Književne novine

-

N

BERT FASIZMU — SLOBODA NAR ODU!

"BROJ 37 | GODINA I

Adresa uredništva

i administracije: a Francuska 7 — Telefon: 28-098

SAVEZA

BEOGRAD, UTORAR, 26 OKTOBAR 1948

PRAVA ČOVEKA I LICEMERNE FRAZE POBORNIKA IMPERIJALIZMA

Tstupanje delegata Sovjetskog Saveza, Jugoslavija i drugih zemalja narodne demokratije na skupštini Ujedinjenih nacija po pitanju prava čoveka raskrinkalo je još jednom lažnu i frazersku »demokratiju« || »humanizam« imperijalističkog anglo-amer|čkog bloka. Te intervencije suprostavile su pravi sadržaji nekom prividnom, ima. ginarnom »pravu čoveka«, bacile svetlost na licememo izigravanje prava čoveka putem maglovitih. dekorativ-

nih fraza, kontradiktornih činjenica-

ma stvarnosti. ;

Pokazalo se koliko je šuplja i papirnata predložena deklaracija o pravu čoveka od strane delegata anglo-američkog bloka, kađa je uzeto u pretres stvarno stanje, položaj čoveka u kolonijama, u zemljama koje su pod dominacijom, protektoratom ili su u interesnim sferama anglo-američkog bloka. Moglo se samo govoriti o punoj obespravljenosti čoveka, o rasnoj diskriminaciji, o linču, masovnim pokoljima, pogubljenjima, o uništavanju, ponižavanju i robovanju čoveka. Život čoveka crne kože u Južnci Africi i Americi zavisi od ćudi. afekata i fanatizma gospodara bele kože, život čoveka u kolonijama od nemerenih „profita kapitalista metropola i kaznenih ekspedicija. Život čoveka u Grčkoj ugrožen je nasiljem vojne intervencije ıimperijalista koji taj život napadaju odredima ratnih zločinaca, narodnih izdajica, kriminalnih ubica. A šta da se govori o pravu čoveka u Španiji? Ono je u toj zemlji ispisano na vešalima, koje dželat španskog naroda general Tranko »humano« i »demokratski« deli španskim rodoljubima.

Delegati anglo-američkog bloka na skupštini Ujedinjenih nacija uzbudili su se kada je stavljeno na diskusiju pravo na uništenje čoveka, na linč, na rasnu diskriminaciju, na Kkolonijalno ugnjetavanje, na kapitalističku eksploataciju, na masakriranje slobodoljubiwih naroda. Oni su dali žestok otpor pokušaju da se ta diskusija razvije. A dali su otpor zato da se ne bi u toj diskusiji javile optužne činjenice koje bi ređale slike o gnušobama nasilja nad čovekom, o varvarstvima koja se vrše nad životom čoveka uz pompu fraza i deklaracija o pravu čoveka, o »demokratiji« i »humanizmu« u zemljama koje su pod vladavinom imperijalizma. Delegati anglo-američkog bloka hteM su da preko pitanja stvarnog, realmog prava čoveka, osveđdočenog u životnoj i društvenoj praksi, pređu frazerskom deklaracijom, da preko pifanja prava čoveka prejure najvećom brzinom glasačke mašine, Kada je amandman delegata Sovjetskog Saveza, potpomognut sfavom delegata Jugošlavije i drugih država narodne demokratije, izložio konkretna, realna prava čoveka, anglo-američki blok se pokremuo uzrujano i metežno protiv njega, otvoreno neprijateljski u klevetničkom, falsifikatorskom „govoru delegata laburiste koji je uslužno zastupao interese kapitalista iz metropole, ili u perfidnim, prepredenim ma– nevrima, sa obrazloženjima protiv a– mandmana i diskusije u argumentima punim besmislenosti i apsurdnosti. Pretstavnik Libana koji je u pretresanju prava čoveka, svojim predlogom o zaštiti čoveka od kriminalnih napada bio začas ispao iz koloseka anglo-američkog bloka, morao je povući svoj predlog da bi u toj zajednici ostao, Anglo-američki blok zabranio je

· svojim članovima svako istupanje u

korist realnog prava čoveka. Mogli su o tom pravu samo frazirati, davati deklaracije koje neće ni u čemu realno obavezivati imperijalističke sile. Delegati Sovjetskog saveza, Jugoslavije i drugih zemalja narodne demokratije istakli su jasno, sa snagom istinitosti i ubedljivosti činjenica, da nema stvarnih prava čoveka tamo gde je čovek eksploatisan čovekom, da je pravo čoveka uslovljeno društvenim uslovima, da je ono ostvareno i zagarantovano samo u socijalizmu. Delegati Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i drugih država narodne demokratije istupili su na skupštini Ujedinjenih naciia kao opunomoćenici takvog realnog prava koje su njihovi narodi izvojevali u borbi protiv eksploatacije i dominacije. Njihovi narodi su, oslobodivši se od kapitalističkih eksploatatora,

izborili uslove u kojima je ostvareno

bratstvo, ravnopravnost naroda. u kojima se čovek zazvija potpuno slobodno, ne trpeći gospodarstvo drugog čoveka, niti gospodareći nad životom drugog čoveka. Jugoslovenski delegat je izneo primer položaja makedonskog naroda pođ vlašću kapitalizma u staroj Jugoslaviji i u uslovima razvitka socijalizma u novoj Jugoslaviji. Nekad je makadonski narod bio surovo tlačen, pljačkan i obespravljen, danas makedonski narod živi u punoj ravnopravnosti sa drugim jugoslovenskim narodima, slobodan u svom društvenom, ekonomskom, političkom i kulTnom, razvitku. Anglo-američki blok ze. dobro cenu 1 vrednost realnog prava čoveka. PraVe čoveka je ispisano plamenim slona zastavama revolucioname borbe ugnjetenih naroda protiv eksKotatorekog kapitalizma i imperija.· Za realna prava čoveka daju

Velibor GLIGORIĆ

živote modoljubi u Grčkoj, Španiji, Indoneziji, u kolonijama, svi oni koji se ne daju pokoriti, koji neće da podnose sram ropstva, koji teže jedino mogućnom bratstvu ljudi u uslovima u kojima neće biti kapitalističke eksploatacije ni nacionalnog ugnjetavanja. Za realna prava čoveka dali su živote milioni boraca protiv fašizma, divljačkog napadača na život i slobodu čoveka. Anglo-američki blok imper:ia– lista pokušao je preko svojih delegata, na skupštini Ujedinjenih. nacija da oduzme pravu čoveka njegovo istorisko značenje, da ga sa nekoliko konvencionalnih, publicističkih fraza pretvori u pazaru afišu koša će biti nalepljena na sve zločine koje je taj blok izvršio i vrši nad čovekom i narodima. Napredni pisci istinski demokratske književnosti imali su uvek pravo' čoveka kao motiv koji je izbijao iz srži života naroda. Veliki pisac revoluciomarnog proletarijata Maksim Gorki visoko je uzdigao u svojim delima vrednosti i dostojanstvo čoveka, prožeo ih

poezijom slobodnog, stvaralačkog rađa i snagom pravog, borbenog humaniz-

-\ma, sadržinu borbe proletarijata da u-

'kine eksploataćiju čoveka nad čovekom, da ukine nasilja nad narodima, pogrome, diskriminaciju. Literatura istinski demokratskih pisaca vojevala je protiv. fašizma, upotrebivši kao jedno od glavnih oružja protiv divliačkih porobljivačkih metoda fašizma

' pravo svakog čoveka, bez obzira na

rasu i boju kože, na život, na slobodu, na stvaralački 'rad. !

Sukob koji je došao do izraza na skupštini Ujeđinjenih narođa između shvatanja o pravu čoveka, istimskog, realnog, osvedočenog i ostvarenog u zemljama Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i drugih zemalja narodne đemoktatije i shvatanja o pravu čoveka kamuyfliranog, demagoško?. pra-

znorečivog i potpuno lažnog u odnosu

na životnu praksu u anglo-američkom

bloku imperijalista — može poslužiti savremenoj „mnaprednoj književnosti

kao potstrek za davamje realjističke slike o odnosima protivstavljenih snaga u švetu,

Uoči četrdesetogodišnjice smrti S. S. Kraničević

U NR Hrvatskoj održaće se 29 oktobra niz priređdaba povodom četrdesetogodišnjice smrti velikog hrvatskog pesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. Priredbama rukovodi odbor u koji su ušli ministar prosvete dr Ivo Babić, ministar pravosuđa Nikola Sekulić, pretsednik Jugoslavenske akademije dr Andrija Štampar, potpretsed= nik Jugoslavenske akademije · Miro= slav. Krleža, pretsednik Građskog narodnog odbora Zagreba Dragutin Saili, književnik. Ivan Dončević i majstor-vajar Vanja Rađauš.

U Hrvatskom narodnom kazalištu priređiće se akađemija s predavanjem o Š. S· Kranjčeviču. Istaknuti članovi drame recitovaće Kranjčevićeve stihove, a orkestar Narodnog „kRkazališta, radio-zbor i a&Oolisti Opere izvešće »Prvi grijeh oratorij u tri dela od S. S. Kranjčevića. Muziku za ovaj oratorij napisao je Ivan Zajc.

Istoga dana u Umetničkom paviljonu u Zagrebu biće otvorena velika izložba knjiga izašlih u NR Hrvatskoj od oslobođenja do danas. Na izložbi će biti specijalno ođeljenje „posvećeno S. S. Kranjčeviću. Sem dosađa štampahih knjiga tu će biti izložene i slike iz pesnikova života, kao i faksimili njegovih rukopisa i pisama. Druga manja izložba biće priređena u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta.

Po svim većim građovima i mestima u Hrvatskoj održaće se pređavanja O životu i radu Kranjčevića. Za vreme proslave i tokom {irajanja izložbe radiostanice u Hrvatskoj davaće specijalne emisije posvećene pesniku i njegovim delima.

Povodom četrdđdesetogodišnjice smrti Kranjčevićeve, Nakladni zavod Hrvatske objaviće novoj ilustrovano izdanje njegovih pesama. . i

Majstor-kipar Fran Kršinić radi spomenik Kranjčeviću, koji će biti kasnije postavljen na Trgu Bratstva i jeđinstva,

8. BS. Kranjčević–

Zagrebački književnici spremili su niz članaka za časopise i novine, i predavanja za škole, đomove kulture, sindikalne podružnice i velike radničke kolektive. (

U Beogradu će Udruženje književni ka Srbije prirediti akademiju koju će otvoriti pretstavnik Saveza književnika Jugoslavije.. Predavanje o -Kranjčeviću' održaće Jovan Popović, potpretsednik Udruženja književnika Srbije, a Kranjčevićeve stihove će recitovati glumci Jugoslavenskog dramskog pozorišta. »Prosveta« izdavačko preduzeće Srbije izdače izbor Kranjčevićevih pesama s predgovorom. Marijana Jurkovića. PO OVA-

'U Sarajevu će biti održana akađemija i nekoliko pređavanja.

|

KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE,

·

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

UTORKOM

PRIMERAK 8 DINARA

| POVODOM PEDESETOGODIŠNJICE

· REALIZAM HUDOŽESTVENOG TFATRA

Hudožestveni teatar nazivaju »tvrđavom realizma«. To visoko priznanje, da brani najzdraviji i najnapredniji pravac umetnosti, Hudožestveni teatar je izvojevao u teškim ı surovim okršajima za ovih pedeset godina svog ži vota. Ta tvrđava je u prošlosti mnogo puta napadana, i frontalno i iz zaseda, otvoreno i podmuklo, ali ona je izdržala sve napade, i danas, u socijalizmu,.stoji čvrsta i pouzdanije nego ikad brani realističke osnove u daliem razviku sovjetskog pozorišta.

Mnogo oluja je vitlalo nađ kulturnim životom Ruvyvije i čitavog čovečanstva otkako se Hudožestveni teatar bori za pobedu svojih ideja, svoje estetike. Da odoli svim tim naletima on je morao već od početka svoiu zgradu postaviti na čvrste temelje. Nje. gpovim osnivačima, Konstantinu Ser. gejeviču-Stanislavskom i Vladimiru Ivanoviču Nemirovič-Dančenku, pripada zasluga što je najbolje pozorište u svetu tako sigurno prešlo svoj istoriski put do velike pobede.

Hudožesštveni teatar je revolucionarno pozorište· U trenutku kad jeon osnivan rusko pozorište se nalazilo u teškoj krizi. Čitavu pozorišnu umet-

nosi, držali su u svojim rukama carski '

birokrati, a za njima su poslušno išli trgovci umeinošću. Carskim činovnicima bilo je glavno da pozorište osta= ne zabava povlašćenih klasa, da ·se u njega ne prokradu iđeje opsšne za dr žavni poredak da se ne pretvori u dru štvenu tribinu. Trgovci umetnošću, razni organizatori privatnih pozorišta, čuvali su interese svojih blagajnai dr. žali se zvanične linije. Tradicije ruskog pozorišta, opet, bile su upravo u znaku društvene uloge njegove, Tako šu pozorište shvatali stari pisci Ton. vizin, Puškin, Gribojeđov, Gogolj, Ostrovski, stari pozorišni teoretičari i kritičari Bjelinski i Dobroljubov, stari glumci kao što je Ščepkin, koji se iz kreposnoga ropstva uzđigao do slave začetnika realističke glume. Ine samo tradicije, Raspoloženja najboljeg dela publike, napredne inteligencije, pred kraj XIX veka, govorila su za pazorište koje: ide u korak sa svojim vreme= nom, koje služi narođu i njegovom prosvećivanju. Stanislavski i Nemirovič Dančenko su, dajući ime svom novom teatru, stavili u njegov naziv opštepri• stupačni, deklarišući se time za narodni teatar, o kojem je sanjao i Ostrovski. 'Na početku svog rada oni ·Su, saglasno tome za svaku prefstavu jedan broj ulaznica rasturali u moskovskim fabrikama, među radnike. Ubrzo je šef moskovske policije zabranio ovaj način rasturanja ulaznica, obrazlažući zabranu time da za »narodne pretfstave postoji posebna cenzura«. Hudožestveni teatar, ipak, nije nikađ napustio misao da uspostavi što bliži dodir s narodnim masama. Pre Oktobarske revolucije pokušao je, rajpre, da podigne još jednu zgradu kao svoju filijalu, a zatim da otvori četiri nnznvrižta u radničk'm Krn'evima Moskve. Ovi projekti su ostali neostvsreni. Tek. su oWtobarsWi demi 1917 godine širom otvorili vrata Hudožestvenog teatra gledaocu iz naroda, ko. jem je, otada, pripala umetnost najbo-

·ljeg ruskog pozorišta.

Revolucionarnost Hudožestvenog te,

Jubilej Mihaila Šolohova.

U mestu Vešenjska, gde živi i radi laureat Staljinske premije, đeputat Vrhovnog Sovjeta SSSR Mihail Aleksandrović Šolohov, proslavljena je 25_go_ dišnjica njegovcg književnog JL ri.

Mihail Šolohovih štvenog rada, U pedagoškom učilištu »Gorki« održana je akademija, kojoj je prisustvovao i Šolohov. Piščevi zemljaci i pretstavnici društvenih organizacija toplo :su pozdravili omiljenog” pisca, .. ve: Bi) Referat o stvaralačkom putu M. Šolohova održao je sekretar vešenjskog rejonskog komiteta SKP(b) Serdju_ kov, a zatim su velikog pisga pozdra_ vili pretsednik kolhoza »Šolohov« —d Meljnik, sekretar rejonskog komiteta

Komsomola. — Golubjov,

Vitja Korevin i drugi. “bd Odgovarajući na pozdrave, Šolohov

se toplo zahvalio na Dpažnji.i časti

koja. mu je ukazana. ,

pi * x" *

pionir -—

Povodom 25_godišnjiće književnog rada M. Šolohova, u jednom od po_ Slednjih brojeva »Literaturne gazete« objavio je Anatolij Kalinjin članak pod naslovom »Ponos sovjetske Knji_ ževnosti«. „.- i _»U Šolohovu, — kaže se u članku —' sinu obične seljanke, koji je postao najveći savremeni pisac, srećnp su se ujeđinile revolucionarna mladost naše književnosti, njena čvršta veza s duhovnim bogatstvom naroda, nje_ na duboka odanost slobodoljubivim idealima čovečanstva ij nepomirljiVost'u borbi protiv neprijatelja istin_ ske demokratije?

Šolohov je snažno prikazao lepotu i poetičnost unutrašnjeg! sveta obič_ nog radnog čoveka. U tome je patos njegovog silvaralaštva, izrazita snaga talenta, j

TI pre Šolohova pisalo se u ruskoj književnosti o seljaštvu, ali niko nije sa toliko sposobnosti otkrio najskri. venije dubine njegove psihologije. Niko nije našao tako tačne reči i boje da opiše ono ogromno diferen. ciranje međusobno «#pmeprijateliskih klasnih snaga, koje se posle Oktobarske revoluc'je vršilo na selu. Niko nije sa toliko vajarsške preljefnosti

izmođelirao lik seljačkog trudbenika,

. svoga maj

koje je u žestokoj idete savladao sVoga najvećeg neprijatelja i izišao — sledeći radničku klasu i njenu partiju — na put novog kolektivnog života... Sve što je na Donu, nerazdvojno je sliveno sa imenom ŠolohoVa išto, kao što je i sve u Šolohovu, n ova, ili na onaj način, vezano sa D om, I kada putuješ preobraže«=

· izašli

nom donskom stepom — u likovima njenih ljudi, u obrisima pejsaža ili u svojoj duši, uzbuđenoj obiljenim na_ kupljenih uspomena neizbežno tražiš i nalaziš crte, koje odgovaraju svetu šolohovske poezije. To oseća, nje ne bledi godinama, ne gubi od svoje lepote i orignalnostj i ostaje sveže, kao što sveži ostaju likovi, koje je izvajala mašta umetnika životom nađahnutog Neprolazna sve_ žina likova — T svojina je lstinskog talenta, Aksinja. Grigorije, Pantelej Prokofjević, Natalija, Naguljnov, Ščukar — koliko smo bogati postali Upoznavši u njima i stare i nove seljake. i dok su živeli kao plen sit. nosopstveničkih instinkata i kad su na široki put života. ) Pred očima čitaoca život šolohovskih junaka uvek se pojavliuie u pokret u razvitku. Pisac. će ih ili iznutra osvetliti ili prikazati s nove tačke gledišta i fako ih dati još izrazitije: Kao pravi umetnik on voli i zapaža đefali i. kao istinski umetnik, on ga nikađa samo iz ljubavi prema detalju neće uneti u svoje delo, nego će sve da potčini velikoj misli. Jasan, pun narodne poezije jezik njegova pripo. veđanja kazivaće neizbežnu snagu fe

misli«. Ž · Govoreći na kraju svog žlanka o

sadašnjem radu M. Šolohova nad no-

vim delima, A. Kalinjin kaže:

»Još nije dovršeno Šolohovlievo žapočeto delo o velikom otadžbinskom ratu sovjetskog marođa protiv ne_ 'mačkog fašizma, Ali već u knjizi »Nauka mržnje« mi smo videli nove crte našeg narođa, koji je doneo čo_ večanstvu najvišu komunističku isti-

nu. Kao i uvek, umetnik ide u korak

sa životom. Njegova su dela neraski_ divo vezana sa kretanjem našeg na„ roda ka komunizmu,« ;

Milan ĐOKOVIĆ

atra manifestovala se u svim vidovi-

· ma njegove aktivnosti. Stanislavski i

Nemirovič — Dančenko objavili su rat

čitavom sistemu starog pozorišta. U

unutarnjem radu oni li novi list istorije, Pre njih je pozorišna pretstava · bila ·ostavljena slučajnosti nadahnuća protagonista. Premijera se spremala, i u najvećim moskovskim pozorištima, samo nekoliko dana. Rediteljeva dužnost se svodila na to da rasporedi glumce na sceni, kako ne bi jedni druge zaklanjali pred publikom. Hudožestveni te atar je prvi uzeo praksu dugih i iserpnih studija dela, on je prvi proklamovao shvatanje da je pozorišna pretstava stvar kolektiva, a ne stvar jednog ili dva pojedinca.

U pitanju repertoarske politike staso pozorište se rukovodilo načelom biranja komada za glumce, tačnije rečeno za nosioce glavnih uloga, koji svojim ličnim umetničkim „šarmom obezbeđuju prijem kod publike. Hudožestveni teatar je nasuprot tome, istakao shvatanje, i branio ga u svim prilikama, da je dramsko đelo osnova na kojoj se građi scenska umetnost, da ono mora imati istovremeno i umetničke i idejne kvalitete, jer će samo tako moći da potstakne stvaralačke šnage pozorišta i da oplemenjujući deluje na gleđaoce,

Pre Hudožestvenog teatra ruske pozornice je plavila najšarenija prevodna književnost, u kojoj je prazni vodvilj zauzimao počasno mesto i efikasno kvario ukus publike. Hudožestveni teatar je od početka dao preimućstvo nacionalnoj drami. 1 ri tome se om nije rukovodio nekakvim „uskonacionalističkim razlozima, nego principom da glumačka umetnost, koja svoj materijal crpe iz neposrednog zapažanja životnih pojava na naziona:;mom molivu i liku majtačnije i najpotpunije može da se uzdigne. do visokih saznanja, 'koja:ćevjoj pomoći da rešava probleme: izvan domošaja neposrednog

su okrenu.

iskustva, U nacionalnoj drami Hudo-"'

žestveni teatar je na prvo mesto stavljao delo savremenog pisca. Gledalac u pozorištu traži odgovore na pitanja svoga vremena. Te odgovore će mu pružiti pisac koji s njim deli iste patnje i rađosti, pisac koji pravilno oseća svoje vreme i koji ume da ga izrazi u čistim umetničkim oblicima. Prvih osam godina na repertoaru Hudožestvenog teatra bilo je 19 komada ruskih pisaca, od njih 6 klasika i 13. dela pisaca prisno vezanih za. društvenu problematiku, s Čehovom i Gorkim na čelu. U periodu povećane reakcije posle 1905 godine taj odnos se jako promenio, a pokušaji da se, u to vreme, na scenu postave pisci koji nisu odgovarali narodnim težnjama, pa ni uverenjima Hudožestvenor teatra, propali su. Iskustva Hudđožestvenog teafra pokazuiu da je porast scenske umetnosži bitno uslovljen baš savremenom nacionalnom „dramom. Najveći domet Hudožestvenog teatra, u prvoj niegovoji fazi, do Okfobarske revolucije, postignut je s Čehovom i Gorkim U dmigoj fazi posle Revolucije, Hudožestveni teatar je mogao da sa Čehovom i Gorkim čuva ranije tekovine, ali je napred pošao tek stavljajući na svoju pozornicu novog, savremenog pisca, čijim se đelom pozorište uključivalo u novi, izmenjeni, sociialistički život „Blinđirani voz 14—69« Vsevolođa Ivanova odigrao je tu istorisku ulogu u razvojnom „putu Hudožestvenog teatra. i i

Iskreno i duboko drugarstvo pisca i pozorišta pokažalo se na iskustvu

Hudožestvenog teatra kao glavna pretpostavka njihovog obostranog na pretka. Hudožestveni teatar je odbranio već osuđenog Čehova posle neusbeha »Galeba« na premijeri Alekssndrinskog tetra. kađa je kritika tvrđila đa u komađu ima malo rađnje, da su slabo razvijene scene neinteresantne po svojoj dramatičnošti, đa ie mnogo mesta dato sitnim detaljima i slikanju nevažnih, nezanim ljivih karaktera. Pretstava »Galeba« u. Hudožestvenom teatru je opovrgla takva tvrđenja i u njoj se ono što je proglašeno negativnim pokazalo kao pozitivna osobina jedne nove dramaturgije. Gorki je direktno od Hudožestvenog teatra đobio potstrek da se lati drame i istrajao u negovanju tog novog rada baš podrškom SVO Dpozorišta. O Gorkom se i danas. ponekad čak i u šovjetskim pozorištima, ističe mišlienje da je »nedceničan«. Njegovi uspesi, međutim, na pozornici Huđožestvenog teatra govore da realistička interpretacija, podržana pravilnom invencijom, režije i glume, ima u Gorkom izvanredan materijal za, scensku realizaciju. Zanimljiv je, u tom pogledu, i slučaj Vsevoloda Ivanova. Biswe" »Blindiranog voza« mnogo duguje Huđožestvenom teatru, koga smatra|u njegovem šaautorom. O desetogodišnijei Oltobarske revolucije MHT ie namislio da u ofsustvu komada s femom revolucije, napravi pretstavu od raznih pripovednih odlomaka raznih pisaca (L. Leonov, V. Katajiev, M, Bulgakov i dr.) posveće.

· jeg tumači, veran principu

nih istoi temi i povezanih zaledniš „pozorišnim.

“kom revolucionarnom idejom. Među

tim odlomcima je izabrana i scena »Blindđiranog voza« iz »PartizanskiH priča« "Vsevoloda Ivanova. Sam pisad kaže da nije verovao u ovaj pođuhvafi I prihvatajući poziv Hudožestvenog teatra da obradi datu scenu, on je veli, više računao na štampanje či na prikazivanje. On je smatrao da ća

· pozorište ustuknuti pred težinom zaw

datka da na sceni pokaže složenu radnju kretanja revolucionarnih maBš& sa. Usto, Ivanov govori kako je u ta vreme prezirao pozorište uopšte i kas ko je svoju masovnu scenu obrađiva& »S težnjom da· mu &tvori neprijat• nost«. Ali je ispalo drukčije. Hudo» žestveni teatar je upravo u onom štfQ mu je pisac seryirao kao »neprijat• noste našao materijal za kojim je čeznuo godinama „posle Revolucije, »da napravi pretstavu istovremeno jednostavnu i patetičnu, pretstavu & masama, o likovima koje je istakla Revolucija, istinski herojsku, aliispri• čanu jednostavnim, snažnim i istinis tim rečima«. U dramatizovanoj pri• či Ivanova MHT' je našao zametal takve drame i »Blinđirani voz« je pos nikao iz saradnjie pisca i pozorišta, Tako je sovjetsko pozoište dobilo komađ koji danas spada u klasiku sovjetske književnosti.

~ Realistički prineip glume zastupa» lilsu, u osnovi, već Puškin i Gogolj. Naiveći ruski glumac devetnaestog veka, Ščepkin, govorio ie o tome da na sceni, pre svega, treba igrati tač. no, istinito, đa se umetnik koji tu«mači piščevu ličnost mora uvući »pod kožu« te ličnosti. U ruskoj književno.» sti krajem osamnaestog veka, a naročito u devetnaestom veku. učvršći„ vao se i učvrstio realistički metod. Tai metod se prenosio i na pozomicu i na njoj dobio SsVOje istaknute zastupnike. Ali sve do pojave Hudožestvenog teatra, sem delimično, mpskovskog „Malog teatra, ni jedno drugo pozorište nije konsekvenine izgrađivalo realističkš stil u šitavoj preistavi, stil igre u kojoj đominira i kroz koju se organski sprovcadi šhvatanje da nd sceni treba donositi žive ljude a ne marionete samo spolino sličme čoveku. da se glumac mora svestrano i duboko pro* žeti svim komponentama koie deter. minišu lik kao proizvod datih uslova, datog vremena. Preimućstva i zasluge Hudđožestvenog featra. na prvom mestu niegovih osnivača „Stanislavskog i Nemirovič-Dančenka. u tome sa što scenski realizam za njih nije bio stvar mođe i slučainosti, nego stvar pravog uverenja. Teoriie o realistič. kom sfilu i o metodi kojom se taj stil postiže do Hudožestvenog teatra njie bilo kao što je, đofle, uostalom, nije bilo ni u čitavoj pozorišnoj literatfturi u svetu. Huđožestveni teatar je izgrađivao metodu, fražeći svoj realistički stil. I može se bez rezerve reći da ie on došao đo te metode, koja je dignuta na nov stupanj u socijali, stičkom društvu. "Takozvani sistem Stanislavskog. koji glumca pouzdano osposobljava da ıgra istinito, da publika yeruie u njegovu emociju i nje

.Povu misao. do sađa nije prevaziđen,

A njegov značaj je utoliko veći što on, onakav kako je zamišljen i špros veden, može da služi kao podloga i svakom drugom pozorištu, koje ne iđe slepo za kopiranjem igre Hudo• žestvenog teatra. Ta metoda je pri-

menljiva u raznim sredinama i nikako ne sprečava da se gluma, bazis

rana na njemu. liši svojih specifičnih; nacionalnih i drugih osobenosti. U, traženju svog realističkog stila Hudo.s žestveni teatar je prošao kroz nekolike faze. ođ naturalizma do pretes ranog negovanja raskošne i »ošlobo=• đene« forme koja je sklizavala do ivice formalizma. Pa ipak, u svim VO. jim lutanjima" Hudožestveni teatar je uspevao da uvek kritički ocenjuje svoj rad i da sačuva svoje realističke osnove. da im se vrati i da, pola» zeći od njih, nađe u novom vremenu nove realističke oblike. Idući tim pu. tem, MHudožestveni teatar je našao sebe i u novom, socijalističkom rea= lizmu. i

Veran svojem shvatanju o društve noj ulozi pozorišta, veran piscu ko. istinite, realističke umetnosti, Hudožestveni teatar dokazao je vernost narodu, koji ga beskrajno voli i u njemu gleda ponos sovjetske kulture.

Zato Lenjinove reči: »Ako ima po•

zorišta koje mi moramo iz prošlosti

po svaku ·cenu da spašemo i sačuva. mo, to je, razume se, MHudožesštveni teatar« i reči Gorkoga: »Hudožestve• ni teatar — to je isto onako lepo i

ye"

značaino kao Trećaljovska galepmija,

Vasilije Blaženi i sve što je najbolje.

u Moskvi... zvuče i u ovoj pedes togodišnjici. kao alaiŠ prima! ikad rečena o pozoriši