Književne novine

NARODU

KNJIŽEVNE NOVI

LIST ZA KNJIŽEVNOST I KULTURU

Uredništvo: Francuska 7, tel. 28-·098 ı min{stracija: Karđeljeva "1 tel 24001

NA TEMU INTELERTUALIZMA U TEORIJI UMJETNOSTI

SMRT FPAŠIZMU — SLOBODA

PRIMERAK & dinara

U SPOMEN MAKSIMA GORKOG

ada je pre petnaest godina ve-

GODINA IV BROJ 25

BEOGRAD, UTORAK, 19 JUN 1951 LIST IZLAZI JEDANPUT NEDEBL.INO

SS ——

·'TANASIJE MLADENOVIĆ

| _/Ue čujem foe Disc

„držaj,

tacija protiv, recimo, emocio-

nalističke estetike danas ne bi

bila potrebna i aktuelna: taKva estetika ne samo što perzistira u građanskoj nauci, nego se tu i tamo javlja i unutar napredne teorije umjetnosti, možda upravo kao rezultat uprošćenog shvaćanja nekih „njenih osnovnih postavaka, Tako su mnogi pojmovi iz područja umjetničke aktivnosti, simplificirani u sovjetskoj nauci i zadržani na razini sasvim vulgarne interpretacije „klasičnih određenja, često i kod nas došli u opasnost ne samo da buđu „krivo shvaćeni, nego i da postanu predmetom jedne sa svoje strane opet nenaučne kritike. Jasno je, međutim, da ni mi nemamo prava krivo shvatiti ta određenja umjetnosti, koja su formulirana u teoretskoj literaturi marksizma, nego je upravo naša duŽnost da ođbijemo i raskrinkamo takva kriva shvaćanja i krivotvorenja, koja se provođe u Sovjetskom Savezu, i ne samo tamo. Rađi se o pravom materijalističkom sadržaju teoretskih pojmova, a ne o terminima samim, koji su stvar konvencije; radi se o postepenom razrađivanju pitanja makar i u ovakvim malim osvrtima (kojih se već nekoliko pojavilo u našoj publicistici), a u kojima bi se neke stvari mogle bar „predbježno precizirati. Uvjeren sam da bi to trebalo i u pitanjima što nam ih nameću senzualistička estetička shvaćanja, koja se također tu i tamo javljaju, a mislim kod toga na senzualizam u kročeovskom, tj. heđonističkom. smislu riječi. No, čini mi se,

N' bi se moglo reći da argumen=

da naša feoretsko-umjetnička situa-

cija fraži naročito razrađu već sDpomenutih „pitanja emocionalističkih shvaćanja, a bilo bi pogrešno reći đa i u tim estetikama ne treba potražiti njihov smisao i čak, njihovo »zdravo jezgro« Je li potrebno naglasiti da se takva kritička analiza ne može zamijeniti nikakvim jednostavnim negacijama ili afirmacijama? Jedno mi se čini izvjesnim: materijalistička estetika, kojoj treba težiti kao prema jednom sistemaftskom i naučnom umačenju umjetničke aktivnosti i kao teoretskoj podlozi, koja će poslužiti za konkretno objašnjenje umjetničkih pojava u historiji, morati će se čuvati svake „jednostranosti, a to znači: ona će morati preispitati osnovne estetičke postavke na osnovu čitavog razvitka estetičke nauke u historiji i, što je možđa još važnije, samog umjetničkog materijala. Preispitati osnovne postavke i već poznata ođređenja može značiti samo; potražiti i otkriti njihov pravi materijalistički sanjihov stvarni đdijalektički smisao. Duboko sam uvjeren da će upravo takvo slobodno i naučno prilaženje tim pitanjima dokinuti svaku jeđnostranost rješenja. ali isto tako sam uvjeren da sve pobliže i prema umjetničkim vrstama specificirane oznake „umjetničke aktivnosti neće moći negirati Osnovne oznake umjetinosti kao posebnog odnosa čovječjeg bića prema stvarnosti, kao specifičnog odraza te stvarnosti u indiviđualno organiziranoj duševnoj strukturi pojeđinog umjetnika, Čini mi se da je mehaničko i zapravo sasvim simplicističko shvaćanje tih osnovnih ooznaka umjetničke aktivnosti često puta i uslovilo njihovo· ođbijanje i negiranje, a time ujedno negiranje i samog materijalističkog: tumačenja „umjetničkih pojava,

Upravo rađi toga. čini mi se, đa je argumentacjja protiv intelektualističke estetike danas mnogo potrebnija i aktuelnija, nego li profiv »emocionalizma«, ili »senzualizma«, koji se, po mom mišljenju, javljaju samo radi toga, što smo pitanja iz teorije umjetnosti toliko zapustili, „odnosno prepustili više ili manje prigodnim improvizacijama. Intelektualizam u pPstetici znači zapravo racionalističku Interpretaciju umjetničkog · odraza, mnači tumačenje umjetničkih fenomena kao slikovnog prikaza „gotovih pojmova, iđeja, odnosno naučnih zasađa; drugim riječima, on u „praksi znači podvrgavanje umjetnosti izravnoj i gruboj iđeološkoj propagandi. stvarnom pragmatizmu u umjetničkom «stvaranju. Takvo shvaćanje »iđejnosti« dalo je u sovjetskoj umjetnosti rezultate, koji su nam dobro poznati.

Bilo bi, na primjer, zanimljivo istražiti na koji način su izvjesna intelektualistička shvaćanja ušla u naprednu estetiku. Možda bi se kod toga mogla ustanoviti i izvjesna prosvjetiteljska trađicija, koja se u ruskoj estetici 19 vijeka vuče još od Bjelinskog. Što, na primjer za pitanje koje dođirujemo znače slijedeće riječi Bjelinskog: »Poezija je istina u obliku posmatranja; njene su tvorevine ovaploćene iđeje, vidljive ideje. koje se mogu opažati. Prema tome poezija je isto što i filozofija, raz-

\ mu\ljanje, (eri ma: ista 'BdfPžiHni

solutnu istinu, samo ne u obliku alektičkog razvijanja iđeje iz same sebe, već u obliku neposrednog.

pojavljivanja ideje u slicix. (»Tad zbog pameti«). Nisu li u tim riječima došli do još više uprošćenog izraza upravo oni intelektualistički momen= ti, koje je sadržavala Hegelova estetika? Pa i kod samog Černiševskog, koji je sa svojim naučanjem značio obrat od hegelijanskog slikanja ideje prema slikanju života, možemo naći ovako izrazito prosvjetiteljske formulacije. »Umjetnost ili, bolje reći, poezija širi u masi čitalaca ogromnu količinu znanja i, što je još važnije, upoznaje ih s pojmovima, koje stvara nauka; u tome se i sastoji veliki značaj poezije za život«. Dođamo li tome da se i sam Plehanov složio s Bjelinskim u tvrdnji da je »sadržina poezije istovetna sa sadržinom filo= zofijee (»Umetnost i život« I, str, 338), možemo uočiti neprekinutu nit, kojom intelektualističko shvaćanje ulazi u naprednu estetiku.

No moje je mišljenje da je ta tradicija imala sasvim sporedno značenje u formiranju i postojanju »intelektualizma« u sovjetskoj estetici, on je rastao iz objektivnih uslova naučnog razvitka u Sovjetskom Savezu i često zauzimao u teoriji i u umjetničkoj praksi vrlo nakaradne oblike. U svakom slučaju stanje, koje je uskoro nakon „Revolucije u SSSR nastalo na tom području, bilo je kobno za razvoj napredne teorije umjetnosti, Bez smjelosti u istraživa=nju, bez samostalnosti u „Kkritičkoj razradi historije estetičkih doktrina, napredna teorija nije uspjela da izgrađi sistem, koji bi sa točnim odre= đenjima izbjegao, s jedne strame, ona u biti intelektualistička „tumačenja, koja su se od kartezianijanizma vukla đo Baumgartena i đalje, a prema kojima je umjetnost niža forma spoznavanja, ustvari samo djelomična anticipacija intelektualne spoznaje;5 druge strane, koja bi precizirala specifične kvalitete umjetničkog odnosa, ali ne u onom apsolutnom speci-

. fičnom pala" rneipfizičkog, ipapdva—ı li

janja intelektualne i intui 'znaje, koje je provodila estetička mauka od G.B. Vika do Kročea. Postaviti fantaziju kao sasvim autonomnu formu spoznaje mo> že značiti samo izbjeći na odviše jednostavan način određivanje specifičnosti umjetničkog odmosa i, ustvari, izigrati sve one poteškoće, koje su i samoga Hegela navele da umjet-= ničko djelo shvati kao poseban stepen istine a umjetničku aktivnost kao duhovnu alttivnost jedne historijske etape, kao prolaznu, dakle ustvari opet nižu formu spoznavanja, koju će teoretsko mišljenje u buđućnosti potpuno prevazići i zamijeniti,

Naprama svim tim poznatim rje• šenjima iz historije estetike, bilo je potrebno da materijalistička teorija sistematski (ti. u sistemu opće teorije, kao i u sistemima posebnih umjetničkih teorija) izgradi svoja Odđređenja umjetničke aktivnosti kao posebnog odnosa čovjeka prema svjjetu i životu, Sovjetska nauka to nije učinila. Upravo zato što u tekstovima klasika postoji o tim pitanjima relativno malo i osim toga ne= sistematski formuliranih misli i za• pažanja, bilo je potrebno tom području prići sa mnogo više inicijative i samostalnosti, Što znači Marksova postavka o umjetnosti kao posebnom načnu usvajanja svijeta? U čemu se sastoji osobitost tog na-

vne 5potalij · čina? I ako se već Lenjinova }eori-

ja odraza, razrađena u »Materijalizmu i empiriokriticizmu« i u »PFilozofskim sveskama«, odnosila u prvom redu i izričito na naučnu spoznaju, nije li bila prva zađaća napredne estetike da umjetnost izvede i objasni kao poseban odraz, specifičan u formi i u sadržaju? Vrlo je zanimljivo, na primjer, kađa M. Rozental u svom predgovoru »Estetski i književnokritički pogledi G. V. Plehanova« izričito piše: »Nažalost, dosad se još nije pojavio rad, koji bi uopće i u punoj mjeri ocjenio značaj tog Lenjinovog djela za marksistič-

ku estetiku« (G. V. Plehanov, Umjoet- .

nost i književnost I, str. 24) — misleći kod toga na »Matferijalizam i empiriokriticizam«. Isto je tako V,. R. Ščerbina u predgovoru zbornika »Lenjin o književnosti« mogla govoriti samo o »primjeni« Lenjinove teorije odraza na književnost (str. 12). A upravo o toj primjeni se i radi. U kojem smislu se može govoriti o spo= znajnim kvalitetama tog specifičnog odraza? Kako te kvalitete variraju prema različitim vrstama umjetničkog izraza? Koje su to ostale distinkcije koje ovaj način »usvajanja« svijeta odlikuje od ostalih?”

Nije, naravno, moguće ni pomisliti da se u okviru ovih nabačenih misli uzmu u razmatranje neka od tih pitanja. Možemo tek pokušati ilustrirati kako vulgarno tumačenje jedne od osnovnih postavki iskrivljuje cio sistem estetike, a u umjetničkoj praksi dovodi do katastrofalnih Dposljedica, ·

Čini mi se, na primjer, da nam postavka o umjetnosti kao posebnoj

(Nastavak na četvrtoj strani)

e čujem te više.

Mojoj paloj drugarici Radi

Zauvek je tvoj glas utihnuo u gorama, na proplancima i neprohodnim stazama,

·kozjim i jelćnskim.

Boje tvog zvuka, melodije tvoje duše razaznaju se još samo u bledim zorama.

u kapima rose, u mekim šumorenjima, prolećnim i jesenskim.

Ne čujem te viče.

Neshvatljive magle pale su po tvome ba

"ko jato vrana kad padne

na strnjišta naša gola, zavičajna,

Ni zbogom mi nisi, rekla

kad nesta na prijepoljskom redutu. Tek, pesma tvoja predamnom leži,

poslednja, oproštajna. Ne čujem te više,

Ko zna po koji put stihove tvoje

usamljen pročitavam, Odjeke tvoje slušam,

u noći u kojoj bdim,

da mi ti to dolaziš, —

i oko suzom zaroši... Ne čujem te više.

i buni moja snoviđemja. Pa slutim bridove noževa i tugu bajoneta, nadstvamo bumnilo rafala. leševe boraca na šljuniku, na pustom, pustom tu, gđe si i ti pala. Ne čujem te više.

Ko suvo lišće, opalo ostala &i nečujno za gorama, đa glaš ti zauvek zamulcne na nedohodima mneznanim, | kozjim,

i ruka bi još jednom da te pomiluje po kosi! Tebe nema, pa klonulo brojim časove

u moći u kojoj tužim, ne spavam: sve mi se čini — u maručju s našim, ginom

Ođajama, praznim sad vetar luta

Slutim vode velike u nepoznatom. orašju, aveltinjske gusrete na Lim i avetinjska viđenja,

ograšju: —

Zašto te više ne čujem u bleđim mašim zorama? Na Dunavu i Savi, Karaburmi i Zvezdari, u večerima prolečnim. i jesemskim?

liki socijalistički pisac i huma– nist Maksim Gorki, u eri poznaltih proceša i »čišćenja«, koja su i do danas ostala u priličnoj meri misteriozna i maglovita, bio ubijen, na dan 18 juna 1936, navodno »od bande trockista i buharinista«, mnoga srca u našoj zemlji stegla su se od bola. Veze naše sa Gorkim i njegovim delom bile s6u čvrste i neraskidive, one su se uspostavljale i rasle zajedno ša rastom revolucionarnog pokreta kod nas. Čitave generacije revolucionara, može se bez preterivanja reći, vaspitavale su se na tekstovima njegovih pripovedaka i romana, a poeme o Slobođi kao što 6u »Vesnik bure« i »Pesma o sokolu« nađahnjivale su na akciju, zvale u borbu protivu eksploatatorskog i nasilničkog kapitalističkog sistema. „Likovi Gorkovih jumaka, plastično i živo vajani, služili su kao primer mnogim naprednim ljudđima u njihovom Wevakodnevnom, praktičnom životu i rađu. Ime Gorkog i nekih njegovih pozitivnih ličmosti, kao što su Pavle Vlasov i Nilovna iz romana »Mati« ili radnik Nil iz poznate revolucioname drame »Neprijatelji«, ili Kutuzov iz velike epopeje »Klim · Samigim«, bili su u ono vreme, a i danas su, sinonimi revolucionarne doslednosti, časti i poštenja, revolucionarne odanosti i vernosti stvari radniče klase i revolucije.

Nama je Gorki bio blizak i drag i kao isvrstan majstor umefničke reči, kao :čovelc:gojl je:znao i umeo da sje-

pi. pra e ciljeve revolucionarne

artije sa istinskim estetskim smislom.za sve što je lepo u životu, koji je onao i umeo da sjeđini istinu i ]epotku u jednu jeđinstvenu i skladmu celinu, ne upadajući nijednog ftrenutka*tni u jevtinu frazu crno-belog slikamja, ni u neuverljivi panegirik, ni u plakatski šematizam. Poreklom iz najnižih društvenih slojeva, »sa dna«, Gorki je od najranije mladosti imao prilike da .na svojoj vlastitoj koži osetievu beđu ropskog života carske Rusije, prokrstarivši je nekoliko puta uzduž i popreko. Na tim svojim putovanjima, u večitoj potrazi za hlebom i u borbi za kulturu, za kulturniji i svetliji život ,ovaj ruski bosjak

KNJIGA NECE MNOGO POSKUPETI

Piše:

MIODRAG STAMATOVIĆC (Crtež Džumhura)

orast cema hartije na svetskom tržištu doveo je do njenog po-

" Skupljenja i kod naš, početkom maja meseca. Nove cene uznemirile su kako pišce i izdavače, tako i čitaoce, koji 6u do sada knjigu kupovali po vrlo niskoj ceni, neupoređivo niskoj u odnosu na druge potrebe. U neobaveštenim krugovima počelo se čak govoriti da će izdanja lepe književnosti 6ada poškupeti tri do četiri puta, usled čega će prođa knjige znatno opasti, da će izdavačka preduzeća obustaviti slaganje mnogih rukopisa čije štampanje ne može brzo obezbediti finansiski efekat, a đa će se uglavnom orijentisati na klasike i na dela koja, makar bila i slabije književne vrednosti, zadovoljavaju komercijalnu stranu. Naši pisci zabrinuto &u se pitali kakav će stav zauzeti izdavačka preduzeća prema njihovim novim rukopisima..Da li će se i kada moći štampati njihova nova književna ostvarenja? Koliko će dugo njihove pesme, pripovetke i romani čekati kupce u izlozima naših brojnih knjižara? Ovih dana ulaze u prođaju knjige po novim kalkulacijama. Odmah se može uočiti da stvari ne stoje onako ·kako su brzopleto prikazivane i da uopšte nema osnova za neko panično raspoloženje. Poskupljenje knjige, koje je došlo kao nužna posledica ekonom&skih i političkih prilika u svetu, nije visoko i ono ne može odbiti od nje čitaoca. Izdanja na hartiji sred. njega kvaliteta poskupljuju prosečno za 60—70%, To zaista nije cena koja

će ugroziti rad izdavačkih i O kih preduzeća, a time porem usporiti tempo našega kulturnog razvitka. Od oslobođenja, iz godine u godimu, čitalačke mase postajale su 6ve brojnije i kmjiga je kroz razgranatu Kkmjižarsku mrežu „odlazila u ruke mnogih kojima je pre rata bila nedostupna, Nije nikakva fraza tvrđenje da je kmjiga postala svakodnevna potreba našeg čoveka, koji će razumefi uzroke njenoga poškupljenja pa neće i ne može prestati da je uzima i čita. Verovatno, prvih dana, prođaja knjige biće manje intenzivna, ali to može biti samo prolazna pojava.

Povišene cene hartije neminovno če ukloniti izvesne slabosti u našoj izdavačkoj delatnosti. Te slabosti ponekađ su dovodile i do trošenja hartije koje nije mnogo ličilo na štednju. O njima se više puta govorilo u mašoj javnosti.

Ne može se, naime, tvrditi da je baš Svako naše izdamje koje emo čitaocima pružili bilo srećno odabrano po njegovoj književnoj vrednosti, po uti_ caju koji treba da izvrši u našoj sredini. Ne može se tvrditi da je u izveWnom momentu „štampanje ovoga ili onoga dela bilo baš neophodno potrebno. Neki naši stariji pisci štampani su i u Beogradu i u Zagrebu mnogo češće nego drugi pisci istoga doba i isto_ ga ranga. Usled nedovoljne usklađenosti planova bilo je pojava da wu istoj godini, pa i u istom mesecu, dva izdavačka preduzeća objave jedno isto delo i time bez stvarne potrebe utroše veću količim · hartije i opterete knjižarsko tržište, Ponekad, su i tiraži bili nerealno visoki, a događalo se da se izvesno delo „izuzetno welike književne vrednosti štampa u ograničenom tiražu samo đa bi ostalo hartije za štampu nekog daleko slabijeg dela. (Ovde nije reč o preduzećima za izdavanje stručne literature, čija 6e delatnost, uopšte uzev, odvijala bez naročitog plana i sistema, Ta preduze– Ća su skoro po pravilu štampala svoja izdanja u neopravdano velikom broju primeraka, bilo je često i po nekoliko izdanja 6a jednom istom problemati-

kom, što je dovelo do velikog zastoja '

u njihovoj prodaji i do porasta zaliha. Naravno, vremenom su neke od tih knjiga izgubile svoju aktuelnost u našem naglom privrednom razvoju, pa Be moraju kao stara hartija slati na preradu).

Pored toga, tehnička strana mnogih izdanja, naročito u Beogradu, Saraje_ vu i Skoplju, nije bila na uglednoj visini, Usled brzoga rađa preopterečenih štamparija i drugih okolnosti dolazilo je do opravdanih prigovora u pogledu sloga, preloma, kvaliteta štampe i solidnosti poveza. Vrlo često ni umet-

nička strama (crteži korica, inicijali, vinjete i druge ilustracije) mije bila Wrećno rešena. Napori da se čitaocima pruži lepša knjiga dovodili šu samo do pojedinačnih ušpeha.

Sada će ovo poskupljenje, ma da nije veliko, nesumnjivo uticati na mnoge da prilikom kupovine posvete veću pažnju izboru, Pisci od imena, dela koja na knjižarsškom tržištu pretstavljaju novinu, izdanja koja je kritika pozitivni ocenila i toplo preporučila, dobra oprema knjige — igraće pre6udnu ulogu pri njihovom odlučivanju šta će kupiti. Prirodno, to će imati za posledicu da se izdavačka preduzeća još odgovornije interesuju Dpitanjem prođe knjige i da još budnije pripremaju i oštvaruju svoje planove. Naravno, komercijalni momenat ne treba zapostavljati, ali on ne može i ne sme odneti prevagu. „Izdavačka preduzeća će i dalje ići svojom osnovnom linijom, ona će i dalje ostvarivati svoje kulturno-ideološke zadatke. Sva drugačija tumačenja bila bi pogrešna i suprotna našoj stvarnosti. Hoću samo da naglasim da naši izdavački planovi treba da budu još elastičniji, raznovrsniji. Mi &mo do sađa štampa. li vrlo mnogo i obuhvatili neobično mnogo pisaca, domaćih i stramih, Naša čitalačka publika time je ogromno dobila. Ipak, oseća še izvesna jednolikost u našoj izđavačkoj delatnosti. 'xUglavnom roman, pripovetka, poezija, esej. Ne zahvataju se dovoljno široko sve oblasti stvaranja. Na primer, malo še štampaju dela iz naše i strane kulturne istorije, malo memoarska literatura, putopisi, dnevnici, biografije i autobiografije znamenitih pisaca, sli_ kara „muzičara, političara i vojskovođa njihova prepiška itd. A sve to treba izdavati i sve treba brižljivo i a ukusom opremati.

Nastojanja u ovome pravcu moraju obezbediti dobru prođu knjige. A tu može znaino doprineti i življa, svestranija propaganda „knjige, Blagovremeni prikazi preko dnevne i povremene štampe, detaljnije vesti preko radija o novim izdanjima, izložbe povodom značajnih književnih datuma, prospekti i katalozi izdavača upućeni knjižarama, bibliotekama, organizacijama pa i pojedincima, jače stručno i opšte obrazovanje knjižar8Skih kadrova doprineće da čitaooj budu na vreme i podrobno informisani o Svemu što se kod nas priprema i izdaje,

Mislim, stoga, da su neopravdane bojazni u vezi sa poskupljenjem hartije. Mere koje su u međuvremenu izdavačka preduzeća već pređuzela pokazaće da se mogu savladati pojavljene teškoće. Naši savremeni pisci ne treba da budu uznemireni,

Maksim Gorki i samouk izrastao je u gorostasnog umetnika koji je vrelo svojih motiva i tema pre svega nalazio u svom Vvlastitom, bogatom i raznovrsnom Životnom iskustvu, i u tome pogledu mu nema premca u čitavoj svetskoj literaturi. Ako se inspiracije pravih umetnika bogate i upotpunjuju realnim činjenicama iz stvarnosti koja nas okružuje, onda Gorki mesumnjivo spada u one umelnike Koji su »školu života« temeljno i svestrano izučili, toliko temeljno i svestrano da je normalni ljudski vek nedovoljan da se save to stavi na papir, umetnički uobliči i ispriča. I Gorki je i otišao sa ovog sveta me ostvarivši sve svoje literarne zamisli i planove, ne završivši čak ni poslednje glave svog velikog romana »Klim Samgin«. Prilikom “proslave četrdesetogodišnjice svog književnog i umetničkog rada, pola u zbilji pola u šali, on je izjavio da bi trebalo da ima četiri ruke, pa da do kraja života približno realizuje Sve. ono što želi i što mošsi u sebi,

Ogromno je delo Maksima Gorkog i po kvantitetu i po kvalitetu. On je počeo da piše još u svojoj ramoj mladosti i neumorno je celog svog. života. pisao pod svim uslovima i okolnostima, jer je imao šta da kaže a isto tako i znao i umeo da kaže, Veliki.broj pripovedaka, romana, drama, teopretskih čianaka i rasprava, pa i mekoliko značajnih pesama (kojima se Gorki u mlađosti bavio) — to je veličanstveni opus koji se nudi savremenom i budućem čitaocu. Čitava galerija tipova, ljudi sa dna, skitnica, i siromaha, slugu i gospodara, propalih Bpahija i kapitalista, žena i dece, ljudi iz naroda i inteligencije, radnika i buržuja, malograđana i revolucionara, defiluju kroz stranice ovih đragih i toplih knjiga, Više nego i jedan pisac pre i. posle njega, Gorki je umeo da često surovu stvarnost života u svojim delima prikaže, ne napučtajući nijednog trenutka realistički metod, jakim lirnskim i humanističlim tonovima. Bilo da se radi o tamnim ili svetlim stranama stvarnosti, Gorki je uvek, po samom imperativu svog'bumanističkog stava koji je zadržao od same mladosti pa do svoje &mrti, pobomik pozitivnog utvrđivanja života i svih životnih „vrednosti, himničar čovekove ličnosti, čovečijeg dostojanstva i slobođe, Slikajući u Svojim romanima, pripovetkama i dramama stvarnost carske Rusije, on istupaizao nemilosrdni kritičar »robijaške rugobe prošlosti« u ime majviših ljudških ideala, u ime života. koji.se nezaustav-. ljivo kreće napred, bez obzira na-sve reakcionarne i mračne planove-nazmih vlađajućih iklika koje bi želele da:miu u&pore hod, A. kad govori o al zmu i o socijalističkim idealima, o borbi proletarijata za novi društveni poredak, koji treba da zameni i za= uvek ukine »robijašku rugobu prošlosti«, carstvo mraka i azijatski despo~ tizam pravoslavne majčice Rus Pe, Gorki snažnim bojama lika veličani stvenu budućnost čovečanatva i u-jmis te budućnosti poziva sve ljude na·žrtVe i borbu. Osnovna misao koja Dnožima svaki njegov rad jeste humanjzam i sloboda, ravnopravnost čovekova. To je njegov vrhovni ideal,

Slikajući svojevremeno dobropozna. ti samginsk i tip odvratnog sitnobur= žoaskog individualiste, koji, da biafkr= misao svoju 6ićušnu ličnost, ne preza! da ugrozi druge individualnosti, pa ni njihov goli opstanak, Gorki kao da je davao portrete današnjih sovjetskih vlastodržaca. Samgini su se danas popeli u same vrhove sovjetske partije i vlade. Samgini danas odlučuju sudbinu naroda Sovjetskog Saveza, Da 1 sudbinom umetnosti i umetnika.

Na petnaestogodišnjicu smrti Gorkoga ove misli se čoveku same po sebi nameću, T.M.