Književne novine

___Često nisu raščišćeni.

BROJ 48

Neke slabosti · umein.čke kritike Piše:

. (Crtež Džumhura) Sreten Stojanović ”

našoj dosta oskudnoj umetnič-

koj kritici mogu se zapaziti dva

razvojnn momenta. U prvo vreme ona je bila, uglavnom, usmerena na to da umetnicima pomogne u oslobođenju starih larpurlartističkih zabluda. Težnja da se umetnici politički uzdignu, da se u burno vreme Narodne revolucije osposobe za stvaralaštvo i da osete uzbuđenja koja će želeti da izraze u svojim delima — ta težnja bila je opravdrno plemenita, a u najširim masama umetnika „primljena i Dpozdravljena. Umetnici su počeli da proširuju horizont svojili posmatranja i rezultati su pokazali da su oni shvatili pravilno „svoje dužnosti prema svome narodu. Ali, ako se izdvoji ovaj politički deo i zauzme kritički stav prema pojedinim radovima, onda se vidi da meki drugovi, koji su pisali kritike, nisu imali raščišćene pojmove o formalizmu i na*uralizmu, a socijalistički realizam kao idejni stav nije im bio dovoljno jasan. T'a slabost urodila je mnogim zabludama.

Iz tih vazloga, uglavnom, kritika je sama po sebi došla u bezizlazan položaj i, manje-više, zaćutala.

Tek u novije vreme pojavljuje se kritika, a »kritičari« rastu kao bujica. Ova »bujica« nije tako doktrinarna kao ranije, naprotiv, ona je otišla u drugu krajnost i liči pomalo na ona predratna piskaranja kada je svako izmišljao svoga ljubimca ili otkrivao genija. Misao, odnosno idejnost, kod nekih je izbrisana iz niza elemenata koji sačiniavaiu umetničko delo.

Kada se budnije prati ova nova pojava kritike, sa svim onim slabostima nekih ranijih kritičara, onda se dolazi do uverenja da je prilično. vidan nedostatak mere u prosuđivanju.

Postoje čal izvesne vrednosti koje su prosto fascinirale kritičare i oni se ne usuđuju da ih ispitaju i provere, dok ih život koji teče nateruje da kažu svoj sud o onima koji rastu. I sada nastaje senzacionalno ofkrivanje genija, koji se posle godinu dana pušta da neznano nestane, a nastaje utrkivanje za novom senzacijom. Taj način momentalnog uzdizanja postaje štetan i za falentovanog mladog čoveka i za Skolinu. Više će sigurno vređdeti pažljiva ocena, ali i stalna briga o čoveku. Grubi prekid stalnog kritičkog praćenja mladog umetnika najviše nanosi štete. Oseća se da pojmovi Rutina, manir proglašuju se za umetnost. Rađ koji opisuje momenfe iz Narodnooslobodilačke borbe proglašava se za partijnu umetnost nm kojoj treba da se uče

đrugi, inak~ je rađen potpuno forma-

*

listički, bez uzbuđenja, pa i bez koncepcije. - megdota se često puta proglašava a iđejnost, a bombaši i no-

sači ašova su »prava« dela iz b | orbe i izgradnje. Da ne govorimo o nekim

malograđanskim ođuševljenjima nad

slabim * nemoćnim prežvakivanjima iz starih monografija,

Ovakva praksa daje nam za pravo đa zamerimo što se ne poklanja više pažnje razlici između pravog umetničkog doživljaja, majstorski izrečenog, i običnog zanatstva.

Mnogi 'critičari ne traže u umetničkom delu „misao, ideju, pokretača stvaralaštva. Mnogi se ne osvrću na savremenost, ne traže u stvaralaštvu izvornost, svež doživljaj, đuboko lično uzbuđenj», ali znaj: da proglase tamburaški orkestar za violinski koncert. Ne ide se dovoljno u širinu prilikom traženja, ne obraća se dovoljna pažnja na uskost umetničkih pobuđa u ovo vrem? preobilno ljudskim uzbuđenjima. Nedovoljno ozbilino shvaćena kritika omogućuje da se prokrađaju obične putopisne beleške za umetnička dela, a nedovoljno prođubljavanje kritike do gubljenja svakog kriterija šta je pošteno nastojanje đa se u oplemenjenom obliku da misao — a šta je vešto, Da i nevešto proturen lažan novac. Poneka4 se piše proizvoljno i samo lično, a oonekad se cela izložba hladno okarakteriše bez dovoljno uđubljivanja i potrebne analize.

To „je * razlog đa kritika ima slab odjek među umetnicima.

Trebalo bi da drugovi koji su dovoljno upoznati sa problematikom likovne umetnosti pristupe sa više pažnje svakom kvalitetnom delu, da ga osvetle sa svih strana, a đa ne traže da im se veruje na reč. Ostalim prilozima treba isto tako da se pozabave sa više interesa. Neki od onih koji se đanas pojavljuju kao kritičari pošteno će poslužiti ako preko štampe pruže samo pregledna obaveštenja o izložbama. .

Naši likovni umetnici će, na kraju krajeva, pozdraviti svakog kritičara koji će bez superiornosti suditi o njihovim slabostima, . sa ljubavlju pratiti njihov napor za stvaranje takvih umetničkih dela koja će biti plemenito izgovorena o našoj zemlji i našem radnom čoveku.

u ———— KNJIŽEVNE MOVIME

birke pozorišnih kritika u nas se retko pojavljuju. U tome, svakako, treba gledati još jedan dokaz nedovoljnog rađa na ovonie Žanru. A stara je, već mnogo puta ponavljana istina. da od jedne efemerne umetnosti kao što je pozorišna ne ostaje vidna iraga i da se njeni rezultati nepovratno gube ako nisu zabeleženi. Doduše uobičajena kritička ocena pretstave nije jedini način registrovanja postignuća glume i režije. Ima i drugih oblika kojima se one beleže. Ali su ti oblici — esejistička analiza, umetnički portret cele ličnosti ili jedne njene manifestacije, · razvojna linija aekog razdoblja u poporišnom radu, studija o stilu jednog ansambla i sl. — još ređi i sretaju se samo u velikim vremenskim razmacima. Otsusivo svestranijeg i produbljenijeg razmatranja pozorišnih poduhvata i pojedinačnog tvoračkog učešća u ajjima dvostruko je negativno. Na prvom mestu od toga trpi pravilan razvitak umetnosti, jer pozorišni umetnik čije delo ostaje bez odjeka u javnosti ima manje stimu-– lansa koji ga pokreće na nova traženja i u njemu se stvara turobno osšcćanje da čitav njegov napor zaista nije vredan veće pažnje nego što mu je pokloni publika aplauzom posle spuštene zavese. Time se pothranjuje lako razdražljiva osetljivost stvaraoca koji ulaže svu svoju fantaziju i sav svoj psihofizički aparat za ćudljivu, reakciju jednog trenufka, jednog više ili manje srećnog kontakta s gledalištem. Ali to nije sve. Umetničko delo koje se realizuje na pozornici nije samo stvar njegovog kreatora. Ono je, istovremeno i stvar nacionalne kulture. U kulturnom usponu narođa pozorište ne stoji na poslednjem mestu. Njegov značaj među umetničkim vrstama je utoliko veći što omo možda najneposrednije može da utiče na idejne kvalitete širokih masa, direkino im prenoseći misli i osećanja velikih pesnika iz prošlosti; sto se preko njega umetničke slike o savremenom društvu, koje su stvorili savremeni pisci, najbrže i najupečatljivije urezuju u ljudsku svest, postaju njena sadržina, njen budilac i pokretač na plemenitu borbu za ideale zajednice. Samim tim što pozori-, šte treba i može da postane činilac društvenog kretanja napred, njegovo usavršavanje zaslužuje punu pažnju. A ono se ne može usavršavati ako mu ne pomognemo da raste Moliko sopstvenim naporima toliko i uz po-

~<,~,HHGH+«<EIRGGRGIKIJNR.J,J qq qnAn~—ıı—rı—rı—ıırrcE<.IiqitOscIOAAJK

Đorđe Andre,

%» BIeb, mi i s:obodu

| Maulan Đoković

dršku ranijih pozorišnih iskustava i tekovina. Pomiriti se sa činjenicom da pozorišni rezultati generacija koje izumiru odlaze u grob zajedno s njima znači lišiti pozorište njegovog kulturnog nasleđa, tog izvanrednog značajnog činioca napretka. A mi smo vrlo malo učinili da sačuvamo ili fiksiramo konkretnija svedočanstva svoje, ja bih rekao bogate pozorišne prošlosti, koja je imala i te kako važan udeo u istoriskim pokretima našeg naroda.

lan PC

Knjiga »Pozorišnih hronika« Milana Dedinca, posmatrana u svetlosti doprinosa fiksiranju zalaganja i rezultata naše generacije na podizanju pozorišne umetnosti i njenom uključivanju u sistem izgrađivanja nOVOg, socijalističkog društva, zaslužuje posebnu pažnju. |

Dedinac piše pozorišne kritike več više od dvađeset godina. Ja ne znam kolika bi i kakva bila jedna kompletna zbirka svega što je on na tome polju objavio, da li bi oaa pružila pouzdan materijal za bolje upoznava– nje s pozorišnim kretanjima između dva rata. O tome je, možđa, on sam izrekao sud ostavljajući svoje state

kritike izvan opsega zbirke. Ali mi”

se čini neospornim da njegove posleratne kritike, koje su ušle u ovu knjigu »Pozorišnih hronika«, pretstavljaju, i poređ nedostataka o kojima ću govorili, ozbiljan prilog za budućeg istoričara naše pozorišne umetnosti. (Dokle će, avaj, svako pitanje što se ništa ne preduzima da počnemo raditi na pozorišnoj istoriji biti samo pucaanj u vazduh?).

· Deđinac, mislim, nije pogrešio kad se odlučio da u svojoj prvoj kritičar skoj zbirci sakupi upravo samo Dpovratne kritike. Poratno pozorište, ma da, sasvim prirodno i nužno, mnogim spojevima vezano za raniju, pozorišnu aktivnost, ima svoje izrazite, specifične osobenosti, koje su rezultat suštinskih promena u društvenom životu. Novo vreme. je doneto i radikalno izmenjenu ulogu pozorišne umetnosti,bolje rečeno omogućilo jo) da potpunije dobije položaj »škole života« nego što ga je ikad imalo, od Držićčevih vremena do danas. Nekađa gonjeni borac za istinu ili potkupljivi sluga laži, osuđeao da mučno tavori od zlehudih ogrizaka s bogate trpeze ili pretvoreno u spoljni bljegsak da bude razonoda presitima” pozorište našeg vremena je ostvarı-

~lo svoje vekovne težnje da postane

uvažena drušivena ustanova, a njegov. nosilac, glumac, doživeo je da buđe treliran isto oaako kao i svi drugi koji svojim radom učestvuju

0%6600&060200000060000940600600%000 00004000020400206002000000002404000000000220000002006000200000000000200002 00000400002000000000000000200600000000000000002000 “i 00000

Danas nema rata, ali kao da je opet tu feldmaršal-lajinant Nađ Pal, samo su se promijenile uniforme i frazeologija. Kao i onđa, postoji i sada zemlja, sa sinovima koji se ne smiju fraternizirati, zabranjena i opasna zemlja. Danas to nije Rusija, nego su to baš gospodari Rusije koji zabranjuju da

ma tko od njezinih pristalica — pristalica i slugu — i sanja O Jugoslaviji. Titova Jugoslavija huška na rat, oče rat, sprema se na rat dan i noć — tako govore oni koji znaju, da niko više od nas ne mrzi rat i da niko više od nas i sa više razloga ne voli, ne Želi i ne traži mir. To oni znaju, ali znaju još nešto. Znaju da je ova naša zemlja danas jedini vjerni čuvar slobode i jedini vjerni baštinik Lenjinove misli, Lenjinove istine, istine ver likog Oktobra,

Dok slušam šta govore i pišu O nama u Sovjetskom Savezu i u ?emljama koje su samo privjesak Sovjetskog Saveza, često se sjećam sastanka koji se odigravao u mom stanu u Moskvi godine 1935. Tri lica su bila prisutna na ovom sastanku: moja žena, ja i jedan midđarski drugs koji je danas u Budimpešti na vodećem položaju, »"ksponent mađarskih komunista. Neću kazati kako se zove, jer neću da budem denuncijant. baš

Taj čovjek me je posjetio oko dese šati uve: u mome stanu, Trubnjaja ulica, i diskutirao sa unom do ponoći. Htio je d: me uvjeri da nemam pravo, kada me odbija onaj kult ličnosti koji sprovodi rmska štampa, TUski izlozi, kuće i sa:ı tramvaj sa Staljinovim imer om, Ja sam ostao pri to me da smalram da je lo smiješno i neđdostojno duha socijalističkog društva. Sječam se da sam pogazao jedan članak »Pravde« gdje jedna osamdesetogodišnja seljanka priča o tome,

ako ju ie »zadesila neizmjerna sreća što je vidjela Staljina i što ju je šta-više dotaknula Staljinova ruka, ako je ona osjetila da u tom trenut-

prožima njeno tijelo neka nova 8naga«. Mišljenja sam bio da ukoliko je istina da je ona seljanka od osam” deset godina tako nešto osjetila, to

ireba pripisati samo zaostalom mentalitetu nekulturne osobe koja još vjeruje u čudo*vorne ikone, da se to nikako ne bi smjelo propagirati i da se nikako ne bi trebalo hvaliti time u centralnom organu revolucionarne boliševičke partije.

Moj je subesjedni!. žestoko protestirao i tumačio mi, da sam pre dugo živio na Zapadu pa me malograđanski menšfalitet sprečava da se uzdignem do adekvatnog razumijevanja socijalističke sovjetske stvarnosti.

Ovako je trajala ta diskusija sve do

ponoći. I tada sam do”ivio nezaboraV-

no prvo veliko iznenađenje u Sovjetskom Savezu, prvo zato što sam tada boravio tek nekoliko dana u zemlji. Kada ssam naime ispratio mog tadašnjeg prijatelja, on je odmah, čim smo prekoračili prag kuće, pogledao okolo pa mi doslovno rekao: |

— Bila je prisutna i Vaša žena a Vi ćete još i sami naučiti da u prisustvu ireće osobe čovjek u Moskvi ne kaže ono što misli. Ništa od toga što sam tamo gore kod Vas dva sata govorio, ne mislim.

Tomu moram još dođati da je dotični drug vrlo dobro znao moju ženu i bio je na čisto s time da ona nije manje dobar drug od mene.

Uvjeren sam, kad bih ja mogao danas govoriti u četiri oka sa onim glasnim retorima i trudbenicima pera koji teže za svjetskim | rehordom štaviše za svjetsko-historiskim rekordom u blaćenju i klevetanju Jugoslavije, i i fabriciranju gnusnih laži — uvjeren sam, devedeset od sto od njih govorilo bi u četiri oka danas isto onako kao onaj moj moskovski posjetilac 1935 godine.

U jednoj od svojih najljepših pjesama stari Gete piše o tome đa bi htio živjeti tamo gdje je riječ važna zato što jo izgovorena.

»Wie das Wort 5o Wwiocht:H dort war, »„Wie das Dort so wichtig dort war,

Mi u mpašoj zemlji živimo u zemlji istinitih riječi. Kad mi kažemo mir, to znači mir, kađ mi kažemo nezavisnost, to znači nezavisnost, i pod socijalizmom mi razumijemo socijali-

zam, realizaciju čovječnosti sa više sadržaja i ndekvatniju nego što je ona bila dotada.

Oni 'ovore o miru i huškaju na rat. Oni govore o interna cionalizmu a htjeli bi ugušiti nas i ako ne mogu postići to blokadom, onda nas pokušavaju utopiti u prljavoj bujici kleveta i laži koje neumorno produciraju. |

Oni govore tako, kao da strepe za spas naše pravovjerne socijalističke duše a ustvari strepili su i strepe zbog toga što vidđe opasnost, da bi naš primjer mogao zaraziti i druge. Jugoslovenski primjer bezuslovne volje za slobođom, za samostalnošću i za ravnopravnošću, jugoslovenski primjer socijalističke samosvjesti, revolucionarne vjernosti i ljudskog dostojanstva. Oni nisu propustili spomenuti i nas”

u parolama povodom trideset treće godišnjice velike Oktobarske revolucije. »Braftski pozdrav narođima Jugoslavije koji vode oslobodilačku borbu protiv Titovog fašističkog režima!« — ovako glasi njihov pozdrav.

Zahvaljujemo. Razumjeli smo savršeno i zahvaljujemo na pozdravu iskreno i od srca.

Zahvalj''jemo što su nam ovako nedvosmisleno dali do znanja šta žele. Istina, već su to više puta kazali, ali ne smeta da čovjek čuje još jednomi šta se očekuje od njega, kad je to rečeno u tako svečanoj formi i tako sažeto. Sad su nam dali opet do znanja da smo mi svi fašisti. Svaki od nas koji poput Tita hoće da bude slobodan, da bude svoj ! ničiji sluga, taj ponosni netko koji se zove socijalistička Jugoslavija. Zahvaljujemo na pozdravu, jer su nam time još jednom dali do znanja tako da i gluhi razumije, šta oni podrazumijevaju pod socijalizmom. 'ro, da onim što je nnše, oni imaju pravo rasšpolagati. TI fašistička je zemlja ona koja ne dopušta da njome upravlja neki Rokosovski u ime velikog Nebogrešivoga. PFašisti su radnici koji ne. će sovjetske »stručnjake« nego upravljaju sami svojim tvornicama. PFašisti

su književnici, slikari, muzičari, arhitekti koji ne dopuštaju da njihove stvaralačke umetničke emocije, forme, sadržaj „i, njihovu. sooijalističku , umjetnost određuju i ograničavaju nepogrešivi propisi sovjetskih generala i sovjetskih birokrata.

Zahvaljujemo na „pozdravu iz jOŠ jednog razloga. Zato što je riječ, Otvorena, jer mi volimo otvorenost. Ovaj pozdrav daje nam otvoreno do znanja da današnji upravljači Sovjetskog Saveza šalju bratski pozdrav narodima Jugoslavije samo, utoliko, ukor liko su oni voljni izdati smisao njiThovog postojanja, odreći se vlastite duše i boriti se zato da im dođe kraljevstvo nebesko velikog Nepogrešivoga, slavnog RRokosovskoga, slavnog Ždanova i slavnih sovjetskih stručnjaka. — Ovaj nam pozdrav dakle otvoreno daje do znanja da današnji upravljači Sovjetskog Saveza ne šalju bratski pozdrav arodima Jugoslavije. Kad su oni već saopćili tako nedvosmisleno da ne šalju bratski pozdrav, šaljemo mi, narodi Jugoslavije i među njima i “Mađari Jugoslavije, poruku njima: poručujemo da usprkos svih močina pape i kardđinala, vjerujemo u istinu, vjerujemo u socijalizam, vjerujemo u to da. ostvarenje socijalizma treba da znači ostvarenje ljudskog dostojanstva, slobođe, kulture i bratstva među narodima na „jednom stupnju višem od svih dosađa postignutih. ”ošto vjerujemo u to, zato imamo sna: ge, unatoč svih teškoća, da ustrajemo i dalje na našem putu, na Titovom:· putu, na jugoslavenskom putu socjjalizma sve do pobjede. I otuda nam ona divna snaga kojom se držimo i prkosimo, otuda mam ona moralna snaga koja se osjeća u svakoj riječi naših delegata u Ujedinjenim nacija. ma, otuda jasnoća i dosljednost koje karakteriziraju našu politiku, naš život i naš ođnos prema svim narođima

Mi zaista šaljemo bratski pozdrav narodima Sovjetskog Saveza, susjednim nam narodima i svim narodima ime onoga mira koji ne dopušta da se govori o drugim narodima kao o

vukovima. Mi

u stvaranju društvenih kulturnih

vrednosti. Otuđa je sasvim razumlji-.

vo Što se Dedinac na nekoliko mesta u svojim »hronikama« vraća temi o novoj ulozi pozorišta, što pozorišnu pretstavu procenjuje i s gledišta njene funkcije u određenom istoriskom trenutku, što osporava umetničku vrednost onih pretstava koje su se oglušile o bitne zahteve svog vremena, što, naizad, uporno naglašava potrebu čvrste i nerazdvojive veze umetničko-idđejnih kvaliteta pozorišnog stvaranja, jer se jednostranim pravcima, bilo umetničkim bilo idejnim, pozorišna umetnost deformiše u formalistički spektakl ili u publicistižiku estradu.

Pisac je svoju zbirku kritika nazvao »hronikama«. Je li to puka skromnost? Na prvi pogled jeste. Jer zašto bi umetnička ocena bila svedena na rang letopisa? Međutim, kad se pažljivije pogleda, pisac je hteo da kaže kako njegove kritike treba da pruže sliku razvitka pozorišnog života određenog perioda. U osnovi svaka slična zbirka kritika, koja obuhvata jedno vreme, trebalo bi da ima i tu svrhu. A ta svrha je, pod pretpostavkom da je pisac sebi bostavi, vrlo obavezujuća. Biti hroničar pozorišta svog vremena znači obuhvatiti sve elemente koji ga karakterišu. Deđinčeve »hronike« so bave pozorišnim pretstavama i društvenom atmosferom oko njih, dejstvom tradicije i dejstvom publike na savremeno pozorište, podizanjem kadrova, metođom pozorišnog rađa, pravcima režije i glume, „piscima. Prema tome, one ulaze u glavne Oblasti pozorišnog rađa. Ali, kao pozorišni kritičar, Dedinac se #vrlo mnogo zadržava na piscima. On analizira često čitav njihov rad, i sa društvenog i sa estetskog stanovišta. Tom delu svojih kritika on daje odveć veliki prostor. Ovakav metod u pogovoru pravda time što je publici, u vreme kad su kritike pisane, više trebalo govoriti o,onome šta se prikazuje nego o tome kako se prikazuje. Ja ostavljam po strani pitanje opravdanosti ovakvog postupka. Ali ako se on i usvoji, nameće se nešto drugo kao problem. Pozorišna pretstava, istina je, prikazujući određeno delo, mora da prikaže i pisca u celovitosti njegova pogleda na svet. Samo, isto onako kao što pozorište prikazanim delom osvetljava celoga pisca, i kritika bi bila dužna da annlizom konkretnog dela zahvati glavne iđeje i umetničke osobine piščeve. Deđinac, međutim, pišući o Krležinoj drami »U agoniji«, o Molijerovom »Uobraženom bolesniku«, o »Šumi« Ostrovskog, daje vrlo široku sliku pisaca sa obiljem detalja koji malo pomažu razumevanju prikazanog dela, a osetno zapostavlja određeno DoOzorišno delo, Onda gde je hronika? Nužno ona se svodi na najmanji prostor, trag o pretstavi ostaje bled, neprecizan, kritička ocena svedena na zaključak bez motivacije. Čitalac saznaje, na taj način, opšta mesta o piscu, a pozorište, pretstava, režija i gluma nisu mu mnogo jasniji nego pre čitanja kritike. Reditelj i glumac ne dobijaju u Kkritičaru ni potporu ni korektiv. Takva kritika, ustvari, pozorišnu pretstavu uzima samo kao prigodni povod za belešku ili esej o piscu. Oiuda, svakako, što su takve kritike najčešće, naša široka publika noma jasnije pojmove o prirođi ređiteljske i glumačke umetnosti, proces formiranja pretstave joj je potpuno stran i ona ostaje večiti i bukvalani laik koji nije sposoban da uočava finije kvalitete pozorišnog rada. A bez publike nema ni pozorišta. Ako publika povlađuje šmirantstvu onda je šmirantstvo teško iskorenjivati. Ako publika, ume da ceni istinske rezultate, oada ona u pozorištu podržava snage koje se bore da ga umetnički podignu. Pri tome je pomoć kritike, i štampe uopšte, najđragoceniji saradnik pozorišta, kad se njihove težnje usklade na istoj svrsi vaspitava– nja ukusa. Dedinać je jeđan od onih pozorišnih kritičara koji ne samo đeklarativno brane princip o dužnosti kritičarevoj »da pomogne gledaoću da 'komađ koji je video može Šlo pravilnije i što potpunije da prihvati«, nego pokazuju i u praksi tu Osobinu. Najnovije njegove kritike imaju znatno više takav karakter i govore o zaačajnom usavršavanju njegova metođa. Pišući o kreaciji Ljubinke Bobić u Nušićevoj »Vlasti« (uloga gospa Mice) i o Viktoru Starčiću i Milanu Ajvazu kao tumačima Smr= dića i Šerbulića u Sterijinim »RodoIfipcima«, Deđinac je, ako se ne varam, prvi u istoriji naše pozorišne kritike pokušao da detaljnije, preciznije i konkretnije fiksira idejne i umetničke kvalitete glumačkih uloga, ne dnjući, kako je to osveštala banalna oraksa, svoj sud opštim za kliučcima, nego uvodeći čitaoca u Uunutarnji smisao glumačkog dela. Iu jednom i u drugom svom. eseju Dedinac je tražio novi metod kojim će pristupili analizi uloge. U prvom slučaju on je u opštu sliku o glumcu uklopio jednu njegovu ulogu, da analizom pojedinačnog bolje i potpuije objasni ono što je opšte. Tako je dobiven ' portret glumčev, sa karakterističnim fazama njegove umetničke karijere, i istovremeno zabeležena jedna uloga na način koji će i kasnijim naraštajima moći da pruži jasnu pretstavu o tome kako je uloga igrana. U drugom slučaju Deđinac se zadržao samo na jednoj sceni. Dok, govoreći o gospa-Mici Ljubinke Bobić, svojom analizom ne obuhvata vrlo značainu redđiteljevu ulogu i glumačWu kreaciju osvetljava samo kao »plod njene (glumičine) izvanredne sposobnosti posmatranja sveta i života«, dotle u analizi Starčićeve i Ajvazove igre Deđinac, zajedno sa glumačkim delom, ustvari prikazuje,

(Nastavak na četvrtoj strani)

.

STRANA 3

BELEŠKE

Laza IKcostić

CETRDESETOGODIŠNJICA SMRTI LAZE KOSTICA

U ponedeljak 27 novembra navršilo se tačno 40 godina od smrti Laze Kostića, jed= DOI Si najvećih pesnika srpskog roman-

Kostić je rođen 30 januara 1841 godine u Kovilju, u Bačkoj, gde je KRVNA Osnovnu školu. Gimnaziju je učio u Pančevu i Novom Sađu, a 1860 gođine promovisan je

· za doktora pravnih nauka na Peštanskom

univerzitetu. Najpre je blo profesor srpske gimnazije u Novom Sadu, zatim javni beležnik i pretsednik „novosadskog Varoškog suda, a zatim se odao književnosti i

publicistici. Bio je jedan ođ najvatrenijih pristalica Svetozara „Markovića. U tri maha je zastupao vojvođan-

ske Srbe u peštanskom Saboru, a dva puta je zbog svog nacionalnog rađa bio zatvaran u tamnicu. Kađ su Mađari silom zabranil: rad Miletićevoj „narodnoj stranci Kostić je prešao u Srbiju gdđe je uređivao »Srpsku Nezavisnost«• — glavni organ liberalne stranke, u kome je napisao veći broj članaka zauzimajući „odlučan stav protiv polit!ke i postupaka kralja Milana. Posle Zaječarske bune pobegao je u Crnu Goru, i tamo je pet godina uređivao »Službeni liste. Zadnje godine života proveo je u Somboru. a umro je 27 novembra 1910 godine u Beču.

Kostić je pisao pesme, drame, pripovetke i eseje. Najpoznatije sa mu drame u stihu »Pera Segedinac« i »Maksim Crnojević«, a mnoge njegove lirske pesme spadaju među najlepše u srpskoj poeziji (»Santa Marija dela Salute«). Kostić ie bio i jedan od naših najobrazovanijih kmjiževnika. On je prvi uveo Šekspira u srpsku književnost prevodeći »Hamleta«, »Kralja Lira« »Romeo i Julija« i đr. Pođ uticajem Šekspirove dikcije on je srpskoj poeziji darovao izvanredno snažan jambski stil, koji je do punog izražaja došao u njegovim dramama.

*

f \ 135 GODINA »NARODNE SRBSKE PESNARICE«

Pre nekoliko đana (14 novembra) navršilo se tačno 135 godina otkako je Vuk Stefanović Karadžić štampao svoju »Narodnu

„'Srbsku Pesnaricu« (»Čast vtoru«),u kojoj su

. nosti jeste pitanie porekln sredđnj

bile sakupljene pesme NEKE je Vuk zapisao direktno iz usta narodnih pevača. Ovu drugu knjigu pesama Vuk je posvetio svom velikom «prijatelju i pokrovitelju Jemeju Kopitaru. Knjiga je štampana »u Vijeni 1815 u pečatnji JoanA Šnirera«, a u njoj se nalazilo 100 ženskih pesama podđeljenih u pet grupa (ljubavne, „svetovne, kraljičke, žetelačke, od prela) | 17 muških (junačkih) narođnih pesama.

*

UTVRĐDENO JE MESTO RODENJA SVETOZARA MARKOVIĆA

Pribirajući „materijal za novoosnovani Muzej Kragujevačke oblasti jedna grupa sarađnika ovog muzeja pronašla {e u selu Donjoj Sabanti spomen-ploču porođice Svetoaara Markovića, sa koje se može tačno utvrđit! Svetozarevo poreklo, godina i mesto rođenja. Tako će, najzad, biti rasvetljen i ovaj problem Moji je gođinama bio nerešen, jer su razni izvori iz prošlosti označavali razne građove kao tobožnja rodna mesta Svetozareva.

Muzej Kragujevačke oblaeti biće — suđeći po obilju i raznovrsnosti materijala koji je već sakupljem — vrlo bogat, a nalazeći se u jednoj ođ majstarijih kuća grada Kragujevca, u poznatom »Amidž!nom konaku«. Naročito je znnimljilv materijal iz Prvog srpMšcog ustanka. Muze1 raspolaže. mnogim primereima Kmijiga, Č lsa 1 listova ođ kojih su neki vrlo značajni jer pretstavljaiu unikate. U ovim listovima i časopisima nalaze se objavljen! mno~· Hi članci Joakima Vujića, Đure Jakšića, Svetozara Markovića i đrugih srpskih pisaca koji su rađili i živeli u Šumađ!#!.

*

KLUB MLADIH PISACA VOJVODINE IZDAJE SVOJ »ALMANAH-«

U zajednici sa Pokrajimnskim kom!tetom Narodne omlađine Klub mlad!h pisaca-početnika Vojvodine izdače uskoro svoi »Almanah«, u kome će, na oko 2080 stranica, biti štampani najbolji radovi! članova Kluba. „U »Almanahu#« će biti zrastupilemi i mlađi pisci pripadnici svih nacionalnih ma= ljina koji žive u Vojvodini, pošto Klub ima posebne manjinske sekcile u kolima rađe mlađi Mađari, Rumuni, Slovc! i Rusini.

. i ::

i i ARHEOLOSKA IZLOŽBA SLAVENSKOG | GRADIŠTA IZ RANOG SREDNJEG VEKA

U Arheološkom muzeju u Zagrebu ne davno je organizovana izložba arheoloških „ nalaza iz Mrsunjskop Luga, (Slnvomski Brod). Izloženi materijal je rezultat 'shcopavanja koja su,otkrivena 1949 godine pri-. likom traslranja „autopufa Beograđ—-7Dca– greb. Nađeni materijal, kwrnmiMce posuđe, vrhovi strelica | sulica, &lek!re, čavl!, brađve, brave i različiti oređmef! kovačkom zanata, daju uviđa u mnteri{alnu 'Kultaru Slovena u vreme od X do otprilike XIIY. vela,. Prilikom ove Izložbe Arheološki mu>zej u Zagrebu izđao je informativni kata” log sa tekstom 1 snimcima izloženom materijala. Ssih f

ea CE Na 7

ae

* | 7

LJ

DELO O STECCIMA U NERROPOLI, RADIMLJE | |

Jeđan od vrlo zanimljivih problema ji se javljaju u istoriji naše likovne

s

koet i | ' | i ,

nih nadgrobnih spomenika koje narod na- r ziva stećcima. Takvi se spomenici malaze na terenima Bosne i Hercegovine, Srbije 1 Hrvatsize, a njihov se postanak vezuje uz pojavu bogumila ili patarena u Bosni, Ovi spomenici, gleđani kao celina, još nisu evidđentirani, niti sistematski obrađivani, To.

se pitanje nameće kao jeđan ođ zađataka pred naše istoričare umetnosti ! arheologe. l U vezi s time neđavno je Zemaljski muzej u Sarajevu Izdao prvu svesku svoje serije »Srednjovekovni spomenici! Bosne | Hercegovine« u kome je arheolog Alojz Benao , obrađio nekropolu sa stećeima u Rađimlji, kraj Stoca u Hercegovini. Ovo Je đelo prvi prilog sistematskom rađu na eviđenti: ranju i proučavanju tih srednjovekovnih spomenika.