Književne novine

OSVRT NA „OGLEDE” BORISLAVA MIHAJLOVIĆA

'U izdanju NOPOK-a u Beograđu pojavila se nedavno knjiga ogleda Borislava Mihajlovića, Kao zbirka kritika jednog pisca koji se tek javlja kao esejist ova bi knjiga zahtevala možda više dobronamernosti 1 predusretljivosti nego oštrine prema njenom piscu, da u njoj nema Onog netrpeljivog subjektivističkog i apođiktičkog tona, na koji njen pisac nikako nema prava (ako se uopšte može govoriti o pravu na takvo pisanje), jer su njegove teze netačne, i što koristi DO sebi verođostojnu i mznačajnu argumentaciju na naročit način.

Borislav Mihajlović nesumnjivo pomnaje materiju o kojoj piše. štaviše, iz njegovog pisanja i izlaganja razaznaje se jedna prisna, emocionalna vezanost za građu kojom se bavi. Vide se u tom pisanju jasni tragovi onih prvih neizbrisivih detinjih i đačkih doživljaja koji nekad imaju tu neodoljivu moć đa se upiju u krv, žile i misli čoveka, Ja znam da ta intimna sklonost prema problematici može da stvori važne preduslove za njeno istrajno, pipavo i savesno proučavanje. I to se vidi u ovim ogledima. Možđa se tome ima najviše i da zahvali što je Borislav Mihajlović imao onoliko strpljenja i volje da se onako soliđno i temeljno pozabavi ličmošću i delom Branka Radičevića, kao i svim onim što je sa tim ma u kakvoj vezi, ili što je strpljivo proučavao jednu književnost (srpska građanska poezija 18. veka) koja nema bogzna kakve umetničke vrednosti. U onom nizanju detalja o životu i radu

· Branka Radičevića, u slikanju njegove fizionomije čoveka i pesnika, u iznošenju opštih kulturnih i književnih prilika njegova vremena, ili u onom marljivom tretiranju tematike i pogodbi u kojima se stvarala građanska poezija 18. veka, — svuda se zapaža simpatična naklonost prema materiji. Ali ta ista sklonost ima i svoje naličje i ono se suviše nezgodno viđi u ovim ogleđima.

On proglašava, vrlo bučno i đeklarativno, Branka Radičevića za reformatora koji je sam, bez ikakve prethodne pripreme i književne tradicije, na početku naše prave literature. A malo docnije u tekstu on sam sebe negira navodeći pesme i pesnike hoji su, po njegovim sopstvenim rečima, izvršili tematsku i jezično-stilsku pripremu bez koje ne bi moglo biti Branka Radičevića. Da bi uzđigao Branka kao pesnika, on mu ođuzima sve druge kvalitete. A sve to čini đa bi »pobio« Milana Bogdanovića, po kome je Branko Radičević samo najviši umetnički domet naše građanske poezije 18. v.

On, B. Mihajlović, nepomirljiv je i neobuzđan, netačan i nekulturan kad eu u pitanju njegove lične simpatije ili antipatije. On sa neprikrivenom zlobom i zlurađošću žigoše Gligoriće= vo »oskudno, konvencionalno prepričavanje« Lalićeve Svadbe kao »tačno... ono što je od njegovog pisca i trebalo očekivati« A za jeđan Tincijev nadahrut literarno napisan prikaz, koji je obrazac analizatorske prodornosti, on samouvereno i drsko kaže da je pisan »nekim mističnim rečnikom«, koga »mutnjikavost i bizarmost« nisu spasle od praznina, čime Mihajlović samo pokazuje da ne“ ma jasnu i tačnu pretstavu o značenju termina i pojmova kojima se služi. .

Kad ne filosofira i ne izvođi uopštene zaključke, on je savršeno u svojoj materiji i ume da nizom pođataka potkrepi svoja mišljenja i tvTdnje. Gde nije pod pritiskom sVOE subjektivizma on je u granicama solidne i pofrebne književno-istoriske kritike, koja tačno osvetljava književniha u pogledu mora detalja Vašnih za njegovu ličnost i delo, ali ko” ja katkad uspešno napušta teren čistog istorizma i dokumentovanja, te izvođi literarnu i kritičarsku analizu dela i književnika. Takav mu je Ogled o Laliću.

Ali i tu on pokazuje svoju kKkritičar• g#ku nespremnost i nenaučnost, kao što je i jasno formalistički karakter njegovog metoda kad dzje uopštene sudove ili kad estetizira.

On smatra da se roman razlikuje od pripovetke prvenstveno (a možda i isključivo?) po tome što su ličnosti u romanu đate u razvoju, i promeni, a u pripoveci one su od početka do kraja nepromenljive, te je svako njIhovo angažovanje u radnji pripovetke samo ilustrovanje njihove formirane fizionomije.

Ali, kada bi to bilo tačno, onda bi mTolstojev Rat i mir — da pomenem samo najfrapantnije slučajeve ovog metamorfizma na koji primorava Mihajlovićeva definicija — movrao biti pripovetka, dođuše duga, ali tek pripovetka, jer je u njemu (pre~

ma Mihajlovićevoj formuli) odnos između ličnosti koje se razvijaju i menjaju i onih koje su formirane upravo toliko u korist već formiranih, da bi taj roman morao biti pripovetka! Ovo bi se još pre moralo desiti nekim Balzalkovim romanima, i obrnuto, mnoge duže i kraće Čehovljeve pripovetke pretvorile bi se u romane.

Epski karakter Lalićeva stila i jemika on pretpostavlja svakom drugom, naročito modernom, »beogradskom stilu« Pritom mu i ne pada

napamet koliko samom Laliću smeta

ta njegova epska ponesenost spoljnjeg reljefa i površine, iđiomatičnosti jezika i pregnantnosti slike da dublje

uroni u psihologiju svojih ličnosti, a

onda gde to čini, to nije uvek izvr“ čeno u skladu sa epskim karakterom

i osobinama njegovog pripovedanja. S

e strane, on zaboravlja ili ne

zna da je jezik i stil pisca relativna

atvar, u zavisnosti od materije koja se uobličuje i od opšte fizionomije

jezika u trenutku piščevog delanja, i

da nije ništa netačnije od apsolutiziranja jednog govora i jednog stilskog obrasca,

Otuda on ne viđi i one jezičke prednosti koje je talentu Dučića i Rakiča dao njihov moderni, savremeni BO

vor, kao što i ne zapaža kako bi her-

cegovački govor (prva redakcija nekih Dučićevih pesama) odudarao od savršeno moderne tematike Dučićeve

lirike. ·

Kod B. Mihajlovića ima jedna krupna netačnost koja je posledica ne* vlađanja naučnim metodom, ali je 1 rezultat površnog tretiranja materije.

On naivno, sentimentalno-romantičarski misli da Srbi nisu trpeli Cincare najviše zbog toga Što sU im ovl preotimali devojke i što su im bill bliži svet (zbog rodbinskih veza, jezika i vere) nego Mađari i Nemci. koje su ostavljali na miru, te su Cincari, kao bliži, stalno bili na domaku ruke za potsmevanje.

Ustvari, osnova fe netrpeljivosti bila je trgovačka konkurencija, jer Bu Cincari bili vešti, inteligentni, lukavi trgovci, spremni i na reskir kad je u pitanju dobit, te su ih zbog toga mrzeli ne samo Srbi, nego (možda još i više).i Nemci, i Mađari, i Česi, i Austrijanci, pa i same 8Ustriske vlasti, jer su oni vešto umeli da izvrdđaju plaćanje carina. Otuda su ih svi odreda, ponekad vrlo mučki, proganjali ili bar mrzeli i prideva! im razne izmišljene osobine, samo da bi odbili kupce od njih. Ova se klasna netrpeljivost Srba prema Cincarima ođrazila i u građanskoj poeziji 18. veka i to u sklađu sa konstatacijom B. Mihajlovića, po kojoj se u toj poeziji najjasnije ogleda „klasa koja ju je stvarala.

Najzad, ostaje stil i jezik B. Mihajlovića, Rečenica mu je prosta i primitivna, ritam spor, trom, bez ikakve melodike, Slike i duhovitosti nevešte i nategnute, neukusne.

On se slobodno služi personifikacijama tako da se čitalac često nađe u pravom darmaru oživotvorenja svega i svačega. Tu nemaština »pravi posete« ljudima, naklonost može da »zažmuri, preskače ili zabašuri«, a književnost da dobije »temperaturu«, itd., itd.

On se služi i nekom ratničkom terminologijom: »Ova poezija je krenula bez uspelog izviđanja ozbiljne prethodnice«... »Istoričaru literature tu je daleko šire i obilnije lovište«... On vrši »smofru« Brankovih stihova i ovako izvođi »duhovite« poente: »Čim se pojavila njegova (Lalićeva) IZ“ vidnica, odmah se moglo znati da će za njom doći i glavnina«.

Ali još u češćoj je upotrebi neka, đa je tako nazovem, geografska ter minologija. On pravi »geografska komparativna zaletanja«, upotrebljava čitav arsenal termina da bi prostorno razgraničio književnost: tu su i »granični predeo« i »periferija poezije«, pa njen »centar«, pa onda ma tice, brzaci, reke, staze i bogazi, itd. On će Branka Radičevića strpati u najgore vrtloge (gde se kovitlaju kulturni i literarni problemi) da bi stvorio plastičnu sliku njegove delatnosti i đao atmosferu literarno-kulturnih sukoba. On 6a lirskim oduševljenjem govori O »pesničkoj geografskoj širini«, i iznalazi tamne i duboke virove na »planinskoj vođi brzici Laliče= vog pripovedđanja«.

Ali on malo vođi računa o tome da li sve to ide jedno uz drugo i da li pristoji književnoj materiji kojom se bavi. On ume da bude neukusan do banalnosti. On će reći: »Taj mladi izgnanik (knez Mihajlo) koji će se razviti u onako dobrog autokratu da će biti samo prosvećena, evropeizirana varijanta (!) balkanskog izdanja (!) svoga oca« On svojim definicijama sasvim hladnokrvno daje sa svake strane »pomalo prostora«, on je u stanju da smesti stihove »u prostr:nu torbu istorije književnosti«, Branko mu je »prizeman romantičar«, a O romantizam »okresan«. Itd. itd.

On je samosvojan, neumeren, nčkritičan u upotrebi i naših i stranih reči, u iznalaženju nekog oblika koji je ili ođudđaranje od duha našeg jezlka ili krajnja suprotnost uobičajenoj upotrebi. On se ne ustručava da kaže: potrebitost, izuzetačan, jeđnačit, napirlatana, bukvalizam, pridičan itd. A pored tih reči ili u istom tekstu gde i one, on će reći: skicuozno, reforman, depatetizovan, determinantan, fundus. itd. sve u najmanju ruku nepotrebno kad se već jednom počelo da pledira za čistotu jezika,

Na kraju čovek mora da se zapita:

kako se moglo desiti da ova Rknjiša .

bude štampana i puštena. u prođaju pre nego što je neki redaktor, đa upotrebim Mihajlovićev rečnik »izvršio smotru« njenih jezičkih i stilskih grubosti? To ne bi bio nikakav težak posao, jer je ova knjiga u tom pogleđu zaista obilno i bogato »lovište««. Zoran GLUŠČEVIĆ

{U [4A y7 Ua 2

(Crtež Pređraga Milosavljevića)

Odgovorni urednik: Dušan Kostić,

*žaj umjetničkog djela.

Li SR Oe O Lare ————

Na temu intelektualizma

u teoriji umjet

(Nastavak sa prve strane)

formi spoznaje, koja je u Sovjetskom Savezu, a često i kod nas bila krivo shvaćena i uprošćena do besmisla, može dati upravo klasičnu ilustraciju pogrešnog . intelektualističkog odnosa racionalističkog shvaćanja. Bež obzira na neprecizne i sasvim Uuslovne distinkcije O osjetnoj usvojivosti, slikovnosti i konkretnosti umjetničkog oblika spoznavanja svijeta, čini mi se da je do iskrivljavanja 5pomenute postavke došlo upravo radi toga, što su se gpoznajne kvalitete umjetničkog odnosa ograničavale isključivo na predmet posmatranja. I odviše često i odviše jednostavno mislilo se da je značenje predmetnosti i objektivnih kvaliteta objekta, pa i samog temata, kao jedino važeće i odlučujuće u formiranju umjetničkog djela, Slično racionalističkoj teoriji H. Tena o sagledanju »bitnog karaktera« objekta, uloga stvarajućeg subjekta reducirala se na više ili manje pasivno zrcalenje, sasvim se zanemarivala činjenica da se sadržaj spoznaje, estetičlka »umjetnička istina«, ostvaruje tek u odnosu objekta i aktivne, singularne, duševne strukture umjetinika, koja obuhvaća ne samo njegove intelektualne, nego i emotivne i ostale kvalitete.

Stvar je naime u tome, što se kođ shvaćanja spoznajnih kvaliteta Uumjetnosti ne može i ne smije pomišljati samo na uočavanje nekih objektivnih podataka Vvanjskog svijeta, nego i na otkrivanje i oblikovanje unutrašnjih subjektivnih podataka, psiholoških stanja samog umjetnika, na osvještenje tih stanja, dđakle na samospoznaju SsUubjekta, koji stvara. No možda bi, radi boljeg objašnjenja tog problema, trebalo nešto pobliže OCTtati upravo taj spoznajni proces, unutar kojega se, u relaciji između predmeta i umjetnikovog subjekta, ostvaruje »estetička istina« kao sadrŠto je to predmet, a što temat i koje je njihovo značenje u formiranju umjetničkog odraza? Jesu li oni samo Dprefeksh povod za slobodnu igru fantazije, kako to tvrdi subjektivistička teorija umjetnosti, ili oni svojim 0Objektivnim zakonitostima određuju ili barem sudjeluju u određivanju kvaliteta umjetničkog djela? I što je u tom slučaju sam sadržaj, pripada li on objektivnoj ill subjektivnoj sferi? Htio bih najprije istaći razliku, koja postoji između predmeta i temata. Činjenica je, naime, da se često umjetničko djelo shvaćalo kao odraz, kao »sliku«« odabranog temata i time upadalo u neko mehaničko tumačenje umjetničkog procesa, a samo stvaranje svodilo na naturalističku reprodukciju. A što je temat ustvari? Je ]! on doista drugi pol umjetničkog odnosa, ako kao prvi Dol označimo subjekt koji stvara? Ne, temat je po mom mišljenju samo predstavnik tog drugog pola, više izabrani simbol jednog kruga predmetnosti. On najčešće pripada sferi objektivnog, ali je ipak više ili manje slučajno izabrani momenat predmeta, premđa je i on, kao konkretizirana tipičnost, određen kvalitetama predmeta. Kao vrba, koja. u kakvoj lirskoj pjesmi, kao izabrani temat simbolizirE cio krug objektivne predmetnosti (jesen, sumorni dan, pa i samo romantično ili samotničko raspoloženje neke društvene ili kulturne situacije, na ko» joj i pjesnik participira svojim sub-

jektivnim raspoloženjem). tako i ne='

ki savremeni slikarski temat—omladinci na pruzi, na primjer — samo predstavlja ogroman i složen sklop odnosa, događaja, društvenih i psiholoških stanja, Taj temat, dakle, ne može svojom objektivnom predmet= nošću, tj. svojim slučajnim vanjskim izgledom, odrediti do kraja i ograničiti formu. i sadržaj djela. Kakav je, da ilustriramo sa klasičnim primjerima. sklop suvremenih odnosa i stanja Mikelanđelo prikazao u povodu svog »Poslednjeg suda, dakle jednog apsiraktnog religioznog temata, ili Delakroa u svojoj »Don Huanovoj lađi«? A što proizlazi iz toga? Iz toga proizlazi da je temat uistinu samo povod, pretekst stvaralačkog akta, od njega može, ali ne mora da polazi i stvaralački impuls. Na osnovu izabranog temata ka preteksta može stvaralačka fantazija (tj. nagomilano iskustvo prošlosti, organizirano u strukturi jedne subjektivne svijesti) da slobodno ostvari pojeđino umjetničko djelo, kao izraz nekog svog časovitog ili trajnog stanja. -

Znači li to možđa neko subjektivističko zastranjenje i je li ta stvaralačka fantazija doista apsolutno slobodna? Ni u kom slučaju, jer ako temat možemo shvatiti kao slučajno izabrani momenat predmeta, kao povod stvaralačkog procesa, sam predmet nije puki povod. On je uistinu i u punoj mjeri ono što nazivamo drugim polom relacije i ula= zi u sadržaj umjetničkog djela kao njegov objektivni momenat. bez kojega se djelo ne može ni zamisliti. Predmet umjetničke djelatnosti je, mnaravno, općenito uzeto, stvarnost u cjelini, kao što je to i u slučaju naučne spoznaje. Ali u slučaju pojedinog umjetničkog akta predmet je uvijek određen i ograničen sklop stvari i odnosa, bilo da su one prezenine samom stvaralačkom aktu, bilo da su bile od ranije sađržane u svijesti umjetnika, u koju su ušle u nekim receninim ili davno minulim razdobljima. No u svakom slučaju kvalitete objektivne stvarnosti u pravo umjetničko djelo ulaze kao organizovana cjelina, one su svoistvene i najsubjektivnijem umjetničkom izrazu, kakvoj muzičkoj melodiii, na primjer. premđa sigurno u drugo} mjeri i u drugačijem obliku negoli u

_____ ___ _ -—_đ-—Ž“————

nekom književnom djelu, Utvrđiti predmet nekog umjetničkog djela, to je, rekao bih, zadatak sadržajne analize, a čini mi se da je nerazlikovanje temata i predmeta često u našim umjetničkim i kritičarskim krugovima uslovilo izvjesne zabune, jer SVO” đenje i ograničavanje sadržaja na zakonitosti i kvalitete samog temata nužno vodi do osiromašenja i lišavanja umjetničkog djela OnOB poetskog, subjektivnog potencijala, kojega je predmet u cjelini izazvao i oformio u duševnoj strukturi umjettnika. Predmet je, dakle pojam mno· go širi od temata, on je — Uu prosto ru i u vremenu — složen krug podataka, koji su nezavisno od temata ušli u unutrašnjost umjetnikovu, Oblikovali njegove misli i osjećanja. Koliko je, na primjer, predmet Goranove »Jame« širi od njenog temata, tj. od same fabule jednog Ustaškog pokolja i spasa jednog pojedinca! Njen predmet, to je velik krug DbDOdataka iz Narodnooslobodilačke borbe koji je sagledan i organiziran oko izabrane teme, kao oko sVOB žar šta.

A što proizlazi iz toga? Iz toga proizlazi da predmet nije i ne može biti samo pretekst za slobođan polet umjetnikove mašte niti samo povod za subjektivnu ekspresiju. To je, naime, stara, izrazito idđealistička teza svakog subjektivizma i ona se od nekih ekspresionističkih teoretičara povlači do suvremenih mođernističkih pravaca. Kod nas se ona javlja u posljednje vrijeme u nekim umjetničkim krugovima kao posljedica našeg zanemarivanja. odnosno uprošćavanja teorije umjetnosti. No možda više negoli u odnosu između temata i predmeta, to uprožćavanje se očitovalo u odnosu na sar sadržaj umjetničkog djela, jer se i odviše često zaboravljalo da je sadržaj nešto mnogo. više i šire i od temata i od predmeta. Što je u stvari sadržaj umjetničkog djela? „Ako smo utvrdili da je umjetnička aktivnost zapravo odnos subjekta, Koji stvara, i predmeta, koji postoji izvan njega, onđa jasno proizlazi da se sadržaj ne može reducirat! niti na kvalitete subjekta niti na kvalitete objekta, jer bi to značilo uprošćavanje, reduciranje i, u posljednjoj liniji, iskrivljavanje i negiranje »estetičke istine«, Je li potrebno naglašavati da stupanj i način apstrahiranja varira prema umjetničkim vrstama, te da je subjektivni, odnosno objektivni karakter oblikovanih kvaliteta sasvim drugačiji u slikarstvu, negoli u muzici? No u svakom slučaju »estetička istina« može se ostvariti kao sadržaj, kao singularna umjetnička spoznaja, a to znači ujedno umjetnička ljepota, samo u spomenutom polaritetnom odnosu, kao rezultat aktivne uloge subjekta, koji ne otkriva samo neke objektivne kvalitete predmeta, nego i svoje vlastite. To je upravo samospoznaja, O kojoj smo govorili, onaj subjektivni momenat umjetničkog odnosa, izraZ, koji je istođobno i odraz, to je unoše-

nosti

nje subjektivnog »dođatka«, individualna, poetska prerađba objektivnih kvaliteta, toliko zanemarena U soVjetskoj teoriji i praksi. Međutim, ono što je kod toga osobito važno jest: umjetnički subjekt treba shvatiti u njegovoj cjelini. Ne samo kao intelekt, koji misli, što dovodi do intelektualističkog 2ža” stranjenja, do neumjetničkog propovijedanja i neke pragmatističke idejnosti pod svaku cijenu; ali umjetnički subjekt se ne može shvatiti niti kao puku emotivnost umjetnika, kako to — pod parolom: umjetnost je samo »izraz emocije« — tvrde pristaše emocionalističke estetike, negirajući, u posljednjoj liniji time idejni karakter umjetničke aktivnosti. Odbijajući intelektualizam, koji briše razliku . između umjetničkog i naučnog odnosa, a umjetničko stvaranje svodi ms posljednjoj liniji na »slikanje ideja«, ne smijemo s druge strane pretpostaviti da u umjetničkom stvaralačkom aktu može postojati emocija bez svijesti o toj emociji. Treba, naravno, i tu postavku diferensirati prema umjetničkim Vrstama (drugi je stupanj svijesnosti u muzici, a drugi u književnosti), ali čini mi se da je proces umjetničkog akta, u ovom ili onom obliku i ste-

· penu, upravo proces osvještenja emocija ,naprosto zato što je to proces njihovog umjetničkog organiziranja i oblikovanja.

Na taj način bila bi očuvana cjelovitost duševne strukture umjetnika, koji doživljajno (što ne znači sa mo osjećajno) reagira na svijet i ži-

vot oko sebe, a spoznajno značenje umjetničke djelatnosti, koje, naravno, tu djelatnost u njenoj društve-

noj funkciji ne iscrpljuje, dobilo bi

interpretaciju, koja bi mogla opravdati ono ogromno mnoštvo podataka iz objektivnog i subjektivnog svijeta, koje nam historija umjetnosti i književnosti stvarno prenosi.

Kao čwmanifestacija inđividđualne duševne cjeline čovjeka, umjetnost prema tome nužno ostaje dragocjena aktivnost, koja se nikakvim teoretskim. mišljenjem i naučnim postupkom ne može nađomjestiti. Shvaćajući umjetničicu spoznaju kao historišski stepen u dostizanju istine, dakle kao spoznaju niže vrste, Hegel „je „vidjeli smo, prorokovao da će umjetnost sa razvitkom ljudske sVI-

jesti postepeno izumrijeti i biti pot-

puno zamijenjena naukom. No ako umjetničko djelo shvatimo kao singularan odnosa oblikovani sadržaj kao spoznaju ostvarenu Uu tom inđividualnom odnosu cjeline čovječje duševnosti prema proedmetu, kao »slikovito« oblikovanje jednog momenta koji se u vremenu i prostoru produžuje u beskonačnim i bezbrojnim nizovima, onda je jasno da se na taj način ostvaruje sadržaj, koji se nikalhvim drugim šredstvima ne može postići. Time je izbjegnuta hegelijanska konzekvenca, a umjetnosti, kao posebnom načinu usvajanja svijeta, određena specifičnost i visoka nezamjenljiva uloga u društvenom 1 duhovnom životu čovjeka, Grga GAMULIN

a aaa Oe A M aa Ne aa

DUŠANKA RADAK

Prolećna voda |

osi me i nosi brza, burna reka N sita, prolećna, #va uštalasama izliću 6e s njome svetlucanjem šlapa preplaviću tužne pličine trščaka napojiću čaplje zapuštenih bara iglokaću moćne grebene i stene što 6e putu mome ispreče

Nosi me i nosi brza, buma reka | i bučne bele pene što mlinove greje :_{ urvine i grotla i okuke seče | bunare zamuti, nahrani jezera

a ravnicom hrli ko da je strmina,

da more bude, pučina

NOVI ČASOPIS ITALUANSKE,

MANJINE

Ovih dana izišao je iz štampe prvi dvObroj (maj—juni) nOVOE časopisa za Knjjževnost i kulturu »Orizzonti« koji izdaje Ttalijanska unija za Istru i Rijeku. Glavni urednik „časopisa je književnik Eros Sekvi.

Prvi dvobroj donosi niz originalnih &njiževnih priloga italijanskih pisaca, nekoliko napisa O kulturnim pitanjima Jstre, i Rijeke, prevod fragmenta »Ubijeni dečak« iz hnjige Milana Nožinića »Nikola Demonja« i beleške O kulturnom životu u našoj zemlji i inostranstvu. Časopisu je cilj, kako to ističe redakcija u uvodnoj reči, da na svojim stranicama sakupi plod Rulturne i književne aktivnosti pripadnika italijanske mamjine, da na taj način sa njihovim stvaralaštvom upozna narođe Jugoslavije i istovremeno, da italijanskoj manjini približi kulturno blago jugoslovenskih naroda. »Ako sem toga ~ kaže. se dalje u uvodniku — »Orizzonti« uspeju da postanu i most razumevanja i kulturnih veza: između narođa Jugoslavije i Italije, to će značiti da smo ispunili jeđan od najmilljih zadataka koje smo, sebi postavili...

Kros Sekvi zastupljen je u OVOm dvobroju člankom »Kunjiževnost u T.enjinovoj mislić i dvema pesmama (Nostalgia Luchese i Ho meso il cuore a navigar sul mare); mlađi pesnik Lučifero Martini objavio je

»Impressloni«, poetku sliku iz riječke lu-.

ke. Serdjo rkoni »Ricordđo«, lirsku pesmu, sećanje na rodni građ. FErio Tranki piše o učestvovanju Jugoslavije u rađu UNESKA; P. M. O istarskim narodnim ljubavnim pesmama na italijanskom jeziku, Alesandro Peterin o životu na Rijeci Đjovanla Zaic, a poznati dramski pisac i pesnji: Osvalđo Ramous piše o razvitku riječkog pozorišta pod naslovom »Dal teatro classico a quello odđierno« (Od klasičnog do savremenog teatra). Časopis, sem toga, doriosi kratke članke o nedavno umrlim italijanskim piscima garlu Albertu Salustri i Prančesku Jovine, prikaz našeg najnovijeg umetničkog filma »„Bakonja fra Brne«, kratke vesti iz kinematografije i iultume beleške iz naše zemlje i inostranstva. Časopis »Orizzonti« već je peti časopis koji izlazi u Jugoslaviji na italijanskom jeziku. Sem ovog, kod naš još izlazi peđagoški časopis »Scuola nuovVa«, ilustrovani časopis za žene »Donne*, omladinski »Vje gio O iy 3)

ovanilli«, pionirski »II pionere«. Uz listove »La voce del popolo« na Rijeci i »La voce del lavoratore« koji izdaje Glavni odbor Sindikata Hrvatske u Za rebu, Ovi časopisi svedoče o živoj političkoj i kulturnoj SHU italijanske manjine u Jugoslav (Crtež Predraga Milosavljevića)

o dua ii E JM 1 u P.eograd, Francusks broj 1? — Stampa rija »Borba« Beograd, Kardeljeva 31.

iz tog odnosa,'

BROJ 2

ANAŠNJA BUGARSKA UMETNOST

(Nastavak 54 druge RRA Š| Pad og i ljigavogE članka. Čitajući a ea iskrsava figura jednog sa“ vremenog Kaligule, jednog savreme* nog satrapa i marodera hajeletautarnijih prava i slobođa u umetničkom. stvaralaštvu«. U bugarskim novinama i časopisima sve se GOLE US vljaju članci čija je namena da Čer• venkova prikažu kao jedinstvenog pokrovitelja i rukovodioca U svim o blastima umetnosti u Bugarskoj. »Danas je nemogućno, piše Pantelej zarev, i zamisliti čak razvitak našeg društvenog, privrednog i kulturnog života bez direktnog učešća i. ruko-

vodstva druga Vika Červenkova«. , Današnja bugarska kritika ne žao” staje za svojim velikim učiteljem tutorom, sovjetskom kritikom, Kao u Sovjetskom Savezu, tako i u Bugarskoj kritika je usmerena jeđino ka »otkrivanju kosmopolitia i poklonika zapadne umetnosti«. Kosmopolitima su nazvani Aleksandar Žendov i kritičar Malčo Nikolov, "Tragovi .kosmio~

· politizma pronalaze se i u pripovet-

kama Pavla Vežinova, koji je posle 9 septembra 1944 godine napisao ne» koliko pripovedaka o prijateljstvu bugarskog naroda sa narodima Jugoslavije. Do kakvog se apsurda došlo i u tom pogledu ne treba ni govoriti. Kritičar Pantelej Zarev otkriva kosmopolitska zaletanja U pripoveci »Manol« samo zato što su glavni ju= naci ove pripovetke jedan erpski partizan i jedna devojka Srpkinja. Ali novojzrasli bugarski »kritičaris ne zadržavaju e 6amo ma savremenim književnicima. Oni razotkrivaju ı kosmopolitizam i kođ književnika iz prošlosti. Tako su Penčo Slavejkov i Peju Todorov proglašeni poklonici= ma zapada i, prema tome, odnarođenim kosmopolitima, jer su svoja dela posvećivali, Betovenu, Hajneu, Len8Uu, Šeliju i drugim, celom svetu poznatim umetnicima iz oblasti muzike i poezil• je. Ali se zato, upravo suprotno postupa sa književnicima koji su bili poklonici carističke Rusije. Klasičnost pretstavnika bugarske književnosti Ivana Vazova bugarski kritičari danas đaju u čudnoj svetlosti, Kao naj= trajnije i najperspektivnije od njegovih pesama ističu se one u kojima on slavi carsku Rusiju i ruskog tiranina Aleksandra II; Slave se njegove pesme pune šovinizma i reakcionarstva, koje nemaju nikakve umetničke vrednosti. Time se ujedno obescenjuje njegov ogromni značaj i daje se druFoi mesto Vazovu u bugarskoj litera•

Knjiga Dimitra Mitreva »O nekim informbiroovskim karakteristikama današnje bugarske umetnosti« osvet• ljava jasno jednu oblast društveno=

političkog i kulturnog života Bugar> .

ske, koju dosađa, izuzev nekih informacija dobijenih preko naše štampe, naši narodi nisu imali mogućnosti u potpunosti da upoznaju.

Georgi ABADŽIEV

___ ___________ ___—

BIBLIOGRAFIJA ·

Bogdan Čiplić: Snaga zemlje, zabeleške

o jednom selu. Izdanje »Rada«, Beograđ 1951, ćirilicom, str. 283, cena ? e-

Anton Ingolič: Lukarji, roman. Izdanje »Obzorje«, Maribor 1951, na slovenačkom jeziku, str. 239, cena ?

Mafo Lovrak: Dijamant u trbuhu, Izdanje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvate

ske »Zora«, Zagreb 1951, latinicom, str. 75, cijena 50 din,

Jakov Ignjatović: Ođabrane pripnvetiće,. Izdanje »Novog pokolenja«, Beograd 1951, ćirilicom, str, 344, cena 60 đin.

Narodne pripovijetke. Izđanje »Prosvjete« Zagreb 1951, ćirilicom, str. 274, cijena 120 din. . \

Pozorišni zbornik. Izđanje »Omlađinske pozomice«, sadržaj: Kosta Trifković: Cestitam (Branislav Nušić: Vlast) Mile Klopičić: Mati) Marjan Matković: Koraci (ZoTan Hudales: Povratak) Stjepan „Pavičić: Pamet u glavu (Željeznov i Grin: Mlađost o a aaa BRE SOON Oči bez vida

. Petrović: Sm esno Tri humoreske. ; Ka. Rata

Zil Vem: Putovanje na mesec, Preveo Zivko M. Kostić. Izdanje »Novog pokolenja« Beograd 1951, ćirilicom, str. 508, cena 130 din, s

V. I. Lenjin: Novi pođaci o zakonima razvitka kapitalizma u poljoprivređi, sveska I. Preveo Zvonko Tkalec, Izdanje »Kulture« Beograd 1951, ćirilicom, str. "7, cena 35 dim. .

o _____——_—

UREDNICI:

Dušan I(ostić i Tanasije Mladenović

Broj čekovnog računa 102-59032020 Pošt. fah redakcije 617 Poštanski fnh administracile 628

&ukrpisi «e n• vraća\u

EA,