Književne novine

Mia BI AE —. Me_u NOM AMP Li .

(e UPR", 0 «| Ja ir Ma ak > | * Unapig'l IK bad | a RR N A i: i OE O e rN x Pie ali UA 00 Se LO ia a Wed. NV . ya SONE, | - Oto;

Sovjetski almanah »Godina XXXI«

| \ »Kabinet mlrpoara« za Sšistematsko

|__VELIKI DATUM ·

Ervin Šinko Almanah prima u nasleđe ne samo .

BROJA

„PRINCIPIJELNE“ FANTAZIJE NEKIH SOFISKIH KRITIČARA

OOUR RRA O aaa OI ORVORINI AOA O ORMARU ONIMA

Nedavno je izašla prva knjiga al_ manaha »Godina XXXI« (trideset-

i. U svom romanu »Kartuzijanski ma|) nastir u Parmi« Stendal je odveo svog Pe: mladog junaka na bojište na kome je |___Dred njegovim očima prohujala sama istorija, A Fabris del Dongo, koji je o htio da vidi istorijske ličnosti i doga– __đaje ali se, kao slučajni učesnik, u-

2 Gluti čemu je on svjedok, ne sluti da ___je ono što on vidi — neizbrisiva strate nica svjetske povijesti, koja će biti po___znata pod imenom bitke kod Vaterloa, ce Stendal je htio da pokaže kako .se hi___&torija manifestuje kroz svakidašnjicu, te slučajni učesnik na pozornici ev povijesti može i da ne primijeti šta se | ___ustvari zbilo. . Mi koji danas živimo učesnici smo ___Bloženog historijskog procesa, koji ipo | značenju i po brzini razvitka prevazi"lazi dosadašnje okvire ljudske povijesti Od onoga oktobarskoga dana ~ 1917 godine kada je nastala nova epo___ ha, pa sve do današnjeg dana, sve što ____B5e događa ima nešto kvalitativno je____dinstveno prema čitavoj ranijoj hi| _Sstoriji čovječanstva, Od onog oktob dana 1917 godine ne prestaje proces likvidacije dotađašnje historiOe je, koja se zasnivala na izrabljivanju _ čovjeka po čovjeku, odnosno savlađi|: vanje prehistorije čovječanstva i o-

_ __tvaranje historije ljudskog drušiva ___ na bazi soliđarnosti trudpbenika i brat__Ske saradnje svih naroda | kugle. Čovjek je inače sklon da precenjuje ___značaj suvremenih događaja. Danas, | međutim, postoji druga opasnost, a to _ je upravo ta da ne vidimo kako se ne | može procijeniti mačaj te borbe čiji | smo učesnici i svjedoci, Radi se o historijskim događajima prema kojima se ođjednom čini sićušnom svaka riječ, koja bi imala izraziti njihovo znanje. Već decenijama pratimo s uzbuđenjem vijesti o borbi kineskog narođa protiv raznih vrsta izrabljivača i porobljivača, A sada saznajemo o

pobjedama koje nisu samo Kkvantita-

tivne prirode u nizu bitaka, nego pretstavljaju kvalitativan skok.

Kina ima oko četiristo pedeset milijuna stanovnika, dakle više nego čitava Evropa uključivši i Sovjetski Savez. Četiristo pedeset milijuna ljudi sa svojom zemljom od četiri milijuna kvadratnih kilometara pretstavljali su do neđavno neiscrpivu rezervu raznih američkih, japanskih i engleskih banaka i industrijalaca. Svi ovi su se međusobno borili po pitanju tko će od niih dobiti pravo da ropstvo, glad, život i smrt tih četiristo pedeset milijuna ljudi pretvara u zla-

== to, Među svim tim stranim razbojni-

cima izbili su i dugi i krvavi ratovi

53 po tom pitanju, Oni su se samo onda

O složili kada je trebalo zajedničkim

“ snagama ugušiti neku pobunu kineskog naroda,

Stari socijaldemokrat Karl Kaucki je za vrijeme Prvog svjetskog rata, pišući knjigu o nacionalnoj državi i o imperijal/zmu, kazao svoje mišljenje i o Kini, Njegov je zaključak glasic doslovno ovako:

»Značenje Kine sa gledišta daljeg razvitka kapitalizma jedva se može previsoko ocijeniti... Pokušaji Japana da zauzme vladajući položaj: u Kini, lako mogu dovesti do toga da Japan potpuno apsorbira Kinu«.

Japan je to'zaista pokušao — ali što se tiče rezultata, pokazalo se da socijaldemokrati mogu biti vrlo korisne sluge imperijalista, ali su loši proToci. U nepreglednom broju kineskih' seljaka, koji su gotovo svake godine umirali u milijunskim masama od glađi i smatrali to kao neminovnu prirodnu sudbinu, razvilo se industrijsko radništvo, koje, iako razmjerno veoma malobrojno. ipak je bilo dovoljno ' jako da se"stavi na čelo seljačkim masama i povede ih u borbu — s nadom, snagom i sviješću, koju mu je dala pobjeda socijalističke revolucije u Rusiji. Narodi koji su nedavno vodili rat protiv fašizma bili su nadahnufti primjerom Sovjetskog Saveza, nadahnuti ljubavlju prema zemlji socijalizma. Rat, u kojemu je glavni te-

_ rTet nosio Sovjetski Savez, nije se mo_ gao završiti kao osfali ratovi, nije se | mogao završiti tako da mjesto nje| mačkog,. talijanskog i japanskog imBi enijalizma zauzme imperijalizam | pod zastavom Amerike ili Engleske. _ Pod vodstvom Sovjetskog Saveza narodi su pretvorili Drugi svjetski rat'u borbu za stvarnu slobodu potlačenih | · naroda, u narodnooslobođdilački rat.

_ Bankari, industrijalci i špekulanti erike i Engleske i ostalih kapilaih zemalja doživjeli su teško ra-

zemaljske

*

a ije; Oni osjećaju, da su prevaek da su se prevarili. Šta im kocel * su njemački, talijanski i jaO O imperijalizam izgubili rat, kaDOO e mogu oni zamijeniti: ni u tad, iji, ni u Rumuniji, ni u AlbaTi š Bugarskoj, ni u Mađarskoj, Ke. skoj, ni u Čehoslovačkoj.

“i Takva Je to pobjeda kada ni tamo vi-

kTreD ~ u sigurni, kada su i tamo UugroS ije još imaju vlast? RazočaraOj ___yasvagdje teško razočaranje, oj ___ što se odigrava u Kini, kako

| no razvijaju događaji, to već ni“azočaranje — to je više od razoanja: fo je Kkafastrofa, jedna od __aajvećih, koju je imperijalistički front “ doživio otkada se pobjedom Oktobarske revolucije rezerva svjetskog imperijalizma, carska ROI OretVOTila u predvođdničku uđarnu nagu prole_terske revolucije. eo Katastrofa... Toga dana, | kada je ' Narndnooslobodilačka armija Kine zauzela Mukden — zauzela i odmah na_ stavila pobjedonosni put prema Nanengu, riječ koja se Da vgodnicima svih »velikih novim O _rike |} Bngleske, riječ koja je odje nula. preko svih radiostanica kapitaćehe":MWch zemalja u raznim tužnim Vae poržiBma, fa .je riječ bila: katastrofa. Gea vine, te radiostanice govorile su a Sve rannestom času«, a nimalo nisu 1 miježne prema dosadašnjem – ljumonah svih imperijalisiičkcih sila: prea oeralu Cang-Kaj-Šeku. Najzabio u ovom Za 'ki DelF-Merald, list ongleskih 8Oeraldemokiyta n ie iznenada otkrio đa je Čang-Kaj-Šekova vlada, strašno

podmitljiva, omrznuta narodu, terori-

ta Janmč

TIP: RL je

— 4_

___Dpleo u site ratne svakidašnjice, ne'

šla u svim u, b novina« Ame- ”

stička i nesposobna, te ako „nastavi tim putem, onda je Kina izgubljena. Izgubljena? Za Kineze? Ne, iz stare navike laburistički je list, kao i svi buržoaski listovi, gotovo naivno zaboravio ha to da bi se moglo postaviti pitanje i sa gledišta Kineza, Panika im je razvezala jezik i oni su bili neobično iskreni, Deli Herald je izjavio, da je jedino što još može spasiti Kinu — hitna »đemokratizacija«, Spasiti, za koga? Ne za Kineze, nego za ameri-

kanske i britanske bankare, za ame- .

rički i engleski imporijalizam, To znači, treba hitno stvoriti novu fasadu, da bi se mogla s boljim izgledima na uspjeh — nastaviti Čang-Kaj-Šekova dosađašnja politika. Kao što je u Velikoj Britaniji na mjesto Čerčila došao mister Bevin, nešto slično trebalo bi učiniti i u Kini. Ali pitanje je da li se to može u Kini? Kineski je narod naoružan, kineski je narod na

putu da osvoji prvi put svoju vlastitu .

zemlju.:. Bankari i industrijalci Amerike hitno su otposlali Bjulita K Čang-Kaj-Šeku, Istina, tamo je već bio i sadašnji ministar vanjskih poslova, mister Maršal, ali nije mogao zaustaviti crvenu oluju ni pomoću zlata, ni pomoću , oružja, ni pomoću »vješte« diplomacije. Bjulit će nositi još više dolara, još veći zajam, još vi-

še oružja... Dvanaesti čas i »spremni

smo na sve žrtve da spasimo nesretni kineski narođ.«

Svi ti amerikanski generali, finansijski magnati i diplomate jednostavno nisu u stanju da shvate kako i dolar, i mnogo, vrlo mnogo dolara, svi dolari Amerike ne mogu tamo, u Kini, zaustaviti historiju. Njima je teško razumjeti, da se više ne rađi o tome koliko bi bili voljni »riskirati«, nego da se radi o tome da se ogromnim koracima približuje nešto čemu je ime: sloboda i bratstvo među narodima, čemu je ime: kraj svjetskog imperijalizma. Francuski jezuit, pater Buning, prije godinu dana napisao je knjigu „ Kini. U toj knjizi Os priznanjem spominje kako je vješt bio Čang-Kaj-Šek, koji je u augustu 1045 »vješto« upotrebio japansku vojsku da se bori za njega, da dalje ratuje protiv kineskog naroda, kako bi sačuvala gradove za njega. No taj isti jezuit bio je prisiljen priznati da Narodnooslobodilačka armija Kine pretstavlja takvu vojsku koja je bitno različita-odđ američke ili engleske vojske. On doslovno piše: »Svi promatrači priznaju vrline komunističkog vojnika Kine. Disciplina je savršena. Ni pljačku, ni nasilje ne poznaju... Prije nego bi napali neko mjesto, vojnici se posavjetuju, svi kažu svoje mišljenje, Oni se odlučuju za najbolju taktiku i onaj koji je predložio bude izabran komanđantom za taj pothvat, Svakomu je točno određeno šta ima da rađi i svaki bi prije dao sebe ubiti, nego đa se vrati neizvršenog zadatka«.

Mi u Jugoslaviji znađdemo da je takva vojska nepobjediva. Mukden je od onih historijskih događaja koji se pojavljuju kao manifestacija onih bitnih promjena u pravcu historijskog procesa, koji se mogu s pravom označiti kao pretvaranje dosadašnje historije u pravu historiju, u ljudsku historiju čovječanstva. Stvara se nova zemlja socijalizma, po veličini znatan dio zemaljske kugle će postati ze-

mljom ponosnog rada, zemljom rado-

sti, zemljom slobodnih ljudi. Zahvaljujući Sovjetskom Savezu, zahvaljujući dugotrajnoj borbi ugnjetenih narođa, socijalizam se pobjedonosno ostvaruje u raznim zemljama svijeta. Marksizam-lenjinizam je provjereno, pobjedonosno rukovodeće načelo u akciji, u revolucionarnoj praksi. Oslobodilački pokreti naroda vode ka nacionalnom oslobođenju i ka ostvarenju socijalizma, jer su svugdje na čelu komunisti i jer su nacionalno oslobođenje i socijalizam nedjeljivi, Pobjede Narodnooslobodilačke vojske i narodnooslobođilačkog pokreta Kine, pod rukovodstvom Komunističke partije, uz primjenu revolucioname feorije na osobene uslove, znače nove pobjeđe socijalizma, znače ogromno jačanje antiimperijalističkog, „socijalističkog fronta,

U nekoliko zemalja svijeta posle Sovjetskog Saveza socijalizam postaje radosna stvarmost, a u samom kapitalističkom svijetu i u zemljama pod vlašću imperijalista postoje napredne snage, postoje radne mase kojima socijalizam daje perspektivu u borbi.

Mi u udaljenoj Jugoslaviji znamo da svakom našom radnom pobjedom u izgradnji socijalizma u našoj zemlji pomožemo pobjeđi kineskih drugova, kao što je naša oslobođilačka borba davala primjer, ohrabrenje i pouke. Kineski drugovi znaju da njihova borba pomaže i nama u savlađivanju velikih teškoća na našem putu, da je njihova samoprijegorna i duga borba, koja poštiže sve veće uspjehe, u interesu svih onih koji se sa Sovjetskim Sovezom na čelu bore za demokratski mir i stvaraju novi svijet.

PA\EDJU JINJSJIJATA

KO PIJE »PEPSI KOLA“ POMAŽE KULTURU

Prema izveštajima američke štampe, godišnja izložba likovne umotnosti u Njujorku premašila je sve druge ovogodišnje izložbe, Izložbu je organizovala kompanija za fabrikaciju voć nih napitaka »Pepsi Kola«, tako da

je uspeh bio unapred osiguran. Tom.

prilikom je kompanija odelila nagrađe za najbolje umetničke radove u iznosu od 41.500 dolara, U izveštaju O

izložbi i nagrađama ne govori se, isti.

na, ko je sačinjavao žiri, niti kakvi su bili nagrađeni rađovi, ali su zato no-

vine pune pohvala božanstvenim na-

pitcima firme »Pepsi Kola«,

' prva gođina od Revolucije). »Objavlji

vanjem ovog' almanaha obnavlja se veliki književni rad koji je ot}

A. M. Gorki« — tim rečim, započima prva knjiga almanaha.,. · \

Sekretarijat Saveza sovjetskih pisaca na jednom od svojih poslednjih zasedanja diskutovao je o toj prvoj knjizi almanaha. Referat je održao odgovorni redaktor almanaha D. Za_ slavski, Veći deo priloga, objavljenih u almanahu, učesnici u diskusiji proglasili su uspelima. · Interesantni i sadržajni »očerki« (reportaže) MB. Galina, F. Pudalova, A. Gorobove, P. Angeline, V. Grosmana i pripovetka A. Beka odredili su iđejno-umetnički nivo. knjige u celosti.

Osnovno pitanje diskusije bilo je kakav treba da bude profil almana– ha, kakvog treba da budu žanra dela, koja se u njemu publikuju, Svi su se složili u tome, da glavno u almanahu mora da bude »očerk«, kao i beletristički napisi na dokumentar– noj osnovi. | B. Galin, N. Atarov i A. Karavajeva govorili su o potrebi žive, istinske ve_ ze između almanaha i Saveza sovjetskih pisaca sa najglavnijim indđu&striskim i naučnim centrima u zem131. O gorkovskoj tradiciji almanaha govorio je A. Bek. On je potsetio da je A. M. Gorki u svoje vreme dao poticaj za niz književnih akcija po-_ moću kojih je trebalo dđa se književnici približe životu. Takve su bile: »Istorija građanskog rata«, »Istorija fabrika«, koja je, na primer, đala ta-

. ko značajnu knjigu kao što je »Ljudi

staljingradske fraktorske«, zatim časopisi »Naši „uspesi«, „»Kolhoznik«, »SSSR u izgradnji«, kao prema ideji Gorkoga napisana kolektivna epopeja o ljudima dveju Pjatiljetki i opširni

iđejnu tradiciju Gorkog, koja še odnoši na svu Sšovjetšku Književnost, nego i metodiku kojoj je. sovjetske književnike· učio Gorki.

Vera Inber govorila je o karakteru pesničkih priloga. za almanah. U diskusiji učestvovali su još G.. Fiš, O. Kurganov, 1. Žiga i drugi. Prisutni su kritikovali spor tempo izlaže_ nja almanaha. ·

Na kraju, sumirajući rezultate di_ skusije, Konstantin Simonov je podvukao potrebu 6&tvaranja organizacionih uslova i materijalne baze, koji bi omogućili redovno i brzo izlaženje knjiga almanaha u 1949 godini.

Delegati za Drugi kongres književnika Ukrajine Neđavno je u Kijevu održana iz-

· borna konferencija kijevske organi-

zacije književnika. S. Skljarenko, odgovomi sekretar Saveza pisaca, odr. žao je na konferenoiji referat, pod naslovom »Ukrajinska sovjetska književnost pred Drugim kongresom«.

Zatim se pristupilo izboru delegata iz kijevske organizacije, Jednoglasno su izabrana 53 delegata s odlučujućim pravom glasa; među njima se nalaze: laureati Staljinove nagrade A. Komejčuk, P. Tičina, M. Bažan, V. Sosjura, M. Riljski, V. Vasiljevska, L. Pjervomajski, A. Mališko, A. Gončar i V. Njekrasov. Za delegata je izabran i poznati mladi Književnik Komsomolac A. Bojčenko i niz talen_ tovanih mladih pripoveđača i pesnika. E Osim toga izabrana su i 53 delegata 6a savetodavnim pravom glaša. Ostali književnici Kijeva prisustvo=vaće Kongresu kao gosti.

••.”

Dvadesetogodisnjica knjizevnog rada Sergeja Mihalkova

U centralnom dečjem teatru u Moskvi održano je 9 novembra ove gOodine veče posvećeno dvadesetogodi_ šnjici književnog rada laureata Staljinove nagrađe, jednog od autora himne Sovjetskog Saveza — Sergeja Mihalkova.

Veče je ofvorio Konstantin Simonov, koji je govorio o ogromnom va. spitnom značaju sovjetske literature za decu i o odgovornosti sovjetskih dečjih pisaca pred mladim pokolenjem. Na kraju svoga pozdravnog govora, on je Sergeju Mihalkovu poželeo dalje uspehe u njegovom rađu na slobodnom „pesničkom „prerađivanju narodnih skaski, u pisanju basni i dečjih pozorišnih komada.

Centralni dečji teatar proslavio je jubilei svoga pisca izvođenjem od_ lomaka iz komađa »Specijalni zada-

tak«, »Crvena marama«. »Vesele .BBr i BadiŽi. e e OL VRH ik a su mnajpotpunije dal

njarije« i dr.

U foaieu teatra bila je ·priređena izložba dela S. Mihalkova. Njihov. ukupni tiraž iznosi oko 20 miliona pri-

meraka, a prevedena Su na dvadeset i osam jezika naroda SSSR.

Prisutni su srdačno pozđravili pesnika, koji je pročitao nekoliko svo. jih novih pesama i basni.

Prvi beloruski ortografski

rečnik

Akademija nauka Bjeloruske SSR izdala je ortografski rečnik bjeloru_ skog jezika. Autori rečnika su naučni saradnici Instituta književnosti, jezika i umetnosti pri Bjeloruskoj aka-– demiji nauka — M. Sudnik i M. Loban.

Rečnik, čije se leksičko bogatstvo sastoji od dvanaest hiljada reči, sa_ stavljen je od tri dela: u prvom se nalaze najvažnija pravopisna pravila, u drugom — leksički deo, a treći

ommovne geografske nazive,

geografski nazivi Bjelorusije. To je prvi ortografski rečnik u istoriji bjeloruskog jezika.

ČEHOSLOVAČKA Takmičenje radničkih pozorišnih grupa ' u Čehoslovačkoj

Centralna komisija za propagandu Centralnog veća čehoslovačkih simdikata pozvala je pozorišne grupe radničkih kulturno _umetničkih dru. štava na takmičenje u izvođenju pozorišnog komada Autor ovog komađa, FP. Špicer, bio je pre rata jedan od najaktivnijih rukovodilaca Saveza radničkih pozoricšnih društava. Za vreme okupacije bio je interniran u Mauthauzenu, gde je i umro. Pozorišni komađ »Fabri_ ka stakla« napisao je pre 15 godina i prikazao u njemu probleme sovjetske Pjatiljetke.

U fakmičenju će učestvovati 60 radničkih pozorišnih grupa i profesionalna pozorišta.

»PFabrika stakla«.

dva.

BUGARSKA |

Omladinska nedelja kulture

U celoj Bugarskoj od 1 do 7 novembra održana je Omlađinska nede_ lja kulture, Preko rađija držana su predavanja: »Kulturna ostvarenja omladine«, »Četiri godine umetničke delatnosti« i »Vaspitavanje omlađine u đuhu socijalizma«.

U svim naseljenim mestima održani su skupovi omlađine na kojima su izvođeni umetnički programi.

Sem toga, 6, Y i 8 novembra pri_

ređena je nacionalna smotra omla_ dinske umetničke delatnosti ,na kojoj

su učestvovali kolektivi i pojedinci Saveza narodne omladine, organizacije »Septemvriče«, narodne milicije, vojske i đr.

Pismo slovenačkih književnika bugarskim kulturnim radnicima povodom klevetanjiau Cankara

Slovenački književnici uputili su bugarskim kulturnim radnicima sledeće otvoreno pismo:

»Prilikom prikazivanja drame Ivana Cankara »Kralj Betajnove« u sofiskom Narodnom pozorištu, bugarski vodeći listovi »Otečestveni front«, »Rabotničesko delo« i »Trud«, ne samo što su krivo tumačili ovo delo i njegov značaj, nego su svoje prikaze iskoristili za grub napad na Ivana Cankara i njegovu umetničku vred_ nost. Time su se postavili rame uz rame sa reakcionarnim buržoaskim kritičarima, koji već od same Canmkarove pojave nastoje da izopače idejnu sadržinu i značaj Cankarovog knji_ ževnog rada i da poriču njegovu Visoku umetničku vrednost.

Nemamo nameru da ma kog ubeđujemo u veličinu Cankarove umetnosti. Svojim visokim kvalitetom on je stekao priznanje u domovini i svetu.

Mi hoćemo da ustanovimo da je Cankar bio i ostaje jedan od najnaprednijih pisaca, koji je stajao uvek u prvim redovima borbe protiv buržoa= zije, za pobedu radničke klase. On je svesno video nosioce društvenog napretka uopšte, kao i socijalno :i nacionalno oslobođenje slovenačkog naroda, Upravo zbog toga bio je Ivan Cankar veran pratilac naših boraca u Narodnooslobodilačkoj borbi. Upravo zbog toga rad Ivana Zankara pretstavlja dragoceni doprinos slovenačkoj kulturi i kulturi svih jugoslovenskih naroda, kao svetli udeo jugoslovenskog narođa opštoj ljudskoj kulturi.

»Duboko nas vređa i odlučno protestujemo protiv toga, da se piše O

jednom od glavnih Cankarovih dela »Kralj Betajnove«, kao o »bezidejnoj i umetnički bednoj« stvari, o »krimi-

alno-senzacionalističkom sižeu«, da ovoj drami nedostaje »pravi, pogresivni pravac« i da to pretstavlja jednu »apologiju silne, zločinačke ličnosti«.

Tako se ne može govoriti o piscu, ko--

ji je svojim životom i svojim rađom stajao.na strani naroda, pokazujući mu neumomo put u njegovu svetlu budućnost,

Stvar je bugarskih Kkulturmih radnika, ako Cankar za njih »nema obične vrednosti«, ako »ne može da poma-– že radni narod, u stvaranju boljeg života«, Slovenački radni narod Cankar

je pomagao, pomagao do kraja svoga ·

života svojom borbom protiv laži, li. ·cemerstva, eksploatacije, nja, idejnom jasnoćom i visokom naprednošću, pomagao ga i posle smrti svojim delima, naročito u Narodnooslobodilačkoj borbi, pomaže ga i današ, Na kraju konstatujemo i to da ovaj napad naje slučajan, već spada u red svih nepravednih napada, koji se posle rezolucije Informbiroa ređaju protiv naših naroda, protiv naše Partije i njenog rukovodstva. Prema tome, ]ogično, morala je da dođe na red i na– ša kultura, a sa njom i Cankar.

Ime Cankara, koliko gođ se ponosimo njime, ne namećemo svefu, ali mi ćemo ga uvek braniti od sličnih napada i sa njime slovenačko i jugoslovensko napredno kulturno, nasleđe

— naprednu Mlvonačicu književnost«,

i

\

ugnjetava=–. .

ef i Bojan ŠTIH

Od objavljivanja rezolucije Informbiroa proteklo je dosta vremena. U tom vremenu nemilosrdna logika razvitka doterala je apologete neistina, kleveta i laži i do takvog apsurdnog čina kao što je falsifikovanje Canka~

'ra u svrhe rezolucije Informbiroa i

do kategoričkog poricanja Cankarevog književnog dela. Kad je sofisko Narodno pozorište otvorilo zimsku sezonu Cankarevom dramom »Kralj Betajnove«, pozorišna kritika nastupila je takvim »kritičkim« konstatacijama, koje ne mače ništa drugo nego dosledno poricanje svega onoga što mora da sadrži kritika, a to je idejnošt, principijelnost i naučnost. ·

Prava kritika mogla bi da govori 0 Cankaru kao nmnovelisti, dramskom piscu i publicišti, analizirala bi tadašnju društvenu stvarnost i problematiku: odraz te stvarnosti u književnom delu Ivana Cankara, bpotražila bi i našla idejni i umetnički lik pisca, ocemila njegove pozitivne strane, kao iono što se pojavljivalo u Cankarevim tekstovima bilo kao idejni ili umetnički nedostatak, pokušala bi da objasni sve to tadašnjim političkim i društvenim životom, odnosom političkih i klasnih snaga, ulogom i borbom tada još mlade radničke klase Slovenije, uticajem „austriske socijaldemokratije itd. Cankara je bilo potrebno videti i oceniti u njegovoj borbi sa bednim i licememim liberalizmom i klerikalizmom, koji je posle Mahniča i njegove linije »Eclesiae militanš«, poduprt od austriskog finansiskog kapitala i reakcionarnog klerikalnog kooperativizma i legije popova, Vršeći perfidno političko i versko nasilje, težio ka svojoj potpunoj prevlasti. Pored svega toga bilo bi još potrebno uočiti činjenicu da je feudalno-kapitalistička Austrougarska ·' nacionalno porobljavala slovenački narod. Videti i oceniti bilo bi potrebno Cankara u vezi sa borbom radničke klase i njene sacijalđemokratske „partije. Takva društveno-istoriska i umethička ocena Cankara, bila bi nesumnjivo potrebna, naročito kađa se njegovo delo prikazuje, izvan njegove domovine.

Kritičari kao što su Ogin u »Trudđu«, Gočev u »Rabotničeskom delu«, Karakostov u »Otečestvenom frontu« misu ni pokušali da analiziraju Cankarevu dramu »Kralj Betajnove«, a još manje da progovore o piscu, vremenu i njegovom delu i đa dadu na osnovu Svog razmišljianja i prosuđivanja ocenu Cankarevog stvaralaštva. Takva poštena i principijela recenzija, kao i sama pretstava u sofiskom Narodnom ·pozorištu, nesumnjivo bi bili značajan korak u učvršćivanju kulturnih veza između naših i bugarskog naroda, značili bi nov doprinos međusobnom upoznavanju, kakvo predviđa kulturna konvencija.

Ali, dogodilo se drukčije, nešto što po sadržaju i formi odgovara svemu onome što se đogađa od objavljivanja rezolucije Informbiroa. Neistina, konfuzija, besprincipijelnost, bagatelisanje i negiranje činjenica, laž i kleveta, bili su »iđejni« femelji i ovom napadu na Cankara i preko njega na naše klasično nasleđe. Dakle, ne samo da se pokušava omalovažavafi i negirati Narođnooslobodilačka borba ili izgradnja socijalizma u našoj zemlji, već su apologeti Rezolucije proširili svoje prokletstvo čak i na naše književno nasleđe, u ovom slučaju komkretno na Cankara. Ovaj nov podvig bugarskih »kritičara« dovoljno ubedljivo govori gđe su pali svi oni, koji svoju »idejnoste i »principijelnost« crpe samo iz takvog arsemala, kakav je rezolucija Informbiroa. i

Pre svega, ti literarni »kritičari« i pedantni čuvari bugarskog naroda od »kriminalne fantazije« (Boris Ogin) Ivana Cankara, morali bi da znaju đa takvo klasično nasleđe na koje su ponosni naši narodi i koje je značilo i znači naprednu etapu u razvitku n8še kulture, ne može, ukinuti nikakva rezolucija ni piskaranja njenih branilaca. Oni mogu ovakvim pisanjem d3 ukinu samo sebe kao principijelne i poštene kritičare, T to su na kraju i učinili. U tom pogledu, napad na Ivana Camkara i njegovo delo pretstavlja ujedno.i napad na svetle tradicije napredne bugarske kritike. Drukčije i ne može biti.

Braniti Cankarainjegovo delo pred takvim »kritičarima« i takvom »kritikom« bila bi čista besmislica. Ali ima smisla naglasiti do kakvih je iznenađujućih moralno-političkih padov3 dovela rezolucija Informbiroa, koja je utrla put dosad nepoznatim metodama u radničkom pokretu i u odnosima između socijalističkih zemalja, odnosno zemalja, koje sa više ili manje uspeha izgrađuju socijalizam. „Zbog nedostatka dokaza, đa bi se konačno već jednom ubedljivo dokaza“ la istinitost neistinitih optužbi, falsifikovanje Cankareve drame došlo je u ruke »kritičara« kao đeus ex machina. »Kralj Betajnove«, 46 godina nakon što je napišan, postao je »prekrašna ilustracija odluka Kominformbiroa« (Karakostov) ili pak: »Cankar je viđeo surovi i krvavi lik »Mralja« sela, posednika, kulaka, još 1902 godine, kada je pisac svoju dramu, on je viđeo nešto što današnji rukovodioci KPJ nisu videli i čak još danas podržavaju, jer nisu pristupili masovnoj izgradnji kolektivizacije zemljoradničkog gazdinstva« (isti). Dakle, ni manje ni više u poslednjoj konsekvenci nego potiskivanje Cankarevog dela u društvo izdajnika' tipa Lale Ivanovića, koji su »videli« ono. što nije moguće viđeti, i koji, sa svoje strane takođe pretitstavljaju prekramu ilustraciju odluka Informbiroa. Ujedno je to i prekrasna ilustracija potpune idejne smuše u glavi »kritičara«, koji videći »pogreške« KPJ ne vide nikakve razlike između doba prvobitne akumulacije i doba izgradnje socijalizma. Ako u toj smuši'još neki kritičar vidi marksističku principijelnost, onda je u dlaku sličan onoj ludi

iz narodne priče, koja je svome prija~

— kroistva. ka spaseniu kulturnih

felju, kad mu je upravo zapalio kuću odgovorila: »zar ne, prijatelju, da se šališ sa mnom!«

Druga strana sofiske kritike Ivana _Cankara u oštroj. je suprotnosti sa prvom. Dok jedna strana nosi Cankara na štitu rezolucije Informbiroa i dokazuje kako je Cankar »video Više i bolje« od CK. KPJ, drugi deo postavlja kategoričan zahtev: »Kralja Betajnove« treba skinuti sa scene Narodnog pozorišta!« (Boris Ogin u »Trudu«). Taj svoj »kulturni« zahtev u ime »svetlog tona naše borbene soci jalističke epohe« kritičar potkrepljuje tvrdnjama da u drami preovlađuje »pesimizam«, »mračni ubitačni ton«, »antiidejna umetnička beđa, »faktična apologetika silne, ali prestupničke ličnosti«, »mračni tuš« itd, (sve iz kri= tike Borisa Ogina). Ništa škrtiji nije ni Gočo Gočev: »GCankareva . drama pritiskuje gledaoce svojom bezizlaz- | nošću i nema ničeg zajedničkog sa svetlošću našeg herojskog vremena«, ili: Cankar »ima izvesno mesto u rer pertoaru slovenačkih pozorišta« ili »mračna bezizlaznost i čak izvešni kriminalno — senzacionalistički karak ter sadržaja« itd. | Je li moguće naći lepši primer ide]noga haosa u glavama ovakvih kri tičara Cankara, kad o istoj stvari jedan tvrdi da je prekrasna ilustracija odluka Informbiroa, a drugi to naziva »umeiničkom i ideijnom bedom«, odnosno »hriminalno-senzaciomalističkim karakterom«. Prvi zbog rezolucije upotrebljava Cankara zato đa bi argumentisao rezoluciju, a drugi se, zbog iste te rezolucije, laća posla da likviđira književno delo Ivana Cankara. Tu, jasno, prestaje svaka zdrava logika i razum. Ako se, dakle, s jedne strane pokazala gruba mistifikacija i falsifikovanje Cankarevog teksta, s druge strane se pokazao još

grublji pokušaj likvidacije Cankara i

njegovog dela. Ali obe strane imaju svoj zajednički izvor u onom, što je posle objavljivanjia rezolucije postalo tako vidno — naime u nacional-šovinizmu, koji se otkriva u potcenjivanju drugih naroda, njihove istorije i kulture, konkretno u primeru odnosa prema Jugoslaviji.

To besprincipijelno natezanje Cankara na »idejne« motive rezolucije Tnformbiroa je nešto što nema nikakvog posla sa kulturnim vezama i saradnjom. među narodima. Svakome ko boće da piše i raspravlja o Cankaru mora da buđe jasno da njegovo delo pripada narodu i radničkoj klasi koja je već u prvim decenijama ovog stoleća videla i shvatila svog velikog glasnika. I istinski naslednik njegovog dela nije izneverio ono što je Cankar ovako izrazio: »Saznao sam kuda ide „i vodi jeđini put naroda iz,ropstva ka spasenju kulture od sadašnjeg DOT Tad=_-+ nika cd sramne bešposlice, od prezira i poniženja. Jedini put je borba naroda, bezobzirma borba, sve dok ne padne poslednja barikađa, dok ne bude postignut poslednji cilj. Borba za potpuno socijalno i političko oslobođenje — jer bez socijalne i političke slobode nema kultume slobođe«.

Cankar», kao i kulturno nasleđe narođa Jugoslavije uopšte, nedopustivo je i nemoguće upotrebljavati za bilo kakve politikantske ciljeve na način da se ono odvaja ili usmeruje protiv naše stvarnosti, Ono je nerazlučivi deo naše istorije, značajna etapa u političkom i kulturnom razvitku, ono je kao napredna tradicija postalo sastavni deo naše socijalističke stvarnosti. Napađ na kultumo nasleđe i na napredne tradicije znači i napad na savremenost, jer socijalistička stvarnost, u kojoj je tako duboko izražena idejna rukovođeća uloga Komunističke partije Jugoslavije, nije mogla već zbog marlksističko-lenjinističke principijelnosti te Parije negovati u svojim ftradđicijama ono što bi bilo negativno ili realkcionarno.,

Ivan Cankar znači za nas naprednu tradiciju, čvrsto povezanu s istorijom radničkog pokreta. Zato odvajanje Cankara po liniji »prekrasne ilustracije odluka Informbiroa« ili negacija Cankara opet zbog iste rezolucije, u sofiskoj kritici ne znači ništa drugo. do, najblaže rečeno, hekulturno delo. No taj postupak nam još jednom lepo govori da je moguće na osno takve »idejne« polazne tačke kakva je Rezolucija, uz takve pojave, koje se događaiu u zemljama narodne demokratijie, usmerene protiv PNRJ, rečima uništiti i likviđirati sve što su naši narodi stvorili u prošlosti i sadašnjosti. Tu, jasno, nema ni traga principijelnosti nego samo simptoma licemernosti pod maskom čuvanja bugarske publike od tako »opasnog« pisca kao što je Cankar. Ta licemernost, koja bi trebalo da sakrije od bugarskih ljudi politički i kulturni lik Jugoslaviji, služi zato da bi se koliko-toliko ugra- dio tvrd stub pod frulu zgrađu kleveta i laži, Ali u močvari tih laži istru” nuo je i ovaj stub. Ova činjenica ne može ipak raskinufi veze koje postoje između naših bugarskog naroda, ne može raskinuti Kulturne i druge veze koje žive u svesti naših ljudi, jer su one činjenice i to tvrđe činjenice na putu upoznavanja i ·saradnje, na zajedničkom putu zemalja i narođa anfiimperijalističkkog fronta. Sjajni polemički odgovor nekađašnjim recenzentima »Bele Wrizanteme« Moji je napisao Cankar 1910 godine, važi u mnogočemu za te sadašnje Kritičare, govoreći im da ie principijelnost i poštenje kritike uvek kategorički imperativ. / · '

Boris Ogin posfavlja u »Truđu« ovakav zahtev: »Stvari treba da se nazivaju svojim istinskim imenima. Kad je jabuka gpnjila, kažemo da je gnjila«. Mi smo s tim saglasni. U interesu principijelnosti, poštenja i istinoljubivosti kab i poštene međusobne

saradnje, treba ustanoviti da je Krirecenzije tičarska . jabuka ·Ssofiske Cankara — zaista gnjila,

7 ala Mara Ka