Književne novine

ra E PC

S-A

__Bao Je niz opera,

STRANA 3

Kratke vosli IL imoyvićamnsiva

Aris id Majol: Ženska figuru

MONOGRAFIJA O FRANCUSKOM VAJARU MAJOLU

WU Lozani je objavljena monografija o velikom francuskom vajaru Aristiđu Majo iz pera umetnikova prijatelja pesni-

Pjera Kamoa. »Dobro je da pesn!ci gledeći Iraditju u kojoj je Bodler divpo trlumfovao, pišu o vetikim um“čtniclma; dobro Je da poređ kritike razuma iz pera estetičara, 1 kritika srca učestvuje u himni koja opeva zasluge naših najslavnijih stvaralaca« — piše u prikazu ove knjige Rajmon Konja umetnički hroničar francuskog! lista »Ar«. Monografija sadrži 60 Maiolovih neobjavljenih crteža,

MEĐUNARODNI MUZIČKI KONKURS U VERCELIJU

Oktobra o. g. održan je u „Verčeliju (Italija), rođnom mestu violiniste 1 kom-

zitora Viotila, međunarođni muzički onkurs posvećen uspomeni ovog italijanBkog muzičara. Na konkursu su tičestvovali violinisti, pijanisti, guđački kvarteti i kompozitori iz raznih zemalja, Za konkurs kompozitora primana su neizveđena đela za guđački kvartet, a dođeljene su četiri iednake nagrade, od kojih jedna Wlastimiru Peričiću, apsolventu Muzičke akađemije u Beogradu i kandiđatu UdruBenia kompozitora Srbije. Vladimir Paričić ie dosada napisao nekoliko dela, koja su izvođena u Beogradu — Sonatu za klavir, Klavirske varilacije 1 dve rukoveti. Poređ toga, komponovao je salo pesme, a Bađa završava iednu orkestralnu komporiclju, kao diplomski rađ na Muzičkoj akađemijl.

BELGISKI CASOPIS »SENTEZ« O NAŠOJ SAVREMENOJ KNJIŽEVNOSTI

Uwgledni belgiski časopis »Sentez« objavio je u svom novembarskom broju kratak pregled savremene jugoslovenske književnosti. Pisać ovog pregleda, Šarl lar pomenuo je dela naših istaknutih književnika: I. Andrića, V. Petrovića, O* Daviča, S. Kulenovića, B. CĆopića, M. Božića, A. Slodnjaka i S. Janevskog.

PISMA SLIKARA PISAROA

U pariskom izdanju »Alben Mišel« Džon Revald objavio ie pisma značajnog francuskog impresionističkog slikara Kamlja Pisaroa svome sinu Lisienu. Ova pisma Obuhvataju vremensko razđobije od januara 18883 do kraja 1903. Još 22 septembra 1903 Pisaro je pisao svome sinu: »...Očekujem nove ljubitelje naše umetnosti, ali sc oni nikako ne žure... Vid'm 4a smo nrloko od toga da nas shvate, čak i prijatelji«. Nekoliko nedelja kasnije, 13 novembra, Pisaro je umro ne znaiući kakvo će mu se istaknuto mesto dodeliti u ovom welikom pokretu francuskog mođernog slikarstva.

BUMANOV MUZEJ U NJUJORKU

Jedna grupa SŠumanovih entuzijasta u Njujorku pokrenula je akciju za osnivanje Šumanova muzeja. Jezgro muzeja pretstavljali bi rukopisi, pisma, prstenie i tvari koje su pripadale Robertu i Klari uman, a koji se čuvaju u privatnoj zbirci gospođe Edvard Dikinson u Njujorku. Bumanovo memorijalno društvo, UspOstavljeno prošle godine, priređiće u toku gimske sezone nekoliko koncerata u korist fonđa za otvaranje Sumanova muze-

MEDUNARODNA IZLOZBA SKULPTURA

U njujorškom Metropoliten muzeju o-

je velika međunarodna izložba

1 skulpturskih rađova, Među iz-

Moženim predmetima nalazi se preko 200

[jea skulptura u bronzi, uključujući

Oliko rađova starih Grka iz IV veka naše ere

E FELOŽBA FOTOGRAFIJA

ı LUISA KEROLA

O Mugeju mođerne umetnosti u NjujorE. je izložba fotografija reporarisa L. Diksona, u literaturi pozna-

pođ imenom Lu!ls Kerol, autora' dela Alisa u zemlji čuđa«. Među izloženim fo-

· aa mogu se videti portreti slavli. ti onoga vremena, kao Dante

aorieš: — Rosetija, Tenisona i Elen Te-

PELOZBA TULUZ-LOTREKOVIH DELA U NJUJORKU

U Njujorku je priređena izložba đela

| Wrancuskog slikara Anri Tuluz-Lotreka iz

ameri umetničkih žzbirki. Prilikom ove izložbe ispostavilo se da se više značČajnih slika velikog majstora koje prika-

scene iz pozorišta i kabarea čuvaju u 'Amer!ei. Jedno ođ zadnjih velikih TuluzLotrekovih platna prođato je jednom američkom kolekcionaru za četrđeset milions franaka. - i

UMRO ITALIJANSKI KOMPOZITOR E FRANCESKRO ČILEA

v građiću Varace (Varazze) umro je 20 movembra ati italijanski kompozitor Yranćesko lea (Franceseo Cilea), Rođio

Palmi (Kalabrija) 1866 gođine. Napio a ođ kojih su najpoznatije

Ar « 1 »Adriana Lekovrer«. Čilea je blo i muzički pedagog, direktor konmervatorija u Palermu i docnije u Majeli (Matelli). Godine 1936 napustio je pedagoBki rađ 1 živeo usamljeno u Rimu. Za wreme rata povukao 66 u Varaca, gđe je i

Ljubljanska opera izvodila je pre rata pjegovu »Adrianu Lekovrer«

OLITIČKE BG b REVUDLUCIJE

KNIIŽEVNE NOVINE

BUSTUEMN

+

(tovodom „Cefrdesetosme“ od Žana Kasua — rcsvyefu“, 1950)

1.

» etrdesetosma ili mađarska buna

“kako je u našim krajevima o-

stala u sećanju uglavnom se kod nas pamti kao gotovo nerazmrsiva zbrka plemenitih iluzija, prevarenih nada i „azočarenja, kao poraz i pokor. I sramota. Kao takva ostala je ne samo u pamćenju ljudi već i u našoj literaturi sa Sterijinim »Rodoljubcima« i jetkim stranicama jure Jakšića. Ako bi se o istoriskim događajima sudilo sam> po neposrednim rezultatima, naša četrdesetosma bila bi bezmalo samo predmet tida i potsmeha koji grca od srditih suza. I to se tumačilo ı ašom ondašnjom zaostalošću. Žan Masu nas evo potseća, svojom izvanrednom knjigom koja je nedavno prevedena, di i četrdesetosma u Prancuskoj služi obično mnogima za potsmeh često je predmet suza. Tip čoveka iz četrdesetosme, kao da je našao, piše on na početku svoje knjige, svoj najizrazitiji lik u apotekaru Omeu, dobro poznatoj komičnoj ličnosti Floberove »Gospođv Bovari«, jednoj od onih slika čoveka, ao što su Servantesove i Molijerove, u kojima veliki pesnici, koji su istovremeno i veliki realisti i veliki dijalektičari, umeju da ocrtaju skupa neki društveui tip i sudar nekog ideala sa svojom sopstvenom karikaturom. A iza te Ja sc pukne od smeha karikature krvavo blista tragično lice četrdesetosme u Parizu, o kome s mnogo potresne isline piše Kasu na poslednjim stranicama svoje knjige, Taj lik četrdesetosme našao je svoje verno i gorko ogledalo još ranije u francuskoj literaturi, pored ostalog, i u Sentimental nom vaspitaniu, opet Floberu. Ako Disardje, radnik u Floberovom romanu jedini pađa prorešetan kur*umima na pariskim bu-

levarima (ostali propovednici nove doktrine snalaze se na drugi način), to je zato što su za Ve-

liki san o novom društvu i za novu društvenu praksu, o kojima su nekako svi mutno sanjali oko četrdeselosme, jedino radnici Pariza prolili krv, Krici, koje s jezom sluša Frederik Moro prolazeći kraj Tiljerija, i koje s njim čuje i čitalac Sentimentalnog vaspitanja bili su stvarni krici ne romansijerska izmišljotina, krici koji su dolazili iz »podzemlja Tiljerija u kome su čamili zatvorenici (poraženi junaci iz Julskog ustanka pariskih radnika), zbijeni u blato i smeće, izgladneli, gušeni, i među kojima su neki poludeli. Čuvari su pucali na njih krcz podrumske prozore; nekoliko grupa izveđeno je na streljanje pod izgovorom da ih vode na čist vazduh. Slični prizori odigravali su se i u podrumima Vojne škole, Dvesta do trista zatvorenika umrli su u podrumima Opštine. Zatim je došlo proterivanje, i to bez presude. A Skupština je donela odluku da je general Kavenjak zaslužan za Oltadžbinu«, (Četrđesetosma, str. 221).

Ta tavna, stravična senka generala (kao Patrijarhova i Banova na našu), neizbrisivo pada na francusku četrdesetosmu, na »sunce druge Republike«, kako je tada govorio o revolucionarnoj Francuskoj iz 1848 naš Ljubomir Nenadović. Pa ipak, pored svega četrdesetosma ostaje veliki istoriski događaj od izvanrednog značaja. Sa njom, kako kaže Kasu, započinje nova, naža moderna epoha.

2.

ma zaista nečeg velikog i presudđnog za mođernu istoriju E-

vrope, bez oFzira na sve što je došlo ubrzo posle toga, bez obzira na zbrku ideja i postupaka, u pojavi Februarske revolucije u Parizu, i u činjenici da se njen revolucionarni plamen za nepun mesec dana, dok se lupilo dlanom o dlan, reklo bi se, u ritmu onog vremena i ondašnjih „komunikacija, razneo širom cele Evrope do Beča, Milana,Berlina, Drezdena, Venecije, Budimpešte, do naših krajeva, toliko su narođi Evrope već bili zreli za bunu protivu tiranije i ropstva, oličenih u mrskoj i predugoj vladavini me=

3.

GS UCnObi revolucije 1848 leži u tome što je Ločela kao idila a završila se u krvi. To se obiašnjava time što ona nije bila ishodište već začetak nove grandiozne revolucije. I zato je februarska idila u Parizu (i martovske u drugim evropskim gradovima) trajala veoma kratko. Ona je i kod nas našla svog izraza među članovima »Družine mladeži srbske« 18498, u naivnim, dirljivim i smešnim stihovima:

Ti osvjetli jasno sve narođe redom,

T đuhom slobode sladko ih nadanu,

Ta ni sami nektar kog bogovi piše,

ne bi tako sladak ko što ove reči:

»Sloboda, jednakost i bratstvo naroda«.

Ta idila, kao što se vidi, bila je sažeta u rečima Francuska i Pariz, bez nijanse u glasu, u rečima koje su već bile bez svog sivarnog sadržaja, Francuska eniklopeđista i 89 uzetih skupa zajedno, bez nijanse između Rusoa i Voltera, između njih i Didroa i dOlbaka, između 89 i 93, između Miraboa i Sijejesa 5 jedne, i Robespijera, Sen Žist. i Babefa s drusze strane. Između mwobedničke buržoazije i obespravljenog proletarijata, čija potmula bu-

___(Crtež Z. Džumhura) Dušan Matić

na već je zatutnjala u nekoliko navrata za vreme vladavine Luja Filipa, Ali je to praznično kolo bilo mogućno samo vrlo kratko vreme. Ni nepuna tri meseca. Ružičastu fantazmagoriju te idile cepali su već krici pariskih radnika.

Istorija nekad korača džinovskim koracima. Revolucionarne bure za to

su naročito pogodne. Iđila između kla-"

sa bila je prekinuta kada je »privremena vlada« pod »suncem druge republike« poprskala ulice Pariza krvlju njegovih radnika, koji su samo tražili za sebe hleba i pravo na rad, u ime načela radi kojih su se borili za Republiku, onih, dakle, junskih dana kada se »odigrala prva oružana bitka između proletarijata i buržoazije«, kako je Marks okarakterisao junske događaje, kada se nije samo pojavila nijansa u shvatanjima onih koji su dotle izmešani išli ruku pod ruku u februarskoj revoluciji, već se iskopao jaz, tačnije, otvorio novi sliv u istoriji sveta, nastala je nova vođodđelnica u društvenim zbivanjima.

Sav duboki smisao četrdesetosme upravo leži u jedinstvenoj patetičnoj društvenoj i ljudskoj drami koja se razvija od februara do juna u Parizu, U toj jezgrovitoj i kratkotrajnoj drami, poput antičke tragedije, ako se uzmu u obzir pokrenute mase, pokazalo

"se da je buržoazija, i ona najliberal-

ternihovske Svete alijanse. Pokazalo '

se da je u njenoj evropskoj tamnici tinjao jedinstven duh slobodoumne i slobodarske Evrope, koji je eto prvi put, sjedinjen, banuo na pozornici istorije. Bio je to kra*.k ali izvanredan i jeiinstven čas u istoriji Evrope, kada su se njeni narođi prvi put našli zajedno na putu svog oslobođenja. Oni su tada prvi put jasno shvatili da su im sudbine „povezane, da im je

„sudbina jeđna i ista. I oni to neće više

zaboraviti.

Ali bi lik četrđesetosme, posmatra li se samo sa te tačke gledišta, ostao mutan i nejasan; Četrđesetosma bila bi samo pusta želja i lep san, Veličina jednog istoriskog „događaja ne procenjuje se jeđino neposrednim uspesima i najopipljivijim rezultatima. Četrdesetosmu, nema sumnje, osvetljava zamos njenih februarskih i martovskih dana; nmli možda dublje i istinitije prosuta krv junskog poraza pariskih radnika, ma koliko to parađoksalno na prvi pogled izgledalo. Marks je to gotovo odmah video, još pre sto godina u vom spisu Klasne borbe u Francuskoj:

»Izuzev nekoliko glava, svaki značajniji odeljak iz anala revolucije ođ 1848 do 1849 nosi naslov: poraz revolucije, Ali u tim porazima nije propala revolucija. U njima su propađali ostaci tradicija iz doba pre revolucije, rezultati društvenih odnosa koji se još nisu bili zaoštrili u oštre klasne suprotnosti — ličnosti, iluzije, idoje, projekti od kojih revolucionarna partija niie bila slobodna pre Februarske revolucije, od kojih je nije mogla đa o* slobodi februarska pobedđa, nego samo niz poraza.

nija iscrpila svoje revolucionarne mogućnosti, đa je krug političkih revoluecija bio završen, da se otvara era društvene revolucije, da njena stvar prelazi u ruke proletarijata, a da buržoazija prelazi na ođbranu svojih pozicija i postaje kontrarevolucionarna.

Bratko Kreft

200000

Ustanak pariskih radnika juna 1848 bio je ugušen u krvi, ali je ukazao put novim društvenim snagama, proletarijatu, potvrdio misao tako jasno iskazanu i jednoj brošuri, objavljenoj tog istog moseca juna, na francuskom u istom tom Parizu, da se oslobođenje radnika nalazi u njihovim sopstvenim rukama.

4.

seji** i romansijer. nepokolebivi

borec za napredak i neobično prijemčiv duh, islinoljubac i veliki humanist, Žan Kasu nagnuo se nad četrdesetosmom svom šširinom svoga duha i svom svojom nesebičnom ljubavlju za sve plemenite ljudske težnje i napore, Njere · cilj niie bio da piše iscrpnu istoriji" *elrdesetosme onako kako se istorite obično pišu. On je ponovio na nov glass. n' magistralnu analizu društvenu i političku, koju je Marks dao u svojim Klasnim borbama u Francuskoj i u Osamnanestom brimeru. Niti je nadovezivao neke svoje refleksije u njihovim marginama. On je želeo da kroz slikanje pokreta i ljudi onog vremena kađa se vjjugavo ali nepokolebivo izgrađivala nova drušivena svest, kroz fantazmagorije, lutanja, zablude, oduševljenja, doktrine, teorije, kroz maglovite sanjarije, nasluti zrno istine, dušu tog vremena, pravac kojim se mučno probijala jasna misao o istinskoj slobodi ljudi i narođa, misao o ukidanju beđe neđostoine čoveka, nova misao o mogućnosti sreće svih ljudi ne zemlji, i o ostvarivanju društvene pravde.

Prelistavajući stare knjige i časopise, zaboravljene novine i brošure, tragajući za životima nekih izvanrednih i izuzetnih ličrosti, koje je zvanična istorija svesno ili nesvesno zanemarivala ili krivotvorila, on je strpljivo i uporno, znajući koliko se teško probija jedna nova misao do svetlosti đana svog jasnog formulisanja i dela ljudi do svog punoF ostvarenja, tražio đa nazre iza smešnog i karikaturalnog, često iza apsurdnog i ekstravagamitnog, iza umora i očajanja, sndiite nemoći i genijalnog: nađahnuća koje bi opet potom očas zamaglio oblak lašžne patetike, oslobođdilačku misao socijalizma i mučan put formiranja pokreta i ljuđi sposobnih da je ostvare.

Kasu je, u ovom svom eseju, oživeo romansijerskom snagom to značajno grozničavo doba toliko bremenito otkrićima, naslikao ljuđe i pokrete, nazreo glavne linije „razvoja, sagleđao smisao četrđesetosme upravo u onom prelomnom momen{iu koji se može ukratko označiti kao prelaz od političke na društvenu revoluciju, koja je blesnula u junskom ustanku pariskih radnika 1848. Poraz tu nije važan. U onđašnjim istoriskim uslovima uspeh je. bio i nemogućan. Ali je od presudnog značaja da je svest o društvenom preokretu počela da prodire u mase i da se kristalizira u najboljim duhovima onog vremena. Zato Kasu u svojoj knjizi o četrđesetosmoj, posle đugog uvođa u kome slika ljuđe i klase, analizira iđeje i đoktrine, dakle vreme koje joj neposredno prethodi, sažeto daje samo presuđan periođ od februara do juna 1848.

Širina i snaga Kasuove analize je u tome što je on i na slučaju četrdđesetosme „pokušao da dokaže kako neke osnovne velike iđeje čovečanstva ne gube od svoje stvaralačke moći ni onđa kađa ih pojeđinci ili grupe izne vere ili izvitopere, pretvore u šablone i u mrtvo slovo. Stvaralački duh iza njih veje i one su pune mogućnosti, ako ih oni koji se služe njima nesebično i iskreno,pretvaraju u delo.

Ideje „četrdesetosme o slobođi i o društvenoj pravđi za sve mogu i danas đa služe protiv mračnih sila, protiv nove kontrarevolucije, koja te iđeje pretvara u krivotvorenu monetu, u sređstvo za porobljavanje naroda i koji đele istinu i pravdu jedino i samo po babu i po stričevima.

Dušan MATIĆ

Inostrana hronika

BROJ 49

ISTINA 0 ČARLSU DIKENSU

(Uz knjigu Džeka Lindseja: Charles Pickens, 1950)

proučavanju „Carlsa Dikensa

kritičar Džek Lindsej stao je na

gledište da treba več jedared prestau sa odvratnom »lažju o Dikensu« Laž je da je Dikens bio sentimentalni p:sac sa »anzihskarti«, romansijer sladunjave bolećivosti koji je slavio malograđanske ideaje iz doba kraljice Viktorije. Takvim ga prikazuju b:iografi, takvim ga smatra široka engleska publika. Polazeći pre svega »od zdravog razuma i jednostavne psihologije« Lindsej dokazuje (uz Ogromni biografski aparat) da je Dikens bio celoga života veliki revoluecionar koji je smrtno mrzeo malograđanske vrline i perspektive »vikto-

oanske Kngleske«. Bernard Šo mi-

slio je doduše drukčije no ostali kri--

tičari. Ali on je sa svojim mišljenjem, koje je vrlo poznao, ipak ostao usamljen. Bernard Šo je priznao da sve svoje revolucionarstvo duguje Dikensovom romanu »Mala Dorit«. Džek Lindsej, razbijajući legendu o malograđanskom Dikensu, poziva se na svedočanstvo Bernanda Šoa, kao pretežno. A koji je razlog toj legendi? — pita se Lindsej, On smatra da

Dikens ni u kom slučaju nije bio pu- .

#ši reformator koji je želeo da se izmene zakoni o sirotinji, već revolucionar koji je žudeo da se izmeni ceo

društveni poredak. Dikens je — po.

Lindseju, prosto na prosto smatrao da mora publici da pruži štivo u kome se »viktorijanstvo« ipak opravda= va. Pored tolikih ljudi koji se bave Dikensom, i pisac ovih ređaka, boreći se godinama sa Dikensovim tekstovima i kao prevodilac i kao redaktor, pitao se često isto ono što i Lindsej: otkuda ta legenda o Dikensu. Došao sam do ovih ideja:

1) Dikensov »happu end« (srećan završetak) baca bengalske odsjaje na

gotovo svaku Digensovu ličnost. Če-.

sterton je jedared primetio da se i kučići, i papagaji i biljčice u saksijama, na kraju Dikensovih romana čapnobno „preobražavaju. Taj »happy end« u stvari je jedna književna koncesija koju je Di#&ens davao svojoj publici. Zašto? Iz hrišćanske samilošti i ljubavi. Skaska, narodna priča, arabljanska bajka (i film, ta mođerna bajka) završavaju se srećno pre svega iz razloga pripovedačke tehnike: da se obeleži kraj. A kod Dikensa nesumnjivo dejstvuje i hrišćansko milosrđe (suprotno uočenim činjenicama i

Zdenko Štambuk

I sve što smo danas naš je žulj i muka | sveg što će biti mi smo začetnici: ova zemlja tvrda, zemlja čelikypuka —

Lomili smo gvožđe rukama i lili

krv na svakom pedlju domovine sami. I bosi i goli i gladni i žedni

ginuli smo s pjesmom nikad savladđani.

njihovome hodu). Dikems redovno završava čistilište života nekom vrstom raja.

2) Dikensova velika periodična rečenica unosi nešto nežno umirujuće, čak i uspavljujuće, u sva Mbivanja: mi vlađdamo njima, vladamo svima perspektivama. Ta vlast daje nam uzdanja da se sve da savladati kao da je čitav život jedna velika rečemioa. Uopšte rečenična perioda nosi u sebi nešto ukroćeno, ukrotiteljsko i usreći-

teljsko. Tacit, sa kratkim rečenicama ne &ikće sreću i stišanost.

3) Ma da je Život kako ga iznosi Dikens ,pun nesklađa i rugobe, isto kao i kod Hardija, a na mahove i više, ipak Dikensov stil nekako prelazi preko svega, i to tako da se neminovni logički zaključci ne ističu do konačmosti. (

4) Dikens uprošćuje ličnosti do karikature, do jednostavne igre osnovnih poluga. Ti tako uprošćeni ljudi češto su istinskiji no bića razvejann preteranom analizom u nedokučni splet

. sitnih opiljaka. Svi su krajnji anali-

sti (i Džojs, i Prust) krajnji pesimisti ne samo zbog svog sveta, nego i zbog svoga meloda u crtanju sveta: sve nam &e izmiče ispod vlasti, ne vlada= mo ničim, što god dodirnemo ·pretva– ra se u prašinu bezbrojnih odnosa. Ljudski pak duh želi da sazna i razume, Velike sinteze Dikensove usrećavaju. One ostvaruju u nama konačno uverenje da se svet može i mora razumeti.

Na taj način, ma da je Dikensa revolucionar na ošnovu prikupljenoga materijala o čoveku i društvu, on to nije svojim stilom i pripovedačkom tehnikom, Dikensova 6inteza stišava nas i umiruje, a često nam donosi i blaženstvo, Blagođareći tim čarobnim osobinama Dikensovim, široka publika mogla je pasti u zabludu: da je čarobnjag Dikens. očaran svetom koji nam dočarava, i očaran odnosima u

tome svetu. Stanislav VINAVER

\ ww _/Uas oogovoz Čujem katkad noću vaše mračne riječi - Što kroz eter truju i srca.i duše.

Uzaludna vika! U ovoj su zemlji ljudi hrabrost stekli da idole ruše.

' Mi znamo za ljubav i za vjernost vjernom al mrzimo silu i judinu paru. Ako treba život i život smo dali al se nismo nikad klanjali oltaru.

danas graditelji — jučer osvetnici.

Blato vaših usta i krv vaših laži neće pasti na nas „Izdaja se sveti. Tko buđućnost gradi od istine živi, Od prijetnje pada onaj koji prijeti!

Proći će i đani vaše bijesne slave

i svih vaših ludih zločina, izdajstva i proleter-borac u žeđi slobode skinuće vam masku svetoga otajstva.

Mi nećemo stati makar teško bilo,

mi nećemo pasti makar tko to htio

jer ne pada narod kome savjest bdije rob nikađa više tko je robom bio!

90000000%000 00000000200000000200000000000000002200000002000020000000000000000004%.

NEK ŽIVE SVI NARODI

(Odlomak iz scenarija „Prešern”)

Lica:

Šajhenstil

Julijana, njegova žena Dagarin, đekan u Kranju Blajivajs

Koseski

Kovač Gogala

Florijan, kranjski građanin Dr. Frane Presern Kastelic

Obućar, na smrt osuđeni putujući zanatlija

Pacenk, prosjak-hajđuk

Prešemova sestra Katra

Flajšman, učitelj muzike i kompozitor

Ljubljanski komesar policije

Pajk, policiski komesar u Kranju

Tulenova, hitmosnvicn

Krčmar Jalen, Prešernov pisar, služavka, zarobljeni buntovnici, žandarmi, dame u narodnim nošniama, narod, itd.

Događa se 1848 g. kađa je austriswoj carsko-kraljevskoj aristokratsko-građanskoj reakciji, koju su u Sloveniji zastupali Blajvajs i KMoseski, pošlo za rukom da revoluciju uguši. Prešern, koji se za revoluciju jako zagrejao, ubrzo ie upoznac namere mračnjaka i nazadnjaka koji su spretno iskQirlsQili. nr .vciebı Barewnu, M0PSB, Revoluc ja mu je bila poslednja nada koja se, kao i sve drugo ranjje, izjalovila. Julija je postala ugledna aristokratkinja, građanska dama, a s Anom Jelovšek su ga Vozivale samo dužnosti “oca vanbračne dece. Ofioijelna javnost, na čelu &k Blajvajsom, uzdizala je iznad svega Koseskog. Itd, Zato nije čudo što je u trenulku krainjeg očajanja potražio spas u samoubistvu. To bežanje u smrt nije bilo dobrovolino, već je izazvano i nametnuto od ljudi i prilika, koje su nekoliko decenija docnije oterale u luđilo Frana Levstika, naslednika Prešernovih ideja i našeg prvog kritičara-esteta koji nam je zauvek otkrilo dubinu i veličinu

Prešernova rada. :

Scenarij »Prešern« nije pisan u obliku pripovetke, kako ie to đosad, pod sovjetskim

uticajem, bio kođ nas običaj, nego kao filmska drama.

Av WO Orjhepir fome nmbDliku

zbog toga što je đramatičar, već zbog proučavanja one flimske dramaturgije koja se ne

oslanja na filmsko dramatizovanje romana i pripoveđaka, već na Šekspira, a s druge strane na Caplinove scenarije .

filmovana dela Šoa i “ar orddna Vebndune, ien

baš ta dva dela dokazuju da Čaplin danas spada među najveće filmske dramatičare. Ma da je prilikom nastanka zvučnog filma bio jeđam od njegovih nailjućih protivnika, ipak je s »Gospođinom Verđuom« stvorio prvenstveno dijaloški film i tako iz filmske pantomine i melođrame stupio u svet literarne dnamatike. *

98 Zabava . (Veče. Lampiončići. Zastave. Negde

se peče jagnje. Muzika. Igranka. Ve-.

selo, prilično burnc. raspoloženje. »na= rodne« zabave. Za jednim stolom nazdravljaju dostojanstvenici: Blajvaijs, Kastelic, Koseski, Dagarin, Šajhenšti] s Julijom, Građanin, Plajšman u uni-

' formi narodne garde, Jalenova, njen muž, jtd.). i

'Dagarin: U zdravlje gospodina doktora Blajvajsa i našeg najvećeg pesnika Koseskog! ?

Tlajšman (peva): Kol'kor kapljic tol'ko let Bog jim daj na svet živet”! Živio, oj živio,

' Živio na sveti

(Drugi su mu se odmah pridružili. Blajvajs se zadovoljno i mudro drži, a Koseski se samozadovoljno smeška).

99 Negde na drugoj zabavi

(Prešern, Gogala, Florijan. U njihovoj blizini preži Pacenk. Sto s pićem. Prešern često pije).

Prešern: Sve je propalo! Ti neće izvesti revoluciju. Pedeset godina prerano! Moračće doći drugi!

Gogala: Bez Blajvajsa, Šajhenštila i Dagarina! \

Prešern: I bez Koseskih!

Plorijan: Pa nije još sve propalo, doktore!

Prešern: Sve! (Ponovo svi umuknu i gledaju okolo. Kastelic pleše i grli Jalenovu koja mu se blago otima. Između stolova vrti se Pacenk. Gogala mu daje da pije).

Pacenk: Eh, doktore, pa nije tako rđavo! Dajte mi petak da sutra opet mesto vas prisustvujem misi i da vam izmolim dobro raspoloženje!

Prošern (nasmeši se oporo): Evo ti dva! Ali sumnjam da će što pomoći!

' Ja sam izgubio svoju poslednju parnicu! Pacenk: Bog vam vratio! (Pošto baci deseticu u torbu: Smem li vO9s nešto zapitati?

Prešern: Slobodno, Pacenk!

Pacenk: Otkad više puta ·'dem me sto vas u crkvu i gledam sve one maj-

storije, počelo ge nešto mučiti. Šta kažete vi: ima li boga ili ga nema?

Gogala: E, to ti je lepo!

Florijan: Otkad si postao takav mu=– drijaš?

Prešern: (polagano pije i smišlja, lice mu se razvlači u smeh): Ala si ti lukav!

Pacenk: No, šta velite, doktore? Prešern: (šaljivo):

Kar je, beži;

al' beg ni Bog?

ki vodi vekomej v ne-bo,

kar je, kar b'lo je in kar bo«.

Pesma je neprevođdiva zbog reči:

ne-bo, koja u slovenačkom znači i nebo i neće biti, tj. ništavilo. Tekst znači: Što postoji, kreće se; nije li kretanje Bog, koji stalno vodi u nebit (u nebo), sve što je bilo, što jeste i što će biti. (Prim. prev.) . (Svi ga začuđeno · gledaju. Pacenk je skoro zabezeknut. Mršti se i češka iza uva. Prešern ustaje. U tom trenutku začuje Dagarinov zadovoljni smeh. Osvrće se na tu stranu i osluškuje): Blajvajs: I Prešern će se umiriti!

Dagarin: Ako se ne smiri, stegnućemo ga! (Oba se smeju).

(Prešerna je bocnulo. Odlazi).

PFlorijan: Kuđa, doktore?

Prešern (okreće se. Lice mu še BB”

svim izmenilo): Kud bilo! Ovđe će me ugušiti! (Naglo odlazi).

Florijan (hoće za njim, ali ga GOsala zadržava).

Goyjgala: Fusti ga! Svojeglav je! On ıleda:· unapred! Valjda si čuo Blajvaj" sa! Seljaci će morati zemlju da otkupel –