste V. G. Bjelinski.

Još na Moskovskom „daniverzitetu, gde je proveo nekoliko godina, Bjelinski je pokazao svoje vatreno demokratsko ubeđenje. Moskovski univerzitet bio je onđa centar naprednog

demokratskog pokreta. Carska” poli="

cija pratila je budnim okom sve što se događa na Moskovskom univerzitetu. Ona je sa nepoverenjem gledala naročito na studentsku omladinu, u kojoj je vladalo živo interesovanje za sve što se ficalo društvenog i političkog života zemlje. Veliku ulogu u političkom vaspitanju studentske omladine odigrali su stu'dentski kružoci, i u jednom od takvih kružoka mlađi student Bjelinski pročitao je svoju dramu »Dimitrije Kalinjin«. To je bio revolucionarni protest protiv društvenog porefka onđašnje Rusije — protiv kmetstva, »Ko je dao, — kaže Bjelinski kroz usta svoga junaka, — to ubitačno pra=vo jednim ljudima da podjarme pod svoju vlast volju drugih, njima sličnih bića, da im ođuzimaju sveto blago — slqbodu?« I dalje nastavlja: »Gošpodar može radi zabave ili iz rasejanosti da odere kožu svome robu, može da ga proda kao stoku, da ga promeni za psa, za konja, za kravu, đa ga za ceo život odvoji od oca, od majke, od sestre, od braće, od svega što mu je milo i drago...« Drama je učinila na slušaoce izvanredno jak ubisak, i ona je umnogome istovremene rešila dalju sudbinu Bjelinskoga. Reakcionama univerzitetska uprava onemogućila je Bielinskom dulje školovanje. Obrazloženje koje su univerzitetske vlasti dale u aktu o isključenju V. G-· Bjelinskog sa univerziteta pretstavlja zanimljivu crtu za karakteristiku epohe: buđući veliki ruski kritičar, ponos ruskog narođa i ruske kulture, isključen je s univerziteta, pored ostalog, zbog »ograničenih sposobnosti«.

Posle odlaska s univerziteta Bjelinski se sa svom strašću SVOE Vafrenog temperamenta odaje pozivu književnika. Sav svoj život (umro Je u 37 godini) posvetio je neumornom radu na književnosti, »Ruskoj književnosti moj život i moja Krv... '·Umreću nad časopisom i, reći ću da mi u mrtvački kovčeg stave svesku »Otačastvenih zapisa«... kaže Bjelinski. Kao saradnik i urednik časopisa, kao književni kritičar, Bjelinski prati sve značajnije pojave ruske književnosti i ruskog života tridesetih i četrdesetih godina XIX veka. On prvi daje sud o ruskim književnim pojavama svoga vremena, odbacujuĆi ono što je zastarelo i trulo i dajući podršku zdravim i progresivnim tendencijama. On je prvi dao pravilne ocene velikih pisaca svoga doba Krilova, Gribojedova, Puškina, j,jermontova, Gogolja. On je pomogao mladim ruskim piscima koji su počeli pisati četrdesetih godina da nađu pravilan put u svom rađu, da u svojim književnim delima realistički odražavaju život svoga naroda. Vrlo mnogo duguju Bjelinskom takvi ruski književnici kao što su Njekrasov, Turgenjev, Gončarov, Grigorović i drugi. Na delima Bjelinskog, vaspitavale su se mnoge generacije ruskih književnika. Pročitavši članke Bjelinskoga o Puškinu, Lav Tolstoj beleži u svom dnevniku: »Ja sam tek sađa razumeo Puškina«. Sudovi Bjelinskoga o ruskoj književnosti i ruskim piscima zadržavaju i danas svoju književnu i idejnu vrednost, oni

sačinjavaju osnovu čitavog daljeg proučavanja ruske književnosti do” sredine XIX veka.

Ali V. G. Bjelinski nije bio samo književni kritičar, on se nije zadržavao samo na umetničkim momentima u ocenjivanju književnih dela. On je iskoristio književnost kao tribinu za propagandu progresivnih ideja, za borbu protiv samodržavlija i kmetstva. U ono doba književnost je bila oblast delatnosti u kojoj cenzura ı carska policija nisu mogle potpuno ućutkati glas plemenitih boraca za oslobođenje ruskog naroda ispod carskog jarma. Bjelinski je sjajno iskoristio ovu mogućnost za borbu protiv svega što je mrzeo. Bjelinski je postao učitelj i uzor svima poštenim i naprednim ljudima do kojih je dolazila njegova vatrena i borbena reč. Ima niz činjenica koje svedoče o tome sa kakvim su nestrpljehjem čitaoci, naročito omladina, očekivali časopise u kojima su se pojavljivali članci Bjelinskoga. Jedan od pretstavnika reakcionarne, tzv. slovenofilske struje u ruskom javnom Žživotu, dakle idejni protivnik Bjelinskoga, kaže za velikog ruskog kritičara: »Ako vam je potreban pošten čovek, kadar da saoseća sa boljkama i ne= srećom ugnjetenih... koji bi pošao u borbu, — tražite fakve u provinciji među sledbenicima Bjelinskog«. DruEi jedan savremenik Bjelinskog daje karakteristiku stava reakcije prema »pomamnom Visarionu« na sledeći način: »Bjelinski nije ništa drugo do Književni buntovnik, koji se, nemajući kod nas mogućnosti da se buni na ulici, bunio,u časopisima«. Ivanredno obdaren književnik i publicist, neustrašiv borac i revolucionar Bjelinski je u isto vreme i dubok mislilac, koji u toku rađa i bor-= be izgrađuje svoje poglede na književnost, na društvene odnose, na istoriju, koji traži puteve daljeg razvitka švoga naroda i čovečanstva, Od po=

\četka”“ svoje "književne “delatnosti · om”

traži pravilnu teoriju, kojom bi se

rukovodio u švom radu i koja bi mua ·

pomogla da rasvetli istorisku sudbinu svoga narođa, da nađe pravilan put za borbu protiv nepravde i ugnjetavanja. U tom Traženju pravilnog filozofskog stava on je prošao dosta složen put, ali nikad nije napuštao poziciju vatrenog borca i patriote. On se svom sgqagom zalagao za principe u koje je verovao, ali je pošteno i otvoreno priznavao greške i osuđivao svoj raniji rad koji mu je izgledao nepravilan. Linija njegovog razvitka stalno pokazuje uspon. Bjelinski je jedno vreme, krajem tridesetih godina, pod uticajem Hegelove idealističke filozofije, proglašavao princip prema kome je sve što postoji »razumno«. Taj princip vodio ga je ka priznavanju ondašnje ruske stvarnosti, ka njenom opravdanju. Ali Bjelinski je ubrzo uvideo da »gnusnoj ruskoj stvarnosti« nema nikakvog opravdanja, da tu rusku stvarnost treba uništiti i mesto nje stvoriti novi,, lepši život. On je iskreno i otvoreno osudio svoj raniji stav »pomirenja sa stvarnošću« i vatreno propovedao aktivan odnos prema životu, aktivnu borbu protiv samodržavlja.

Tako je Bjelinski u toku rađa i borbe došao na revolucionarne i materijalističke pozicije u svojim shvatanjima. 'ridesetih godina Bjelinski se "upoznao sa pogledima nemačkih idealističkih filozofa, Ali kako nijednu ideju, nijedan filozofski sistem nije prihvatao nekritički, on je prevazišao uticaje nemačke idealističke filozofije i pošao dalje. On se sve više razvijao u pravcu materijalističkog objašnjenja prirode i društva. Nema sumnje da je u ovom pogledu kod Bjelinskog važnu ulogu odigrao uticaj nemačkog filozofa Fojerbaha. Ali bi bilo sasvim pogrešno tvrditi đa je Bielinski fojerbahovac. U svojim materijalističkim shvatanjima Bielinski je otišao dalje od Fojerbaha, čiji ie maferijalizam bio metafizički., Fojerbah prirodu nije posmatrao u njenom istoriskom razvitku i nije shvatao složene dmištvene odnose i borbu klasa. Međutim svakidašnia borbena praksa i posma– tranje ruske stvarnosti dovele su Bielinskog na pozicije istinskog revolucionara, koji zastupa gledište da društvene odnose treba menjati nasilnim, revolucionarnim putem. Njegovi kritički članci četrđesetih gađina dosledno sprovode ovo gledište .

Bjelinski je duboko mrzeo postojeći društveni poredak i borio se za nje-= povo uništenje. Međutim on nije bio liberal, kao što su ga hteli prikazati buržoaski istoričari i filozofi, Bjelinski je uviđao progresivnost Kkapitalističkog drušvetnog uređenja u odnosu prema feudalnom poretku. ondašnje Rusije. Ali on ie jasno uviđao eksploatatorski karakter kapitalističkog uređenja, uviđao je da zamena feuđalnih odnosa kapitalističkim odnosima ne znači oslobođenje radnih masa, već zamenu jedne vrste ropstva drugom vrstom ropstva. Odlučno se boreći protiv reakcionarmih slovenofila, koji su iđealizovali stare društve-

ne oblike i feudalnu Rusiju, Bielinski ·

takođe ustaje i protiv kapitalističke eksploatacije. Tražeći. rešenje socijal-

V. G. Bjelinski

nog problema, Bjelinski postaje utopiski socijalist. Zbog zaostalosti društvenog razvitka u Rusiji Bjelinski nije mogao doći na pozicije istoriskog mafterijalizma, nije; mogao naučno doći do rešenja socijalnog problema, U svojem: pogledirnadna Cruštvo. i j8to=.

riju on ostaje idealist. Ali u svem U-..,

topiskom: 'socijalizmmu Bjelinski ide dalje od zapadnoevropskih utopiskih socijalista. I u tome se ogleda veličina Bjelinskog kao revolucionara i borca. Dok su' zapadnoevropski utopiski socijalisti smatrali da se do socijalističkog uređenja može doći mirnim putem, Bjelinski tvrdđi da je to nemoguće, đa je takva pretpostavka smešna. On je bio ubeđen da se socijalizam može ostvariti pomoću narodne, seljačke revolucije,

Kao god što je svojim vatrenim publicističkim člancima i čitavim 8VOjim radom potkopavao temelje samodržavlja i feudalnog društvenog poaetka, Bješinski we isto tako borio protiv svega što je zastarelo u književnosti, protiv lažne književnosti i Jažnih književnih automiteta. On se borio za naprednu, idejnu, revolucionarnu književnost. Bjelinski je postao tvorac, nove teorije umetničkog realizma u ruskoj književnosti. Književnost i umefinost po MBjelinskom treba da slikaju stvarnost u svoj složenosti njenih . pojava... »Oduzimati umetnosti, — kaže V. G, Bjelinski, pravo da služi interesima društva ne znači uzdizafi je, već snižavati, jer to znači oduzimati joj živu snagu, tj. misao«, Bjelinski se bori za književnost koja izražava interese širokih narodnih #lojeva, interese ugnjetenih klasa. Književnik treba da jasno određi svoj stav prema stvarmosti, on treba' da utiče na nju, da je menja. Bjelinski je proglasio princip negacije, savremene stvarnosti u ime ideala. piravednžjeg i boljeg života. Istina, on nije uvek stajao na ovim dosledno realističkim i revolucionamim pozicijama u pitanjima književnosti. Traženje pravilne estetičke teorije kod Bjelinskog ide naporedo sa razvitkom njegovih filozofskih pogleda uopšte u pravcu maferijalizma i revolucionar– ne demokratije. Ali čim se uverio.u neodrživost svojih pređašnjih shvatanja, on ih je osudio sa najvećom oštrinom i iskrenošću. Za Bjelinskog je karakteristično da se on razvijao u pravcu sve kritičnijeg i aktivnijeg stava prema stvarnosti, u pravcu sve dubljeg revolucionisanja, To se odražava i na njegovim estetičkim shvatanjima. Bjelinski se borio za narodnu književnost, za književnost koja odražava narodne težnje, karakter, shvatanja naroda. Niko kao on nije umeo da uoči narodni i nacionalni karakter pesnika i književnika svoga doba. On je prvi osetio, objasnio i isfalrno duboko narodni karakter velikog ru skog pesnika A. S. Puškina. Narodni karakter u književnosti Bjelinski je povezivao sa naprednošću i borbenošću. Samo se za onu književnost koja pomaže napreiku naroda„ koja žigoše eksploataciju i ugnjetavanje može reći da odražava karakter i duh naroda, da je prava. narodna književnost. Ovu teoriju ĐBjelinski je razvio našuprot slovenofilima, koji su tvrđili da prave narodne osobine treba tražiti u zaostalim naravima i običajima i koji su zato idealizovali zastarele forme društvenog života, braneći feuđalni poređak, samodržavlje i pravoslavlje, Po Bjelinskom, ako je

prikazivanje života tačno, ono u isto vreme nosi pečat narodnog karaktera, Đjelinski, prema tome, na pitanje narodnog karaktera književnosti gleda kao na jedan od elemenata Književnog realizma.

Na osnovu” svojih -slivatanja. reali-

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAV

-_--—–—-—---——_— --- --—-- —— ______________BBEOGRAD, UTORAK 8 JUN 1948 | UTORKOM

znie 'Bfelinski razvija i Svoje poglede ·

na fipično u književnosti. Počev od ocene Gogoljevih pripovedaka, Bjelinski u nizu članaka daje svoju koncepciju fipičnoga u književnosti. Na analizama konkretnih književnih dela on genijalno otkriva tipične karaktere i pojave u delima velikih ruskih

realista — svojih savremenika. Nje- -

W

IJE

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

POŠTARINA PLAĆENA U GOTOVU

VINE

/

PRIMERAK 8 DINARA

gove analize pojedinih likova i karaktera u delima Gribojedova, PušWina, Gogolja pretstavljale su prava otkrića za čitaoce. Čitaoci su često tek posle tih analiza mogli da uđu dublje u šuštinu tipičnih pojava i karaktera, naslikanih u ypojeđinim Književnim delima, da dublje shvate stvarnost koju su umetnički prikazivali ruski realisti prve polovine XIX veka. Princip tipičnoga bio je jedan od osnovnih principa književnog realizma kojima se Bjelinski rukovođio u svojim književnim kritikama.

Bjelinski je do kraja svoga života ostao dosledan i neustrašiv borac, koji nikada nije pravio nikakve kompromise. Duboka principijelnost jeste jedna od osnovnih crta njegovog karaktera, po kojoj on i danas može poslužiti kao uzor i primer. Jedan od najsjajnijih „dokaza principijelnosti, beskompromisnosti i revolucionarno= sti Bjelinskog jeste njegovo znamenito pismo Gogolju, Bjelinski je u borbi uvek bio neposredan i otvoren, nemilosrđan i prema sebi i prema drugima. Sasvim je razumljivo da je on kao neustrašiv borac i revolucionar imao veliki broj protivnika iz redova reakcije i među prefstavnicima carskih vlasti. Jedan od visokih funkcionera u policiskom aparatu Nikolaja I zažalio je što je Bjelinski suviše rano umro, te nije imao mogućnosti

da ga pošalje na robiju da tamo istrune. Reakcionarna piskarala, oficiozni novinari i publicisti

napadali su Bjelinskog da ruši temelje na kojima počiva Rusija. Bjelinski je zaista rušio ftemelie feudalne Rusije, Rusije samodržavlja i kmetstva. Ali on je gradio temelje nove Rusije, one Rusije u koju danas upiru poglede svi ugnjeteni narodi sveta, gledajući u njoj zemlju napretka i slobode, oslonac i nađu svih bpotlačenih naroda sveta. Bjelinski je bio vatren patriota. Po njegovim rečima, svaka plemenita ličnost oseća svoje krvno srodstvo, svoju krvnu poveza~

mošt sa otadžbinom. |

Adi Bjelinskt je svoj patniotizam povezivao sa revolucionarnom borbom za bolji život naroda, On je voleo otadžbinu, ali ne carsku Rusiju, već narodnu i naprednu Rusiju koja se bori za plemenite principe slobode i progresa, On je verovao u tu Rusiju i proricao joj sjajnu budućnost, On je

«+

ošećao revolucionarne snage koje će dovesti Rusiju u prve redove čovečanstya. Često se citiraju reči Bjelinskoga koje je on napisao 1840 godine i koje su pune nesalomljive vere u tu novu Rusiju, »Mi zavidimo, — kaže Bjelinski, — našim unucima i praunucima kojima je suđeno da vide Rusiju u 1940 godini kako stoji.na čelu obrazovanog sveta, daje zakone i nauci i umetnosti i prima znake poštovanja od čitavog prosvoećenbm čovočanstva«. Ovo predviđanje velikog ruskog revolucionara u potpunosti je ostvareno. Ono je ostvareno i u onoj meri koju on nije mogao zamisliti u svojim snovima o novoj slobodnoj Rusiji kao zemlji napretka i ravnopravnosti svih radnih ljudi, Rusija, Sovjetski Savez stoji danas na čelu čitavog slobodoljubivog čovečanstva i daje ne samo »zakone nauci i umetnosti«, kao što kaže Bjeljinski, nego predvodi sve narode sveta u borbi za istinsku demokratiju, za bratstvo među svim narodima sveta, za oslobođenje čitavog čovečanstva ispod jarma imperijalizma. Ova uloga pripala je otadžbini Bjelinskoga zahvaljujući Velikoj oktobarskoj socijalističkoj revoluciji, zahvaljujući revolucionarnoj borbi sovjetskih naroda na čelu sa Bqliševičkom partijom i njenim genijalnim. vođama Lenjinom i Staljinom. Bjelinski nije mogao jasno i konkretno predvideti način na koji će njegova otadžbina početi da igra ovu svetskoistorisku ulogu u sudbini čovečanstva, jer onda radnička klasa Rusije još nije bila toliko razvijena, da bi on mogao oceniti njen revolucionarni značaj u preobražaju Rusije. Ali Bjelinski je nesumnjivo jeđan od onih ljudi koji su mnogo doprineli stvara nju nove, socijalističke Rusije. Zato ga je V. IL. Lenjin nazvao jednim od »prethodnika ruske socijal-demokratije«. Zato ga je drug Staljin u svom referatu održahom 6 novembra 1941 godine stavio u isti red sa nekoliko najvećih ruskih književnika, umetnika, naučnika, vojskovođa i revolucionara. To je u isto vreme najveće priznanje koje se moglo ođati velikom ruskom Kkritičaru i revolucionarnom „demo-~

krati. Rađovan LALIĆ

-

Djelo genijalnog sina Tuskoga naroda

Smrt MBjelinskoga pala je između dva događaja koji su jarko obasjali vrijeme: tri mjeseca prije pojavio se »Komunistički manifest«, a dvije nedjelje kasnije bila se, po riječima Marksa, prva velika bitka »za očuvanje ili uništenje buržoaskog sistema«, buknuo je Junski ustanak pbaTiskog proletarijata. Rusija Je tada još ležala u mraku samodržačko-feudalnog uređenja, ali su njeni naibolji mislioci, ističući i izražavajući revolucionarne i demokratske težnje potlačenih seljačkih masa, brzo stizali do revolucionarnih, materijalističkih i SOocijahističkih gledanja, stupali, kao ravnopravni, u iste redove s najprogresivnijim ljudima Zapada, dajući čovječanstvu prinose ruskog genija.

Put Visariona Grigorjevića Biclin-

skoga. razvitak njegovih političkih, filozofskih i estetskih pogleda ocrtava liniju uspona najnaprednijih snaga ruskoga društva u četrdesetim godinama XIX vijeka, inteligenata-raznočinaca koji su smjenili plemiće-revolucionare. Dvije »partije« dižu se nasuprot caru i feudalcima, koji, ističući parolu »pravoslavlje, samođržavlje i narodnost«, brane neprikosnovenost monarhije i ropstvo seljaka-kmetova: »slavjanofili« i »zapadnjaci«. Ove dvi= je struje odnose se različito prema osnovnom problemu kcji nailazi pred vrata Rusije: prema kapitalistički Kkolosijek. Slavjanofili, bojeći se posljedica koje donosi razvitak kapitalizma, misle da je moguće zatvoriti, izolovati Rusiju od kapitalističkog razvitka u neke njene vlastite okvire. Zapadnjaci uviđaju da je pojava kapitalizma u Rusiji neizbježna, htjeli to oni ili ne. Međutim, naibolje ruske duhove toga doba ne vezuje za Zapad perspektiva kapitalističkog društvenog uređenja i njene »demokracije«, nego misao sociilizma. ; Na filozofskom planu javljaju se u četrdesetim godinama ljudi koji smielo dostižu i prestižu zapadnoevropsku misao, a ruska književnost osmislena i mpofstaknuta teoretskim | radovima svoje kritike postaje i postat će u toku XIX vijeka ona velika kniiževnost 5 kojom se nijednaliteratura Zapada ne može porediti, ni po broju velikih Disaca, ni po snazi njihovih djela.

Ništa nije Pogrješnije nego prikazivati Bjelinskoga, koji je potekao, iz redova zapadnjaka, kao »učenika Zapada«, kao čovjeka koji se/nekritički zanosio političkim iđejama što su u

prelaženju na

Rusiju dopirale sa Zapada, koji je slijenpo prihvatao filozofske misli i sisteme koji su tamo vladali, čiia se kritička mjerila osnivala na mjerilima zapadnoevropstih estetika.

Samostalan razvitak političkih iđeja Bjelinškoga, originalnost njegove prodorne i plodonosne filozofske misli, njegovih sudova i zahtjeva koje je stavljao pred pisce, čine njegove kritike i filozofske spise jednim od naiznačajnijih dokumenata ruske kulture. Književnog kritičara takvog forma– ta Zapad nije dao. Nijedan zapadnoevropski kritičar nije vršio toliki uticaj na književnost svoga vremena i na književnost koja je došla poslije njega, na široke čitalačke mase. Njegovo djelo živo je i danas. Svaka od pet hiljada sttanica koje je ostavio, i od kojih su mnoge došle do nas iskasapljiene od carske cenzure, ispunjena je mišliu koja odaje borca tijesno povezanog sa svim krupnim problemima svoga vremena i Svoga naroda. Zato se i danas čitaju s uzbuđenjem njegovi članci o Gogolju, Puškinu, Ljermontovu, Koljcovu, o Dpjesmama stihotvorca Vladimira Banediktova, o sažaljenja dostoinim sočinenijama Zagoskina, o »književnoi« djelatnosti Fadieja Bulgarina, agenta Trećeg odjeljenja, baš kao i sitne bibliografske bilješke o knjigame Za koje danas više niko ne zna.

*

Prezirući gospodare feudalističke Rusije, Bjelinski nije imao iluzija ni o suštini buržoaske »đemokracije« na Zapađu, on je znao kakav je stvarni položaj radnika u tim državama koje su se kočoperile svojim parlamentarizmom, svojim papirnim ustavima »jednakošću, bratstvom i slobodom« u zemlji Luja Filipa. Svoj otvoreni sud o »slobođie na Zapadu Bjelinski je izrekao (1844.) u vrlo značajnom članku o romanu MBžena Sia »Pariske tajne«. (To je onaj isti roman o kom je iduće godine pisao i mladi Marks u svom prvom zajedničkom radu 3š Engelsom, u »Svetoj porodici«, dolazeći, uglavnom, do istih negativnih zaključaka o moralnoji i političkoj poziciji pisca. Tu će Marks dati i prve linije svoje teorije realizma i tendence u umjetničkom djelu.) »Francuski proleter — piše Bjelinski — je pred zakonom jednak kao i najbogatiji vlasnik i kapitalist, jednima i drugima sudi isti sud, i kad su krivi bi-

vaju kažnjeni istom kaznom, no ne-

-

volja je u tom štood te jednakosti proleteru nije nimalo lakše. Vječiti radnik vlasnika i kapitalista, proleter je potpuno u njegovim rukama, njegov potpuni rob, jer mu on daje posao i kako hoće određuje za nj plaću.A ta plaća bijednom radniku često nije dosta ni za dnevnu hranu, ni za krpe za njega samog i porodicu, a bogati vla= snik uzima od te plaće 99 procenata... Divna jednakost! I zar je lakše umirati zimi u hladnom podrumu ili na hladnom tavanu sa ženom i djecom, koja drhte ođ studeni, koja nisu jela već tri dana, zar je lakše umirati tako imajući Ustav, za koji je proliveno toliko krvi, nego bez Ustava ali i bez žrtava koje on traži? ... Vlasnik, kao svaki skorojević, gleda radnika u bluzi i nanulama, kao posjednik plantaža crnca... Kodnasu Rusijineće svi olako ni povjerovati da je u Engleskoj i u Francuskoj smrt od gladi za sirotinju lako moguća i ne neobična stvar... Nevolje naroda u Parizu u najvišoj mjeri prevazilaze i najsmjelije izmišljotine fantazije.« (V. G. Bjelinski: »Djela«, izdanje PF. Pavlenkova, S. Peterburg 1910. tom IIIL., str. 233., 234.) Zapadne parlamente naziva Bjelinski, u istom članku »aboniranim skupštinama«, jer je buržoazija abonirala u njima svojim izbornim sistemima i prevarama ogromnu većinu mjesta. On ne čini bitnu razliku između buržoaskih „vlastodržaca i Čičikova koji putuje Rusijom kupujući mrtve duše: »To su ti isti Čičikovi, samo u drugim haljinama: u Francuskoj i Engleskoj oni ne kupuju mrtve duše, nego podmićuju žive đuše na slobodnim parlamentarnim izborima!« (»Književni razgovor koji sam slušao u knjižari«, tom IIHL, str. 822.). U jednom pismu upućenom V. P. Botkinu, on s ogorčenjem govo-= rio položaju žene u buržoaskoj Fvropi: »Ne, brate, žena je u Evropi baš fakva robinja kao u Turskoj i u Perziji.« U članku »Pogled na rusku književnost u g. 1846.« Bjelinski odbacuje još jednom slijepo obožavanje Evrope i naglašava da je njega na Zapađu oduvijek privlačilo samo ono što je bilo povezano s demokratskom mišlju, 8 humanizmom: »Vrijeme je.

da se prestanemo zanositi evropskim · samo zato, što nije azijatsko, nego tre- FI

ba da ga volimo, cijenimo, težimo prema njemu samo zato što je ono čo-

KW i _% e MI id wo

~ OTR WP O OUN -rU a VV