Književne novine

SMRT FASŠIZMO = STOBODA NARODU

GODINA IV BROJ 10

Uredništvo: Francuska 7. teL 28-008 Admin!stracija:

Kovedeljeva 31, tel 94·001

0 ULOZI WAŠE UTERATURE IZMEDJU DUN SVETNKA BATA

vreme kađa se održavaju kongresi Saveza boraca i kada se — ulazi u jubilarnu desetogodišnjicu Narodnooslobodilačkog rata, mislim da bi bilo potrebno đa se u listovima, naročito omladinskim, govori O ulozi naše literature između dva svetska rata, kao i za vreme Narodnooslobodilačke borbe, u izgrađivanju revolucionarne svesti boraca za socijalizam, O ulozi naše literature u Narodnooslobodilačkom ratu pisalo se po oslobođenju, istina fragmentamo, dok je bilo malo reči o ulozi naše literature u eposi između dva avetska rata.

Literatura između dva svetska rata.

primila je ra sebe veliki deo zadđataka političko-iđeološkog vaspitanja narodnih masa, dala veliki udeo u borbi radničke klase. Reč je o onoj literaturi u kojoj su pisci svojim delima odražavali progresivne smernice narođa, zauzeli borbeni stav protiv terora monarhističkih „ppetokolonaških režima, manifestovali odđanu. ljubav prema šlobođi naroda i privrženost borbi proletarijata kojom je rukovodila Komunistička partija. Oko jezigra ove literature, koja se naoružavala naukom marksizma-lenjinizma, okunpili su se svi pošteni đemokratski pisci koji su gajili istinsko rodoljublje i koji su osećali ugroženi položaj kulture od opasnosti fašističke majezde, svesni da 'e časno mesto pisca bilo u borbi vođenoj za demoMkratske slobođe.

Stvaralaštvo naprednog pisca bilo je inspirisano borbenim raspoloženjima narodnih masa. Bilo je momemata kađa je teror monarho-fašističkih režima dostizao kulminaciju u ugušivanju progresivne misli, kada je izgledalo da mračnjačke sile likuju u uslovima bezbednosti koje su za se nasiljem stvorile, pa se i u takvim uslovima stvorio front napredne literafure, katkad i kao prethodnica u velikim akcijama koje je Partija predu| wimala u demaskiranja politi cionarnih režima, u pokretanju masa na otpor. Napredna literatura je umela govoriti i Ezopovim jezikom kada je trebalo probiti obruč cenzure, policiskih i sudskih zabrana revolucionarne štampe, a narodne mase znale su da protumače takav jezik, da razumeju potsmisao {ieksta i da u njemu sagleđaju njegovu pravu revolucionarnu sadržinu. Lik naprednog pisca u očima potlačenih radnih masa, u očima borbenog proletiarijata bio je moralno svetao, lik koji je zračio hrabrim slobodoumljem, duhom nepomirljivosti sa ropstvom, lik zaslužan najlepših slobodarskih tradicija naroda. Kada je Partija organizovala široke akcije u kulturnoj oblasti brotiv petokolonaške politike monarhofašističkih režima napredni pisci su pojedinačno ili u ekipama obilazili „razna mesta maše zemlje, istupali na književnim „večerima i predavanjima, a svako njihovo istupanje duboko se utislo u svest masa, željnih istinske, pravedne, slobodne reči, svako njihovo takvo istupanje dalo je razmaha borbenom raspoloženju masa. Ovakvo njihovo istupanje bilo je praznik za mase koje su bile pune eksploziva gneva protiv ropstva, koje su u naprednim piscima videle vesnike revolucionarne bure koja će odđagnat' ubilačka .mračnjaštva i ropska poni. nja. Mase su danima živele od revolucionarnog đaha takvih literarnih poseta, kao da su bile ' ozarene najlepšim nadama budućnosti. Nezaboravne su one literarne večeri u Fizičkoj sali Beogradskog univerziteta koje su, na domaku Glavnjače, izvanredno sugestivno delovale na mobilizaciju borbenog duha studenftske omladine, davali joj veliki moralni potsticaj za njeno obračunavanje sa izdajnicima naroda, za njene · pripreme đa u Narodnooslobodilačkom ratu pokaže primer . najuzvišenijeg patriotizma i herojstva, najodanije ljubavi prema đomovini i njenoj nezavisnosti, Napredni pisac borio se žilavo protiv svakog pokušaja postavljanja bilo kakvih reakcionarnih pozicija u našem kulturnom životu, otvorenih ili Fkamufliranih. Njegov hrabar, karakteran, slobodars!:i stav u javnosti Omemogućavao je đa ovakvi pokušaji imaju bilo kakav uticaj ma omlađinu ili inače na mase. On je frazerske istupe »gvozdene garde« ili sličnih fašističkih organizacija izložio ruglu smeha. i satirao ih je pre nego što su i mogle pustiti koren u našu sređinu. Antikomunistički bilteni, koji su na policiske table svakog 8sVOgB novog primerka ispisivali sa divljom mržnjom imena naprednih pisaca, sveđoče i o besu nemoći policije đa uguši stvaralaštvo naprednog pisca i da preseče njegove veze s narođom. Streljanje Otokara Keršovanija i drugih naprednih pisaca, odmah u početku okupacije u Zagreku, rečito govori o izlivu makupljene varvarske mržnje kapitalističke reakcije na naprednu literaturu, i o osvetničkoj odmazđi pefokolonaša za stav napredne literatuTp protiv njihove izdajničke politike.

Između dva svefska rata skoncen-

trisan je najveći interes progresivne

Velibor Ghlgortć

čitalačke publike Ta one literarne radove koji su l:ritički odražavali raspadanje buržgaskog društva, surovi grabež materijalnih bogatstava na brodu koji tone, izobličeni lik kapitalista koji u svoju imovinu ubrajaju i ljudske duše i ljudske karaktere i

na one literarne rađove koji su sadr-.

žavali revolt, borbeni protest, pobunu proletarijata protiv ropstva i eksploatacije. Zabranjena zbirka pesama, posvećena borcima protiv fašizma u građanskom rafu Španije imala je đubokog odjeka u demokratskim redovima koji su se dizali protiv policiskog terora u Jugoslaviji. Univerzitetska, srednjoškolska, radnička omladina znala je takve pesme naizust.

Nisu bili samo članci na udarcu cenzure. Poezija i proza bile su proskribovane samo ako su vlasti uočile iole slobodniji duh u njihovom tekstu, ili ako se potpis pisca nalazio u evidenciji policije. Bilo je momenata kada su se tekstovi časopisa morali nositi radi dozvole štampe direkino u policiju gde su ih cenzurjsali policiski pisari, analfabeti u literaturi. Sa primitivnom grubošću otsecali su ona mesta, koja su im zbog naučne terminologij. bila nepristupačna, ili su bila stilski zagonetna, unakazujući tako i one literarne tekstove koji nisu imali direkine političke sadržine. ·Zlo su prolazili tekstovi i onih pisaca koje su politički cenzori odoka ocenili kao »levičare« i »antidržavne«. Na stranu 1 to što je napredni pisac vrlo često bio prinuđen da svoju reč lišava konkretnosti, da je umetnički osiromašava da bi prošla ispod noža koji je katkađ, bio u grubim mesarskim, a katkad u vrlo vimim, prepredenim rukama. U ovakvim uslovima i u vremenu kadz su se krupni događaji razvijali vratolomnom brzinom, a napredni pisac je živeo u njima in-

moglo biti strpljivije i brižljivije literarne obrađe u stvaralačkom radu. Pa ipak i u ovakvim uslovima pisanja pod neprijateljskim okom, u ovakvim uslovima hajke cenzure koja je imala za zadatak da nemilice uništava šlobodoumni duh, duh progresa i umetnost s njim (monarho-fašistički režimi su u umetnosti gledali neprijatelja »reda, rada i zalconitosti« i države), stvarala su se i dela koja će u istoriji literature imati trajnu vrednost.

Borba sa reakcionarnom buržoaskom inteligencijom koja se bila izveštila u propagandnim mahinacijama, borba sa pretstavnicima dekadentne literature, koji su se iživljavali u anarho-individualističkom Tfretiranju književnosti, zahtevala je sigurno idejno oru” je.„ Partija je intenzivno radila na marksističko-lenjinističkom vaspitahju partiskih kađrova. Oni napred ni pisci koji su delovali partiski u oblasti kulturnog života, sticali su teoriska i politička znanja, osposobljavali su se a ideološki deluju, putem literature, na svest masa. U redakcijama naprednih listova, koji su se osnivali inicijativom i brigom Partije, vodile su s vrlo žive principijelne diskusije po svim literarnim pitanjima i problemima. Stvoreni su bili potpuno đemokratski uslovi za vođenje ovakvih diskusija. Ako je bilo razmimoilaženja po literarno-estetskim pitanjima, ostavljene su mogućnosti da se ona separatno objave, da se mišljenja sukobe i pred javnošću. Jaka principijelnost naprednih pisaca, u diskusijama literarnih i naučnih problema dostigla je pređ rat zavidnu visinu i davala je naprednoj literaturi sa svoje strane ugled i autoritet u narbdđnim masama. Velika zasluga napredne litemafure leži i u tome da je ona razkudila interes narodnih masa za književnošću i kulturnim živofom, porliszla njihov značaj koji je dotle bio kompromitovan »xevolucionarnošću« raznih d·kadentnih, buržoaskih književnih pokreta.

Narodni front je u danima preteće najezde fašizma oktpio sve poštene demokratske naučne i literarne stvaraoce i radnike u borbu protiv kapitalističke izdaje. Svi oni koji su u svojim delima i u svojim javnim istupima izražavali iskreni patriotizam, iskrenu ljubav prema domovini, koji su bili verni slobodarskim th}radicijama i verni privrženici kulture, odazvali su e akciji Komunističke partije u okupljanju progresivnih demokratskih snaga u impozantnu protestnu manifesfaciju 'protiv fašizma i protiv uvlačenja naše zemlje u službu fašizma od strane pDprofašističkih režima. Najtalentovaniji i najugledniji demokratski pisci i naučnici dali su podršku akcijama Narodnog fronta. Oni su i u Narođnooslobodilačkom ratu ostali. verni borbi narođa protiv fašističkog okupatora i đomaće izđaje.

Čitalačka publika ulagala je veliku ' veru u reč napređnog pisca, Ona je s toplom radošću pozdravljala svaki u metnički uspeh naprednog pišca kada je ovaj izrazio ono što duboko živi u njoj kao nađa na bolje đane, u bo: lji život, kada joj je otvorio perspektive sudbonosne prekretnice sutrašnji. a IT–o—o—-—I——==—-===———————

ce. Mladi ljudi su strasmo dočekivali svaki literarni podvig naprednog Ppisca. Hrabrost duha, hrabrost slobođo-

umija, n".lazila su toplog odziva u mladim dušama. Napredna literatura, uopšte, a. pojedini literarni rađovi naprednih pisaca napose, upalili su prve vatre, izavvali buđenje revolucionarne svesti, uputile mlađog čoveka u redove borbe prolefarijata.

Rad naprednih pisaca u eposi između dva svetska rata spada u najsvetlije strane istorije naše literature O njemu treba pisati, češće govoriti mlađim generacijama. Mlađe generacije treba đa upoznaju kontinuitet velike borbe za nezavisnost naše #zemilje koju je vodila naša Partija i pufem literature. Mlađe generacije treba da se upoznašu još bolje i još bliže sa 'iferaturom koja je stvarana u Narođnooslohodilačkom ratu i koja je afirmisala na revolucionarnom delu, u najtežim vremenima života narođa, onu velikm ljubav prema domovini. njenoj slobodi i nezavisnosti, koju je pokazivala napredna literatura između dva rata. Mlađe generacije našle bi u primerima ove literature još više moralnog idejnog potsticaja za svoju borbu, za svoja zalaganja u ostvarivanju vižih ideala narođa, u ostvarivanju onih zadataka koje su uzeli na sebe u današnjici, koje će uzeti i u sutrašnjici.

ke renk- ·tenziynom. političkoni. borbom, “dje. ni--{}ya

BBOGRAD, UTORAK 6 MARTA, 1951

Drago Dearvais

LIST ZA KNJIŽEVNOST l KULTURU ~

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

idea

_/1; emo uefa...

1

KK 5*o j' lepa istrijanska zemlja i nebo nađ njun!

I kako j srećan čovek va nesreće i žalostan va sreće.

I kako j]j' celi život

jedna vela žalost

i jedna vela radost.

u me stirali z đomi, su misleli će me zdrobit kot da svoju zemlju

se more pozabit.

Kad san domaka bil san po svojen hodil, kađ su me stirali z đomi zemlju san va srce nosil.

A

3 kađ san doma prišal ča san našal?

Stari su se va grobe smirili, ma su se mladi rodili..

Za staremi san žalostan bil na grob njin cvetak položil. A z mlađemi v'oštariju šal

i zakantal:

— Lepa mladost moja, svaki dan na manje

kako ona trava,

ka se leti žanje. ·

u misleli će nas ubit. dušu nan pogubit, ma mi smo živi ustali. Zač kađ smo trpeli

mi smo se smeli,

a kad su nas ubijali mi smo i mrtvi zidali.,

NOVI ASPEKT _„PROSVEĆIVANJA

(Crtež Džumhura) MIŠA PAVIČEVIĆ

zvlačenje iz zaborava FEngelsove

iđeje o asocijaciji neposrednih proizvođača i ostvarivanje u praksi prvih iskustava koje je Pariska komuna počera da primenjuje u proleće 1871 godine, ravno pre osamdeset godina, ne samo što su počeli da menjaju iz osnova društveno-ekonomski položaj radnika pretvarajući ga iz proizvođača u „proizvođača-upravljača privrede, već unose keupne promene u celokupni život i dalji društveni razvitak naše zemlje. S obzirom da je odumiranje "države i njenih funkcija uslovljeno kulturnim nivoom stanovništva, prvi koraci na stvaranju slobodne asocijacije neposrednih · proizvođača une! su krupne promene u mesto i značaj kulturnog rada među radnicima, tako da je pitanje kulturnog nivoa radnika dobilo u novim uslovima sasvim drugi izgled i značaj.

Naravno da u prelaznom periodu ·

uopšte, pa i u administrativnom soOci|| jalizmu, pitanje prosvećivanja radnika i kulburnog rađa među radnicima, ima veliki značaj. Ono je uslovijeno novim društvenim položajem radničke klase kao vladajuće klase novog društva. Međutim, novi način „ovupravljanja — pređavanje preduzeća na upravu rađnicima — postavio je u sasvim novom svetlu pitanje kulturnog nivoa radnika. ·

U eri administrativnog socijalizma

pitanje kuiturnog nivoa često se i ne-.

hotično vezivalo isključivo za povećanje stručne kvalifikacije radnika, za podizanje proizvodnosti rada kao Dposledice bolje tehničke obučenosti proizvođača; kulturni nivo pretstavljan je ponekađ isključivo kao uslov racionalnog rukovanja mašinama, te je i sam rađ na kulturnom podizanju radnika ponekađ motivisan osposobljavanjem radnika za rukovanje savremenom fehnikom. U novim uslovima kulturni nivo radnika postao je jeđan od osnovnih faktora daljeg razvoja no-

vog načina upravlianja i posebno o- .

snovni faktor tempa uvlačenja nepo~-

srednog proizvođača u upravljanje, –

tempa likviđacije privredne funkcije države i odumiranja države uopšte. Stoga je razumljivo što je trudbeničko upravljanje privredom pored ostaiog postavilo na dnevni red i pitanje likvidacije neodgovornog odnosa, zapostavljanja i potcenjivanja kultfturnog rađa među radnicima, postavilo zahtev likvidacije nesistematskog i kampanjskog karaktera te aktivnosti

. u oblasti naše kultume politike.

Činjenice su jasne i one sve govore da je pojačanje kulturnog rada među radnicima, uvođenje izvesnog &istema u tom radu | koordinacija svih zainteresovanih faktora u ovoj oblasti hitan i neodložan zadatak. U tom cilju su i usvojeni okvirni principi i zajedničke forme prosvećivanja radnika za sve republike. Međutim, otađa je prošlo nekoliko meseci a da se u tom pogledu nije mnogo odmaklo. Doduše, većina sindikalnih organizacija je shvatila svu oštrinu i značaj prosvećivanja radnika i njihovog kulturnog razvoja kao osnovnog faktora u osposobljavanju trudbenika za upravijanje privređom, Napori koji se danas čine usmereni su na to da ta svest prožme i ostale sinđikalne organizacije u zemlji, da kulturno-vaspitni rad među radnicima postane i u praksi najvažniji zadatak sindikata. Može se reći da se proces uspešno odvija u tom pravcu. Međutim, ostvarivanje OVOg odgovornog zadatka — prosvećivanja stotina hiljada radnika, koji nisu imali prilike đa prođu kroz škole ili su ih dermično svršili, ne može biti ni u kom slučaju stvar samo i isključivo sindikata, ma.đa je fo, posebno u našim uslovima, osnovna sadržina i glavni zadatak njihovog rađa. Na ovom zadatku moraju se angažovali svi faktori, tj. sve kultume ustanove i organizacije i kulturni radnici koji u bilo kojoj meri učestvuju ili su pozvani da učestvuju u rađu na kulturnom razvoju našeg radnog čoveka, na podizanju kulturnog nivoa našeg stanovništva, Izolacija sindikata na ovom planu, ili prepuštanje isključivo sindikatima ovog obimnog i komplikovanog posla sračunatog ne na gođinu-dve već na duži period, samo bi usporila tempo prosvećivanja radnika a time i prouzrokovala sve one štetne pojave koje su, u ovakvom sistemu upravljanja privredom kao što je naš, uslovljene niskim kulturnim nivoom širokih slojeva radničke kiase. Međutim, ne može se reći da su se i ostali fak-

'ftori, u prvom ređu prosvetni organi

narodne vlasti, u istoj meri uključili u rad na prosvećivanju radnika. U nekim republikama još nisu izrađemi programi za početne i osnovne prosvetne tečajeve, u drugim se nimalo nije proširila mreža škola za opšte obrazovanje radnika, negde se diskutuje đa li sad otvarati tečajeve ii na

oo III: < Iz

di ite JSL SJ NW ja,

jesen iđuće godine, itd. itd. Čimjemica je đa mi, kao što kaže drug Tito, nismo mogli čekati da svaki radnik po-

stane obrazovan pa da počnemo stvarati radničke savete. Ali baš ta činjenica ne dozvoljava nam đa — kađ smo ih već stvorili — odugovlačimo sa kulturnim uzdizanjem radnika «koje je poluga slobodne asocijacije neposređnih proizvođača. Baš ta kultuma zaostaiost naših radnih masa sjli nas da u što kraćem roku likvidiramo protivrečnost između kulturnog nivoa i načima upravljanja, đa u. što· kraćem rOku uskladimo kulturni nivo osnovne mase radnika sa najnaprednijim načinom upravljanja privređom 1 sa tendencijama celokupnog društvenog razvitka Federativme Narodne Republike Jugoslavije. Na to nas sile i praktične pripreme koje su već izvršene u radnim kolektivima i posebne činjemica da je ovih dana posebnim zakonskim propisima «sticanje stručnih zvanja radnika ubuđuće uslovljeno određenim stepenom opšteg obrazovanja +j. određen stepen opšteg obrazovanja postao je uslov za stručno napredovanje radnika. Jednom reči sve činjenice govore da je rešavanje ovog pitanja sazrelo sa svih strana i da svako odgađanje nanosi štetu u raznim pravcima,

Međutim činjenica da se ipak sporo odmiče samo pokazuje da se i u novim uslovima, koji su bitno promeni}li celu situaciju, još gleda starim očima i još meri starim merilima.

A ta merila se moraju što pre promeniti. Mora se više pažnje posvetiti probiemu prosvećivanja i kulturnog rada među radnicima, više snaga i kadrova amgažovati na ovom poslu koji nije više samo elememat naše kulturne politike, već takođe i temelj privrednog razvifka cele zemlje i njenog kretanja napred, mora se opera-– tivnije rešavati pitanje programa i kađrova kao neophodmih uslova za otpočinjanje na celom frontu novog načina prosvećivanja radnika i najzad ostvariti kopcentraciju napora svih faktora koji su pozvani i obavezni bilo kao državni organi i kuiturne organizacije, bilo kao kulturni radmici da učestvuju na ovom prioritemom zadatku naše kulturne politike, Jer, radnici, ulažu napore da savladaju složenu problematiku upravljanja privredom, radnički saveti stiču prva iskustva upravljanja, all zmamja još nedostaje. I treba ga dati što pre, bez birokratskih ođugovlačenja, bez nepotrebnih diskusija.

PRIMERAK 5 dinara

Davedesetogodišnjica Dr. Moat:je Murka

r Matija Murko, profesor slavenskih jezika i literature na Karlovom univerzitetu, pret-

. sednik Svavenskog instituta u Pragu,

naučnik svetskog glasa, proslavlja devedeset gođina svoga života. Dr Mur= ko je sav svoj život posvetio opsežnom naučnom radu, proširio i produbio sve one tradicije nekadašnjeg bečkog slavističkog centra koje, vezane za imena njegovih učitelja Miklošića i Jagića, dopiru čak do Kopitara i dalje do osnivača slavenske filovogije Dobrovskog i Šafarika. Idđući tako po ovom lancu doći ćemo do Kolara, iđeologa slavenske uzajamnosti, čiji je veran sledbenik bio prof. Mun= ko koji je neumorno rađio na njenom ostvarenju. Tako on danas, u svojoj devedesetoj godinj života pretstavlja živi spomenik razvoja i napretka sla= vistike dvaju stoleća. Njegov naučni rad odlikuje se širinom i dubinom, koncepcije i pretstavijanjem novih: osnova, koje osvetljava kroz prizmu celokupnog evropskog kulturnog zbivanja. Ovo se naročito odnosi na njegova dela o literarnoj istoriji slavenm= skih a specijalno južnoslavenskih na= roda. Studđijom o srpskim i hrvatskim narodnim pesmama i obimnom stuđijom o materijalnoj kulturi jugosio= venskih naroda otvara prof. Murko potpuno nove vidike i shvatanja o njihovom kulturnom životu.

Rodio se 10 februara 1861 u Drsteli kao sin sitnog seljaka u skromnoj kući usred Slovenskih Gorica. To je kraj poznat po divnim vinograđima, mekom

melodičnom narečju i ljudima pumim .

humora, Gimnaziju je učio u Ptuju ı Mariboru i izdržavao se, kao većina tadašnjih siromašnih đaka, podučava-– jući druge đake.

Maribor je u to vreme igrao značajnu ulog” u buđenju slovenačkog na roda. Tu je iziazio prvi slovenački list »Slovenski naroda. čeo se zanimati za život slavenskih južnoslavenskih naroda, za razvijanje Kolarove ideje slavenske uzajamnosti., Kao maturant upoznaje se sa Dpozna= tim književnikom i tadašnjim pret=stavnikom Slovenaca u Bečkom parlamentu, Raičem, koji mu pomaže da

“upozna đela Jagića, Miklošića i res

iistička shvatanja o slavenstvu Havličeka Borovskog. Da bi mogao slušati Miklošića, izabrao je za mesto svojih univerzitetskih studija Beč, centar tadanjih slavenskih studenata. Studirao je slavistiku i germanistiku, kompara= tivnu lingvistiku, etnologiju i sanskrit. Najveći interes kod njega pobudio je Miklošić, osnivač komparafivne slavenske f{ilologije, sa kojim je uspostavio tesni lični kontakt i postao nje=

gov saradnik pri obrađivanju raznog '

leksikografskog materijala. Još kao student Bečkog univerziteta toliko se istakao da je dobio doktorat »sulb summis auspiciis« iz germanistike, po-

"sle čega mu je hrvatski pisac Trnski

ponudio katedru za germanistiku na Zagrebačkom «univerzitetu. Međutim K. Kuen-Hedervari imao je svog kan= .didata. O tome piše prof. Murko u svojim »Uspomenama« kako je posle deset godina dobio nalog da plati glo> bu zato što na molbu nije bio na/epio taksenu marku. Tako se odlučio za slavistiku i umesto da pođe na nauš– no putov anje po Nemačkoj — otpttu= je u Rusiju i 1887 godine upiše se u Petrogradu na istorisko-filološki fakultet. Tu se posvetio proučavanjih ruskog jezika i, ruske literature. PE bi što bolje upoznao život ruskog rođa, putovao je po Rusiji. U Mos"

je studirao bogate izvore . opisa i na tom poslu upoznao mnoge slaviste, kao Branta, prevodioca Mikiošića i Gundulića, Šahmatova, Pipina, Ščepkina i dr,

Godine 1902 prof. Murko postao je redovan profesor univerziteta u Gracu. Osim slovenačkog jezika tu je još predavao istorisku gramatiku ruskog. češkog i poljskog jezika, i naro"nu poeziju. U to doba je mnogo pisan, kao na primer o ruskom romanu, veliku monografiju o slovenačkom filolnepu V. Oblaku, o istoriji najstarijih južnos/a~

venskih literatura i o srpskoj i hrvat-

skoj narodnoj poeziji u nemačkoj liw“ teraturi. Sve više se posvećivao sistes matskom stuđiranju narodne epike. tu svrhu putuje 1909 godine kroz Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Dalmaciju proučavajući životne uslove u kojima je hastao narodni ep na Belkanu, tako da je damas nesumnjiva najbolji poznavalac jugoslovenske rodne epike. Posebno je proširio svoje naučne veze na sve strane i vodio brigu o našim studentima, što je bilo veoma teško, jer se i sam nalazio za vreme Prvog svetskog rata pod policiskim nadzorom austriskih vlasti, koy/ je sy vršile komtrolu njegove Kore spondencije zbog njegovih veza sa iOa G. Masarikom.

Posle profesorske delatnosti u Gra,ću i neko vreme u Lajpcigu, posle: Prvog svetskog rata bila mu je jeđina” želja da se vrati u domovinu, Što se međutim nije ispunilo. Kako se u fo doba u Pragu organizovana katedra za jugoslovenske jezike i literature, pri= mio je 1920 godine ponudu i pDoštaa redovan profesor Karlovog univerziteta. Od samog početka zauzimao je vođeće mesto u Slavensk insti Tako je prof. Murko poslednjih tridća' set godina svog ivota u Pragu sra-f stao sa češkom i slovačkom stvammo/

. (Nastavak na drugoj strani) Andrej DEBETOMMK.

Mladi Murko po .

~