Književne novine
_MMOJ #0SGPISE
y | LI'1T0JJEE
· Povodom diskusije o masovnoj pesmi u „Muzici
_ Pojavu zbornika Udruženja kompo· zitora Srbije »Muzika« freba posebno
oceniti konkretnom i svestranom a-
nalizom „problema koji pred takvom publikacijom đanas stoje kao i čla-
~ naka i drugih priloga koje objavliuje prva sveška, izašla ovih dana iz štampe. Početak izlaženja takve publikacıije kod nas nesumnjivo je vrlo pozitivna činjenica. Takav zbornik-časopis, namenjen isključivo problemima našeg muzičkog života, njegovoj teoretsko-idejnoj osnovi, njegovoj stvaralačkoj praksi, pokušajima i ostvarenjima — njegovim „feškoćama i perspektivi, treba da bude značajan,
· autoritativan činilac i regulator.
Prva sveska »Muzike« tu potrebu i potvrđuje i dobrim delom zadovoljava, iako, prirodno, sadrži pretežno ili
. deklarativanm, ili memoarski, ili im. formativan materijal (Nagrađe komiteta za kulturu i umetnost, O. Damon — Uloga savremene muzike u društvu, S. Đurić-Klajn — „Konture našeg novog umetničkog stvralaštva, N. Hercigonja — Muzička nastojanja u narodnooslobodilačkoj borbi, P. Milošević — Rađina muzici u zarobljenmičkom logoru, O. Danon — Sjećanje 'na Vojislava Vučkovića, P. Stefanović — Muzička dramaturgija »Piko· ve dame« itd).
Tatičući mmačaj pojave »Muzike« pred kojom stoje vrlo ozbiljni problemi u životu i razvoju našeg muzičkog života, treba se svakako kritički osvrmmuti na diskusiju »O našoj masovnoj pesmic objavljenoj u rubrici »Problemi muzičkog stvaralaštva«. Taj materijal osetno oduđara svojom nesređenošću i proizvoljnošću od ostalog materjala i jedan je od važnih zađataka redakcije đa se prema sličnim materialima odnosi sa odgovara– jućom pažnjom, tj. đa ga jasno rediguje i pripremi za štampu.
Materijal je na prvi pogled dvostruk — s jedne strane opširne reči u diskusiji M. Živkovića, M. Logara i P. Konjovića — s druge strane kratki osvrti nekolicine drugih muzičara i navodi reči nekolicine pisaca koji su učestvovali u diskusiji a Koji taj tekst nisu videli pre štampanja. Uredništvo »Muzike« „očigledno nije diskusiju pripremilo za štampu nego je mehanički prenelo u časopis noT9Đotpune, proizvoljne zabeleške sa sastanka. A, tom nejednš&košću, nepotpunošću i proizvoljnošću, pitanje &tvaranja naše masovne pesme, Dpitanje stvafalačkog rada i saradnje naših muzičara i pesnika u toj oblasti ne samo da nije pravilno postavljeno i osvetljeno, nego je i sasvim netačno okaralkterisano.
U svakom slučaju bilo je potrebno, pre &vega ,da učesnici za štampu rediguju stenograme svojih reči. Savesnom redakcijom materijala od strane uredništva izbegle bi se, na primer, šledeće netačnosti i proizvoljnosti:
»Kao posledica naše razdvojenosti iskrsli šu izvesni nesporazumi, čak nerazumevanja (između muzičara i književnika), što je i na jednoj i na drugoj &trani vodilo katkad do eksftremnjh &uprotnosti« (M. Živković).
»Mi smo se danas okupili da svršimo zajednički pošao i zato smo dužni da pokažemo najveću meru uzajamnog razumevanja da bismo mogli.otkloniti &ve prepreke za postizanje sporazuma« (M. Živiković).
»Čini mi se kako znam iz iskustva da pesnik skače velikim skokom i preletivši strmo brdo sa svim preprekama, padne u naručje slobodnoj inspiraciji sa stihom i slikom poftpuno proizvoljnim, često sličnim prozi sa nekim promenjenim redom reči« (M. Logan) .
»Pesnici su popustili u pisanju zato što se od njih tražilo đa na &ilu
• *
„sastavljaju sitrofe« (netačan citat reči J. Popovića) .
Diskusija o masovnoj pesmi, organizovana u Udruženju kompozitora Srbije, nesumnjivo nije bila na principijelnoj visini i nesumnjivo joj je već u početku, uvodom, intonacijom M. Živkovića, bez ikakve stvarne. potzebe (i bez ikakvog stvarnog osnova), dat karakter u neku ruku »sklapanja sporazuma« između naših kompozitora i pesnika. Nepripremljena ranije, neuspela zato najvećim delom, zabeležena površno, ona ne može ni u kom slučaju da posluži ni kao informativan, a još manje kao instruktivan materijal o tom važnom pitanju, najmanje u čašopisu,
Kakve su to »ekstremne suprotncsti« između muzičara i pesnika, gde je to M. T,osar »iskusto« da »pesnik skače velikim skokom... u naručje slobodnoj ipspiraciji« (šta je to »slobodna inspiracija«!), ko je to tražio od pesnika »da na silu sastavljaju strofe« (konstatacija koju »Muzika« pripisuje J. Popoviću), itd., itd.! Sva ta, i niz drugih mutnih pitanja i postavki redakcija »Muzike« u svojoj diskusiji ostavlja • bez osvetljenja bez i najmanje obzira i prema muzičarima i prema piscima i — prema čitaocima.
Sledeće sveske »Muzike«, oslobodivši se u svakom slučaju slabosti kao što je objavljivanje materijala u takvom obliku kao što je »Diskusija o našoj masovnoj pešsmi«, nesumnjivo će iscrpnije, konkretnije i smelije obrađivati bitna pitanja „našeg muzičkog života — tako će časopis jasnije ođrediti i svoj lik i, svoju fumkci'ju i svoj značaj na kulturnom sektoru naše nove stvarnosti, stvarnosti svestrane izgradnje socijalizma.
Č.M.
Za pristupačnije cene muzičkih izdania
Pitanje cene knjiga, ulaznica za 'umetničke i uopšte kulturne priredbe, cene umetničkih reprodukcija, muzičnih izdanja, imstrumenata itd. jedno je od bitnih pitanja kojim moraju da se bave odgovorne kulturne ustanove. Nepravilno rešavanje toga pitanja, neopravdano visoke cene, nesrazmera između cena za ista dela u pojedinim repubHkkama itd. znači ustvari kočenje razvoja našeg kulturnog života. Nepravilno rešavanje toga. pitanja, ravnodušnost prema tom pitanju znači ustvari sprečavanje pune demokratizacije kuliure kod nas — 0Oduzimanjie kulturnih dobara od onih kojima u prvom redu treba da budu namenjena našim najširim slojevima trudbenika grada i sela.
Primeri iz oblasti muzičke literature mogu da buđu naročito instruktivni za naše odgovorne kulturne ustanove, ko=je treba da izvrše svesnu reviziju dosadašnjeg rada nafočto u toj oblasti. Detalnu reviziju cena muzičkih izdanja trebalo bi izvršiti u svim republikama (o planskom izdavanju muzičke literature treba posebno govoriti).
Ovih dana je, na primer, izišla iz štampe »Suita« za pet prstiju desne ruke Mila Cipre, u izdanju Nakladnog zavoda Hrvatske (štampano u tiskari Nakladnog zavoda — Zagreb). Cilj ovog napisa nije da uđe u umetničku analizu mužičkog dela kao takvog. Izdanje je velikog formata, ilustrovano sa deset jednobojnih crteža u čiji kvalitet takođe ne možemo ulaziti na ovom mestu. Ukupno, na malo boljem papiru, sa običnom glatkoričarom, izdanje sadrži 16 štampanih strana, 1 tabak. Međutim, cena mu je 61 dinar,
Koliko je ta cena nesrazmerno, neopravdano visoka i nepristupačna ši-
krave, pa šupu za mašine, pa kokošinjac, pa..
— I sve po planu? — priupita Mičan- — Po planu, pa kako ćeš drukčije.
Pretsjednik se primače Mičanu i prijateljski mu položi ruku na rame.
— Mičćane, bolan, a zašto se već i #1 ne upišeš u našu zadrugu? Ti si majstor, imaš zlatne ruke i za fe će u zadruzi uvijek biti posla. Svi naši vele da bi im vredniji bio jedan Mićan, neg' deset kakvih... Ih, mi bi sa __ tobom čitav grad ovdje podigli sve onako — u milimetar. |__ Bogami, pretsjedniče, to bi najBolje bilo, — uozbilji se Mićan. — A veliš, imate vi toga u planu?...
— Kažem fi, čitav grad.
Prije polaska kući Mićan mije mo-
gao da otrpi, nego se uvuče u svinjac
1 zađovolino se ogleđa oko sebe. — Bog me ubio, ako nije ljepše neg' u mojoj kući. I bolje se viđi.. Ama kakvoj kuči?! Ljepše je neg' u crkvi! Tamo ti je mrak i tmuša i... E, vala, oče Milađine, rugaj se ti koliko ti dđra_ go: plan je opet plan!
Sljedećeg đana Mićan je zamišljeno obilazio oko svoje kuće, nešto premje-
ravao, računao i bilježio u novu šve-
sku koju je donio iz zadruge. Počesto ” je zapitkivao ženu: — A tebi bi, veliš, trebala ostava za pređu i za razne tvoje drangulije? Bi li ti bilo dosta širinu i dva i po u dužinu? Bi, veliš? A koliki kokošinjar, veliš? Aha, tako je. A šta ti opet mi-
dva metra u
Jednom, usred bijela dana Mićan odnekle đonese nove prozorske okvire i stađe da razvaljuje stare prozorčiće.
„~ — Šta je tebi, žavječe, što kvariš
pendžere? — začuđi se žena. i
· — Kako kvarim?! Ta, ženska glavo, nijesmo valjda krmci, pa da živimo owako, napola, U mraku — poslovno i ozbilino odbrusi Mićan, — Niiesu ovo
više ona stara budalasta vremena.
rem krugu, očigledno je na prvi pogled, ali upoređenje o tome govori još rečitije. Na primer, »Zlatne' stepenice«, &v. I, 30 lakih kompozicija jugoslovenskih autora za decu i početnike, violina i klavir (redaktor Ž. Grbić, izdanje »Prosvete«, štampano u litografiji Čemažar — Ljubljama), izđanje istog formata, na mnogo boljem papiru, u dva dela (jedan u debelom kartonskom višebojnom i dru'Bi, umefnuti, ilustrovan sa 44 crteža u više boja, u tankom kartonskom višebojnom povezu) na 108 strana. To u odnosu na »Suitu« upravo raskošno izdanje, po obimu sedam puta veće od »Suite« — staje u prodaji svega nešto više od dva puta — 130 dinara! Na koji način treba protumačiti tu činjenicu! Ako je prodajna cena »Suite« realna, u tome slučaju još je neobjašnjivija cena „»Muzičkog priručnika« (Izdanje »Narodne knjige« Cetinje), koji sadrži, u formatu obič-
BIBLIOGRAFIJA
ne osmine, pet i po štampanih tabaka sa oko 120 klišea crteža i nota i &taje samo 45 dinara!
Nije nužno isticati da je jedan od osnovnih uslova stvarne demoxratizacije kulturnog života materijalna pristupačnost kulturnih đobara najširim narodnim slojevima. Za našu stvarnost karakteristična je, baš u najširim narodnim slojevima, pored ostalog. intenzivna težnja da se kulturno izdignu, da usvoje osnovne kulturne tekovine čovečanstva i naših naroda i da kulturni život dalje stvaralački razvijaju. Utoliko je taj uslov — ma= terijalna pristupačnost kulturnih dobara, škole, knjige, pozorišta, muzike, slikarstva, skulpture itd. značajniji za opšte kulturmo podizanje naših narođa. Utoliko treba na svima sektorima našeg kulturnog života o tome uslovu budno misliti i ostvarivati ga.
Č. M.
V. L. Lenjin: Materijalizam i empiriokriticizam. Kritičke primedbe o jednoj reakcionarnoj filozofiji. Knjigu je preveo Siniša Stanković. »Biblioteka marksizma-lenjinizma«, Izdanje »Kulture«, Beograd, 1948.
J. V. Stalin: Za velikata tatkovinska voj-
na na Sovetskiot Soiuz. Izdanje »Kulture«,
Skoplje, 1948.
M. Kalinin: Nekoi rrašanja na partijnomasovnata rabota, Izdanje »Kulture«, Skop= lje, 1948.
Josip Broz Tito: Politički izveštaji Centralnog kom ' eta Komunističke partije Jugoslavije. Referat održan na Petom kongresu KPJ. Izdanje »Borba«, Beograd 1948, ćirilicom i latinicom, strana 93. Cena 10 dinara.
Aleksanđar Ranković: Izveštaj o organizacionom radu Centralnog komiteta Romu nističke partl,je Jugoslavije. Referat održan na Pet m kongresu KPJ. Izdanje »Borba«, Beograd 1948, ći'jlicom i latinicom, strana 55, cena B dinara. |
Milovan Đilas: Izveštaj o agitaciono-propagandnom radu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. , Referat održan na Petom kongresu KPJ. Izdanje »Borba«, B_ 'Srađ 1948, ćirilicom i latinicom, strana 36, cena 6 dinara.
Graditeljima-omlađincima. — Zbirka govora i članaka mašala Tita, Milovana Đilasa, Borisa Kidriča, Moše Pijade i Rata Dugoniića omladini na radnim akcijama. — Izdanje »Novo pokolenie, Beograđ 1948
Milovan Đilas: Statii 1941—1946. Izđanie »Kulture«, Skoplje, 1948.
Boris Kidrič: Privredni problemi FNRJ. Pređavanja, govori i članci. Izdanje »Kulture«, Beočrnd, 1948. |
Materijal! o omlajinskom „pokretu u FNRJ. Govori i članci Rata Dudonjićs Izdanje Centralnog veća Narodne omladine Jugoslaviie, Beograđ, 1948.
Qdsovorni urednik:
Jovan Jovanović-Zmaj: Našoj đeci. Izbor i ređahcila Milana Č. Jovanovića. — Izđanie »Novo pokolenje« (»Biblioteka pionira« — urednik SI. Galogaža), Beograd, 1948.
Vladimir Nazor: Ođabrane pripovjetke. Izdanje »Novo pokolenje« («Jugoslovenski klasicić) — urednik Marijan „Jurković), Beograđ 1948.
Milovan Glišić: Ođabrane pripovetke, »Jugoslovenski klasici“, sveska 9. Izdanje »Novog pokolenja« Beograd, 1948.
Čarls Dikens: Daviđ Koperfilđ. Knjiga prva. Izdanje »Novog pokolenja«, Beograd 1948.
Alfons Dode: Pripovetke. — Preveo Dr. Dušan Milačić, Ilustrovao Rađenko Mišević., — Izdanje »Novo pokolenje« (»Bibiioteka pionira« — urednik Sl. \Galogaža),
Beograd 1948.
A. S. Serafimovič: Bkretničar.. Pripovetka. Kratak prikaz o piscu od Mirjane Obremović-Šimanski. Preveo s ruskog Roman Šova-– ry, »Narodna knjižnic”«. Izdanje »Nakladnog zavoda Hrvatske«, Zagreb, 1948.
Marin PFraničević: Iz »Povratka borca«, Izbor nekoliko pesama istoimene zbirke. Beleška o piscu od Novaka Simića. »Narodna knjižnica«. Izdanje »Nakladnog zavoda Hrvatske«, zagreb, 1948.
Grigor Vitez: San borca u zoru. Jeđan deo pesama oj/javljenih po našim časopisima i listovima posle oslobođenja. Beleška o piscu od Novaka Simića. »Narođna khnjižnica«. Izdanje »Nakladnog zavoda Hrvatske«, Zagreb, 1948.
Mihailo F ović: Daleki kopna i mora. Putopisi. Uredio Gvido Tartalja, »Omlađinska biblioteka«. Izdanje »Prosvete«, Beograd, 1948.
A. Gljebov: Posleđnji susret. K. Pausevski: Devojka sa severa: S. Bolotin: Morsko ralo. Jednočinke. Biblioteka »Naša pozomica«. Izdanje sindikalnog izdavačko-štamparskog preduzeća »Rad«, Beograd, 1948.
Ni Verzilin: Tragom Robinmnsona, — Prevela Stefanija Tumin, Izdanje »Novo pokolenie« (»Priroda i ljuđis), Beograd 1948.
N. Telešov: Živi kamen, skaske i legende. — S ruskog prevela Vida Popović. Crteži V. Taubera. — Izdanje.»Prosveta« Beograd 1948.
M. N. Alejnikov: Putevi sovjetskog filma i MHA?T. Izđanje Filmske biblioteke, Beograd, 1948, cena didn. 40.
M. Smirnova: Seoska učiteljica, filmski scenario. Izdanje Filmske biblioteke, Beoguad, 1948, cena din, 15.
A. Vučo: Sofka, filmski scenario po romanu »Nečista krv« Bore Stankovića. Jzdđanje Filmske biblioteke, Beograd, 1948, cena din. 16.
M. Rubinštajn: Razvitak tehnike u kapitalizmu i socilplizmu. »Sindikalna biblioteka«, Beograd, 1948.
Muzički priPučnik za nastavu pjevanja
u sredniim i muzičkim školama. Sastavio Antun Pogačar. Izđanje izdavačkog preduzeća N. R. Crne Gore »Narodna knjiga«, Cetinje 1948.
Bibliografija Srbije za 1947 gođinu. — Bibliografija celokupne izdavačke delatnosti u prvoj godini Petogodišnjeg plana u Marodnoj Republici Srbiji. — Izđanie Ureda za imformaciie phi Pretsedništvu vlade N. R, Srbjie Beograd 1948.
/
“
Ostaci i recidivi dekadentno-forma– lističke poezije kod nas pretstavljaju anahronizam, jer je dđekadenini formalizam već davno likvidiran. U hrvatskoj poeziji oni su jači, al, pjesme Šime Vučetića toliko su drastične DO primitivističkom “ formalizmu, da o njima treba govoriti, iako nisu pojava.
' Ova knjiga pretstavlja, u neku ru ku, izbor Vučetićevog pjesničkog rada u toku deset godina; prema tome ona bi trebalo da da više-manie jasni pjesnički lik autora. e A: Kakva je fizionomija ovoga pjesni-
a?
U oiklusu o IJiji Labanu, Vučetić, gradeći na podlozi narodne pjesme, pokušao je da lirski da lik Ilije Labana, čovjeka iz naroda, dalmatinskog gorštaka, ali već u drugoj pjesmi »Sela« pada u verbalizam, u nagomilavanje: riječi, u nejasnoće, N. pr.:
»Hoj, sela naša! Sela, sela, sela! Sela naša coma i crvena, sela naša kuće i pojate,
hoj, jata, srca mi, sela naših krajinama vječne zemlje naše!«
Šta vidimo u ovim stihovima? Ti-
pično konstruiranje i traženjie meobičnog, — koje će se kasnije u zbir ci još u većem obimu pojaviti, — zatim nagomilavanje riječi koje zaglušuju i/potiskuju osjećaje i ondje gdje fh una. izraz nije spontan, ishitren je, nejasan. Stih »Sela naša crna i crvena« ništa ne govoni, ne proširuje šliku već stoji izdvojen s dvije mrlje boja, a emociju koju je autor htio da izazove ovim stihom, nije izazvao iz prostog razloga što sedam istih riječi dekomponira našu pažnju koja uzalud traži motiv za pokretanje osjećaja. Strofa nema „ničega općenitog, slika ostaje bez boje i logike, kao što su bez boje i saa dine izdvojeni sitni lični đoživljaji kada nisu povezani 8 općim i kada u malome ne otkrivaju ono što je veliko i zajedničko,
Vučetićeva zbirka, kako cem, kasnije vidjeti, obiluje sitnim dozivljajima, neJasnim u nepolpunim slikala, nedorečenim osjećajima i nepotirebnim figurama koje često nemaju ničeg zajedničkog sa sadržajem. “ako u pjesmi »Bogovi«, jednoj od najpo.xjiin u ciklusu o Labanu, autor je uspio da umjetnički ostvari atmosferu kiše i da poveže ideju i slike u nerazdvojnu cjelinu, međutim stihovi »žito grli svetkovine« i »mi trojic4 — oni s bogom — ja s komunom« kvare jedinstvo cjeline i lepotu štimunga. SličDin slucajeva iia' mnogo,
Izgleda nam da je unutarnja umjeinička nedosijednost u odabiranju bitnog od nebitnog osnovna pogreška i u načinu umjelnćkog oplovanja pjesme i u sadržajnoj su'ukuuri Vučetićeve poezije, Sto še može uvvrditi u pjesmi iji, sin«, gdje je motiv iz velike stavnosti dat bez ikakve poetske fiorme.
»flO0Jiuk sam Prve daimalinske brigade. Imao sani šesnaest godina i:
i samo sesnaest godina
kad sam se javio arugu komandantu Prve qaalmatinske brigade. — —
Kad me ugieda
onako mlaaa i zelena,
nešto se zamisli;
pogleda niz planinu
i reče mi:
»Druže moj, mlad si za pušku i mitraljez, a ofanziva je tu za planinom;
vrati se doma ~
svojoj staroj majci.
Porasti malo«.
O otsutnosti idejnosti i prema iume j o otsutnosti istinske umjetnosu, govore one Vučetićeve pjesme u kojima dolaze do jasnog izražaja deka dentne tendencije. U lim pjesama Vučetić je sasvim bez svoje umjetničke žfizionomije. U toj vrsti poezije nalazimo pomanjkanje osjećaja mjere i logike, nasilno traženje bizarnog i padanje u banalnost. U povođenju za dekadentnom poezijom iz svoje Dprošlosti, bolest, koja je u njemu ostavila duboke tragove „našla je i u Ovom razdobjju Vučetićevog svivaranja pogodan teren za svoje oživljenje. 1 posljedica je opća ideološka koniuznost, gubitak kriterija, nesigurnost odlučivanja o pojmovima »vrijedno nevrijedno, originalno — neoriginalno, novo — banalno«. Nesvijesno Dpodražava tuđe forme, tražeći po svaku cijenu ono što je još neizrečeno i neobično. I naravno, umjesto životnih motiva, posiže za muzičkim efektima. za nerealnim slikama i potpuno se predaje igri riječi, kao što je slučaj s pjesmom »Prezimena«:
Listaju breščići,
vraščići, roščići.
'Skakuću vrapčići, vraščići, jarčići.
Autor se sasvim predao zvučnosti deminutiva, silabičnom „slaganju i lomljenju tvrdih i mekih konsopanata. Radi kurioziteta navodimo citate iz pjesme, »U podne«, gdje nadrealističke slike slijede jedna za drugom: kao u nekom fantastičnom filmu:
Huka maestrala,
Po palubi psi. A šta mi je?
U očima sunce, brdine do modrine, vrućine u OkU, · brijegom borovine. Ništa mi nije!
Otok se ziblje...
Velika sipa
štrca u nebesa
trakom me pipa. A šta mi je?
" Da li se u ovoj pjesmi može govoriti o nekom umiefničkom sndržaiu i doživljaju?! Na nju se može u punoj mjeri primijeniti misao Đamnjina' »Poezija »načina života«, kad nije u stanju da se uzvisi do »poezije života« neizbiežno postaje mrtvorođena umiefnnst« TJ gliiedećni piesmi »Kad
se prasci tuku, gdje Vučetić podraža-
Jovan Popuvić, Beograd, Francuska, broj ? — Štam parija »Borba«, Beugrad, Dečanska 3k.
N\
KNJIŽEVNE. a ——»—–—u–———
| _ OSVRTI NA KNJIGE
) \ } va narodnu pjesmu, javlja še druga krajnost — banalno! eTri 'Kad se prasci tuku,
kola puru Vuku,
a bura bauče,
selo zajauče:
Kulen baba vali
na dvor dida mami.
U citiranim pjesmama nalazimo: u prvoj formalističku igru, u drugoj nakaznost nadrealizma, a u trećoj golu banalnost. Gdje je umjetnička dosljednost? Koja je prava fizionomija Vučetića i gdje je umjetnost u ovim pjesmama? •
Na žalost takovih pjesama ima mnogo u Vučetićevoj zbirci, a evo ioš jedan primjer, koji u sebi koncentrira sve, negativne elemente:
Svira selo... noći Svira čopor planino!
Oj djevojko sura kozo, srce moje Veselo.
Idem drumom, drum me goni, Idem drumom, drum me vodi, / Oko mene brdina se Vrti. i
Idem drumom, srce gori, Idem drumom, usna mori. Iz sazviježđa strašni gušter hoće glavu
da mi pandžom zgrabi.
Sovjetski kritičar Danjin na jednom mjestu napisao je slijedeće: »Pitanje savremenosti jedne lirike — pitanje je njene idejnosti«, a na drugom mjesta: »Idojna sadržina poezije nalazi se u neposrednoj zavisnosti od pjesnikove filozofije«. A što da wažemo o savremenosti ove Vučetićeve poezije, o njenoj idejnosti, sadržini i o njegovoj filozofiji? Naravno samo negativno, upravo onako kako zZovore same njegove pjesme.
Kao najteži slučaj košmarskog stihotvorstva, bezidejnosti, bezsadržajnosti i neozbiljnosti citirat ćemo jednu strofu pjesme \»Marš«:
Drum... drum...
drum... drum...
tutnji potkov, krvav — muač. zvecka lanae, vranac — plač, korak, korak, korak, Ž kas, kas, kas —
pađa noć na noć,
noć o noć, u bespomoć
noć u noć, ž
noć u noć,
sama noć.
Ovim stihovima nije potreban komentar. Oni govore u prilog tvrđenju da ovakva poezija nije uopće poezija već prazna igra riječima, vatromet bez iskara, vodopad bez šuma, slike bez boja, riječi bez sadržaja. Pjesma »Marš« fiap.sana je u periodu narodnooslobodilačke borbe i imala je da prikaže najezdu fašizr a na našu zemlju: »Noć o noć, u bespomoć«. Pjesnik je htio da opjeva ono strašno, surovo, krvavo i nećovječno, a Ostvario je komično, šaljivo i umjesto sadržaja ognja i smrti prosuo bujicu riječi zanuseći se jednoličnim skandiranjem, htio je da pretstavi strahotu invazije, ali pjesnik je zaboravio da se to ne može postići samo akustičnim sredstvima jednosložnih riječi: drum, mač, plač, kas, noć — već i vizuelnim a još više osjećajnim 1 idejnim odrazom konkretnih doživljaja.
Kad bi ove dekadenine pojave u Vučetićevoj poeziji bile izuzetan slučaj u našoj književnosti, kad njegova poezija ili još bolje, ova vrsta*njegove poezije ne bi imala tendenciju da djeluje kao napredna poezija, kad ove dekadentne pojave ne bi bile otatak buržoaske klase u raspadanju, klase koja ne vidi izlaza na sunčani dan i kada krize koje au=tor doživljava ne bi imale i svoj refleks u bespomoćnom lutanju i hvatanju za slamku spasavanja — mi se ne bismo osvrfali na ove bolesne pojave. Ali okolnost da ova knjiga nije prva pojava dekadentne baštine, koja se unosi u našu novu književnu stvarnost, da se ona pojavila i poslije svih ranijih upozorenja: kako dekadentnoj poeziji kod nas nema mjesta, i na posljetku činjenica, đa je knjigu izdalo iedno ugledno književno društvo »Matica Hrvatska«, i konačno, da su pismene i usmene referate dali odgovorni stručnjaci na ovom sektoru i knjigu preporučili — sve ove okolnosti sile nas đa ovu knjigu Šima Vučetića promotrimo sa sviju strana.
Netko bi mogao reći da je svrha ovoj zbirci prikazati pjesnikov razvoj kroz deset godina rada. Ni ova Dprimjedba ne može se prihvatiti i nema opravdanja. Knjiga je pređama javnosti na čitanje i ocjenu i time postala društvena javna svojina. Konnčno, našu čitalačku publiku mne zanimaju književna lutanja našeg piesnika i njegove pšihološke i umjetničke krize. Naše čitaoce zamima pjesnikov stav, a tai stav se negativno po Djesnika otkriva u njegovoj knjizi, tim više što ona jednim dijelom pjesama ima namjeru da se afirmira kao 88avremena napredna poezija.
I konačno! kađ bi u posljednjim pjesmama Šima Vučetića bilo ideinog i umjetničkog „preobražaja, kada bi njegove novije pjesme bile umjetnički izraz naše neđavne i suvremene stvarnosti s punoćom života u njima, onda bismo mi njih, kao štosmo to učisili s nekim strofama iz ciklusa o Iliii Labanu, suprotstavili ovim slabim pjesmama i razumjeli želju da p»pjesnik pokaže svoj razvitak. Ali, evo, citirat ćemo pjesmu iz posljednjeg
ciklusa. koja ie samo s formalne stra=- ·
ne sređenija i jednostavnija.
Čak se sjetim, nekad, nu, da sam poeta, da •se mojom glavom, eto, svašta vrti. da se jedno gradi do snage, do leta. drugo prijeti smrću ko da će me strti.
Znam mogu se smijat ljudi ovoi kobi, kao da sam šaka uzaludna, pijeska,
No što mogu alo mahnito me probi veličanstvo smisla i sa mnom se lieskd4.
Prepustio ja sam ruke u vir sviieta, otvorio oči da stoje ko bina
za sve igre ljudi za sav lavež Dina... T slobodno nek se po meni svak šeta đa sve bolie tako iz bliza promotrim. da bih pravo Znao za koga li orim.
(Čak se siehim)
„Knjiga pjesama“ Sime Vučetića
Zar je ovim stihovima potreban,specijalan komentar? Nije, ali potrebno je naglasiti da je ova pjesma u stilu predratnih pjesama pseudosocijalnih skep= tika, pesimista i jndividualista, koji boluju od tzv. »Weltschmerza«, a ne mogu i ne umiju da nađu izlaza iz svojih dubokih kriza. U ovoj pjesmi jasno se vidi Vučetićeva neodlučnost, i nemoćno prepuštanje sebe stihiji događaja, koji takvi izgledaju u njegovoj spoznaji života. jer napokon šta mogu da znače stihovi »da se jedno gradi do snage, do leta — drugo prijeti smrću ko da će me strti«. Znači: Svejedno mi je! Nek se smiju ljudi ovoj kobi ljudskoi, nemoćan sam da išta poduzmem onog časa kad me probije »veličanstvo smisla«, koje se i sa mnom šaljivo ljeska!! To veličanstvo smisla ima Sšvoj vanživotni, vanrealni, vandruštveni smisao. To je ideja, fiksacija u imaginaciji da postoji kob. da postoji nešto što še S nama igra, a Što je. van dđohvata naše svijesti T saznanja .
»Prepustio sam ruke u vir svijeta, Otvonio oči da stoje ko bina za sve igre ljudi za sav lavež Dpsina«.
I naravno, tada, dopuštam »nek se po meni svak šeta« iz razloga da ih izbliza promotrim i upoznam, »da bih pravo znao za koga li orim«. Zar pjesnik nije mogao da uoči historijske perspektive u kretanju masa, zar mu je bilo potrebno da se stavi pod skut »veličanstva smisla« kad je smisao baš u samom bujnom, silovitom život· nom kretanju, zar mu je bilo potrebno da rastvori oči »ko bina« i stane na granicu dva svijeta i da ne vidi i da ne sagleda ništa drugo do svoju izoliranost, nemoć u samoprijegoru, a 8 druge strane prepuštajući sebe svim vjetrovima, svim igrama, svim lavežima psina, konstatirati da je »šaka uzaludna pijeska«, Baš ovo »uzaludna« govori najgrlatije od svega, jer to znači osjećati se suvišam, osamljen, tragičan i nepotreban. Ovaj pesimizam javlja se iz nmevjerovanja u šebe. iz osjećanja »manje vrijednosti« i on je ličnog karaktera i pjesnikovo subjektivno opterećenje. A to oovterećenje javlja se uvijek, kad se čo vjek izdvoji iz kolektiva i izgubi vezu sa onim Ilijom Labanom mar2dom, koji korača velikim koracima u budućnost i već je daleko odmakao od usamljene, tužne, tragične i izgubliene individue. i
U poeziji Šima Vučetića nalazimo
.čitav kaleidoskop ideja, lutanja, osje-
ćaja, usamljenosti, boja, pravaca, iskrivljenih slika, ideološku nestalnosšt i sve ono drugo što previre u njemu, što se bori, s čim se stalno prepire u svojoj samoći, — čitav onaj balast građanske kulture i individualističke filozofije od koje pokušava da se OSlObodi, a ono što bi ga oslobodilo svega balasta duhom još ne može da prihvati, jer kao individualist ioš uGvijek gleda skemžički i na ono što oreš njim stoji kao granična stijena. Sve proturječnosti još su u njemu ner!ješene, još dominiraju i stoga ie i idejna sadržina njegove poezije najvećim dijelom nejasna, neodređena i neprihvatljiva našem vremenu,
Evo još jeđan karakterističan pri· mjer njegove uhnutarnie borbe, bprimjer gdje se idejna sadržina poezije nalazi u neposrednoj zavisnosti od pjesnikove filozofije.
Bat novoga vijeka u nakovani bijiuć gvožđarije stare u arsenal kuje. Ko godine mrtve u fantazmu grijuć malodušno čuva i po sebi ruje?
O tvormniici priđi, trgom zaurliči. vatru kolektiva u talasu masa! Ostavi mi perje i život u priči.
(Pred novim licem)
Kad ga je život doveo »Pred novo lice« on to novo lice — novi vijek smatra običnom smjenom, koja kuje u arsenal stare gvožđarije prušžšlostii. Nalazimo i »godine mrtve« i »fantuzma« i »malodušno čuvanje«, tako da čitava prva strofa služi samo kao ılustracija, koja defakto ništa konkretno ne govori, U drugoj strofi pjesnik savjetuje nekom koji ne umije da se snađe u larmi novoga vijeka — da ivornici priđe, da trgom zaurliče vairu. kolektiva u talasu masa, a za šebe moli da mu novi vijek »ostavi perje i život u priči« Dakle tvornica, vatra kolektiva u talasu masa — 0! što nuđi drugom, autor — ne treba, to je za njega surovo, kruto, strano i tvrdo, jer dolazi s novim vijekom, koji urliče na trgu s parolom na idu. On dolazi sa fantazmom iz dječjih snova, koji jede djecu i baca ih već sada u »vatru kolektiva«. Ali u stihu
| „ostavi mi perje i život u priči« na-
lazi še rješenje i one prve strofe.
Ovu i ovakvu kritiku napisali smo iz uvjerenja da će Vučetić kao napredan čovjek ipak i kao pjesnik naći svoj pravi put. U njegovoj zbirci nisu sve pjesme kao ove koje smo kritikovali. Iz cijele zbirke izvodi se, zaključak da pjesnik nije bez talenža, što se naročito pokazalo u ciklušu O Tliji Labanu. No nužno je bilo javno upozoriti autora, koji možda još uvijek vjeruje da je čitava njegova DOezija progresivna i da odgovara našoj revolucionarnoi stvarnosti — što ni u kom slučaju ne odgovara objekti-
istini. VO da pjesama Šima Vučetića, u ovakvom obliku.„ niie frebala da se pojavi. ni radi samog autora, koji se kao čovjek nalazi na naprednoi liniji nače borbe. a ni radi »Matice THrvatske«. U ovoj knjizi ostaci i recidive delćađentnog formalizma, — koji je kod nas već likvidiran, — šlave anabronični pir, ona je našem novom društvu ne samo fuđa, nego u njemu
apsurdna. A. R. BOGLIĆ
– —..žr. . – TT TT UREDNICI: a
Jovan Popović i Milan Dedđinac —————–––- –— —–– —– —– — | Kr —iđ—=—
!