Književne novine

GODINMA TV BROJ 29

VIKTOR CAR EMIN

Adniintstvaocija

Uredništvw Francuska ? teL 28-098 Kardeljeva 31, tel. 24-n01

POLITIKA FUNTE MESA

a politika — u današnje dane

vrlo aktuelna — vuče s8VOju,

da tako kažemo, lozu ad nepo-

litičkog remek djela, jedne slav ne Šekspirove komedije. Mladi Venecijamac Basanio zaljubljen je u I:rasmu Porciju, ali kako da iziđe preda nju ruku sasvim golih? Venecijanski trgovac Antonio hoće da mu pomogne, da mu buđe jamac. Šajlok, koji bi uzgređom budi rečeno — mogao biti i neki rimski katolik, pristaje, ali uz kleuzulu da će, Antoniju, ako u određenom roku ne bude u a&tanju da vrati pozajmljene 3.000 đukata, odrezati funtu mesa. Antonio udari na to svoj potpis, ali mu se desi da u određeni dan nije mogao udđovoljiti 6vo-_ joj obavezi. Šajlok je već brusio nože za izvršenje odnosne operacije, ali intervencijom lijepe Porcije, prerušene u advokata, na kraju se sve glatko i sretno završilo.

Vjekovi su se zgražavali nad neumoljivom upornošću sa kojom je nemilosrdni Šajlok tražio ispunjenje one klauzule, Samo po gdjekoji državnici nisu 6e žacali, a ne ustručavaju ge ni u aadašnje vrijeme, posegnuti za onom klasičnom funtom mesa, kadgod to zatraže njihovi, ponekad i ne sasvim čisti interesi. Ništa ne mijenja stvar, što se ona funta mesa uzima u Pprenesenom, figurativnom mmislu. Jedmo stoji: da eu i one šajlokovs&ke metode ne malo krive današnjim glavoboljama u svijetu.

Jedan kratak osvrt na nedavnu prošlost dostajat će da se vidi kako izvjesni upravljači zemalja primjenjuju onaj šekspirovski motiv na evoje mutne ciljeve. 1915. Mjesec april. Situacija na ratištu za Anmtanmtu sve nepovoljnija. U Londomu računaju na Ttaliju, koja, pak, sa svoje strane za evoj ulazak u rat traži prostrana područja nastanjena Hyvatima i Slovencima. Predstavnici tri velike sile pristaju. Ređiguje se dokumenat poznat pod imenom Lonđonski pakt. Tomu zloglasnom instrumentu kumovao je, pored predstavnika Engleske i Tfrancuske, još i Veliki Brat Sazanov, koji &e trudio đa uvjeri Supila, đdubrovačkog sina, kako Dubrovnik nije bio nikada neka samostalna Republika, već tek nekakva mala mletačka varošica, Što je do Dalmacije i njenih ostrva, na njima nema Slovena kao ni u Istri Hrvata. Uvjeren u svoju mnepobitnu nepogrešivošt Sazonov je također potpisao... Nakon završetka rata Sonino, tadašnji talijanski ministar za izvamj6ke poslove, vitlao je onim paktom kao ono Šajlok klauzulom o funti mesa, kako je to vrlo đuhovito istakao već tada gospodim grof Sforca. Tako je ona poredba s »funtom mesa« ušla pomalo u politiku, osobito u Ovu &avremenu, koja bi, ako 6e sa 6ličnim metođama nastavi, mogla da đađe svoj pečat vaskolikom dvadesetom vijeku,

Za Soninom poveo se nekoliko godina posle i 64m Hitler. To bijaše u Minhenu godine 1938. Klasična funta mesa dobila je tađa ime — Sudeti! I tu je čuvena šajlokovska metoda slavila svoj triumf. Listak papira, na nje mu nekoliko potpisa — i one samodršca Firera gdje se vitlajući njime penje na Sudete, za ođređenu porciju, koju će on sebi da odreže. I odrezao ju. Sasvim je prirodno, te je ta tekovina, što je — može se reći — bez muke pala Fireru na tanjur, podražile njegov teutonski apetit, te je on malo zatim bez ičijeg ovlaštenja umarširao u Prag i jednim zamahom prigrabio čitavu čehoslovačku zemlju.

Kako eu ti i takvi preseđani zaista vrlo opasni, moglo se konstatovati nekoliko dana zatim, kad je ono Mu&6olini ušao u Albaniju da je sebi podvrgne. Otuđa vođe neki starinski, rimseki putevi dalje, prema Egeiskom i Crnom Moru, pa kako da čovjeku, Dučeovog kalibra, ne narastu na taj pogled zazubice za drugira, daljim, Uvijek novim avanturama?

Veliki znađu Kako ti i takvi primjeri uče, privlače, draškaju i zavOde, pa je upravo nepojmljivo kolikom se i s kakvom lakoćom igraju — kad im đođe do gustog — i Šajloka i njegovih metođa. I eve za one neke svoje mutne, 6ebične, hegemonske, zavojevačke svrhe. I sve Onako, laka erca. bez ikakva dublieg premišljanja, be? zerice predviđanja.

Tako je s nama postupao 1 ćesar. neslavne uepomeme, Pranc Jožef. Kad bi se između njega i Madžara nešto uzmutilo, da se opet razvedri, ćesar bi, u korist Madžara, ukinuo Hrvatima neko pravo ili kakvu stoljetnu povlasticu ili bi pak sa tijela Hrvatske odsjekao kakvu funtu mesa. Međumurje ili Rijeku, i priklopio je Ma· džarskom globusu. Kad čovjek to dozove u pamet mora pomisliti da su i pogdjekoji đanašnji Veliki bili u školi tog krutog Habzburga...

Čini se da ga i naš Veliki Brat plagira u koje čemu. Neka vrsta habzburškog plagijata mogao bi da bude i onaj njegov plan iznesen u Jalti. plan o podjeli Jugoslavije na dvije utjecajne sfere, Tamo u Već padale i brojke: 50 od sto prema 50 od sto! Nešta slično naći ćemo i u eceni Šai-

loka sa Antoniem: tri hiljade dukata, na tri mjeseca, i tako redom.

A sada hajde đa se prebacimo u ove naše današnje dane, gdje je šajlokovština — rekao bi — dostigla svoj Vrhumac, Ima već nekoliko vremena, kako se nad glavama našim jugoslovenskim neprestano vije listak hart'je bijele sa izjavom Troiice Velikih, takozvana »tripartitna deklaracija«, nama, običnim smrinicima nedokuči_ va. Nedokučiva zato što se u eri grubog nepoštovanja ugovora stvaraju 6ituacije, iz kojih se rađaju zapleti sve zamršeniji, često i bezizlazni. Veliki mu, istina, brzo uvidjeli da su sa onom svojom izjavom u pogledu Slobodnog Teritorija Trsta prenaglili, al: pošto se neki đuhovi izazovu, teško ih je opet satjerati u njihove procijepe. Tako i ona deklaracija: tek jie dospjela u ruke gospodinu Sforci, a on već stao njome da vitla i vitla. Pitat će tkogodđ: kako to? Ta nije li to onaj Sforca, što se još prije kratkog vremena upravo nemilosrdno podsmijevao Soninu i onom njegovom dosadnom i smiješnom vitlanju paktom eklopljenim u Londonu? Jest. to je on — gospodin grof. I opet mu se desilo: sa čim se rugaše, 6 tijem se i ponuđaše! Sad se i on razmeće sa svojom funtom mesa. Razlika je jedino u tome što on to čini sa kuđikamo bučnijom galamom i pompeznošću, ne bi li time svrmuo na sebe što veće interesovanje svjetske javnosti. U tu svrhu gospodin grof priređuje svečame posjete u razne glavne građove Evrope i Amerike i pred najuglednijim ličnostima obojega spola vitla onom fršćanskom funtom mesa, vitla njome i vitla uporno, nepopustlilvom šajlokovskom okorjelošću, Ta se igra još u pojačanom tonu ponavlja i onda kađa koja odlična ličnost 6tigne u Rim, Tako bijaše i nedavno prigodom posjete što ju je Italiji učinio jedam njemački istaknuti državnik. Razgovori što su se omom prilikom vođili bili su u diapazonu Sa paihozom što ju je u one dane 6tvarala štampa od najkrajnje klerofašističke desnice đo najekstremnije kominformovske ljevice svojom zaglušnom grajom, usmjerenom u zahtjevu da se smjesta pređe na veliku šajlokovsku operaciju — ma priključenje obeju zona STT-a. Bilo je trenutaka kad nam se je činilo đa smo gurnuti za dvađeset godina. natrag, kad se je u Palaco Venecija krojila sudbina Evrope i cijeloga svijeta — sve po diktatu Hitler —Musolini,

Prije nekoliko dama taj ee prizor u vojim glavnim crtama pomovio. Bilo je to prigođom dolaska kćerke Predsjednika jedne velike zemlje. Svratila u vječni građ sa namjerom da se odmori i — što je glavno — nagleđa lijepih stvari, građevina i drugih Uumjetnima. Kad tamo — štampa, i ona imperijalistička i ona komunistička kominformovska udarila u poznate talambase, n neodoljivi grof s onom deklaracijom vitla amo, vitla tamo kao da tjera muhe. ji

Međutim, gospodin Sforca zaboravlja da bi tjerajući muhe mogao da istjera stršljene. Ta već se u talijanskoj štampi neprekidno, bez ustezanja prave prognoze o novim neizbježnim šajlokijadama. Čim se riješi Dpitanje Slobodnog Teritorija Trsta, Dprobuđeni će iređentisti, šovinisti, kominformoveki hegemonisti zavitlati — kako već to u sav glas frabunja čitava fašisterija ređiviva — novim fumtada mesa: Pulom, Rašom, Rijekom, Dalmacijom... A kad se to izvrši, onda će povampirena fašisterija zametnuti svoju staru igru, da brusi noževe za Maltu, Nicu, Tunis, Džibuti, i tako redom.

Tako na jednoj strani. A na drugoj, trećoj...?

U Pešti, Bukureštu, Sofiji, Tirani?

TI tako traže svak pc neku funtu mesa i vitlaju tim svojim pretenzijama. Vitlaju i vitlaju — eve prema komanđi neke više sile...

A što će na ovo Jugoslavija?

Ona je već rekla svoju. Jugoslavija nije neki venecijanski trgovac Antonio. Ona nije potpisala nikakve hartije, na osnovu koje bi nekome dopušteno bilo da s njena tijela otkida komad po komad, i sve onako mirno, nesmetano po svojoj miloj volji.

Znači dakle: ništa bez na6?

“Niti bez nas, niti mimo nas!

Tako je već nekoliko puta otkresao Onai Naš kome je integritet naše zemlie nada sve neponvrediv i svet.

IZLOŽBA MARODNOORNLOBODI. LAČKE BORBE

Vojn i muzej Jugoslovenske mwrmije pri. prema na Kalemegdanu vewW:u izložbu Narodnooslobođilačke borbe. kola će biti otvorema 10 avgusta,

Među ostalim, biće rekonstruisana i pećina 6a dve sobe u kojoj je boravio maršal Tito u Drvaru. U njoj će biti izloženi lični predmeti druga Tita koje je on tađa imao. Takođe će se rekomstruisati | jedna tipična partizanska bolnica, partizanski štab itd Za vreme izložbe osposobiće se 1! nekađašnja radđio-stanica »Slobodna Jugosla. vija«, koja Ćć. emitovati vešti | izveštaje koje Je davala za vreme rata,

Na narodnim veseljima, nekađašnji članovi partizanskih pozorišta davaće priređbe za narod s programom koji su nakađa davali našim borcima,

Izložba će biti otvorena 2 meseca,

BEOGRAD, UTORAK, 17 JUL 1951 |

,

ISAK SAMOKOVLIJA

ostavlja ee kao da je nađena

magična formula koja inte-

gralno rješava problem: Za

časopise — nosioce borbe! Za časopise koje će izdavati pojedine grupe pisaca!!

I istovremeno se utvrđuje da su dosadašnji časopisi, ti opšti časopisi koji su nalik jedan na drugoga, stvorili oko sebe učmalu, neprovjetrenu atmosferu. I dalje: da nisu ponikli kao izraz jednog određenog mišljenja i literarnog stava, da OVI tzV. časopići opšteg tipa ne mogu nikađa postati žarište jedne principijelne borbe i potpuno slobodne borbe mišljenja na koju nas zakonito gura razvitak naše demokracije.

Dakle: treba likvidirati stanje u kojem se nalaze ti naši tzv. opšti časopi9i, treba od tih u neku ruku birokratskih časopisa da stvorimo takve književne ustanove u kojima će naći odjeka u punoj svojoj ljepoti i punom evom zamaha stvaralačka misao naših dama. A takvi će biti časopisi nosioci borbe, časopisi pojedinih grupa pisaca, grupa pisaca koji imaju određeno mišljenje i određen stav.

Tako glasi formula. A kako, međutim, stoje stvari sa tom magičnom formulom?

Ko je to dosada bio protiv borbe mišljenja? Ko je stvarao i stvorio ne-

Jovan POPOVIĆ

JE PROTIVU B

provjetrenu atmosferu oko tih naših dosadašnjih, sada tako-nazvanih OPpštih časopi6ea?

Dalje:

Je li ko sprečavao borbu mišljenja, izmjenu misli, polemiku, raspravljanje, diskutovanje o književnim djelima, književnim pitanjima i problemima u našim dosađašnjim, sađa tako-nazvanim opštim časopisšsima?' Možda ređakcije ili ko drugi? Jesu li kome od naših pisaca uskraćene stranice tih opštih čamopisa? Je lj ijednom našem piscu odbijeno štampanje rađova, osim u slučaju ako radovi nisu bili kvalitetni?

Zašto onda tolika povika na te časopise? Da postavimo samo to Ppitanje a da ne pitamo zašto je Miroslavu Đorđeviću trebalo da se onako potsmješljivo i zlurado dohvati časopisa »Brazde« u svom članku »Varijacije na jedmu novu temu« (Književne novine, broj 26 od 26 juna o. E.).

Da pređemo na stvar.

Jesu li ređakcije tih časopisa u rukama birokrata i je li njihov birokratizam doveo do stvaranja te, kako se podvlači, neprovjetrene atmosfere? Ovi časopisi počeli su izlaziti odmah poslije oslobođenja u pojedimim našim republikama. Oni su bili naši, svih nas, a ponikli su kao izraz našeg

Sondzačkqa rapsodiid

asute

po kosama brda,

kao kutije za lutke, ili zbijene u mala krda, šćućurile su se drvene kuće,

ćutke, suncem Oobašsute.

Zar ta 6ićušna skrovišta

dovoljna su za ljude, zar to je omeđen krug

gle žive i žude, gde pate i mru, dočekuju rođenčad, i prate umiruće?

Topla njuška teleta dodiruje lice dece,

a mlaki vonj balege prožima životni dah. Miris svežepga mleka

meša se se mirisom trava, s mirisom borja i smreka,

Skrušene,

kao da ih je strah, kriju drveni zidovi malene živote

nad kojima leži još prah

srednjega veka,

Kao mala rasuta gnezda

sanjaju kuće,

sećajuć se mnogih ropstava,

mnogih najezda, —

nad njima se smenjuju požar sunca,

dah vetra,

bičevi kiše i beli emetovi snega,

tmurni oblaci, mesec

i hladni, daleki sjaj zvezda.

2

am sam S u planinskoj kući,

dolinu kao pruženi dlan.

'U zaru setnoga sunca

blista sve zračno kao san,

Sam sam, a nisam sam,

iako sam na mrtvoj straži dok su drugovi na zboru.

U meni su sve te kuće s tim mnogim ljudima,

prepuštam se tihom, prismom razgovoru, i tihi plam

i gledam s vrhunca

Šta je to zahvatilo kuće te igraju u divljem kolu,

te drhte, te se tresu u oluji?

Kao u groznici,

u zanosu,

stresaju srednjevekovni prah

i 6uludo se vitlaju

u plesu ognja i krvi,

kao da ih iz tla čupa stihijska sila

što hoće da ih smrvi.

Čuješ li kako huji? I novi život se lije

preko skinutih krovova,

a ljuđi naviru od novih sokova. Preporođeni izlaze iz zgarišta i rovova, na raskršću vekova vetar ih bije čuješ li pucanje okova?

Igraju kuće u pomamnom plesu,

i divlja muzika dopire do mene, sve se kovitla u strasti, u besu osećam grozmmicu promeme.

No s6ve stoji prividno na svom mestu,

i sunča se tiho maočka dolina.

Kamioni u daljini preleću visoku ceećtu, a busija je svaka planina...

(Iz neob{lavl{ene zbirke »Lasta u mitraljeskom gmezđu«)

razliva mi se po gruđima,

I KULTURU

aaa ar —

LIST IZLAZI JEDANPUT NRBDELJNO

određenog mišljenja i literarnog stava — kao pisaca građitelja socijalizma na Kknjiževno-umjetničkom sektoru. Tako su i uređivani. Njihovi saradnici bili su svi pisci, na prvom mjestu sa republičkog teritorija a na drugom ' iz drugih naših republika. Ova međurepublička saradnja bila je kako sporazumna tako i sasvim prirodna. Jest, sve je tako, ali je stvarnost i ovo: ovi časopisi bili su, neki manje neki više, deficitni po računu trgovačkog knjiženja. Nisu prema «vom tiražu imali dovoljno potrošača, a nisu ih imali jer nisu umjeli da riješe to pitanje kao što ga je jednostrano riješilo, prema izvještaju druga Miroslava Đorđevića (vidi citirani broj Književnih novina), preduzeće čarapa »Ključ« koje je đošlo na ideju da mjesto rđavih čarapa izbacuje na tržište dobru, kvalitetnu robu i da tako odjednom podigne promet do neslućenih visina. Jest, ti grešnici (urednici i administratori) nisu. se umjeli snaći da po uzoru futbalskih kladionica izmisle nešto slično i obezbijedđe suficite ili da na bilo koji drugi način učine svole opšte časopise privlačnim za šire mase kao što su, naprimjer, privlačne nogometne utakmice. Drugim riječima: nisu umjeli đa kvalitet svoje robe — tj. literarnog čarapaizma — pođignu na Kvalitet kurentnijeg, recimo, najlon-=čarapaizma. Komotni, birokratizirani, ograničili su. ee — kao poklonici realizma — đa jednostavno prodaju robu koju su primali iz književnih fabrika svojih saradnika i to prema Vrstama fabrikata i fabrikanata, od jednih čarape-pripovijetke, od drugih čarape-pjesme, od trećih čarape-članke, itd. A o kureninim desenima, O traženom kvalitetu ti grešnici nisu VOdili računa. Eto, vidjeće se taj njihov birokratizam ako birokratski, onako usput, navedemc samo saradnike »Brazde« ove »mezimice« koju se, ponesen ljepotama naših savremenih stremljenja, okuražio da pomiluje, slijedeći svojim plemenitim osjećanjima, drag Miroslav Đorđević. .

Evo tih. Brazdinih literarnih=čarapaista: tu je Miroslav Đorđević, njega isturamo na prvo mjesto a ostale po abecednom ređu: Andrić Ivo, Banović Gojko, Begić Midhat, Benac Alojz, Berberski Slobodan, Bubić Muhamed, Besarović Risto, Bihalji-Merin Oto, Čaldarović Mladen, Čaldarović Milka, Car Emin Viktor, Čerkez Vladimir, Čolaković Rodoljub, Delibašić Mihaj1o, Delibašić-Obrenović Vera, Đurović Dušan, Finci Eli, Finci Moni, Franičević Marin, Humo Hamza, Humo Olga, Jocić Ljubiša, Jelić Vojin, Kađović Pavle, Kecmanović Ilija, Koš Erih, Kovačević Božidar, Kruševac Todor, Lađika Ivo, Lazarević B. L., Maksimović Desamka, Marković Marko, Mažar Drago, Mićanović Slavko, Milićević Nika, Minderović Čedomir, Milačić Dušan, Mirić Tihomir, Mojašević Miljan, Nazor Vladimir, Nazečić Salko, Pandžo Šukrija, Papandopulo Boris, Petrović S. Emil, Petrović S. Petar, Popović Stevo, Potokar Tone, Radičević V. Branko, Ratković Risto, Ravin Nikola, Samokovlija Isak, Sarajlić Izet, Sekulić Isidora, Selimović Mehmed, Sergejevski Dimitrije, Simić Novak, Sirajić Ćamil, Slijepčević Pero, Šamić Midhat, Šubić Zvonimir, 'Pabak Josip, Tartalja Gvido, Vešović Radonja, Vitez Grigor, Vuković Jovan, Zec Nedo i još drugi.

Pođimo sađa malo dalje.

Kako stoji sa saradnicima u ostalim našim opštim časopisima? Ima li ijednoga aktivnog književnika u našoj zemlji koji nije sarađivao bilo u kojem od njih? Pa, dajte molim vas, recite mi, jesu li evi ti saradnici, svi ti pisci i njihovi radovi takvi da su zaista sbvorili tako učmalu atmosferu? I đa odmah postavimo drugo Dpitanje: koji će to biti ti. saradnici u novim časopisima, u časopisima za borbu mišljenja? Zar se i ti neće rekrutovati iz istih spiskova? Ili postoje li još neki dosada nepoznati, novi koji čekaju sa »najlon«-književnim radovima?

I još jedno pitanje: Zar te energije koje se nagovještavaju kođ pokretača raspoloženih za pokretanje novih časopisa nisu postojale i ranije? I kako to da taj njihov potencijal nije došao do izraza za vrijeme njihove sarađ-

nje u opštim časopisima? I koje

su to garancije đa će njihov elam i njihov polet, koji se ukazuje u takvoj snazi, u takvom bogatstvu, biti i dugovječam?

Ali mi smo optimisti. Mi i ne sumnjamo u uspjeh. Mi ne tražimo ni garamcije. Mi vjerujemo, čvrsto vjerujemo da će tamo gdje postoje zaista

»grupe koje imaju određeno mišljenje ·

i određen staV«, Već samo njihovo grupisanje, grupisanje većeg broja pisaca, pa novi urednici, nov časopis, početni zamah, pa takmičenje između grupa i novih časopisa izvršiti veliko osvježenje u radu naših književnika, jer, hoćeš-nećeš, trebaće zaprijeti polugom i razmahati se pa će, dabome, i prostrujati novi dah, živa izmjena misli, nastaće i borba mišljenja ,a to sve opet imaće i svoje dobre posljedice i pojačaće uveliko interes ljubitelja književnosti za našu najnoviju književnost i prožiriće krug ovih

Ua 5 Wu i, šJ

OS RV E MISLJENJA

ljubitelja. I tiraž časopisa, besumnje, će porasti. J

A sad prebacimo nogu preko noge i zapalimo cigaretu. Povucimo prvi dim: Zašto te borbe mišljenja nije bilo do juče, odnosno: zašto je nije bilo, kako se to tvrđi, u dovoljnoj mjeri pa se zbog toga mogla stvoriti ta zloglasna neprovjetrena almosfera? Ovo je pitanje važno, jer ima, zaista, nečeg čega nedostaje u našem literarnom životu. To mi svi osjećamo. Osjećamo to kao velik i težak nedostatak. Ko ili šta prouzrokuje taj neđostatak? Qdgovor je vrlo važan, jer od uklanjanja uzroka zavisi mmogo, zavisi sve.

Gdje su ti uzroci? Nisu daleko. On su u nama samima. Jer da se mapisalo sve ono što 6e u grupama i grupicama, udvoje, utroje, onako za crmom kavom, uz špricer, ili ovako uz cigaru, kazalo i manifestovalo kao 8lobodna izmjena misli u okviru borbe mišljenja — bilo bi vrlo interesantnih stranica koje bi podigle *iraž i od računskih deficinih opštih časopisa napravile &euficime. Ali nažalost, sve to što je i lijepo kazamo, i dobro dokumentovano, i književno izraženo, sve je to ostalo onako među mama i razvejalo se sa đdimom cigareta u almošferu naših kafama, klubqva, đruštvenih prostorija, soba i sobičalka, Možda će izgledati kao odavanje redakcijske tajne ako kažemo da smo vrlo često kad emo pristupali kome drugu, drugu sa stručnim kvalifikacijama i zamolili ga·da napiše osvrt na neko movo književno djelo, članak o kojem kmjiževnom problemu, ili slično, dobijali odgovor da nije prijatno pisati o takvim stvarima a još mamje donositi sudove i mišljenja.

Jest, nije prijalo, ali da seu pisci koji zato imaju kvalifikacija, prven&tveno naši kritičari i esejisti, zatim pisci koji se naročito bave pitanjima književnosti i estetike, a za mjima i svi drugi, jer evi mi imamo svoja mišljenja, da emo pisali o našem Mnjiževno — umjetničkom i kulturnom životu, zar se ne bi razvila najživlja diskusija, i diskusija na diskusiju, i kriMR: kritiku, i polemika na polemiku (čak bi poneki put bili interesantni kao i boks-mečevi) pa zar se tako ne bi đotakla i sva pitanja inačeli svi problemi i zar se ne bi tako zainteresovao sve širi krug pisaca i ljubitelja književnosti i za književne probleme i za književna djela pa i za te naše sada tako — nazvane opšte časopise u kojima se mogla voditi ova izmjena misli i borba mišljenja pa i oni ne bi ležali u rafovima kao, naprimjer, časopis »Brazda« (spacionirano štampano po želji Isaka Samokovlije, njenog glavnog urednika) .

Da, tako je. Zar je trebalo čekati dok su zbog poskupljenja hartije izdavači uzeli riječ i rekli: Drugovi književnici, čekajte, pitanje naših časopisa treba riješiti, jer ovake dalje ne ide, a ne ide zato jer ako se povise cijene časopisima u srazmjeru prema poskupljenju papira, emanjiće se broj kupaca i pretplatnika, a đeficit će rasti, Snizi li se tiraž ono će ee smanjiti.deficit, ali će cijene časopisima, biti još veće i biće još manje preiplatnika. Šta da se rađi? Ukinuti časopi6e? Sve? Ili samo pojeđine? Koje? Ili ih ostaviti pa neka se uhvate u koštac sa zakonom o ponudi i potražnji?

Zaista, nije trebalo na &ve ovo čekati, trebalo je imati malo više kuraži i istupiti javno sa mišljenjima ioja jzmjenjujemo u četiri oka i prihvatiti borbi mišljenja i izmjenu, misli, makar đa je mnogo ugodnije pi-

sati studije i eseje o klasicima, prevo~ –

diti strana djela, vršiti ređakciju književnih djela, pisati pjesme i pripovijetke, itd., itd, nego umakati pero đa se obradi kakvo aktuelno književmo pitanje ili problem, đa se uzme na razmatranje koje savremeno Kknjiževno djelo, da se pokrene izmjena misli i po sili zakona inercije da se zađe i u borbu mišljenja.

Da završimo. Bilo kako bilo, neka ~

je rukavica bačena i neka nam se bestraga rasturi gusta, memljiva at mosfera (kažem gusta i memljiva, jer kad se pretjeruje neka se pošteno pretjeruje), pa malkar to išlo i na račum opštih časopisa, Ali, ne zaboravite, pokretači novih časopisa, časopisa za borbu mišljenja, spremili ste see da zagrizete u divnu rumeniku-jabulkwu i đa curkom poteknu sokovi. Tako i treba, Pa ako vam i probrmu zubi, imajte na umu da evi naši trudbenici pozdravljaju i očekuju od vas da će puls književnog života udariti enmažnim ritmom kao u čovjeka „pumog zdravlja, a takvi su, naprimjer, futbaleri, čijim uspjesima toliko zaviđite. N Članak druga Samokovlije »Ko je pro. tiv, borbe ljenja« primili smo pre dve

neđelje, ali smo tek sađa u mogućnosti đa ga Objavimo, — Red. \