Književne novine

STRANA 4

Sinđikalno preduzeće »Delavska enotnoste u Ljubljani izdala je poslednje delo Vadnikatbleca Toneta Čufara, ___neobjavljeni roman »Pod kladivom«, ___ Tone Čufar javljao se često u pred0 M ratnim slovenačkim časopisima i rad___ničkoj štampi svojim pesmama i prozi e nim rađovima. Prva njegova knjiga, __povest »Pebruarska noć« (1932) pret____Sstavlja zbir skica iz života u industrio skom reviru, skica koje nemaju or-

| _ganske kompozicione povezanosti. No ___ ona je, uprkos tome, odigrala u svoje | | vreme borbenv ulogu protesta protiv | _ jednog n·pravednog društva i budila _ veru u snage napretka. Njegovi pozorišni komađi, »Po!om« (1934) sa temom

iz borbe industriskog radništva, »A-

meriška tatvina« (19935) i »Mali babi| lon« (1939) sa temom iz malograđan-

skog života, zaostaju iza njegove pripoveđačke proze.

Posmrtna zaostavština, roman »Pod _ klađivom«, pretstavlja „značajan po-

IEA \\

Tome Čufar kušaj To.ieta Čufara da život industriskog ıevira zahvati dublje i šire, da sem osnovnog sukoba između radnika i kapitalista prikaže svoje ličnosili svestranije, da osvetli njihove težnje i strasti, da oblikuje karaktere i pruži celovitiju sliku života. Pretežni deo romana pisan je reii} porterski, posvećen je slikanju radničkih savetovanja i sastanaka, borbi

"| proliv pretsednika-oportuniste „koji | paktira sa inđustrijalcima, borbi za | prava radničke klase. Unutar tog

okvira provlači se život Rađe Melnika, načitanog ali moralno slabog radnika kojes privlači gospodski život i koji u težnji da se takvog života dokopa pad» sve niže i niže. Međutim ličnost Maksa Petriča, ustvari radni-

- Tonp Čujmr:.

| POD KLADIVOA

ka koji ai trebao da bude junak ro-

mana, je ' n?jveća slabost Čufareva dela. Njegovi postupci ostaju neobjaŠnjeni i neubedljivi, on ne može da se stopi,sa radničkim pokretom, vrluda u svojim ljubavima, u organizaciji radnika i mauje-više pasivan i ne razume zašin ga policija hapsi, ni kakvi ga motivi pokreću u izvesnim njegovim postupcima, On niti je radnik koji se umelnički ubedljivo probija kroz greške i zablude do svesti, niti su uzroci njegove pasivnosti objašnjeni, niti je on kao ličnost psihološki osvetljen. Očigledno je da Čufar, pišući ovaj roman 1941 i u prvoj polovini 1942, u dob., okupacije, u kratkom slobodnom vremenu koje mu je ostavljala njegova đužnost radničkog borca i jednog od organizatora oslobodilačkog pokreta u Ljubljani — nije stigao da mu đa konačni oblik.

Hiljađe problema «osećao je i viđio ovaj pisac, koji se kao pastir, stolar i fabrički *hdnik probijao kroz život, kojeg su zatvarali i u slovenačkim tamnicama i u Glavnjači, hiljađe problema životnih i isto toliko teškoća da on, samouk, sve te probleme umetnički uobliči. Njegova „pisma prijateljima, koja su u fragmentima objavljena u predgovoru romana, upravo potresno svedoče kako je živ bio njegov “uh, kako je ogromna bila žeđ za znanjem ovog proletera koji se borio i pao kao borac za svoje ideale 11 nvgusta 1949 iznađ Ljubljane.

»Privlače me misaone, idejne smelosti, borbe, realnost čitavog našeg života, — kaže on u jednom pismu. Toliko stvari zove, da čovek naprosto zastane uHjivlien kad zna da je život takoe kratek. Pored rada, još je toliko toga što nisam video, toliko nepozna– tog sveta, neđoživljenih stvari. I tolixo nepoznate literature, umetničke i naučne... Sve više i više volim život...«

I baš ato jer je voleo život on je za pravi život, za svoju »sunčanu veru« i | 'ginuo. Nije dospeo da razvije svoj književni talenat, svoju izrazitu sposobnost fabuliranja, koji su očigledni naročito u ovom posmrtnom romanu, nije još svlađao kompoziciju romana i još druge stvari — ali je Ostavio dokumenat velike borbe i žeđi pisca proletera, dokumenat jednog ozbiljnog i poštenog napora i dokumienat o životu i borbi našeg inđustriskog proletarijata između dva rata.

Roksanda NJEGUŠ

Dva nepoznata spisa Zaharija

Ortelina

(Povodom jedne rasprave)

Od svih naših književnih perioda izgleda da je najmanje proučen XVIII vek. I pored ranijih studija (Skerlić, Ostojić) i novijih proučavanja, taj periođ nam je još uvek dosta nepoznat. Zato svaki novi Dodatak iz ove oblasti izaziva budno interesovanje. Jedan od novih proučavalaca Z. Orfelina i njegove epohe, Dr. Krešimir Georgijević, štampao je neđavno u jednom stručnom časopisu raspravu, koja zaslužuje punu pažnju šireg krugn čitalaca, a ne samo stručnjaka-istoričara (v. Istoriski glasnik, sv. 1—2 od 1950 godine, str. 63—94).

Oba spisa nalaze se u VI knjizi Arhivske građe Dr. A. Ivića i pisana

| su na nemačkom jeziku. Prvi spis ima sto pet, a drugi 58 velikih četvrtina tabaka. Te spise pisao je i posvetio Orfelin »kao najodđaniji podanik i pravi sin svoje crkve, i najva–

. treniji rodoljub, a u isto vreme mrzi-

lac i neprijatelj zloupotreba, nereda i

samovolje višeg klera«, Mariji Tere-

i ziji.

Prikazujući nam ova dva Orfelinova spisa, pisac rasprave, u đužem uvođu, služeći se marksističkim metodom, prikazuje položaj srpskog naroda u Austriji u drugoj polovini XVIII veka (vlađavina Marije Terezije i Josifa II). Taj uvod nije ništa drugo ne___EO presek društvenog, političkog i kulturnog života. Izneto je nezađovoljstvo našeg naroda protiv višeg | sveštenstva koje se, u to vreme, sve ___Više feuđalizuje. Prikazana je i bor| ba nove mlade. građanske klase pro| ___fiv samovolje i despotizma episkopa ___i arhiepiskopa, što je sve Orfelin viđeo i znao iz prve ruke. Povođom nemira i nezadovoljstva, | __Kkoji su se desili u Austriji, Orfelin | ___je 1778 napisao svoju prvu knjižicu, pokušavajući da određi uzroke tih __nemira. Do pravih uzroka nije došao

| nije ni mogao doći, ali je, što je ___mnogo važnije, dao sliku života na____Šeg narođa u Austriji, »Kroz Orfeli____na progovara onaj mali, sitni i ubogi |___Egrađanin srpski, koji se zgraža vide_ ći ono obilje i raskoš u kome žive i "uživaju crkveni poglavari, a on sam, _ jedva sastavlja kraj s krajem«.. Ta___ko Orfelin u prvom spisu konstatuje |

O AJ Prati O: [

1 - o 1 u i

_ ove činjenice: 1) nasilnost i globljenje ___višeg sveštenstva; 2) potpuno predavanje episkopa svetovnom živofu, 3) episkop je i tužilac i suđija (»jer čim | bi neko dao episkopu poklone u novcu, on bi zađobio pravđu«); 4) vladi_ ke bogate svoju rodbinu prihodima e| piskopije; 5) episkopi za novac po| stavljaju sveštenike ne vođeći raču__na o kvalitetu za svešteničku službu. tim u vezi doznajemo i ovaj važan pođatak, naime da u sveštenike odla___ze bogatiji seljački sinovi da ne slu_ že vojsku i đa ne plaćaju porez. Na kraju Orfelin daje vernu i pravu · sliku naših episkopa-svojih savremoenika, »To su besramni psi, koji ne |___mmaju za sitost«, a koji su »veoma iskusne računovođe, skupljiači novca, šićardžije«. KATE E U istom spisu Orfelin raspravlja i o školama. On je protiv ondašnjih

a

trivijalnih škola roje su zavisile od milosti episkopa. Konstatuje da ih je malo i da su vrlo loše i nestalne. Iz ovog spisa, najzad, doznajemo još za jednu činjenicu: da je Orfelin prvi naš branilac za smanjenje praznika, pre Dositeja.

Drugi spis je upravo predlog za uređenje konzistorija i čitave administracije na. episkopskim „dvorovima. Pored ponavljanja iz prvog spisa, Orfelim daje iscrpan predlog za izdržavanje konzistorija i pregled osoblja, tražeći više reda i demokratizacije. »Dok se ne uređe episkopske rezidencije, zaključuje Orfelin, dotle, episkopi neće biti nezasitni u novcu«. Ustajući protiv samovolje, „despotizma i globljenja (»iztezanja«) naroda, a boreći se, sa svojih klasnih pozicija, za ograničavanje prava višeg klera, Orfelin oštro žigoše naše crkvene velikodostojnike. Tako, đa uzmemo samo jedan primer, on žigoše i episkopa Putnika što je bespravno uzeo 7.000 forinti iz siromašne narodne mase, i izričito traži da arhiepiskopi i episkopi ne mogu praviti privatne testamente, već da njihove ostavštiOz POO IOJU narodnom fonđu, a ne crkvi.

Na kraju, potpuno se mogu usvojiti reči Dr. Georgijevića da ova »dva e– poznata Orfelinova spisa daju zanimljivu građu za dublje upoznavanje oekonomskih i klasno-društvenih odnosa kod Srba u Austriji u drugoj polovini XVIII veka«.

Sima CUCIČ

()davho su, svakoj umjetnosti, pojmovi

fotografskog, fotografije i svega Onog što se pod njima podrazumijeva kao mehaničko reprodukovanje stvarnosti, potbDuno strani. Davati život u isječcima, slikama i temama, onako kako ga u svakom času može zabilježiti optika, pa i dostići majstorstvo u tom poslu, znači ostati samo na zanatskom i ništa više. Ova se misao nameće 1 prilikom ove Treće savezne izložbe umjetničke Sotora ije, otvorene u Ljubljani, kađa se bilansira jedan mnaročiti napor, koji ima za cill) da ostavi iza sebe običnu, reproduittivnu fotografiju, tamo gdje su ostali i svi zanati i da se sredstvima fotografije dođe do jednog višeg, umjetničkog, stepena.

Dati više nego običnu stvarnost, više neBo njenu kopiju, sabiti u kvadrate fotosa više nego što zahvaća polje vida našeg oka ili kamere, bez direktne intervencije u materljal koji se obrađuje i u hemiski proces kojim se služimo u tehničkoj realizaciji slike — teško je i teže nego ma u kojoj umetničkj grani. „Vanredno su skromna sredstva kojima se to postiže: prvo niz tonova koji prestavljaju, grafički, strmu liniju uspona od crnog do svijetlog, blista– vo bijelog i, drugo, odabiranje „icadrova. Dakle, svijetlo je, uz uporno, neprestano traženje kadrova, sve, sa čime treba i sa čime se može govoriti o čovjeku i o njegovim bezbrojnim odnosima prema druŠtvu, o prirodi, o bojama i psihi. Skromna je to paleta i nije čudo što je u fotoprafiji put od običnog do umjetničkog tako težak i što su rijetki pojedinci koji ga uspješno savladavaju.

To se vrlo dobro moglo Vit na svim đosađa održanim izložbama, pa i na ovoj posljednjoj. Razlika između ranijlh Il ove, "Treće, postoji kako po izabranim rađovima tako: i po opštem utisku koji ostavlia kao cjelina, ali je nesumnjivo da se ona OFrganski nastavlja na sve dosadašnje. Glavna karaMWteristika ove Izložbe jeste da ona pokazuje đa se danas mnogo jasnije vide putevi kojima treba da iđe umjetnička fotografija, da su rašćišćene mnoge stvari i problemi. :

Marinko Benzon: Crtež

-*

id i n a Ba pio 1 VIZIG

(Nastavak sa prve strane) međuvremenu sve dogodilo! Silovite, natčovečanske borbe s fašizmom, milioni mrtvih, more patnja i suza, tamnice, džel=tski logori, a zatim: pobeda, triumf, pesma, zastave i sunce. Bratstvo i prijateljstvo svih pravih ljudi i narođa.

Godine 1943 stvorena nova Jugoslavija postala je meso i krv; slobodnim narodnim plebiscitom 1946 ona se izjasnila za feđerativnu narodnu republiku. Sa koliko &u radosti bili prihvaćeni prijaieljski i saveznički ugovori koje je Titova Jugoslavija sklopila sa svojim susedima, a naročito sa slovenskim narodnim republikama.

I posle toga praznika — rad, naporan, težak rad, bez prestanka, bez odmora. Rađ na obnovi, na stvaranju novog života. I već se pokazuju konture toga, već sv jasno vide uspesi koji obećavaju veliki i puni život. A u međuvremenu — mnogo žalosnih razočarenja u bratstvo i prijateljstvo najbližih, toliko žrtava i odricanja koja dokazuju da život za ideju, za ravnopravnost i nezavisnost nije laka stvar.

A ideje i vizije? O, dugačak je, trnjem, žrtvama i naporima zasut čovečji put od njegove iđeje đo njenog ovaploćenja.

Jer, ideje su čuđesne, a i ljuđi su.

čudesni. Ali ne uvek. Opterećeni su izvornim grehom svojih ljudskih mana i nedostataka, k d lična korist zasenjuje opštu, lično samoljublje skromno nastojanje, kad fantastičnost pobeđuje stvarnost, laktaštvo — istinsku sposobnost, i još mnogo, mnogo sličnoga.

Naši su ljuđi krasni prekrasni. Puni pouzdanja i vere, sposobni za najveće požrtvovanje. Ali u suštini su ljudi — ljudi i iđeje su čuđesne. Zato bih za današnji praznik Republike že~

leo da naši ljudi budu ne samo krasni, nego i čudesni. Jer samo čuđesni ljudi mogu stvarati čuda. }

Fran ALBREHT

Margina

lije na knjizi

„Pozorišnih hronika"

(Nastayak sa treće strane) i to vrlo minuciozno, rediteljev rad. Tiekao bih, povodom toga, da ocena ili onaliza glumačkog dela koja prenebregava reditelja nije potpuna, nije tačna, ne potvrđuje da je kritičar našao pravilan metod za svestrano Osvetljenie predmeta o kome piše. To podvlačim kao princip. Ali u konkretnom primeru eseja o Bobićevoj taj princip ima još i izvanrednu potvrđu, jer dobro znom šta je koncepcija reditelja Braslava Borozana značila za odličnu umoctnicu kao što je Bobićeva da oživi jedaa Nušićev lik na dotle nepoznat, originalan način.

· Zadatak pozorišnog Kkrikličara, ja bih rekao, bio bi, pored ostalog, da konstatujući rediteljsku koncepciju dela i pretstave, ukaže najpre,n : nedostatke te koncepcije, suprotstavljajući joj, eventualno, drugu ili svoju i da oceni kako se koncepeija odražava u igri glumca. Ocena bi u tom slučaju zauzela stav ne samo prema planu, nego i prema sposobnostima reditelja i glumaca da plan ostvare. Deđinac to prvi put čini osvrtom na »Šumu« u režiji Huga Klajna. Pristupajući kritici rediteljske koncepcije, on kaže da bi glavai zadatak »Šume« pre mogao biti ne šuma nego: »Hoću da izobličim šumu« — i svoju sugestiju motiviše time da bi takva formulacija glavnog zadafka piščevog dela.. »odgovarala zahtevu Stanislavskog da zadatke uvek treba određivati glagolom, koji povećava aktivnost stvaralačke težnje«. U ovom kratkom citatu, pre svega, nije tačno da je reditelj osnovnu ideju piščeva dela formulisao sa »šuma« jer bi to bilo ne samo nepoznavanje metoda o kome je reč — a reditelj je odličan poznavalac tog metođa — nego bi sa gledišta obične logike bilo apsurdno identifikovati predmet drame (šuma u smislu društvenog porefka) sa Osnovnom piščevom idejom, stavom njegovim „prema datom „predmetu (društveni poređak Nikolajeve Rusije je poredak šume, u kojoj glavnu vlast imaju bezdušne zveri, dok se prave čovečnosti može . naći jedino kod prezrenih putujućih glumaca, izbačenih iz društvenog poretka). Netačnim interpretiranjem „rediteljske koncepcije (čitava terminologija u navedenom citatu upotrebljena je nesigurno) kritičar svaljuje na reditelja greške za koje reditelj ne snosi krivicu. Neupućenom bi ovaj mali spor mogao izgledati beznačajan, cepidlačenje. Na to bih mogao reći da moju primedbu valja uzeti principijelno. Nije fu reč samo o pravičnosti prema stvaraocu i o pouzdanosti podataka koje ostavljamo za istoriju. Tu je reč o uticaju koji treba đa vrši jedan umetnički pozitivan rezultat, a kritika će samo jasnim i preciznim utvrđivanjem koncepcije, ako već o njoj govori, pomoći da ona praktično postane pozorišna tekovina, jer se kod nas i najbolji, provereni rediteljski planovi vrlo retko publikuju. Dediaac, inače, oseća u svom kritičarskom radu potrebu da populariše rezultate koje smatra pozitivnim, kao što i reaguje protiv autoriteta koji na spoljno zavodljiv način neverno interpretiraju dramsko delo, koji sjajem spektakla teže za vizuelnim efektima a zapostavljaju njegove osnovne i-

đejne kvalitete.

Sastanak Plenuma Uprave Saveza

k ..—~ , njiževnika Dvadeset četvrtog novembra u Ljubljani je otpočeo rađ Drugog plenuma Uprave Saveza književnika Jugosla-

vije. Plenum je otvorio pretsednik Save-

za Ivo Andrić, Sekretar Saveza Čedomir Minđerović podneo je plenumu iscrpan „izveštaj o radu i zadacima Saveza.

Posle referata sekretara Saveza Minderovića, pretstavnici republičkih Društava i Udruženja podneli su svoje izveštaje. Za Udruženje književnika Srbije izveštaj je podneo Milorad

Jugoslavije

Panić-Surep, za Društvo književnika Hrvatske Josip Barković, za Društvo slovenačkih književnika Milan Šega, za Udruženje književnika. Bosne i Hercegovine Emil Petrović, za Društvo književnika Makedonije Jovan Boškovski, a za Povereništvo Saveza književnika Jugoslavije za Crnu Goru Mirko Banjević.

Pošto su pretstavnici Udruženja podneli izveštaje, nastala je diskusija o pojedinim pitanjima koja se tiču rađa Saveza književnika.

Povodom treće Sqvezne izložba umipiničke fotografije u Ljubljani

Me samo iologralij

Tako, na primjer, iako ovaj put nema mnogo radova koji bi se po svojoj umjetničkoj vrijednosti mogli mjeriti sa najboljima izloženim prošle i pretprošle godine (Dabac), u svom prosjeku, po tenđencijama, ova je izložba iznad prethodnih. Ni žiri, ni posjetioci, koji su svoje utiske upjsivali, nisu se zadovoljili egzaktnim snimcoima prirode, nego su u njima tražili odnos čovjeka. Oni nisu isto tako nekritički primili praznu dokumentaciju o izgradnji velikih građevina, fabrika, mostova, sela, ako iz njih nije zračilo ništa osim, možda, kubnih metara i dimenzija, ako se iz njih nije vidio čovjek koji ih je podigao, sa svojim novim, socijalističkim kvalitetima. Te dvije težnje, da se zanatsko i fotografsko podmetne za umjetničko, koje su prošimale prve izložbe, ostale su vidljive i ns ovoj, ali sada znatno oslabljene. Polavile su se slike koje ih demantuju, koje im se OBRT OV INRJU, koje ih ugušuju. Triglavski pejzaži, na primjer, Batić Vilme, iako se radi o fenomenima leđa i visina, pored studioznih rađova »Magla u šumi« J. Brežana, »Gorska simfonija« J. Kovačića, »Liubljane u snijegu“ PF. Bazelia — Ostaju samo fotografije ljepota ·snimanog ne može nas uzbuđiti. Ovi autori su pomne” izvršili odabiranje Wadra | časa snimania i kroz to rekli i nešto opštije, šire od teme. Isto tako, ako se uporede slika NM. Bibića »Gigant u Strnišču« sa slikom »Još jedna visoka peč•« ođ B. Debeljkovića, vidimo đa

se ne radi o monumentalnosti objekta nego o interpretaciji, koja je u ovom slučaJu pozitivnija kod drugog.

Na prvim dvjema izložbama ispoljilo se, da su neki autori možda baš zbog teškoća da se potpuno izraze fotografskim sredstvima, pokušali da kombiniraju fotografiju sa grafikom, da fotose docrtavaju, da uvedu razne nove materijale. Sada 5e to uopšte ne osjeća. M. Pfajfer kao da je napustio taj manir, dok se P. Mocijančić ne samo vratio fotografskoj tehnici, nego je i snažno zahvatio u savremenu tematiku. On, iako dijeli drugu nagradu sa M. Grčevićem, na Izložbi pretstavlia najboljeg autora. Njegova slika »Koncert u jaslama« nesumnjivo je najbolja slika. Ne služeći se spoljnim rekvizitima, on je jednostavnom, uspielom kompozicijom ođ tri figure vanredno obrađio temu brige socijalističke zajednice prema djeci; ta relacija izražena le sugestivno u međusobnim odnosima i 'povezanosti figura djece i odgojiteljice. Druga njegova slika »Portret prof. Jeraja« da. leko nadmašuje ostale portrete na izložbi. Uz P. Kocijančića. PF. Hlupić sa slikama vPred poukom«, »Ko zna?« i »Kod mladih tehničara« svraća naročitu pažnju, jer pokazuje velike mogućnosti za dalji rad. Gr. čevih Mladen „dobitnik druge nagrade izlaže seđam slika. od kojih su mu najbolje »Duga nad Rabom« | »Povratak•, ali izbor sa kojim je prestavlien ne daje punu Vriiednost ovog autora.

Još jedna aačelna primedba. Deđinac 56 osvrće na tradicije beogradske pozornice u prikazivanju Ostrovskog i žali što »sem izvesnog broja kritika i beležaka, rasturenih “ po dnevnim listovima i časopisima, mi neraamo skoro nikakvih podatska O životu ovih dela na našoj sceni, kao što ih nemamo ni o drugim komadima, domaćim i stranim, koje je beogradska trupa u toku decenija prikazala«. Primedba je umesna i ja sam se malopre na tome problemu već zadržao. Ali Dedđinac i sam, kad piše kritiku, zapostavlja obzir prema dubljem osvetljavanju zanimljive teme koju pokreće. Naprimer, povodom DO= sleratne premijere „Krležine drame »Gospoda Glembajevi« on čini vrlo sumarnu i nemolivisanu paralelu s njeaim prvim izvođenjem na beogradskoj sceni i daje znatnu prevagu prvoj premijeri, ali čitaocu svoj zaključak ne obrazlaže. Koliko je korisno podrobnije se zabaviti analizom pretstava koje se poređe možda, najubedljivije govori sam Deđinac kad, na drugom mestu, vrlo plastično, iako koncizno, evocira svoje utiske sa Majerholdove »Šume« i tom evokacijom posredno doprinosi našem prečišćavanju pitanja rediteljevog odnosa prema piscu.

Ima životnih pitanja daljeg razvitka naše pozorišne umetnosti pokrenutih u ovoj kajizi. »Pozorišne hronike« jasno govore da je u posleratnom pozorištu izvršen temeljit preobražaj shvatanja i metođa, đa su se rodile nove umetničke težnje i da su

one, u rađu nekih naših reditelja i dramskih ansambla dobile i svoju

praktičnu potvrdu. Na mnogim đanašnjim umetničkim pitanjima Dedinac formuliše svoja mišljenja, a mnoga pitanja, opet, samo pokreće ostavljajući ih bez odgovora. Naročito je bogat zapažanjima i jasno formulisanim zaključcima članak »Utisci iz nekih naših pozorišta, koji je, smatram, dobar prilog utvrđivanju osnovnih pozicija našeg savremenog pozorišta. 'Uopšte, Deđinčeva knjiga sveđoči koliko je mnogo ozbiljnih problema zahvatilo pozorište u našoj zemlji, koliko ima u njegovoj praksi pitanja koja čekaju odgovore. Zato je parola »dosta teoretisanja«, bačena u jednom ranijem članku »Književnih novina« o pozorišnom životu u Jugoslaviji, potpuno neosnovana, neprihvat=ljiva. Naprotiv. Naša pozorišaa teorija je mlađa. Praksa beži ispred nje i pokreće probleme, a teorija retko ili nikako na njih ne ođgovara. Borba mišljenja kao najefikasnije sredstvo za osudu zabluda i pobedu zdravih orijentacija nije još našla svoj pravi izraz u pozorišnom svetu. A borbu mišljenja svesti samo na praktičan rad više nego igde u pozorištu nije dobro, jer bi to značilo produžiti lošu trađiciju da sa svakom generacijom umiru i njene umetničke tekovine, kao što bi to dovelo do uvrežavanja partikularističkih tendencija među pozorištima koja nemaju dovoljao međusobnog kontakta i osujefilo plemenite težnje stvaralaca koji su spremni da svoja iskustva predadu i drugima. Više teoretskog rada, više zdrave, principijelne diskusije, mislim da je u ovom trenutku jedna od nasušnih potreba pozorišta u na-– šoj zemlji.

Dedinac je svoje hronike objavio »kao prilog upoznavanju i proučavaaju jednog veoma značajnog i·prelomnog periođa naše pozorišne umetnosti«. Njegova knjiga to, neosporno, jeste. Ona pokreće na razmišljanja, u njoj je vrlo mnogo motiva za plodnu diskusiju.

Milan ĐOROVIĆ

B. i HEHHHHHHBHHHHHHHHRHHRHNHHHBNHHHBHMUHHHEHBHHHHHH BHHHHHHHHHHHBHHUGHHABHHHENHHHHHRHHHHNBHHHHHnEHRdWHWHSHHWHHHGDHHHHBHHBENHBNAHRBHBBHHHHHHHBHBHHWHHHHHHBHHHHHBWDHHRHNGHHHHBHHHHNHH ·

Temu dinđustrijalizacije i elektrifikacije obrađuje velik broj izlagača. Tu je još uviek nasjuspješniji S. Smolej sa svojim moivima iz željezara, livnica, iako su mu se približili i đrugi. „Interesantne su slike »Kod mješalice» B. Geza, »Asfaltiranje B. Cikote«, »Za naše ceste« 1. Freliha, »U ruđniku« P. Jagetića, »Izlaz iz jame« A. Markića, »Pred fabrikom cementa« J. Mally. Mahović Zvone izložio je nekoliko slika, koje potpuno potsjećaju na rađove S. Smoleja, što ga, ako nastavi, ne može odvesti

j t

' daleko. Slike Hrnčić Milivoja »Mlektrova-

rioci« i »Os Turbine« L. Jerea mogu poslužiti Rao ilustracija, iako ima više takvih rađova, kako neudubljivanje u sadržaj, u temu, snimanje bez strasti i invencije ne može donijeti plođa. Čovjeka na radu nećemo dati ako ga samo mehanički približimo mašini na kojoj radl, treba tražiti i pronalaziti ne samo vizuelne veze. Od ostalih autora koji su uspješno zastupani : jim radovima treba pomenuti Bosnar' Josipa (»Zaton«), Roth Marijan (»Freddy Došek«+), Zrnec Zlatko (»Pulaa), Pavić Milan (»Ohridski ribari«, Roca Antu (»Betoniranje«), Šurjak Zlatka (O»Vršidba u Slavoni}i) i Štravs Jožu (»Gradnja podzemne strojare«). Od preko osamstotina dostavljenih radova od 103 autora, žiri je ođabrao 195 sliha ođ 57 autora. Može se smatrati da je zato ova izložba pokazala stvarno stanje na polju umjetničke fotografije 1 njene očite uspjehe. Ali, ma da nije imala pretnziju da prikaže sliku našeg savremenog zbivanja, ipak se iz nje viđi da naši, naročito mlađi, umjetnički fotografi ne znaju da koriste tu stvamost. Gdje su tu ona vrenja, pomjeranja koja se vrše u našem društvu? Gdje su oni revolucionami akti masa, naroda, koji govore o našem vremenu i na kraju — gdje su ljudi sa svim svojim unutrašnjim bogatstvom?

Približiti se njihovom licu, životu, ljubavi i stvaralačkom radu i bježati, što dalje od fotografije, od reprođukovanja, to su izgleda još uvijek dva najosnovnija zadđatka, preko kojih se može krenuti naprijed. |

Zivkce MILIC

ĐROJ 48

KULTUBNE UBSTI

KOLARČEV NARODNI UNIVERZITHMT POČINJE REDOVNI RAD — Pređavanjem pretsednika Srpske „akađemije nauka dr, Aleksandra Belića sa temom »Jezik { mi. šljenje« Kolarčev „narodni univerzitet u Beograđu počinje svoj redovni rađ u ovoj godini. Uprava univerziteta predvidela ja niz predavanja iz oblasti naučnog života, niz muzičkih časova posvećenih stvaranju domačih i stranih kompozitora, zatim književne večeri i predavanja O pozorišnoj 1 likovnoj umetnosti. Kao pređavači anga= žovani su naši naipoznatiji naučnicl, književnici, kompozitori i đrugi kulturni rađnici. Predavanja će pored ostalih, održati: Miroslav Krleža, dr. Miloš Đurić, dr. Panta Tutundžić, dr, Petar Kolendić, dr. Kosta Todorović, Oto Bihalji-Merin i Hugo Klajn. Sva održana predavanja biće štampana u publilracijama Kolarčevog „narodnog univerziteta, *%*

CENTRALNA NARODNA BIBLIOTEKA U TRSTU — Povodom proslave čoetiristogodišnjice prve slovenačke mniige otvoriće se u februaru 191 u Trstu centralna narorina biblioteka. Pretstavnici prosvetnih društava i odeljenje narođne prosvete pri Slovenačko-kulturno prosvetnom savezu, na prvom savetovanju, doneli su | niz drupilh odluica o formiranju kurseva za rukovodi. oce kulturnih društava za uzđizanje njihovOg umetničkog nivoa.

LEVSTIKOVA NAGRADA — Ovogofđišnia Levstikova nagrađa izdavačkog preduzeća Mlarlinska knjiga biće dođeljena. krajem godine. Nagrađena će biti beletristika i popula?no-naučna dela. Članovi žirija su: Mile Klopčič, Miško MKranjec i Ivan Potrč za beletristiku: dr. Lovro Čermeli prof, France Ahlin i Ciril Trček za popularnonaučna dela: A. Goimir Kos, dr. Karel Dobida i Rudi Goriup za ilustracije. Nagrade su po 30.000, 20.000 i 10.000 dinara.

x

LIST UDRUŽENJA LIKOVNIH UMEFETNITKA SRBIJE — Za nekoliko dana izaći će iz štampe »Lik« list likovnih umetnika Srbije. List će izlaziti povremeno i donosiće članke koji će tretirati razna pitania iz oblasti likovne umetnosti. U Hrvatskoj ı Sloveniji takođe se pokreću časopisi koji će tretirati pitanin likovne umetnosti.

*..:*

»PITONERJ« ČASOPIS ZA NAJMLAĐB NA ŠTPTARSKOM JEZIKU — Uskoro će, u Prištini 1zaći iz štampe prvi broi časopisa za najmlađe namenien šiptarskoi deci — »Pioneri« organ Saveza pionira za Kosovo i Metohiju. Časopis će izlaziti jeđnom mesečno.

***

OSNOVANO JE DRUSTVO SLOVENAČKIH DRAMSKWH UMETNIKA — U Ljubljani je održana osnivačka skupština Društva slovenačkih glumaca i režisera. Skupštinu je otvorio Juš Wozak, upravnik Slovenskog narodnog „gledališča. Referat o zađacima slovenačkog mnozorišta održao je dramaturg dr Bratko Kreft.

Delatnost Društva obuhvataće sva slovenačka pozorišta. U upravu su izabrami: za pretsednika Ivan Levar, za potprefsednika Loize Drenovac, za tainike Lojze Drenovac i Mira Danilova, za blagajnika Mitjia Bitenc, a za odbornike dr. Đratko Kreft 1 Vlađimir Skrbinšek.

* * *

STOGODISNJICA PRVE SRPSKE POZOTRIŠNE PRETSTAVE U SUBOTICI — Gođine 1850 osnovano je »Srpsko diletantsko društvo u Subontici«, Kao prvu svoju pretstavu, 30 aprila (12 maja) 1850, izvelo je »žalosnu igru u 5 dejstvija »Car Lazar« od Isidora Nikolića. i

Osim drame »Car Lazar«, društvo je iste godine prikazalo i »Originalnu tragediju« u 4 čina »Miloš Obilić« od Jovana Sterije

Popovića, VNV ——=

ISPRAVKA

U prošlom broju u pesmi Tanasija Mlađenovića prvi stih prve strofe treba da glasi »Sa ranom dođoh«...

BIBLIOGRAFIJA

rar Oeianeaa ein ei Ka Kabare

A. B. Šimić: Pjesme. Izdanje Državnog izdavačkog poduzeća hrvatske »Zora«, Zagreb 1950, latinicom, str, 157, cijena 49 din.

Miško KMranjec: Ođabrane pripovetke. Izdanje »Novog pokolenja«, Beograd 1950, ćirilicom, str, 329, cena 67 din.

Onore đe Balzak: Mutivoda, roman. Preveo Ilija Kecmanović. Izdanie »Prosvjete«, Zagreb 1950, ćirilicom, str. 333, cena 73 din.

Maksim Gorki: Dela, knjiga IX. Izdanje »Kulture« iWeograd «1950, ćirilicom, str. 3718, cena 48 din. i

A. N. Radiščev: Putovanje ođ Petrograđa đo Moskve, pripovetke. Preveo Kiril Taranovski. Izdanje »Kulture«, Reograd 1950, ćirilicom, str. 285, cena 44 din.

Ting Ling: Sunce nađ rekom Sangan, roman. Preveo Krsto Radović. Izđanje »Novog pokolenja«, Beograđ 1950, ćirilicom, str. 27%, cena 49 đin.

Istoriski arhiv, tom IV. Izd: nje »Istoriskog odelenia Centralnog Kom.teta KPJ«, Beograd 1950, latinicom, str. 244, cena 38 din,

Fridrih Bngels: Poreklo porodice, privat" ne svojine i države. Izdanje »Kulture4, Beograd 1950, ćirilicom, str. 188, cena 30 din.

—= Bedakcioni odbor

Fran Albreht, Jovan Boškovski, Joža Horvat, Dašan Kostić, Tamasije Mlađenović, Jovan Popović, Mehmed Selimović |I Histo Tošović.

O GR NU MN LO

PRETPLI,ATA ZA RNJIŽEVNE NOVINE

Za našu zemlju na 6 meseci! 100 đinara | na godinu dana 20 dinara

Za Inostranstvo; na 3 meseca 65 dinara, na W# meseci 130 dinnra | osa godinu dana dinars Rukopisi se ne vračaja Broj čČehkovnog računa 101-90330% Poštanski fah 617

Udgovurm) aredokk; Jovap Popović, Beograd, fraucuska DIOJ 3 — Stamparjx »L .Dae Beograd, Kardeljeva Šš,