Književne novine

SE ea 78 nuN. (Nastavak sa prve strane) ~

pitanje, đa li je naša kriihtjevima, u svojim

bljuje i opći proetljav ENE VP Će

historiju, čovjek proma smatrao on da se oslajernije na“ čke estetike, zato jer on m ipak kao ličnost (podvrgnuta svim | mogućim bjektivnim i objektivnim uvjetima) u kritičkoj praksi obuhvata, r ru Btvari i odnosa, često se i varati, Javlja se pitanje kriteio ne u apštraktnom smislu, već om, dakle kriterija u lič'rija jedne ličnosti,

'itike, Kritiku kod nas stvaraju ve| dijelom sami književnici stvaa 'Kađa bih poimence nabrojao o· koji se isključivo bave Writikom, svojim osnovnim poslom, jedva bih kođ nas naveo tri, četiri imeNije nezanimljivo primijetiti, da a primjer zagrebačka »Republika« ala uopće bez kritičkih prikaza kaJa ih ne bi pisali sami pisci, odnosno "kada bi ih očekivala od sfručnih kričara. U Zagrebu takvoga nema, a o– m u Beogradu, &lično je i u našim ostalim narodnim centrima.

___stvaraoci, ali je potrebno upozoriti na ___jednu osnovnu značajku, koja karak___terizira s jedne strane stručnu, a 8 ___druge, rekao bih pretežno zanatsku i E | riječ samih pisaca stvaraoca, jer se i ____kroz tu prizmu može jasnije sagledati ___i naša kritika u cjelini. Stručni kri___fičar ima naime manje mogućnosti da upadne u ono ograničenje idejno____estetskog senzibiliteta prema bogat2. &tvu i širini izražajnih mogućnosti što postoje na području jedne žive litera| fure, a koje (ograničenje) svakom pip- scu nameće njegov stil gledanja živofa, prizma njegova talenta. Ali s druge strane stručni kritičar često se gubi i izgubi u teoretskim razmatranjima stvaranjem spleta takvog teoretskog ikiva, koje umjesto da pomaže, priječi da se neposredno priđe živom stvaralaštvu, Ne govorim o izuzecima — oni samo potvrđuju ovu misao.

Ali da se s ove male disgresije ponovno vratimo k pojmu kriterija kojega mosi u sebi kritičar, a prijeđena disgresija samo će nam još jače osvijetliti područje na kojemu se krećemo. No, međutim, ne možemo ulaziti u analizu kriterija pojedinih naših kritičara, jer to prelazi okvir ovog referata, ali nas pojam kriterija uvozi 8 pojmom partijnosti svakako vrlo zanima, jer je taj problem u uskoj vezi 6 nedostacima koje smo htjeli obja&niti. Dužnost je naša, đa pojam partij-

| nosti pokušamo stoga, u našim objektivnim i subjektivnim mogućnostima i na našem umjetničkom kritičkom planu, objasniti. Ne odgovoriti, barem djelomično, što je sadržaj toga pojma značilo bi mimoići nešto osnovno, što bi u daljnjem uslovilo mnoge nejasnosti.

Naša Partija preuzima odgovornost za čovjeka u najširem smislu. Govorim u najširem smislu, jer se ona

_ upravo po tome i razlikuje od građanskih partija. Ona vodi, organizira sav njegov društveni, ljudski aktivitet, preuzima i čuva svu njegovu ljudsku baštinu. I kada se radi o ljudskom umjetničkom aktivitetu, o sadržaju onoga što pođd,tim mislimo, kada da-

•kle govorimo i o partijnosti u tom okviru me možemo mimoići Marx-a, njegova misao bit će, vjerujemo, pouzdana. I to tim više upravo zato, jer se ne radi o taktici, jer se ne radi o direktnoj praktičnosti, već o analizi jedne ,dozvolite mi riječ, osencijalne datosti, U »Ekonomsko filozofskim rukopisima iz 1844. godine« on kaže:

»Jer ne samo pet čula, nego i takozvana duhovna čula, praktična čula

· (volja, ljubav i t. d.), jednom riječju | ljudsko čulo, ljudskost čula nasta| __je istom „postojanjem njegova | __ predmeta, očovječenjem prirode. Obrazovanje pet (ljudskih) ___čula jest rad čitave dosađašnje histo___rije svijeta. Surovom praktičnom nuždom sputano čulo ima samo ogra_ ničemn smisao. Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njezino apstraktno postoja___mje kao hrana: ona bi isto tako mogla

da bude pred njim u najsirovijem obli-

ku, i ne može se reći po čemu bi se

ovo hranjenje razlikovalo od žiVvo#'*injskog hranjenja. Čovjek u brizi i oskuđici nema smisla ni za najljep_ šu kazališnu predstavu; trgovac mineralima vidi samo merkantilnu vrijedmost, al: ne vidi ljepotu i osebujnu prirođu minerala; on nema mineralo| roga smisla; prema tomc je bilo po-. _ _frebno 'opredmećivanje Jljudskoga bića ju teoretskom i u praktičnom poglekae i zato da bi se ljudsko čulo uči___nilo ljudskim, i zato da bi še za čitavo . bogatstvo ljudskog i prirodnog bića štvorio odgovarajući ljudski smi. ao.« IN ____Ne bismo mogli &hvatiti svu širinu kojom partija obuhvaća čovjeka, kada me bismo pojmom socijalističkog

· osnovnog sadržaja partijnosti, obuhvatili ovaj pogled na stvaranje »>ljudskog smisla, koji odgova-

čitavom. bogatstvu ljudskog i pri'odnog bića«.

e _ Dakle ,prema Marx-u, ne može še __ potvrđivati puno čovječje biće, ako se a potvrđuju samo njegove ograničene yraktične moći, sama praktičnost ;je ograničen čovjek ,on raspolaže čuvtvom koje je ograničeno · »surovom raktičnom nužđom«. Da bi se učinilo judskim ljudsko čulo potrebno je nečivanje liudskog bića i u teo om i praktičnom pogledu. ·

· priznanjima par-

ıa zasade marksistič-

'rij

čovjeka, socijalističkog humaniteta,·

| Slobodu neće satrti u žici,

ruće zamisliti da je Ola ah id izgrade ~

eb MA cd i Wii sy: X%\ ove;

čemu š#u upereni foliki napori, zašto :

su učinjene tolike žrtve? ~

Da li je naša kritika pokazala onu osjetljivost »za čitavo bogatstvo ljudskog i prirodnog bića«, da li je bdila nad našim literarnim izvorima doista partijnom savješću? Apsolutnih i ka'tegoričnih odgovora nema ovdje, ali” se sigurno može kazati, da su naši kri. tičari više puta zamijenili, odnosno sveli partijnost na isključivu političku praktičnost, uslovljenu čak najgrubljom momentanom nuždom, zaboravljajući na Marx-ove riječi surovom praktičnom nuždom &putano čuvstvo ima samo ograničeni smisao«,

'Kıitičar koji se podređio praksi čak |

i jedne ideologije, ako u odnosu prema umjetničkom djelu isključi krite»bogatstva ljudskog i prirodnog bića« ,on posreduje samo sviješću da »mora« (nužda) raditi u interesu principa jedne teorije i tim postaje ono što i trgovac mineralima, koji je u odnosu između sebe i minerala vođen praktičnim interesima, svoga trgovačkog posla i spustio se ispod nivoa onoga što je Marx nazvao »ljudskim smislom«, Bilo bi smiješno misliti da potencirajući ovako značaj Mayrxovih riječi zastupam apologiju čistog aprakticiteta u umjetnosti. Umjetničko stvaralaštvo čitave povijesti govori protiv toga. Mislim da za umjetnost, pa time i za književnost vrijedi u ovom pogledu što i za nauku, stoga ću citirati riječi druga Kardelja, koje je rekao na sjednici Slovenske akađemije 12. prosinca ove godine: ,

»O »pantijnosti« nauke možemo da govorimo jedino u smislu njene društvene odnosno klasne determiniranosti ljudskog saznanja.«

»Kada se »društvena, odnosno kla-· Sna determiniranost« zamijeni sa uskom praktičnom kratkovidnošću. koja ograničava ljudsko saznanje, onda nastaju kobne posljedice«,

U borbi protiv svih utjecaja đekadenstva, formalizma i morbidnosti na. ša kritika se borila i protiv šovinizma, jraoionalizma, pesimizma, antihuma=– nizma, površnog novatorstva, nadrealizma i bilo je potrebno boriti se, ali meni se čini, da su nekoji u tom. pogledu i previše gledali samo neprijatelje, Mi smo suzili naš pogled skoro na samo negativne strane, mi smo 0praničili naše čuvstvo podredivši se i suviše praksi, koja je čistila našu liferaturu, zanemarili smo veliki dio ljudskih izvona, previdjeli smo, čak osudili mnoge plodove koji su dali ljudi naše stvarnosti ,ljudi i mladost odana ovoi zemlji i njenoj borbi. Kao borci kritici svodili smo sebe na praktične borce i približavali se sve više, istina na drugom planu, onom trgovcu kojega navodi Marx kao primjer čovjeka koji ne vidi ljepotu osobene prirođe minerala, jer je samo trgovac, jer ne gleda »punim ljudskim smi. slom«. “U našoj svijesti su jasne spoznaje o tome, da umjetničko djelo ne smije biti šovinističko, iraćionalističko itd, da se ono ne može prihvatiti kađa je formalističko ,dekadenino itd., ali može li se kazati da je djelo koje nema sve te osobine samo tim i dobro djelo? Očigledno ne, odnosno samo pod uslovom, đa ono ima i neke pozitivne kvalitete, No kako je umjetničko djelo izraz i odraz dijalektične stvarnosti, uvijek nove i ono donosi sobom na svijet vrlo često nove kvalitete, ono — kađa je doista umjetničko djelo-pruža neko iznenađenje. Kako će se vladati kritik, koji je isključio kriterij »ljudskog smisla, koji odgovara či"avom bogsl:tvu ljudskog i prirodnog bića« alkto raspolaže u najvećoj mjeri samo intelehiualiziranim pojmovima: dekadđenstvo, formalizam, šovinizam, buržoaski objektivizam, antihumanizam ıtd.? Marx je imao pravo kada je govorio »za nemuzikalno ubo ni najbolja muzika nema smisla«. Mislim ,da 53 tu Marx nije ukazivaD intuitivistom ali Je priznavao izvjesna data čovjek':, (rad čitave dosadanje historije svijet) koja se u drugim slučajevima mogu kazivati ovako ili onako, ali najčešće talentom, pa mi ne možemo griješiti ako kažemo, da je i za kritičara potreban fa at, i što je taj talenat širi, jači, su ljudskija njegova ljudska čula, to je on i za nas značajniji. Novo u umjet. ničkom djelu čeka na „talentiranog kritičara, čeka na uho koje ima muzičkog smisla. Kako se u takovom slučaju vlađa kritičar »koji nema muzikalno uho«, ili koji je — ako se {io uopće može — isključio za volju jed-

BEZ NASLOVA

Žice krvavo stvarne. Žice krvavo nestvarne. Žice nn vratu,.

žice na ruci,

žice na riječi.

Svuda žice, žice, žice! Grčka u žici, ·

I rijeka, i dolina,

i urvina,

i mom.

U žici čoyjek, a O, to puščano kesenje plaćenika! O, taj izbezumljeni strah što kolje! O. ta nebriga nebrafa! Š Kako bole \

lvoje Yiječi

bestidno gole,

Višinski!

Grčka u žici,

Grčka, crna marama,

u žici. i

Ali satrt nas neće!

Sloboda je nalik slobodnom zraku, (a ne ranjivoj ptici! | | Drago IVANIŠEVIO

ne određene praktičnosti »čitavo bogatstvo ljudskog i prirodnog bića?« On u skrajnosti nužno rješava stvari mehanično, on se prema živom umje}ničkom stvaralaštvu javlja kao stroj. · Kao što urlik zaprepaštenja, smješalk začuđenja, podsmjeh skepse, pogled

strave koji zove čovjeka u pomoć nd-

ma nikakva učinka na stroj koji, je . stavljen/u pokret i pregazit ćć vas bez ; obzira na svu skalu vaših manifestacija, kojima bji htjeli u njemu probuditi ljudsko razumijevanje, ljudsku rezonancu, tako isto stoji umjetnička ljudska kreacija prema kri. tičaru za kojega ona, nije po Marx-u

. htjelo da postane predmetom. Bto, iskrsava šablona! Čitao sam jedan pregled na poeziju mlađih i vidite upravo zabrinjujuće djeluje kako se tu gleda na stvari:

ni jedna pjesma, ni jedan stih nije · postao predmetom. kritičaru u onom”

smislu u kojemu Marx govori »moj predmet može da postane ono što potvrđuje jednu od moći moga. bića«. Dok se s jedne strane govori vrlo mudro, sa velikim inventarom znanja, dotle se za stihove:

... Bila je ješeh, mi još deca, ~

al tad doživeh sreću pravu:

ona mi pruži pola pereca,

pri tom .,.Stidljivo pognu glavu.

. piše ovo: »Ponekad taj pojednostav-

ljeni odnos prema životu, kada se sklizne sa savremene tematike, vodi u sitne, malograđanske štimunge, pa i detinjarije.« -

Ne, nije to velika poezija, možda ni_ je ni originalna, ali htio bih samo jedno reći: teško bi mi bilo živjeti sa čovjekom kojemu i ovi stihovi:ne dodiruju savremenu tematiku. Zašto lišiti čovjeka ovih »sreća pravih« kako kaže pjesnik, U ime čega? Herojstva, iragike, mudrcsfi, žrive.. A. Marx je govorio: »Čovjek ne može da postane ponovo dijete, osim da. podjetinji. Ali zar ga ne veseli naivnost djeteta, i zar ne mora i on sam na jednom višem stupnju stremiti za tim da reprodukuje njegovn istinu.« :

Meni se čini, da lišavati čovjeka ovih mogućnosti doživljaja znači osi. romašenje čovjeka, znači zapravo dehumanizaciju, što se sve svođi na antipartijnost. Takvim gledanjem stvo-_ rio se osjećaj ,da bi samo estradna liferatura bila partijna literatura. Može li drugovi, partija koja organizira čitav život čovjeka to dozvoliti i to iz praktičnih razloga? Drugovi, ja doista lično cijenim mnoga stvaranja Majakovskog, ali ne treba zaboraviti, da je sam pisac članka »Partijska organizacija i partijska literatura« bio nepovjerljiv prema njegovu djelu, da mu je pretpostavljiao Puškina.

Kome bi od nas i moglo pasti na um da previđi herojske napore, podvige naših boraca iz Oslobodilačkog rata, iz obnove i izgradnje swsocijazma? Samo onima, drugovi, kojima je zoološki individualizam „osiromašio »ljudski smisao«. To su oni koji iz straha pred opasnostima ljudske borbe bježe u formalističke igre i tim igrama sakrivaju svoju sitnu dušu. Ali s druge strane kakav je to heroj koji je izgubio »ljudski smisao«. On može biti čuđovište, ali ne čovjek-heroj. Sumnjivo je mešto s takvim herojima, nije dobro ako oni na svom herojskom putu postaju praktičari herojizma, jer samo na drugom po-

· dručju postaju ono što je i Marx-ov trgovac mineralima. Partija ne želi takove heroje, njeni heroji nisu bili takovi. Izuzeci samo potvrđuju pravila. Dokumenti iz N.O.B.-e govore o to. me. ,

Ali pragmatičnost kao princip nije nigdje, rekao bih, toliko opasna kao u umjetnosti, kao u kritici, još više u kritici — u kritici ona u krajnosti svodi k potpunoj dehumanizaciji: kritičar se javlja kao Čehovljevo lice Prišibjejev, a posao kao pnrišibjejevština 1

Dozvolite mi da još dođam: na procesu u Budimpešti pojavio se” pisac knjige »Priča o pravom čovjeku«. Od kuda to da jednom tako mohnstruoznom primjeru dehumanizacije čovjeka, kada čovjek više nije čovjek, kada je postao objekt, čisto sredstvo tuđe volje, unizio se do alata, prisustvu–je pisac »Priče o pravom čovjeku« kao afirmator, ·kao slavljenik takvog postupka? Sumnjivo je nešto s fim »pravim ljudima«. TI meni se čini da nisam daleko od istine ako kažem, da je za

· tog pisca i čovjek, pa i njegov »pravi čovjek« izgubio sadržaj ljudskosti u Marx-ovom smišlu, on (čovjek) više ne budi u tom »slavnom« pišcu »ljud&ki smisao«, ali on ne samo što ga ne gleda kao umjetnik, on ga ne gleda ni kao marxist. Između njega i čovjeka vlada princip prakticiteta jedne politike, politike koja je — kao što je već i naglašeno u našem javnom životu skrenula s puta marxisma-lenjinizma, a vodi pragmatičku politiku, dobru ili nedobru, to nije naše pitanje, jedne zemlje. Tu se ceri šablona prakse!

Grubi prakticitet nužnosti, koji je često došao do izraza u našoj kritici sve više je svodio umjetničku problematiku kod kritičara slabijeg kvaliteta na takozvani sadržaji. U suđaru s \građanskom našom prošlošću, opterećenom doista raznim dekadentnim i formalističkim svojstvima ona je tražila, da se piše o temama o kojima, je doista trebalo pisati, ali ne stvarati ftakove »trebalo«, koje se ukazuje kao vanjska nužđa i koje ne vodi računa o tome kome, kako i kada jedna tema može da postane umjetničkim predmetom. Način kako se to ponekad kod

| nas formuliralo nije bio daleko od.

onog što je Plehanov okarakterizirao kao iđealizam, Dobijalo se kadikad utisak da umjetnost treba da izvire iz teorije, ideologije, a ne iz bića ljudskog koje živi i rađa se u društvu

i prirođi, a na kojemu se teorija, u živu · organiz: koncu provjeravati.

Ova težnja k preokupaciji sa samim sadržajem uslovljavala je vrlo česte mišljenje, da je svaka diskusija formi već samim tim što se raspravlja o tom omraženom pojmu nešto bole» | |1%u

KNJIŽEVNE NOVINE

ljudskih

mogla postati predmetom, ili se nije .

acionom poslu, mora u

'sno i opasno. Međutim, nije mi pozna„to, da su se negdje i teoretski objasnili Pojmovi formalizma i dekadencije, da je osvijetljena njihova uzajamna ovisnost“i uslovljenost, širina jednog i

. drugog bojma. U čemmn se očituje der _ kadentstvo, da li je ono praćeno uvijek formalizmom? Što je to formalizam i da li.je on uvijek dekadentna pojava? Jer postoje adekvatni i zreli umjetnički izrazi jednog” bolesnog, raspadajućeg društvemog i psihološkog stanja, izrazi, jako dekadenini, u spccifičnom harmoničnom odkosu 53 sadržajem i tematom, — fakva stanja Su našli svoj adekvatni izraz, formu i to je doista dekadoentstvo u pravom smislu. Ali se kod nas često zaborav-lja, da je išključiva briga za temat, a zanemarivanje izraza takođe, dekadentstvo i to vrlo žalosno dekadenit-

„ stvo, A kako tragično izgleda kada

ma jednoj strani branimo, dekadđenstvo na drugoj strani? Kada su se međutim, kod nas javili pokušaji da ge ji o tim stvarima: prediskutira, onda

- su se digli glasovi, koji su u ime partijnosti te pokušaje najenergičnije osudili nazivajući ih formalizmom, zaboravljajući pri tom Lenjinove riječi. Citiram prema Rozentalu:

»Menišavici su pokušavali da svoj oportunizam u organizacionim pitanjima prikrivaju, dubokoumnim filozofiranjem, napose pozivanjem da ic sadržina yrevolucionarnog rada partije važnija od njegove forme? Kroz sve članke Nove Iskre — piše Lenjin — provlači se crvena nit, duboka »misao« da je sadržina važnija od forme, da su program i faktika

. važniji od organizacije, »Lenjin je prema Rozentalu, tom prilikom pisao, da je forma rada partije do te mjere nesavršena«, da to bode oči, izaziva rumen stida kod svakog ko ne gleda na stvari svoje partije »čeprkajući nos«.,, Nerazvijenost i nestalnost forme ne dopuštaju da se učine daljnji ozbiljni koraci u razvitku sadržine, izazivajući skidam zastoj, vode razbi.janju snaga, nepodudaranju riječi i djela.« ; ray

Meni se čini, da naša Kritika ovo nije uzimala dovoljno u obzir. Prigovor, da poređenje nije adekvatno sa.mo donekle bi se mogao uzeti u obZi. Posebno pitanje bila bi razrađa i objašnjenje onoga što zovemo forma.. lizmom. Ako je formalizam igra sa umrtvljenim formama i gubljenje veze sa sadržajem i tematom, odnosno traženje sadržaja u samoj igri forma — onda bi se takav postupak i ne bez ostatka mogao označiti kao dekađentan, Nama su poznati društveni korijeni te pojave, Sve ovo ukazuje na potrebu i teoretskog razjašnjenja pojmova, što kod nas još nije učinjeno.

Zašto je potrebno o tomc govoriti?

Prakticitet, koji je kod nas, u našoj kritici dolazio „do izraza, svođio je stvari i postupke k šabloni i đesilo se da su pojmovi: formalizam, dekadđencija „realizam „socijalistički realizam, freudizam, nadrealizam, iracionalizam, antihumanizam iftako dalje često upotrebljavani doista formalistič_ ki, impresionistički, šablonski, Alj se tu stvar, ma koliko bila opasna, sudbonosna i ne zaustavlja, ona, ima svoje daljnje posljedice:

Sva klasna društva i društva u izgradnji socijalizma, društva koja, su neposredno na putu u komunizam žive, organizirana su hijerarhično i riječ za kojom stoji organizirana društvena snaga dobija naročito značenje. Odnos ljudi prema toj riječi je različit, već prema uslovima u kojima je govorena, ali je svakako najljudskiji kada su ljudi uvjereni, da je.djelujuća snaga te riječi potrebna. Kada

mi u ime borbe protiv dekadentstva .,

PM EN: , E onaNa a a x ~. v ij \

- gerakterizira' kao nužne. To je opće

drug Tito naglašava da treba ljudima

| objašnjavati uvjeravati ih, onda O

nije bez dubokih razloga, bez jedne duboke želje za humanitetom, za što ljudskijim stupnjem naše narodhe vlasti. A kada naša vodeća kritika pretendira da govori u ime Partije, ili barem stvara atmosferu takovu kao đa u ime nje govori, onda i pojmovi i suđovi koje ta kritika upotrebljava poprimaju osobito svijetlo. I nije to samo moje uvjerenje, mislim, da su njeni sudovi doista dobijali izvjestan deklarativan i apodiktičan, karakter,

·a time i naša kritika bila shvaćena

kao krtika konačnog suda. Ovakva kritika ne uvažava naročite argumente, dokazni materijal zanemaruje, Oma ne uvjerava, ili, što stvara naročitu atmosferu, argumente uzima negdje iz. drugih neliterarnih područja, njoj je često bitno da postigne svoju praktičnu &vrhu. Do koje mjere i ka-

ko je ovo potrebno? Stvarala se stoga”

lagano, ali sigurno atmosfera u kojoj su već naveđeni pojmovi gubili sve više racionalno, ljudsko značenje, oni su imali praktične posljedice i buđili su bojazan, strah, oni su iza sebe vukli — da se slikovito izrazim — 1 neku tamnu sjenu magije, a stvari koje su se dotakli, djelima kojima su priđavani, postajali su neka vrsta tabua, A pri.tom, jer je to zapravo i logično (po nekoj tragikomičnoj sudbini kojom se sam živi život brani od toga), kritike u kojima je dolazilo do izraza takvo shvaćanje, koje su udarale protiv formalizma bijahu primjer formalističnosti, a pisci, na primjer, koji su &vim bijesom uđarali protiv nadrealizma ni sami nisu bili oslobođeni nađrealističkih elemenata.

U nerazdvojivoj vezi s ovakvim karakterom naše kritike bio je i njen ton i njeni zahtjevi. Uzmite na primjer frazu; »...to nije pun odraz naše stvarnosti«, ili: »...to nisu obrasci

lirskog odraza naših 'dana.« Vidite . · kako je već u samom tkivu zakuku'ljena šablona. »Obrasci lirskog odra-

za!« Ali zar je doista moguće zahtijevati od jednog pisca i pjesnika, da u

jednom djelu, pjesmi dađe pun odraz · naših dana. Često su to i mladi ljudi,

vrlo talentirani, ali oni su se utopili u atmosferi kategoričnosti. Poslije nekoliko citata nekog nesretnog liričara kritičar će usliknuti: »Tako dakle! N. N. prolazi kroz ovaj naš život svojevoljno ga mjereći metafizičkim mjerilima...« To »tako dakle!« vrlo je karakteristično bilo za jednu vrstu naše kritike, za njen fon, za »ljudski smisao«, Iza tog usklika čuje se, osjsća se i jedna formirana svijest O Opravđanosti, o uvjerenosti, da je ta. kav postupak potreban, nužan i nema sumnje da takva svijest daje snagu naročito mladim ljudima.

1I meni se činj, da je jedini mogući izlaz. jedino sredstvo iz ove atmosfere

. ljudi dostojna diskusija, slobodna di-

skusija i javna diskusija, koja me će padati u anarhičnost zoološkog individđualizma, koja ne će braniti ličnu poziciju, ličnu osjetljivost pod svaku cijenu, već slobodna” diskusija !1judi, koji sagledavaju probleme što obogaćuju »ljudski smisao« svu širinu ljud skog i prirodnog bića i koji će sebe u tom smislu smatrati odgovornim, jer je samo takova diskusija izraz demokracije, koju mi razvijamo!

Htio bih stoga da još nešto kažem o pojmu nužnosti, jer bi se moglo primijetiti, da u ovom svom referatu ne uvažavam prinudu, nužnost, nemam uvidi koliko i kako je ona prisutna, upravo imanentna u životu uopće, a u našem 'đanas naročito, Krivo bi savatio tko tako misli, Ne treba govori.i o tome, đa život u kojemu čovjek živi naeće uslove koje čovjek prihvaća }

— _-———- — ___________—o•–—_———___——__—_ _____ —__--- _––- _—- 1 PP --- —-– —— —>T—

Klema Požgaj: Mo tiv iz Zadra (1048)

BROJ

poznato ,kao što i nema sumnje, da je. čovjek i Ijudstvo pr:siljeno, da še po„ nekad pod vigava (a u mnogim: život. nina maa:feiacijama i teži k tome) meh:iničkori djelovanju, mehaničkom odnosu, dakle jskijučujući Marx-ov „ljudski smisao«. No, život je razno. jjk, a naučna i umjetnička djela'nost nisyova 81 uslovljene i kada po:ra_ bn'h uslovs nema, nema ni nauke. ni wmjeinosti. Fovi,est ljudskog društva jasno govo:: c tome. tamo gdje sa brani goli život, tamo gdje je čitavo vrijeme utrošeno na os.puranje go:ng bioješkog živola, nauke i umjetnosti neh,a. Isto tako kao šlo je nema tamo gdje se odnosi, radi što većeg prakticiteta, svođe na mehanizam, Ali ros*tji nužda koja se npmeće čovjeku od samog čovjeka. T pri tome ne treba” zaboraviti da je ona. bila prirođr:a ilj društvena, u7*ek neprijatelj, kojega se čovjek oslobađs uviđanjem i razu. nijevanjem, prevladavanjem i goipoderernrjem. No kada cna dolazi od čov_

· jeka, i kađa je čovjek osjeća kao ne.

prijatelja njegovog prirodnog i ljud#kog bića, onda se fakovoj nuždi, fa. kovoj prisili suprotstavlja čovjek an. gažirzjući u nj'j svu 6voju ljudsku širmu, svo svoje bugatstvo ljudsko i prevlađavajući je raste u heroja, čov. jek raste u najveću slobodu, u slobodu koja je himna čovjeku, koja optavdava ljudsku egzistenciju i za koju je čovjek vol;en, kada je to nužno da prostane i postojati: da se žrtvuje. u leži veličina, ali. opasnost!

Da zaključim i svedem na nekoliko točaka ono što sam iznio u svom, re. fevatu:

1. Naša kritika, u uslovima nastalim poslije Oslobođenja, vođena je te. žniom, da postane doista marksistič, ko-lenjinističkom no ne može še

' kazati, đa je i ovlađala materijalistič_

vo:dijalektičkom metodom, '

92.. U borbi protiv ostataka starog drušiva na opčekulturnom pa i lit». rarnom planu, cna je i sa svoje štrane, u okviru novih uslova, nastalih pobjedom naše narodne revolucije, doprinijela u velikoj mjeri oslobnđe–-

_ nju od anarhično-subjektivističke kri.

tike, koja je do groteksnosti potencirala one karakteristične crte »ZzOOloškog individualizma« — kako bi rekao Gorki.

3. Ali su se javile i neke negativne crte, One se mogu tumačiti neđovoljnim poznavanjem marksizma-lenjininizma, odnošno shvaćanjem, da je marksističko-lenjinistička estetika go. tova i razrađena nauka. Ova se zabluda potencirala mehaničkim primanjem utjecaja iz SSSR. No bili bismo nepravedni kađa bismo kazali, đa se ovom dvostrukom procesu nije pružao i{ otpor naših kritičara. RE

4. Nedovoljno poznavanje, ili bolje izvjesno rezigniranje nad bitnim karakteristikama i zasadama marksizma, a pod utjecajem naših dnevnih potre-

ba sve više se izdizao princip prak- ~

ticiteta i na umjetničkom planu.

5. Princip prakticiteta prekrivao se u mnogim slučajevima, ili je barem taj pojam bio tako nesretno upolirebljavan, pojmom partijnosti. Posljedica toga, u krajnjoj konsekvenci, bi. jaše to, da se temat sužavao ma ono što nam je, neposredno u političkoj prdksi bilo potrebno: taj okvir je obuhvaćen u fakozvanu suvremenu 1ematiku. 6. Nadalje ovaj išti princip, Roji ie nicao iz neposredne praktične nužđe, u daljnjim svojim konzekven”ijama isključivao je kriterij »ljudskog smisla« i uslovio šabloniziranje. Pojmovi 8 kojima su operirali poneki i ponekad naši kritičari gubili su sve više na racionalnom značenju, a postajahu sve više simboli. ·

1. Na tim „osnovima izvjesne naše kritike nužno su dobijale vid besprizivnosti, U njima se sve više osjećalo zanemarivanje brige za wvjerljivost racionalne argumentacije i stoga se približavala subjektivističko-impre6ionističkoj kritici samo sa drugih pozicija, i |

I konačno, đa bi se izbjegle ove ne– gativnosti potrebno je, po mom mižljenju, suprotstaviti tendenciji k pragmatizmu Marxov pojam »ljudskog smisla«. »Ljudski smisao« — velika je. riječ, to znači, drugovi, kpasiti ljudsku mjeru, koja nije samo mjera čo-

vjeka u biološkom smislu, to je mje-

ra kojoj pripada atribut objektivnosti, to znači braniti s Lenjinom, suprotno pragmatizmu, objektivnu Spoznajnu moć čovjeka, to znači braniti istinitost ljudskog naučnog i Umjetničkog spoznavanja, to znači na našem umjetničkom planu, suprotno divinizaciji 8 jedne strane i subjektivističkom raspadanju s druge strane, braniti realizam, kao umjetnost, đozvolite i ovu riječ, harmonične mjere u odnosu temata, sadržaja i forme, dijaleh:tičkog jedinstva sadržaja i izraza, to znači nadalje davati pojmovima cno značenje, koje oni i imaju kao ljudski racionalni proizvod, tO znači dati ljudima da sudjeluju u ra-

· cionalnoj analizi pojmova, a što prak-

tično znači; omogućiti ljudi dostojnu „diskusiju Jer ma što se reklo, mi 5e nemamo čega bojati; branimo ljudsko dostojanstvo, napredak, pravdu i. istnu, branimo ono što nam je du žnos: »ljudski smisao« — kojega ae možemo isključiti iz pojma partijnosti,