Književne novine

'

STRANA 4.

Povodom izvedbe „Povlačenja“ u Beogradskom dramskom O pozorištu

Poslije pretštave »Povlačenja« u | Beogradskom dramskom pozorištu 21 februara 1951 g. uzalud sam tražio. na programu ime prerađivača. Prerađivač je ostao anoniman. Reditelj Soja Jovanović objasnila mi je, da to nije bila sama ona, nege kolektiv stručnjaka, kazališni savjet, koji je preuzeo uz živog autora dramafuršku sekciju djela. Da li je to uloga kazališnog savjeta, izlišno je pitati.'

Obično kazališni ljudi vole da preartavaju prizore koji im izgledaju »nescenski« \(izvjesna skraćenja su katkada nužna) da grubo premještaju tekst, da prerađuju pojedine komade, pa čak da đođaju svoje rečenice karakterima, koje pisac nije znao »bolje protumačiti«, a to sve često puta, mažalost, zbog 3% ili 2% tantijema

prerađivačkih prava. Ovoga puta ko· Jektivni prerađivač, iako nije reflektirao na prerađivačke tantijeme, izvršio je samovoljno, nestručnjački i nekulturno amputaciju mog djela, koje je, iako skromne konstrukcije i slabašnih ekstremiteta, imalo po mom mišljenju a i po mišljenju javne kritike i priznanja publike jaku jezgru. Ovakav torzo, u redakciji kazališnog

• savjeta ima sasvim druge kvalitete.

Koliko je to pogrešno i koliko je to kulturno-historijski falsifikat, mislim da ne treba isticati i ponavljati. Ali ukoliko se to uvriježilo više ili manje na našim pozornicama, a na pozornici Beogradskog dramskog Dpozovišta prevršilo svaku mjeru i takoreći postalo njegov metod (sjetimo se polemike oko »Skupa« i »Kako vam drago«), to je potrebno da i ja, kao autor, protestiram protiv ovakova načina prilaženja djelu i njegova ostvavenja na pozornici.

U razgovoru s drugom Salkom Re*pakom, „lupravnikom Beogradskog dramskog pozorišta, uvidio sam da ću morati zbog principijelnih zabluda javno istupiti. Drug Repak tvrdi, da djelu treba prići revolucionarno i da treba prekinuti sa starim šablonama. Jest, zbilja ja se slažem s drugom Repakom, ali vidjet ćemo sada, kako je ta misao ostvarena.

Najveća vrijednost „Beogradskog dramskog pozorišta je njegov mladi, vrlo talentirani ansambl. Već to što se uspjelo okupiti tako mlađe glumce pretstavlja pozitivni korak u formiranju novog »nešablonskog« teatra. I prigodom izvedbe »Povlačenja« kvalitete tog ansambla su neosporno došle do izražaja. Redatelj je smjelo pristupio teškom djelu i obogatio ga svojom scenskom invencijom. Zamisao scene je originalna, iako možda neađekvatna (prebogata je) sredini malog dalmatinskog samostana. Ali scena ima dubinu, prostornost i perspektivu, ona nije zatvorena »šablonska« kutija, kakvu je mašta autora zamišljala i opisala u knjizi. Povezati pojedine prizore novim slikama, u vremenskom slijedu, također je interesanino i Uspjelo na okretnoj pozornici. To je možda put osvježenja, dinamičnosti kazališta. U inostranstvu to se postiže brzom izmjenom svijetla i mraka. Režija je uspješno pokušala da prekine šablonu akademizma u teatru, ona je mjestimično ispunila dijalog čitavim bogatstvom uzrečica, upadica (naravno iz podteksta), ona je vrlo originalno, ali ne pogrešno, dosljedno interpretirala pojedine karaktere (osim žene koju Bernardo ispovijeda!) motivirajući iznenađujuće i vješto u mis-ensceni njihove odnose, radnje, pokrete. Smisao i ukus redatelja osobito se očitovao u nekoliko scena, koje ne mogu a da ne spomenem. (Scena U prvom činu, kad Vincence — M. Paskaljević prigovara Vilku što ga je

· desavuirao pred Rikom; taj crkveni miš (koncepcija reditelja!) mrmori i rogobori, on dominira iako nema fek#ta, ali dominira jer je pravilno Uuočeno, da je u tom trenutku pažnja koncentrirana na njega; scena u trećem činu (ovdje je uzet redđoslijed čimova u mojoj drami, a ne u »preradbi«) kad se Terko (S. Janićijević) poslije zločina sjeti, da je u crkvi i skine šešir kretnjom koja ga, mogu re::, karakterizira; seena K. Tonkovića (B. Jovanović) i V. Zeričića (M. Viktorović) u drugom činu itd. Igra spomenutih glumaca, kao i igra Rade Markovića, Ljubivoja Tadića, Slobođana Pe-

- rovića, Vlastimira Stojiljkovića i dru-

“ gih zaslužuje priznanje). Oni bez su-

mnje pretstavljaju nadu Beogradskog dramskog pozorišta, i oni će se razviti u prvorazredne glumce.

Ali cilj mog članka nije da donosi kritički prikaz same pretstave. Ukoliko su ova i ovakva letimična zapašamja kvalitete jednog »revolucionarnog zahvata u djelo«, onda sam se ja

. % tim složio s redateljom u decembru

2 god. Nisam mogao ni slutiti da »revolucionarnost« ići/ tako daTeko, | Karakteristično je, a služi i za orijentaciju u diskusiji, da je od mene, traženo da: promijenim naslov »Povlačenje« u »Crna legija« iz posve komjumkturnih »filmskih« motiva, što 'sam, razumije se, odbio. Ali onda se više nije konzultiralo sa mnom i bez moje dozvole izvršena je samovolja. »Povlačenje« je od četiri čina pretvomemo u dramu od tri čina, preko dvadeset i pet prizora je brisano ili skraćeno (osakaćeno!). Sasvim su izbačene dvije uloge (Kata, majka Matetine i vlade Bilić, sjemeništarac). Izbačene šu i uloge trojice domobrana. Naravno da je to štetilo u velikoj mjeri djelu. »Povlačenje« je drama sređine i karaktera u njoj; ona nema jednu glavnu radnju; ona nema ni Osmovne jedinstvene fabule. Nije to samo povlačenje neprijateljske vojske, nego je to povlačenje — i to je ono glavno — samostanskih kreatura U »odmaranje za još veću aktivnost« u poslijeratnim vremenima. Ideja je manje na onome što se događa, više na

onome što će ——_.A.r[I er

se dogoditi poslije po-

vlačenja; kako ljudi promatraju šamostan i ua kakvoj impresiji on ostaje u njihovoi svijesti i poslije ratnog vihora. Zbog toga su potrebna lica kao što je Kata, : druga. Bernardo kaže: ...»zatvoren u svojoj južnoj sobi možda ću moći da se odmorim i spremim materija! za...« (Ovo je brisano!) Nazovi-r»dakcija jc cvo smatrala beznačajnim ili sekunđarnim, jer je Ostavila sve prizore, koji ističu blijedo ocrtanu fabulu bijega Srećka Novaka. Da sam ja to smatrao glavnim, napisao bih sigurno dramu, u kojoj bih mnogo bolje iskoristio kriminalni zaplet. Glavna tri lika fratara (samostanski kolektiv) treba da bude u centru pažnje i njihov ufijecaj se odražava na e•evim ostalim likovima, refleks njihov je i na Vladi Biliću (brisana uloga!) mladom sjemeništarcu, koji je izgubio osjećaj za pomajkom i koji je hladan, beščuvstven 1 »urvišen« kao i Leonardđe čiji je đak; u njihovoj sjeni živi i nedužna seljanka Kata, majka gsamostanskog sluge Matetine, čiju primitivnost koriste i koju uprežu u kola izdaje (i ova je uloga brisana). Brisani su najvažniji momenti kad Bemmardo razgovara s Dujkom, stvarajući farizejskom pretvornošu i »velikođušnošću« pozicije među poštenim svijetom za svoj ostanak un varoši. Brisana je karakterizacija Bernarda: »A OVOg Ću OĆOriti (kana~inca); užarim iglu, očice mu propište kao kapljice vode na žaru i kasnije propjeva«. Brisan je prizor s domobranima; prizor najživljieg dijaloga između Rika i Vincenca u prvom činu: čitav posljednji prizor Ss Rikom u četvrtom činu (kad on govori da su odvedene u logor njegova sestra i unuka — kćer Bernardova — a Vincenco, koji ih je unio u spisak osuđenih, žalosti se i tobože tuguje, brisan je u frećem činu prizor između Dujke i Slijepca bez kojeg se ne može znati njihov odnos (>»Ne muči se, vjeruj mi, ovo je tvoje vrijeme Dujka«) itd., itd. Nadopisan je.i kraj drame s nekom molitvom drugih svećenika! Koje li zamisli?! Zar prerađivač doista misli da su oni u tom času molili?! .

U svemu tome se ođmoglo piscu, odmoglo publici. Na primjer, pisac priznaje, da je jedan od slabijih likova u drami Mira, ali ovako iznesena, ona uopće nije objašnjena. U tekstu ima dijaloga, bar informativnog, koji ie daleko bolje objašnjava.

U razgovoru su neki drugovi iz ĐBeograđskog dramskog. pozorišta argumentirali to brisanje slabijom glumačkom igrom u dotičnim prizorima. To je argumenat, kojim bi svaku kazališnu pretstavu gledali u fragmentima glume najboljih. Neka publika i kritika zapišu i ocijene »Ššto i koliko od toga (sviđanja i nesviđanja) iđe na račun pjesnikov, a šta na račun glumčev« (Lessing).

Koliko su naivne prirođe primjedbe i želje za brisanjem već đatog teksta, svjedoči i slijeđeća opaska: da bi trebalo brisati i riječi Slijepca: »Srećko je umaknuo« — zbog konspi• racije (!!!). Zbogom kazališna umjetnosti, ako od tebe tražimo vulgarnu prozaičnu logiku i ako svedemo riječi i njihovo značenje (djelovanje) na efemerna traženja, sviđanja ili nesviđanja prema opsegu svoje vlastite psihologije i invencije. )

Kvantitativno izraženo računam, da je bez moje privole brisano preko 25% teksta, a djelo u zagrebačkoj izvedbi (kompletno) traje samo dva i po sata 8 pauzama.

Neka javnost i kritika presudi, a ja kao autor imam prava od Beogradskog dramskog pozorišta da tražim:

Unijeti sve uloge i sva brisana mjesta u interesu drame i u interesu beogradske publike, koja 5 velikim zanimanjem sluša i gleda vizuelnointeresaninu glumački dobro izvede-

nu pretstavu. , Mirko BOŽIĆ

\

O jednoj pretstavi „Prodane ncvjeste” u Beogradskoj operi

Običaj je kod nas da se u štampi registruju i ocjenjuju samo premijere ili obnoviiene pretstave premijerskog karaktera. Opernim pretstavama u toku sezone, pa ni onima kod kojih se javljaju neke veće izmjene, ne posvećuje se ta pažnja. Ako pog:edamo sam karakter rađa opernog pozorišta koje zahtijeva stalni određeni — odnosno najviši napor i napor snaga za svaku opernu pretstavu, dolazimo do zaključka da takva praksa u ocjenjivanju nije pravilna. Konačno: sliku umjet-" ničkog nivoa opernog teatra potpunije daje prelstava iz sredine sezone, nego premijera koja je s jedne strane sva u znaku težnje za što reprezentativnijim | umjetničkim dometom, s druge strane u znaku izvjesne umjetničke nervoze koja može biti i na štetu kvaliteta. ii

Neopazice je prošlo nekoliko preftstava Smetanine »Prodane nevjeste« (koncem januara i u februaru) sa novom režijom (Mladen Sab:jić) i koreografijom (Ani Rađošević) kao i sa nekim novim pjevačkim partijama. Prema umjeiničkom rezultatu koji pokazuje ova pretstava mislim da je potrebno da se o njoj zna nešto više.

Specijalno kad je u pitanju »Prodana nevjesta« Treba na jednu stvar pripaziti: ta opera spada među ona operska djela za koja se često misli da u pogledu režije nema ništa više da se kaže. Međutim mladi režiser Mlađen Sabrijić uspio je da nepretenciozno i sa skromnim sredstvima (a u okviru stare inscenacije) osvježi čitavu scenu. dobro zamišljenim i logično postavljenim akcijama, koje nalaze svoje puno opravdanje u Smetaninoj partituri. Tu je M. Sabljić pokazao inventivnost i duhovitost.

Spomenut ću samo dva momenta koji to dokazuju. Režiser je u radnju prvog čina »utkao« scene seoske svadbe koja je u nekoliko mahova nagovještena na sceni. S tim je povezao i oživljavanje scene za vrijeme nastup= nog hora koja je obično statična.

Režiser sa nastupom hora dovodi na scenu mladence (a budući da su to solisti baleta iz prvog čina, ovo ne ostaje usamljena epizoda, nego zajedno sa baletskim finalom režijski natkriljuje čitav čin), a u srednjem dijelu horskog stava, koji i u muzici i u tekstu donosi »zatamnjenje« — potsjećanje na prolaznost mladosti i na ne mnogo idilični kasnije bračni život režiser dovodi na scenu poštariji bračni par koji u svađi prinazi krčmarskim stolovima. S tim epizodama je ujedno i hor prinuđen na logičnu scensku akciju. Bilo je još više ili manje uspje-

'lih detalja u drugom i trećem činu, ali

na sceni u početku trećeg čina moram da se zaustavim.

Marionete, ginjoli i još nehi problemi

m ada sam jednom iza scene 'posma-– K wao pretstavu marionmetskog pozorišta, pao mi je u oči jedan naizgled nevažan detalj. Manipulant je naglo podigao svoju lutku, pošto ju je izveo sa pozomice, i ostavio je da visi u zraku skoro čitavih pet minuta, čekajući, zagledan u ostale lutke na bini, svoi šlagvort. Tada je ponovo spustio lutku, doterao kontrcinik s koncima i mirno, bež uzbuđenja uveo je na pozornicu....

Da li je taj manipulant vršcima prstiju dod.rivao preko konaca njenu, glavu, ruke, noge, da li je osećao sebe kako se sav smanjio do njenih razmera i uvukao u n,\Ju, kako se spustio sa SVOE mosta dole na binu, obučen u pozorišni kostim, zasenjen zracima reflektora i rampe i izložen očima, radoznalim očima dečje publike? Da je to osećao on'bi svoju lutku i iza scene ostavio na podu, tretirao je kao živo biće, zamišljao sebe u njoj, vodio ie iza kulisa, baš kao što bi i on sam to radio da je glunfac, i dozvolio bi joj da ima malu tremu pred sledeći izlazak na scenu, On bi, još više, od svega toga, od igranja pred samim sobom i za samog sebe osećao Veliko zadovoljstvo, uživanje, pa i neophodnu potrebu za ovakvim iživljavanjem. Pravi umetnik-manipulant bio bi u tome neumoran. On bi još nekih desetak minuta posle pretstave živeo 5a lutkom i kroz nju. Improvizirao bi možda sa svojim kolegama i neku diskusiju lutaka o pretstavi, pokušavajući da kroz lutku oživi sebe, dajući joj svo! temperament, gestikulaciju, rečnik. U ovom samozadovoljstvu manipulanta, ako bi u tome uspeo, u toj igri igre radi, iza scene i bez publike, metnost mar:onetskog pozorišta.

A, ubeđen sam da fo naš manipulan! nije osećao, kao ni većina manipulanata beogradskog marionetskog pozorišta, jer se njegova lutka, kao i ostale lutke tako nesrećno batrgala na sceni, lebdela po nekoliko santimetara iznad poda, a pravila

~ stičnost,

i počinie čarolika u-

Odgovorni uredu,k; Jovam Popović,

korake kao da dodiruje pod. Matrionete, iako već dve godine govore 5a svoje scene na Topličinom vencu (bivši »Palas«) još nisu dovoljno prohodale. Njihova elagipkost, skokovi, čučanij, okreti, trčanje i druge osnovne scenske radnje {dakle najelementarnija tehnika animiranja lutke), nisu odmakli od početničkog stadijuma; ne Zato što ansambl . marionetskog pozorišta za dve godine nije mogao da savlada manipulantsku veštinu. Uzrok tome je nestabilnost ove umetničke Wuće, koja poput prolaznog hotela prima i otprema goste. Nemaran odnos prema pozorištu lutaka NR Srbije (tako se ZVanično zove mamonetsko pozorište) tesne, nehigijenske i malobrojne prostorije, učini. su svoje — ali i nestručnost manipulanata, takođe. |

Pa ipak, manipulantima ostaje jedno, ako žele da sa više* uspeha koračaju napred, da jednog dana marionetsko pozorište ne bude samo za decu već i za odrasle i da se u njemn izvode ozbiljne drame i baleti, kao što je to slučaj u drugim zemliama: da „hvate da je manipulant isto toliko aktivan učesnik na. sceni, koliko i pozorišni glumac: da je manipulant stvaralac dramatičnih scena, aktivan učesnik U igri lutaka — taj koji igra, glumac.

Dve premijere marionetskog pozorišta u ovoj sezoni pokazale su vidni napredak jeđino u scemskoj opremi. Prva premijera »Cvet života i žabica devojka odlikovala se odličnim kostimima N. Jeličića, koji su po kroju, stilu i boji do le mere dobro diferencirali ličnosti iz priče Mana Mikuličića, po kojoi je komad rađen, da je govorni tekst bio samo dopuna karakternih. regionalnih i klasnih osobina, likova. Jeli. čičevi kostimi služe za primer kako u lutkarskom pozorištu treba prilaziti scenskol opremi — pionalaziti odnos dramskog tek-

7

ooyyyyyVVVVVVVVVVVVVVVVVVVVVVVTVVVVY

Beograd Francuska broj + — Stam P

Razmjerno dosta dugi uvod pred Vašekovim monologom u kome on iskazuje strah pred Marženkom (koja mu »otrov sprema«) Mladen Sabljić je koristio da u Marženkinu kuću uvede — uz odgovarajuću grumu Vašeka. njegove roditelje i Kecala, nakon čega se Vašek kradom izvlači iz kuće i pjeva svoj monolog.

Ani Radošević u koreografiji »polke« u prvom činu koristi i elemente svadbene igre što odgovara čitavoj koncepciji režije. i

No osobito živopisho ·'i duhovito Ani Radošević postavlja scenu dolaska cirkusa | cirkuske pretstave. Iako se možda na prvi pogled čini da oprema i igra cirkusa nadilazi ono što bi trebao da dade jedan mali provinciski cirkus (i ono što daje Smetanina muzika kod samog ulaska komedijaša) ova koncepcija Ani Radđošević potpuno odgovara jizražajnom bogatstvu i formalnoj žaokruženosti Smetanine SOME u sceni igre cirkuskog ansam-

la.

Osim toga vrlo su lijepo izbalansirani elementi baleta i klaunske komike i čitava produkcija cirkusanata, čini lijepu cjelinu koja neobično osvježavajući i zabavno djeluje.

U Ovim pretstavama solisti su dali “Jijepe kvalitete. Anita Mezetova je kulturno i profinjeno, a neposredno, dala lik Marženke: Drago Čuden (kao gost) u ulozi Jenjika, osim lijepim g:asovnim materijalom i muzikalnošću, odlično je djelovao i kao pojava. ŽaTko Cvejić glasovno i glumački vrlo dobro daje Kecala čija uloga dozVoljava u okviru komike i izvjesnu groteksu. Mladi tenor Čeđa Žarković nastupio je u ulozi Vašeka (prvi put u ulozi ovolikog obima); on je zadovoljio glasovno, muzikalno i grumački (premda bi u ovom poslednjem morao pripaziti malo više na uravnoteženost pokreta na sceni i mimike). Moram naglasiti pozitivnost Moncepcije Vašekovog lika kakva je data u ovim pretstavama „gdje je Vašek prikazam kao ljepuškasti i simpatični mlađić pom8To priglup, a ne kao karikatura kako ga se često donosilo u našim operskim pozorištima. U ostalim ulogama Dragomir Nikolić (Krušina), Ljubica Ljubičić (Ludmila), Miroslav Čangalović (Miha), Evgenija Pinterović (Hata), zatim Sofija Stanković (Esmeralda), — osjetio se stuđiozan rad i međusobna usklađenost. .

Horski bailetski ansambl i orkestar bili su općenito dobri (hor je u glumi negdje bio premalo snalažljiv naDr. u drugom činu). Muzičkom stranom ipretstave sigurno je rukovodio Oskar Danon. Nikola HERCIGONJA

7 77

4! A 7:40

AMnegdote a našim k

njižeVHi

iMia

Matoš časti

Kao što je poznato Anton Gustav Matoš (1813—1914) bavio se u dva maha u Beoiradu. Kao dak neke veterinarske škole u Beču, nemajući mature, bio je prema tadašnjim austrougarskim vojnim propisima uzet u vojsku kao Običan redov, ali nije mogao trpeli kasarnsku stegu, prebegao Je u Beograd. Zatim je posle nekog vremena otišao u Pariz, a iz Pariza se opet vratio u Beosrrad, dok najzad nije amnestiran kao vojni begunac god. 1908, te se mogao vratiti u Zagreb.

Matoš je najlepše godine sVoga života proveo u Beogradu. . Živeći u tadašnioj prilično živoi književnoj atmosferi svoga veka kad su radili Sremac, Nušić, Glišić, Bora Stanković,“ Veselinović, Domanović, braća Ilići ı drugi, — atmosferi punoj duha, drugarstva i intenzivnog književnog stvaranja, — Matoš je i sam doprinosio svojim temperamentom i originainošću toj atmosferi. U boemskoj kavani »Dardanelia (koja je bila blizu Pozorišta, na mestu gde je sad Investiciona banka), u domu Jovana Jlića i njegovih sinoya; u redakcijama »Samouprave« i drugih listova u kojima je pisao književne feljtone: u O zorištu, gde je bio svirač u orkestru, Matoš se družio s piscima, novinarima, glumcima, muzičarima, likovnim umetnicima i svuda bio rado dočekivan. Koliko god oštar i zajedljiv na peru, on Je u \ičnom saobraćaju bio dobroćuđan i druželjubiv. Tada se u Beograđu bavio jedan slovenački novinar, Milan Plut, neka vista emiwvanta kao i Matoš. Plut je bio još siromašniji nego Matoš. Doix se Matoš nekako provlačio. zaradom od orkestra i od saradnje po hrvatskim | srpskim listovima, Plut ie sa svojim skromnim sposobnostima živeo kao ptica na grani mehjajući ređakcije i »pumpaiuči« koga stigne.

Između Matoša i Pluta postojala je stalno neka čegrst. Plut je bio široki Jugosloven, u koga je jugoslovenstvo bilo iznad slovenačkih, hrvatskih, srpskih interesa, a Matoš je opet, ne poričući jugoslovVensku ideju, mnogo držao i do svoga hrvatstva. Bilo je, sem toga, i nekih ličnih protivnosti, pojačanih još i time što Je Plut bio malo smešan i smeten čovek, pa je već svojom pojavom i ponašanjem izazivao Matoša da ga ne ostavlia na miru ni u ličnim susretima ni u štampi. +

Matoš je nekoliko puta u svojim feljtonima potkačio Pluta, obično uzgređ, s nekoliko rečenica, što je Pluta uvek vrlo uzbuđivalo 1 ljutilo.

- Jednom tako, posle nekoga Matoševa ispada protiv njega ulazi Plut u kavanu 1 čim je soazio Matoša prilazi njegovom stolu i počinje da se svađa u nekom

čeraj, kad ti, čovek nudi. štampano je, čera]j.

opsova nešto če m

žeš da se predomisliš, talno para nemam!

nemaš, — veli Matoš pa ga večeru i

račun.

pre jela rakiju, za vreme jela vino, jela kavu, pa opet Vino, Matoš prođera:

“pa se obraća Plutu: dalje đa konsomiraš.

trajati će duže... Dakle, i kusur, ali to ćeš dobiti

smirio i tek đa očuva formu. tošu »boga krobotskog«. štva »boga ajdučkog«, »mater užičanersku« i ostale izraze

što je bez pare i džepu i bez izgleda da Će večerati. a — mi, šuft jedan, — Viče Plut na Matoša. Matoš se smeje. pušta Pluta da govori, zove kelnera i pita ga: — Šta ima za pojesti? Kelner ređa:

slovenačko-srpskom narečju utoliko |

— Ćulbastija... Pasulj sa šniclom... Pasulj sa pastrmom... Sarma»... Sočivo sa kobasicama. s

— veli Matoš, — pa 5e obrati Plutu. — Slušaj, Plut! Ja sam primio za onaj feliton 26 kruna i po, od čega na tebe otpada osamdeset filira koliko zauzima ulonom članku tvoja veličina. Ali to tvoju sgradnju ja ti ne plaćam u gotovom, nego u naturi. Jedi, dakle, 1 ti, što ti duša ište!

Plut indignirano odbija i dalje grdi, ali

— PB, daj sočivo,

se društvo smeje i interveniše:

— Nemoj da si lud, čoveče! Sedi pa VeSto je štampano, uništiti ne možeš, pa bar ve-

premišlja se, pa odjednom čisto srpski, zgrabi stolicu, sede za sto malo podalje od Matoša i re-

Plut zastaje,

u: li ti da poručuješ, jer kakav si, moa ja, znaš, momen~

„ u to sam siguran da momentaino poručuje i za njepiće, a uvek pita kelnera kako

pošto je i zatim sabira Plutov

što donese

1 piju, posle dok se odjednom

Večeraju oni tako sve po ređu,

— alt! — i zgrabi Plutu čašu iz ruke.

— Šta je, šta ti je? — začudi se društvo. — Prekoračio je budžet, — ikkaže Matoš, — Pluf. ako Hoćeš i fo možeš samo pod nagođdbom da dopustiš da te zvrcnem i

idući put.

I uz gromoglasni smeh celoga društva,

Plut psuje, ali daje Matošu dopuštenje đa ga i iđući put napadne.

Najzad, kad je platio svoj 'i Plutov ra-

čun, Matoš kaže Plutu:

— TIdući put moj juriš na tvoju veličinu imaš da dobiješ kad stvar iziđe. i žeđ, pa se pominje Maa ostalima iz dru-

Ali Plut je već utolio glad

iz svoga repertoara. B. CRNOJNVIĆ

0 STANJU | PROBLEMIMA WANIH AVMTIKVARNICA |

Činjenica je da orijentacija rukovodstva antikvam:ca, kako onih nižih tako i onih viših, o značaju i zadacima antikvarnica u socijalističkom društvu nije pouzdana. Ona je prvenstveno komercijalna, a ne kulturna, Zadaci su antikvarnica, međutim, izrazito kulturnog muačaja: one treba da dobrom organizac:Jom poslovanja vrše redovno snabdijevanje stručnom i drugom kvalitativnom literaturom, javnih biblioteka, naučnih i kulturnih ustanova, škola, preduzeća itd., i to ne samo, kao dosađ, u centrima, nego i onih u unutrašnjosti zemije. Dosad, iz komercijalnih razloga, one su često puta, prodavale dragocjene knjige prvom kupcu koji se javio, ako se za te Knjige nis javili kao kupoel biblioteke i ustanove u sjeđištu antikvarnica. Zatim, antikvarnlice treba svoje poslovanje da VOde po principima naučnog antikvarijata tj. da stručno obrađuju i kompletiraju za naše mnogobrojne biblioteke, naučne i kulturne ustanove, kao i za Mhulturme radnike časopise, novine, naučne i beletrističke edicije, raritete, što dosad nije rađila nijedna antikvarnica, osim m•žda antikvarnica u Ljubljani.

Poslovanje državnih antikvarnica u Beogradu i Zagrebu, a u manjoj mjeri i u Sarajevu, pati od birokratskih metoda i od nedovoljno stručnog rukovođenja, Knjige se otkupljuju komisijski i zavode u niz protokola i kartona, što ih, naravno, osjetno poskupljuje i usporava njihovo kretanje do kupaca, a svi ti postupci, stvarno, nemaju nikakvog značaja ni za kontrolu ni za kakav naučno-bibliografski rad, Prodavci moraju dugo da čekaju dok naplate knjige, što u ovoj vrsti trgovine, nikad i nigdje nije bio slučaj. U komisijama se' nalaze ljudi čije je poznavanje knjiga skromno, za koje je, obično, socijalistička literatura i štampa, u prošlosti, nepoznamica, a njihovo stručno, antikvarsko znanje — neznatno. Otuđa dolazi do čudnog šarenila po rafovima antikvatijata: uz petparačku literaturu naći ćete knjige za Jojima vapšju javne biblioteke, naučne ustanove, redakcije itd. Takav sistem poslovanja doveo je do toga da antikvarnice ne savlađuju godišnie možda ni peti dio poslovnog kapaciteta koji su imali privatnici-antikvari. A to zapravo znači da se dobar postotak trgovine sa antikvarmim knjigama vrši mimo, državnih antikvarnica. Privatnici knjige neposredno prodaju, mahom po Veoma visokim cijenama, javnim bibliotekama i drugim ustanovama, natura jući im pri tome i nepotrebne knjige, čime se nesumnjivo nanosi svake godine ogromna kulturna i materijalna šteta našoj zajedmici. Drugim riječima, državne antikvar-– nice nisu još postale regulator na tržištu sa antikvarnom knjigom, one ne izvršavaju svoju kulturnu misij onako kako bi trebalo. U posljednje vrilem bĐirokratizam u antikvarnicama u Beogradu | u Sarajevu uzeo je puni zamah, One mjesecima ne kupuju knjige, na jednodušno čuđenje i negodovanje i prodavaca i kWhupaca, a pogotovu naših kultumih radnika. Izgovori

PLOT O M O U a =

sta prema spolinjem liku. Križekov dekor bio je takode dobar. Živim bojama i elementima fantastike dekor je još više približ:o deci bajku o pastiru koji je pobedio zmaja i grofove — njegove vlasnike, Kitakove lutke podvukle su u fizionomiji glave do karikature osnovne karakterne

crte pojedinih likova. Greška, koja se po- ·

navlja i u drugim pretstavama marionetskog pozorišta, bila je jedino u neproporcionalnosti veličine lutaka. Tako je lutka pastira, na primer, delovala glomazno prema ostali” lutkama.,

od manipulanata isticala se Ljijana Šrempf. Ona je pronašla posebam kolorit za glas svoje lutke — grofa, posebnu akcentuaciju gOVOrnoB teksta, posebno oživljavanje, naročito glave, pa čak i poseban hod lutke — sve to orijentisano na efekat pakosnog i zlobnog. U drugoj premijeri »Ivica i Marica« Lj. Šrempf takođe je vešto mamipulisala: lutkom Veštice.

»Iv'cti i Maricu« dramatizovala je po Grimovoj bajci Marija Kulundžić, kojia je i režirala komad. | pokazala i u prvoj i u drugoj pretstavi dovoljno smisla za mizanscenu, naročito Uuprvoj gde joj ie to omogućavala obimnija 'radnja. Ono što ostaje aktuelno u marionetskom pozorištu i posle druge premijere ieste' dalje tebničkc usavršavanje manipulanata, jer hod i kretanje lutaka nose još uvek sve mane ranijih pretstava.

ı Lutkarsko pozorište tipa Ginjol (Gradsko pozorište lutaka) dalo je u ovoj sezoni samo jednu premijem — Nazorovog »Pionira Gmruju«, dok je u prošloj sezoni dalo Det premijera. Za razliku ed marionetsko# pozorišta, Ginjol-teatr je svakom novom premijerom BSjEŽiO nov uspeh u tehnici animiranja lutke (koja ije doduše mnogo lakša nego kod marionete) u gscenskoj oprem!., režiji i u govoru. Put koji je gradsko pozerište prešlo od Ćopićevih »Udarnika« do Nazrrovog »Pionira Gruje« nije ostavio za sobom samo Veliku galer:iu lutaka u · pororišnoi garderobi. U uvek prepuno] dvorani, pret kojom se skorn za SVe pretstave kao laitmotiv provlači „kartu višex, od prve n posledn'n premijer” oživljenn je mnogo Vikeva.

____-———:

arija „Borba Beograd. Kardeljeva 3M

Smelost ovog pozorišta bila je u tom što je postavilo Pinokija, adaptiranog prema savremenim prilikama, u kome lutke oživljavaju diferencirano i mališane i lutke (pozorište lutaka u pozorištu lutaka) i u kome se dimenzionira džin prema lutkama i dečacima pomoću kombinacije živih glumaca i lutaka. Ili animirati miševe u »Dedi i repi« pored mačka, psa i ostalih životinha, Iako ne u prirodnim proporciijama, Mišić se u svojoj karakternoj boji glasa, koji je visokim sopranskim regi:eom animatora potsećao na cljukanje u svojim plašljivim drhtavim gestama pred mačkom i u hitom kretanju na sceni, spustio pred očima posmatrača do svojih pravih mišjih , srazmera.

Ali u bnogradskom Gimiolu postoji još uvek problem literature. Ma da i marionetsko pozorište pitanje tekstova nije rešilo, ono ipak ima veće mogućnosti da makar kakav dobar dramski materijal scemski obradi. Međutim. za Ginjol-teatr, sudeći po iskustvu sličnih inostranih pozorišta, potreban je specifičan dramski materijal. U Prancuskoji je ovaj dečji teatr od svog osnivanja dobio naročitu fizlonomiju. Tradicionalni lionski tkački radmik Ginjol, ne veći od %0 santimetara, već više od ?200 godina bori se na francuskim pozornicama lutaka (kojih je đanas preko h'ljađu) protiv policije. Narodni duh oličen ı niemlı dobio je svojstvo nepobeđivosti, 'Tai prkosni Ginlol, kroz koga se nmarođ ruga, napađa i upomo bori za svoje prnvo, U SVOjoi plavoi rađničkoj bluzi, sa štapom pod miškom. plave kose sa uzdignutim kađnoctom i belom šiljastom Rkapicom, sa simpatičnim prćastim nosićem, postao je heroj u nizu komada koji su pisani za njega.

Zajedno sa svojim priglupim drugom Nja- 3

fronom i ženom mu Madđlom. Ginjol već dva veka kroz smeh i zabavu vaspitava francuske mališane.

Wwmetnički savet pri Gradskom pozorištu Witaka možđa bi uz saradniu naših knilževnika mogao da nađe Jličmost koja bi najviše odgovarala naš'm prilikama i hkoia bi se stalno pcjavliivala mn sceni beograđ«kop Ginmjola, Ovakve Rkontinnirane pret«tave više l| zainteresovale naše najmlađe, iet bi svaka premilera đomnsila nove do»ivliale već poznatih i omiljemih likova. Dušan DRAGOVIĆ

su naoko upravdani: »Banka nam je skxesala kaseni plan, a zatim, znate, mi smo trgovačko preduzeće pa treba đa najprije rasprodamo ovo što imamo na skladištu«... Ustvari, za Ovo, kao i za niz drugih nedostataka o kojima je ovdje bila reč, krivicu snose direkcije koje upravljaju antikvarnicama, a koje nisu poklanjale nikakvu pažnju rađu i problemima antikvar-– nica, nego su prepustile da njihovu kulturnu i komercijalnu politiku vode ljudi iz administraciie. A to što se dopustilo da antikvarni*e dođu u ćorsokak, — nije samo \ulturno i komercilalno pitanje. Mnogi se s pravom pitaju zašto da uslijed nečijeg nehata i javašluka naši trudbenici i građani stiču pogrešan utisak da nemamo razumijevanja za ovu vrstu trgovine.

Osnovni problem naših državnih antikvar– nica, a to se može reći i za antikvarnice »Nopoka«, sastoji se u tome da se iz njihovog poslovanja i rukovođenja što prije otetrane birokratska shvatanja i postupci, Potrebno je u dogledno vrijeme sazvati radno savjetovanje svih zainteresovanih rukovodđilaca i stručnjaka za antikvarsko poslovanje, na kome bi se pretresli i razradili aktuelni problemi i pitanja naših antikvarmica, pitanje kadrova, pitanie donošenja jedinstvene i obavezne uredbe o poslovanju antikvarnica, o cijenama, kupovini i prodaji antikvarnih knjiga za cijelu zemlju; problem organizacije stručnog poslovanja; pitanje organizovanja sistematskog snabdijevanja knjigama biblioteka i ustanova !ı unutrašnjosti; pitanje koordinzcije između antikvarnica, koja uopšte ne postoji i sl,

I još nešto što je veoma značajno za rješavanje svega toga. Direkcije izdavačkih preduzeća pod čijim se operativnim rukovodstvom nalaze antikvarnice, morale bi se intenzivnije pozabaviti stanjem, radđom i zadacima antikvarnica. Njihov dosadašnji odncs prema antikvarnicama bio je maćuhinski. Rađeći na problemima izdavačke dielatnosti ili na zađacima svojih brojnih prođavnica novih knjiga i školskog i kancelarijskog pribora, one su antikvarnice Veoma zapustile tretirajući ih kao balast preduzeća. Antfkvarnice su, freba priznati, i u prošlosti mnogo doprinijele bogaćenju naših javnih biblioteka i naučnih ustanova, biblioteka maših kulturnih radnika, i svakog ljubitelja knjige. Zašto da to ne buđu i damas. Rizo RAMIČ

BIBLIOGRAFIJA

Bri Koš: Zapisi o mladim ljudima, hronike. Izdanje »Prosvete« Beograd 1950, ćirilicom, str. 163, cena 42 din.

Ivo Ćipiko: Pauci, pripovijetke. Izdamje Srpskog kulturno-prosvetnog društva »Prosvjeta«, Zagreb 1951, ćirilicom, str, 271 cena, 55 din. i

Dinko Šimunović: Porođica Vinčić, Izdanix Srpskog kulturno-prosvjetnog d štva »Prosvjeta«, Zagreb 1951, ćirilicom, str. 257, cena 57 din.

Josip Kozarac: Među svijetom i tminom, pripovjetka. Izdamje »Novog pokoljemja«, CRESD 1950, latinicom, str, 167, cijena 29

n.

UREDNICI Dušan Kostić, Tanasije Mladeno=

vić, Jovan Popović

aio

Broj čekovnog računa 102–9032020 Pošt. fah ređakci]e 617 Poštanski fah administracije 69

Rukopisi se ne vri