Književne novine

STRANA 4 ~

—_— –— —— Tn"R——

Kralke vesli iz inoviramsiva

Fotografija iz Dedijerovog »Dnevnika« (fragment): Olga Dedijer, V. Masleša, VL Dedijer u šumi kraj Glamoča, septembra 1942

»DNEVNIK« VLADIMIRA DEDIJERA U ENGLESKOM PREVODU

U Londonu je neđavno objavljen prevod »Dnevnika« Vladimira Dedijera o kome je ugledni engleski politički časopis »Njus stejtsmen end nejšn« doneo pre neKoliko dana prikaz. »Dnevnik« je preveo Alek Braun.

»Svi oni koji proučavaju tok prošlog rata u Jugoslaviji, piše u prikazu Časopisa, kao i svi ljubitelji dobre i slikovite pripovetke, rađovaće se što im se pruža prilika „da pročitaju »Dnevnik« Vladimira Dedijera u odličnom „prevodu Aleka TBirauna«, Zatim se u prikazu ističe đa Dedijerovo delo daje pravu sliku rađanja i razvitka partizanske armije.

DVA FRANCUSKA POZORISNA RKROMADA O DOMOVINI U ovoj pozorišnoj sezoni u Parizu su se davala dva francušica pozorišna komada koji tretiraju pitanje domovine. Prvi je »Magelon«, tragedija od Moris 'Klavela, autora »Zapaljivača«, koji u ovom neuspelom komadu nalazi rešenje u katoličkoj mistici i miri ljude krajnje levice i desnice u ime francuske domovine. Mnorfbp veći uspeh je doživela drama Gabrijale Marsela »Rim nije više u Rimu«, Radnja se dešava 191 godine. U strahu pred sovjetskom invazijom, jedan francuski književnik se koleba da li da emigrira ili da ostane u zemlji. On postavlja problem: da li je takvo bekstvo nečasno, ne postoji li neka nova koncepcija domovine, icoja ne vezuje domovinu za teritorlju već za jednu civilizaciju, i prema tome nije li bolje da on služi tako shvaćenoj domovini širenjem njene kuliure u inostranstvu, ili je bolje đa ostane neaktivan. u zemlji. Pod uticajem žene om se odlučuje đa napusti zemlju i iseli se u Braziliju. No, tu se on oseća usamljen, pati od nostalgije, nesrećan je i u pokajničkom duhu poručuje preko radija Francuzima »Prancuzi, ne ostavljajte domovinu«.

NAJČITANIJI ROMANI U AMERICI

Prema objavljenim pođacima, tri najčiftanija romana u SAD u 1950 godini su bili: »Kardinal« od H. M. Robinzona, »Ulica radostic od FP. P. Kejsa i »Preko reke u šumu« od E. Hemingveja.

Pored romana, mnogo su se čitale i romansirane biografije »Šekspir u Londonu« od Marsela Šita, »Prust«• od A. Moroa i »Berlioz« od Ž. Barzuma.

KNJIGE SA OGLASIMA

Jedan nemački izdavač preuzeo je inicijativu da se hmjige.štampaju sa nekoliko strana rezervisanih za oglase i reklame. Na taj način on misli da će se knjige moći prodavati upola cene i da će se rTasturati u daleko većem broju primeraka nego dosad.

Većina izdavačkih knjižara u Nemačkoj izjasnila se protiv te inicijative, pmatrajući da se time vrši »svetogrđe« i ruši knjižarstvo. Međutim, u Fran»uskoj se javlja sve više glasova u prilog te ideje. U jedmom člamku u »Žauarnal de la piblisite«, Žak Menđel traži da se usvoji ta inicijativa da bi se povećao broj čitalaca lepe Mkmnjige, a pariski izdavač Grase već vrši pripreme da neka dela iz istorije izda sa oglasnim i reklamnim stranama Uuz cenu od 135 franaka umesto 300 franaka,

IZLOZBA »GRADITENLJI« FERNANA LBŽEA

# juna je otvorena u Parizu izložba kompozicija, gvaševa, skica i crteža francuskog slikara Femana Ležea, Izložba nosi programatski naslov »Graditelji« i najveća kompozicija koja je izložena prikazuje radnike na poslu.

Štampa potseča da je Apoliner još pre četrđeset godina pravilno ocenio Ležea, kada je rekao da je on »jedan od prvih koji su se sa radošću prepustili instinktu civilizacije u kojoj žive«, Svi njegovi radovi su stvarno i odražavali »civilizaciju mašine«, u kojoj se ne oseća čovek. Na ovoj izložbi je, međutim, Leže tesno povezao čoveka i mašinu i istakao radnike kao graditelje movoga sveta. Kritika smatra da je najveća kompozicija na toj izložbi »Graditelji« pravo majstorsko delo, Izložbi se pridaje velika važnost ne samo za dalji razvoj umetnosti Fernmana Ležea, već i za afirmaciju realizma u francuskom slikarstvu, i NOVELE U FILMU

Poznati italijanski režiser Blazeti u jedmoj izjavi književnim novinama »La Fiera T,eteraria« kaže da, prema njegovom mišljenju, ima još vrlo malo dobrih filmova. Kao razlog navodi da su sadržaji gotovo svih dobrih romana već iscrpljeni u filmovima, i filmovi koji se sada daju više nemaju dobar sadržaj, On veli da je stoga odlučio da u svojim {filmovima otsad Ppt!kazuje sadržinu movela i pripovesti. Jedna filmska pretstava sastojaće se od pet, šest Wratkih filmova, koji ne moraju biti međusobno povezani nekom zajedničićom proĐlematikom. Prema njegovom mišljenju, to će bolje odgovarati raspoloženju savremenog čoveka od dugih filmova. On radi sada ma filmskoj obradi novela italijanskih Dpisaca XIX. veka Gocana, Danumcija, Bolta, TDosija, Pirandela, De Amičisa i Skarfolja, koje će prikazati pod zajedničkim nazivom »Cibaldone« (Rukovet). .

(Crtež Milivoja Nikolajevića)

O __________________________ _______________________ —— —_— __— ___— S __——

STARI SLAVONSKI HUMOR

(Vilim Korajac: „Šijaci“; izdanje Novog pokoljenja, Zagreb 1951

rvatska književnost ne obiluje

humorom, a još manje satirom,

iako je od vremena Iliraca (Stanko Vraz, »Komari i obađi«, saiirčmi zajedljivi epigrami) do naših dana bilo više pokušaja i ne velikih ostvarenja. Književnost, koju su stvarali i podržavali državni činovnic:, nije mi mogla da se vine do Domanovićeve satirične oštrine, Kočićeve borbenosti i Nušićeva peockavog podamjeha, jer njeni autori nisu smjeli da za predmet uzmu ono što je najprironije i najprikladnije za Kkritikovanje i žigosanje — vlast i njene pretstavnike. Ta neprijatno je prošao talentovani, snažni hrvatski pisac, najjači satiričar Ante Kovačić, kad je počeo objavljivati svoje skice za satirični roman »Među žabarima«, jer se protiv njega digoše karlovački malograđani, koji su u tom djelu vidjeli svoje unakaženo lice. I za »Registraturu«, najbolje djelo i roman hrvatskog kritičkog realizma, posljednjih decenija prošlog stoljeća katolički klerikalci oštro su protestirali, bojeći We socijalne kritike i Ssatiričke snage.

U humoru se okušao i veliki hrvatski pripovjedač August Šenoa, prije njega i Ilirac Antun Nemčić, zatim i Janko Jurković, Josip Fugen Tomić, Nikola Tordinac, a osobito Vilim Korajac, od koga je zagrebački »NOpok« sada objavio dvije veće humorističke pripovijetke: »Šijaci« i »Auvergnanski wenatori«. To nisu ni formatom velika književna djela, ni jak prštav i zarazan humor, koji bi mogao zacenuti današnjeg čitaoca. Tim humorom nije Korajac istakao ni neku posebnu ideju, političku ili socijalnu, kao Ante Kovačić svojim djelima »Među žabarima« ili političkisatiričnom poemom »Smrt babe Čengičkinje«, ali i Korajčev humor ima neposrednu draž bezazlenosti i svježine narodnog duha i kraja iz koga je ponikao. U »Šijacima« Korajac neposrednim pripovijedđanjem ocrtava 1likove, tip i mentalitet svojih zemljaka, Weljaka iz okolice Slavonske Požege. Ono što daje vrijednost ovom djelcu, jest baš u neposrednosti pričanja, u skromnoj i nepretencioznoj duhovitosti, te u realističkoj osnovi, na kojoj fabula počiva. Narodne Dposlovice, koje pisac počesto upotrebljava, daju, svoj pečat misaonosti i dobro se nadovezuju na sadržaj. U blagoj ironiji Korajac je' ocrtao realistički mnoge i gorke istine o Svojim seljanima, pa će čitalac prozreti njihovu stvarnost iza zavješe bezazlene duhovilosti: »Šijak je srca mekana... darežljiv kao svaki siromašan čovjek da je samo čimel« »Šijak niti imađe rogova niti četir noge, pak je ipak svakom bijesu bezuvjetno poslušan kao mnoga rogata i četvoronožna životinja! On je u svemu pokoran i gospodi i knezu i kućanskom gazđi...« U čemu se sastoji ta pokornost? KOorajac iznosi, da je ta u pokoravanju užasnim patrijarhalnim i ekonomskim razlozima, koji prisiljavaju osamnaestogodišnjeg mladića da se oženi četrđesetipetogodišnjom udovicom. Kako živi Šijak, tumači nam Korajac i ovakvom činjenicom: on puši »lišće od krompira, jer đuhan je skup, a što si malo duhana sam posadi, to mu 6ve

Or počast desetogodišnjice narodnog ustanka Društvo kmjiževnika Hrvatske OTganizovalo je nekoliko ekipa, koje su djelomično Već obišle, a djelomično će još obići miz ustaničkih gradova i mjesta na čitavom području Narodne Republike Hrvatske, Prva ekipa, koju su sačinjavali književnici Josip TBarković, Rasim PFillpović, Vojin Jelić i Slobođan Berberski, posjetila je ustanička mjesta u Idjci: Gospić, Divoselo, Otočac i Korenicu. Druga ekipa obišla je ovih dana Osijek i još neka mjesta u Slavoniji. U toj su skupini bili književnici Grigor Vitez, Vladimir Kovačić, Ranko Marinković i Nikola Pavić, koji su za čitave turneje bili gosti Jugoslovenske Armije. Treća skupina boravila je nekoliko dana u Istri, Pored hrvatskih književnika Gustava Krkleca, Dragutina Tadijanovića i Draga Gervaisa u ovoj su sku-

nemilosrdna »c. kr. filancija« iščupa«; ili: »Sijak nikada svijeća me kupuje, osim na badnjak... inače se pale crepulje ili, što je još običnije, skale«.

U »Auvergnanskim senatorima« Ko rajac je u »krivom ogledalu« VOB humora i pomalo satire ocrlao požeške malograđane, u prvom redu. gradonačelnika i gradske oce, senatore, njihovu ograničenost, budalaštine i učmali provincijski život. Tu on Požegu ne spominje direktno, nego zaobilazno, pod naslovom „Auvergna i Auvergnanci, sli, kao što na kraju sam ističe, »moglo bi se vrlo lako dogoditi, da bi koji čitatelj mogo upoznati u dea Auvergnanima nečiju sliku i prilIRKU „..&

Te svoje sugrađane Korajac dijeli prema staležima i klasama u bramince, purgare, babe i cigane, Za bramine, respektive senatore, veli da »sačinjavaju jednu obitelj... tj. »svetu obitelje. Ovi su »božji odabranici, vrijedni obnašati sve veće i masnije službe, te ako baš iz njihove obitelji nije bilo dosta članova, dočepao bi se kađšto i koji nebramin — do gradskog pisara ili poslužnika; do kakve više časti nije se nebramin uspeti mogao«. Za gradske pandure veli, da oni nisu za to »da brane domovinu, nego samo braminsku svetu f{familiju«. O gradonačelniku veli, da je »čestit kršćanin: nedjeljom i svecem plazi u crkvu, te hvali bogu, što nije kao mnogi drugi ljuđi palikuća, ciganin i konjokradica; u posne dane posti jelom, ali ne i pilom«, i da se »toplo bogu moli ne samo za sve ljude i žive i mrive, nego dapače i za SsVoOg šarkova, da se izlije božji blagoslov po svem svijetu, a najpače i najprije po varoši Auvergni, jer je tu i njegova u. gradskoj vVijećnici predsjednička stolica, tu njegova kuća i rodbina i Ya pokretna i nepokretna imovina«. Itd.

Korajac je (rođen u Kaptolu kraj Požege god. 1839) zaređen od biskupa Štrosmajera za svećenika, bio 15 godina profesor na bogosloviji u Đakovu, a od god. 1878 do smrti god. 1899 župnik u Zemunu, pravi tip Veselog i bezbrižnog katoličkog popa. koji poznaje svoje ljude (sugrađane) i zna im se podsmijehnuti. U književnosti se javio još god. 1802 humorističnom pripovijetkom, ali je došao na glas teh 1867 humorom u djelcu »Lov na sjeđećke«, Zatim je još napisao niz salirično-političkih feljtonau kojima jsmjehuje neke saborske govomike. »Šijake« je napisao god. 1868, koristivši osim svega i svoje poznavanje narodnih šala i dosjetaka, o kojima je osim toga napisao veliko djelo »Pilozofija hrvatsko-srpskih poslovica« (izašao jedan svezak god 1876. a ostalo je u rukopisu). Pored plodnog pedagoškog rada napisao je, još god. 1877, »Auvergnanske 6enatore«, ponajbolje svoje djelo, puno anegdota, šala i pomalo satire.

Ugodno je čitati danas ta tečno napisana, nepretemciozna, puna lokalnog kolorita i duhom narodnim prožeta humoristična djela, koja na mnogo mjesta otkrivaju vjerno stvarnost sela i seljaka wu okolici Požege i malograđamski život samih Požežana.

Milan SELAKOVIĆ

Hrvatski književnici u ustaničkim kraiayima

pini bili još i talijanski književnici Osvaldo Ramous i Fros Sequt. Oni su zajedničhki mastupili na lMmjiževnim večerima u Rijeci, Puli i Rovinju. Korđun i Baniju obišli su Milan Nožinić, Đuro Šnajder, Branko Perović i Milan Božić. Građove i mjesta u Dalmaciji posjetit će ovih dana grupa književnika, koju sačinjavaju MaYin Franičević, Dobriša Cesarić, Vjekoslav Kaleb, Živko Jeličić, Augustin Stipčević i Vojin Jelić. Oni će na svom putu, koji će trajati više dama, posjetiti kao gosti Jugoslovenske mornarice Split, Šibenik, Brač, Hvar, Podgoru i druga neka mjesta. Pored ovih pet skupina na put će krenuti još dvije. Jedna će, pod vođstvom Jože Horvata, obići mjesta u ručju Kalnika, a druga, koloj će na čelu biti Ivan Dončević, posjetit će ustanička mjesta u području Moslavine,

rima i beleškama u poratnim izdanjima dela naših i stranih pisaca, ne može se mimoići činjenica da su izdavačka pređuzeća i čitaoci prilično nejednake sreće. Razlika je u tome što pređuzećima skoro uvek stoje na raspoloženju sve mogućnosti da dođu do dobrih tekstova, dok je čitala stavljen pred svršen čin. ji

Čitao»u ne preostaje ništa drugo nego đa se čudi: zašto se u toj i toj knjizi pojavio slab predgovor, zašto beleška o pisci vrlo malo kazuje; zašto delo ovog ili onog značajnijeg stranog književnika, koji se tek sada prevodi na srpskohtvatski, njje propraćeno dobrim osvrtom na Rknjiževnikovo slvaralaštvo, zašto pojedina izdanja izl"ze bez dJjedne propratne reči, ma da je ona i te kako važna i potrebna...

Nema sumnje, poslednjih godina štampan je vrlo veliki broj izdanja s predgovorima i pogovorima koji mnogo koriste čitaocima, Takvi su, naprimer, Fincijevi predgovori uz Rableova, Didroova i Lafargova dela, Gligorićevi predgovori delima srpskih pisaca prošlog stoleća, predgovori Ota Bihaljija-Merina Hajneovom »Putu po Hareu«, Geteovim »Jadima mladog Vettera« i de Kosterovom »Tilu 'Ulenspigelu«, 'Đolovićevi predgovori nekim novim izdanjima Nuš*ževih dela, Matlcovićev kratak „ali sadržajan ogled o Matoševoj lirici (u knjizi izabranih pesama A. G. Matoša), pogovor Josipa Torbarine nedavno objavljenom prevodu četiri drame Bernarđa Šoa, itd. Među čitaocima tih tekstova neko je možda prigovorio Bihaljiju što bez ikakve potrebe prepričava u svome predgovoru sadržinu »Jađa mladoga Vertera«, a Đoloviću — što preuveličava utica}]} GOoHgoljeva »Revizora« na stvaralaštvo mladoga Nušića, Ali, u celini uzevši, svi ti predgovori pokazuju. viši domet u jednoj oblasti koja nije za potcenjivanje.

Međutim, ona se pomekad potcenjuje, i ja ću pokušati da to ilustrujem nekolikim primerima, bez ikakve pretenzije na sjste-

matičnost.

Pre svega, potreban Je Kratak osvrt na »beleške o piscu«. Ukoliko autori beležaka unose u taj posao potpuno razumevanje njegove važnosti, oni zaslužuju priznanje u istoj meri kao 1 autori većih ogleda. Stvar je samo u tome kako su beleške napisane. Ako one pružaju čitaocu najosnovnije karakteristike stvaralaštva Kknji}evnika o kojima govore, njihov je zadatak ispunjen, a taj zađatak nije ni najmanje lak, jer pisac beleške raspolaže vrlo ograničenim prostorom, Uzgred rečeno, bi10 bi vrlo uputno da izdavačka pređuzeća prošire prostor za beleške o piscima bar O ________

KK” je reč o pređgovorima, pogovo-

Odgovorni urednik: Dušan Kostić,

RRIIŽEVNEINOVINE

Zlopolučije

s ——

Dositejevo

Pismo Milanu Ć. Jovanoviću

Počitajemi gospodine!

da na jeziku Kknjižesiva našeg današnjeg izdate na

štampu, za junost serpsku, Dositeja Obradovića, Anaharzisa našeg, vaistinu je moglo poleznog i rodoljubivog ploda dati. Ali nebesni pro misal, koji za naše knjižestvo voopšte vesma slabo mari, ni Vaše trude nije

M aše namerenije

izvoleo udostojiti milosti svoje:

đivali rodonačalnika prosveštenija serpskog,

dok ste Vi za pečatanje priređivali i prera~

preizrjadnago Dositeja, bože-

stvene muze i gracije izvesno su 6pavale na oba uva; one SU Vas prepustile

mnogočislenim urocima ide, i u Vašoj knjigi, rihtig,

i zapjatija. I među svima pročima, zvanim žnjenijem Dositejeva kmjigoizdđavanja, Vi ste stru našem najveće zlopolučije polučili, Vi ste od njega,

Dositeja Č. Jovanoviča.

Takova knjižica Vaša povod mi

i zlim očima, a kako đavolje našlo se ošipki (pogrešaka)

brašno brzo u mehkinje i besputica koliko točaka i nezvanim, koji su se bavili upraslavnom i blagorodnom Magipobogu, načinili:

je dala učiniti neka primečanija O

njenim nedostatočnostima i nesovršenostima,— za izbeći unapređak podobna

zabluždenija. Daleko je meždu tim

dlaku na devetoro i da ucveljavam Vašu personu, Ali Vi ste u mojim primečanijama našli tobože i učinili ste štampati svoj izlišnji otvet u pro-

u ljudskoj naiuri je da greši. netačnu i bocljivu materiju,

šastom čislu »Knjižnih novina«. I črez to,

od mene bilo namerenije da pritom cepam

ibo: errare humanum est,

ljubezni gospodine, Vi ste od jedne

ošipke svoje načinili dve. Jerbo u Vašem otvetu — vešt dostojna čuvstvitelnog sožaljenija — ni zrno prosa istine nejma,

Čerez toga i pišem Vam tokmo ovu ceduljicu, nego vospomenuti Vas blagih soveta, naravoučeja i

goniti proces sa Vama,

— ne za dišputirati se 1

hristoitije istinoljubivoga Sokrata našeg. On bi Vam rekao sada: Odvaravajte se, dobri prijatelju samo istina putuje pravim carskim. putem k svojmu na-

mereniju i ko licemerstvujte, česni čoveče, i ne

služi pa joj se koža taki na trgu prodaje;

ncu; ne citirajte nikad bližnjega svojega netačno i neverno, ne služite se hitrostiju: i lisica se hitrostiju

ne gradite se onim što niste, i ne

upodobljavajte se nikad čuždem visokoumiju i velerečiju: spomenite 6e onoga

jarca iz basne što je zaludu zavio bio

čalmu verujući da ga vuk neće jerbo

će misliti da je kadija. I ne zagledđavajte se, redigirajući, — u dve zvonare. Zdravstvujte, ljubezni Jovanoviču! Želeći Vam unapredđak svako dobro,

prebivam za vsegda U Belgrađu, julija 14, 1951

Vaš Đuro GAVELA

GOGOLJEVA „ŽENIDBA“

na SGani RumŽunskog narodnoj PO20rišia

Rumunsko Narodno pozorište iz Vršca dalo je ovih dana premijeru komedije »Zenidba« od Gogolja, Ovo je već trinaesta premijera koju ovo pozorište, u kratkom vremenskom razmaku svoga postojanja od svega dve godine, izvodi na sceni.

Ovo mlado pozorište, koje je sada pretvoreno u državno pozorište, uzimajući u obzir rumunski živalj koji živi skoro isključivo po selima, ima ambulantni karakter. Ono nema svoju stalnu scenu, Već sVO-– je pretstave daje u preko trideset banatskih sela nastanjehih rumunskom naclonal– nom manjinom. Naravno da ovo utiče naročito na dekor i rekvizite, koji se ne mogu u celini kamionom preneti iz mesta u mesto.

Ipak, i pored ovih teškoća, ovo je požorište steklo simpatije i ugled među širokim masamn rumunske nacionalne manjine u Vojvodini, kojima prikazuje komade na maternjem jeziku, Kolektiv od oko dva– deset glumaca, ođabranih među najboljima iz dramskih sekcija po selima, dao je do sada oko sto dvadeset pretstava, koje je gledalo nekoliko desetina hiljada gledalaca, Ove su cifre prilično velike kađa se uzme u obzir da je pozorište osnovano tek u junu 1949 godine.

U svom dosadašnjem repertoaru pozorilšte Je imalo rumunskog komediografa Jona Kadžalea sa komadima »Burna noć« i »Napast«, od stranih pisaca Antona Cehova sa »Medveđem« i »Prosidbom« a od jugoslovensicih dramaturga Jovana Steriju Popovića sa »Ženidbom i udadbom«, Kostu Tr:fkovića sa »ŠSkolskim „nadzornikom« i »Izbiračicom«, i Branislava Nušića sa »Gospođom ministarkom«, »Ožalošćenom porodicom« | »Svetom«. Problem repertoara je specifičan po tome što komadi iz klasične rumunske dramaturgije ne odgovaraju mentalitetu publike, a ono što bi se dalo uzeti iz stranih književnosti mora se na brzinu prevesti na rumunski jezik.

Svojim dosađašnjim repertoarom pozorište je, u neku ruku, vaspitalo ili bolje rečeno pripremilo ukus gledaoca, koji je bio vaspitan skoro isključivo na skečevima ili lakim komadima, koje su prikazivali diletanti. U ovoj fazi, Trifković je bio đobro primljen od gledalaca, a sa nešto manje uspeha je prošao Kardžale. NO najveći je uspeh požnjeo svakako Nušić sa svojim komeđijama, »Gospođa ministarka« se navodi u analima ovoga pozorišta kao Jedno od njegovih najviših dostignuća.

No prikazivanje Kcomedije naravi, kao što je Gogoljeva »Ženidba«, značilo je za snage Rumunskog Narodnog pozorišta iz Vršca ozbiljan ispit. „Uhvatiti psihološke detalje manekina cvatućeg kapitalizma nikolajevske Rusije iz komeđije u kojoj je, kao u »Revizoru« skupljeno na gomilu »sve Što ne valja u Rusiji«, đa bi se to ismelalo »sve o jednom trošku«, —.bila je težnja koja je u neku ruku prevazišla snage ovog mlađog dramskog kolektiva, a u prvom. redu njegovog režisera. Zapravo je u režiji i shvatanju osnovne koncepcije komedije i glavni neđostatak. Odnos pisca prema komercijalno-činovničko-vojničkim socijalnim grupacijama nije bio jasno izražen. Ovde-onde osećalo se da je oštrica komičnog otupljena, .

A1l, pored svega ovoga, interpretacija je, naročito u nekim rolama, uspela da izvuče komad. Tumačenja uloge provodadžije (Vida Bunđa) ili Kočkarjeva (Sever Bunda), sa svim prelivima komičnog koje zahtevaju ove uloge OVOE kupleta provodadžija koji se međusobno nadmudruju, odgovaralo je potpuno. Manje je izrazite u1ogu dala Lili Bokšan u ulozi mlađe devojke, Agafije, koja je inače poznata po odličnoj kreaciji 12 »Gospođe „ministarke«, Ostale su uloge odgovarale više kao doprinos igri celog ansambla, a manje Mao lične interpretacije (recimo, uloga Potkoljesima, »carskog savetnika«, u izvođenju Aleksafidđre Barbu, Nikamdora Ivanovića Livius Gucu idr.)

Stavljanje ma repertoar Rumunskog narodnog pozorišta Gogoljeve »Ženidbe« pokušaj je preorijentacije ovog pozorišta

prema komađima sa ozbiljnijom „društvenom tematikom ,a ujedno je i oprobavanje snaga kolektiva, čiji je umetnički đomet sađa veći.

Rađu FLORA

Jugasiovanski naroli pokazuju svima nargima sveta kako da 0Sinuraj

mir

stavlja brak između samilosnog i razumnog. Voleo bih da, kao molitvu, uputim ovaj apel piscima Jugoslavije: izvidite mogućnost ujedinjenja rađinosti i ravnoteže, kako da se zadrži preduzimljivost moderne Evrope a odbaci njen duh borbenosti i besmislene dovoljnosti; kako da se sačuva ravnoleža Azije a da se ne postane plen njenog nehata; kako da se stvori jedna nova ljudska civilizacija, koja neće biti ni evropska ni aziska, a iz koje će se roditi aktivna ravnoteža.

Jugoslavija je već velika, jer ona je umela đa, bude hrabra; ona će se besumnje modernizovati i industrijalizovati, i tako se osloboditi svog siromaštva; ona će isto fako okončati ona nasilja ljuđi nad ljudima koja su kapitalizam i feudalizam «provodili Hoće ]i ona učiniti i nešto više?

Beleška o belešbama i predgovorima na četiri do pet stranica, Jer se na pedeset do osamdeset ređaka (a toliko iznosi Veliki deo beležaka) zaista vrlo teško može reći nešto konkretnije i sadržajnije,

Ali, ma koliko da je to teško, pojedini autori beležaka ne umeju da iskoriste ni one najskromnije mogućnosti koje im pruča mali prostor. Pribegavaju nizanju biblic”rafskih pođataka ili opštim frazama koje više prikazuju nesnalaženje takvih autora nego stvaralaštvo književnika o kojima bi trebalo reći bar ono na]bitnije.

Takva je, naprimer, beleška u »Prosvetinom« izdanju romana Vjenceslava Movaka »Poslednjl Stipančići« (treća knjiga serije »Jugoslovenski stariji piscl«)., Pisac beleške upotrebio je pedeset jedan red svoga Dprostora prilično neracionalno: razvio je njen bibltografski deo na štetu svega ostaloga, tako da je lik Novakova stvaralaštva dat prekomerno uopšteno, čak i s obzirom na neznatan prostor noti:e., Polovinu beleške zauzeli su bibliografski podaci i napomena o načinu ređigovanja ovog izdanja — prvog izdanja »Posljednjih Stipančića« ćirilicom. Podaci i napomene te vrste nisu na odmet, ali mali obim beleške o kojoj je reč nalagao je njenom piscu drukčiji postupak, korisniji za čitaoca. Trebalo je poavetiti većn pažnju delu koje je prvi put štampano ćirilicom, kao i najkarakterističnijim crtama Novakovih romana i pripovedaka. Drugim rečima, valjalo je žrtvovati korisne stvari radi najkorisnijih.

Preda mnom je još jedna »beleška o piscu«, malo duža, ali ne i bolja od one prve, Štampana je u »Prosvetinom« izdanju izabranih Kočićevih pripovedaka (semija »Srpski realisti«, treća knjiga). Beleška se svodi na biografske i bibliografske podatke, dok se o delima Petra Kočića i njegovu mestu u srpskoj književnosti govori na kalenđarski prigođan način, samo u prvom delu uvodne rečenice | u završnom delu preiposlednje.

Još jedna napomena. Ona se odnos} na pitanje korekture i ispravljanje »primećenih grešaka«, U belešci se kaže da je Kočić umro 1914 godime, Poslednje je očigledna štamparska greška, ali zašto ona nije ispravljena u posebnom umetku? Knjiga je štampana u 15.000 primeraka i svakako je došla u ruke i mnogim mladim čitaocima koji su se preko nje upoznali sa Sstvaralaštvom pisca »Jazavca pred su-

dom« i koji me znaju đa je Kočić umro 1916. .

»Poslednje Stipančiće« priredio je za štampu Božidar Kovačević, a Kočićeve pripovetke Marko Vidojković. Činjenica đa su dva VrIoO savesna i ozbiljna književna radnika dala slabe beleške pokazuje da je razgovor po tom pitanju zaista potreban.

Izvesna izdavačka preduzeća poveravaju izradu beležaka o piscima nedovoljno upućenim ljudima. To je, doduše, redak slučaj, ali ga ipak treba ilustrovati jednim primerom. U knjizi aktovki ruskih pisaca, koju je prošle godine izdao »Savez kulturno-prosvetnih društava Vojvodine«, nalaze se slabe beleške o Krilovu, Gogolju, Ostrovskom, Saltikovu-Ščedrinu, Čehovu i drugim ruskim klasicima, Biografski Ppodaci o Ostrovskom stilizovani su tako da prikazuju toga pisca kao dugogodišnjeg činovnika, što nije tačno. Isto tako, netačno je tvrđenie pisca beleške da je Ostrovski slikao Život seljaka — oni se Ustvari vrlo relko pojavljuju u njegovim delima. Beleška o Saltikovu-Ščedrinu bolja je samo utoliko što ne sadrži grublje preške, ma đa bi svakako trebalo pomenuti Saltikovljevo progonstvo — onaj perod njegova života iz kojeg su nastale »Guberniske slike«, prvo značajno delo Velikog satiričara,

Saltikov-Ščedrin, koji Je pre rata malo prevođen, zauzeo je poslednjih godina vidno mesto u našoj prevodnoj literaturi. U Beograđu i Zagrebu štampano je više dobrih prevoda njegovih dela, ali ni u jednom od tih izdanja nije se pojim io izvorni predgovor ili pogovor koji bi osvetHo svu veličinu i smisao Saltikovljeva opus:. Dva prevedena teksta, od kojih je jedan štampan kao predgovor Vinaverovom prevodu »Skaski«, a drugi — kao pogovor Šovarijevom prevodu »Pripovijesti jednoga građa«, ostavljaju širok prostor za bolje, sadržajnije pisanje o Saltikovu. »Prosveta« je izdala dve knjige njegovih izabranih dela, obe u odličnim prevođima (prvu knjigu, »Pošehonsku starinu, prevela je Natalija Lukić, a drugu, »Guberniske slike«, — Milica Carcaračević), ali je propustila da da i esej O piscu.

*.**

Beogradsko »Novo Do. olenje« nastoji da pruži čitaocima đobre predgovore. Takav je predgovor — Zapravo opširnija studija

— Midhata Begića o Skerliću, kao i pred-

govor Marijana Jurkovića nedavno štampanom prevodu Balzakovih »Šuana«. Među slabije tekstove te vrste spada predgovor Kirila Svinarskog objavljen u Knjizi odabranih stihova i proze A. S. Puškina. Nedostaci toga predgovora, člji je autor inaže

· soliđan ređaktor i prevodilac, takvi su da

na njih treba posebno ukazati, I pored temeljnog poznavanja materijala o kome piše, Svinarski ne ume da ga obrađi na neposređam i književno živ način, tako da se Puškin pojavljuje u njegovom članku udžbenički suv, izmasakriran odveć mnogobrojnim i hladnim definicijama,

Zanimljiva je činjenica da Svinarski, koji je, kao što je već rečeno, pedantam na ređaktorskom i prevodilačkom poslu, slabije izlazi na kraj s pregledom vlastitih dužih tekstova. Na jednom mestu svoga članka om kaže da je najveće Puškinovo delo »Boris Gođunov«, a malo dalje ukazuje na »Evgenija Onjegina« kao na najveći rad i Životno delo slavnog ruskog pesnika. Kako će se u tim oprečnim definicijama, od kojih je prva netačna, snaći čitalac koji tek pristupa Puškinovim delima? Kirilo Svinarski osetio je potrebu da se zadrži na ličnosti i delatnosti Petra PrvoE, kome je Puškin s dubokim interesovanjem prišao u dvema svojim poemama — »Poltavi« i »Bronzanom kKkonjaniku«, — ali je ličnost tog ruskog vladaoca ocrtana u predgovoru idđealizatorski jednostrano.

Predgovor K. Svinarskog karakterističan je kao primer udžbeničkog pisanja. Kad to kažem, ni najmanje ne potcenjujem, razume se, krupnu ulogu udžbenikA književnosti, ali smatram da udžbeničkom načinu obrade materijala nema mesta u predgovorima i pogovorima uz dela domaćih i stranih klasika. Tu je potreban mnogo slikovitiji, življi, topliji ton, Jer, svakako, nije isto pisati poglavlje o Puškinu za udžbenik i govoriti mladim čitaocima o autoru »Evgenija Onijegina« i »Bronzanog konjanika«, Pisac predgovora može da bude jasan i ubedljiv, a da ne ređa definiciju za definicijoM, kao što to čini Svinarski: i

»Tatjana je neposredna, iskrena prirođa, idealan lik...« itd.

»Evgenije, drugi Junak speva (reč je o spevu »Bronzani konjanik« — L. Z.), sitan je čovek, potomak nekad čuvenih plemiča«. Tako pisati o velikim Književnicima znači pisati suvo, monotono, nezanimljivo i bez ikakva nastojanja da se oni sagledaju iz perspektive vremena u kome živimo. i Lav ZAHAROV

Beograd, Franonska broj ? — Stampa rija »Borba« Beograd, Rarđeljeva 81,

BROJ 29

___ _--_ —— R""T"T r"J—— _O—

BELEVKE

Irance Bevk

NOVA KNJIGA FRANCE BEVKRA ZA OMLADINU

»Mladinska Rknjiga« objavila je u 50.000 primeraka novu knjigu France Bevka »Mali upornik« (Mladi ustanik), omlađinsku Dpovest iz vremena oslobodilačkog rata.

Istorija malog ustanika koju potresno i ubedljivo đaje Bevk u svojoj poslednjoj knjizi, slična je bezbrojnim istorijama koje su proživljavale naše radničke i seljačke porodice i njihova deca u celoj našoj zemlji, a posebno u Primorskoj, gde je posle kapitulacije Italije u partizanske redove stupio takoreći ceo narod. Samo retki su bili izdajnici, a njih je već stigla i zaslužena kazna, kao i u Bevkovoj povesti.

Vrednost Bevkove povesti izražava se u realističkom prikazivanju događaja, u na petom pripovedanju i u piščevom humanističkom gledanju i na one neljudske i surove događaje kojih je bilo mnogo u na šoj borbi. Tu je ljubav prema otadžbini bogato nagrađena, izdajstvo svlađano, krivda kažnjena. Drugarstvo i pomoć u nesreći su vrline koje život čine lepšim i olakšavaju muke.

Knjigu je ilustrovao Nikolaj Omerza.

PISCI JUGOSLAVIJE PROSLAVLJAJU DESETOGODIŠNJICU REVOLUCIJE

Pisci Jugoslavije proslavljaju desetogođišnjicu Narodne revolucije u svim našim republikama raznim javnim kulturnim ma-– mifestacijama, književnim večerima, kao 4 objavljivanjem novih dela sa tematikom iz Narodnooslobodđilačke borbe 1 izgradnje socijalizma.

Članovi udružemja književnika Srbije organizovaće tri reprezentativne književne večeri u Beogradu, a zatim takođe, i nekoliko književnih večeri po unutrašnjosti. Srpski pisci pripremaju i izdanje »Zbornika« književnih radova koji će sadržati dela mastala između 1941 i 1951 godine. Poređ toga, mnogi književnici objaviće svoje radove posvećene Narodnoj revoluciji.

Pisci, članovi Društva književnika Hrvatske spremaju »Zbornik« dela o narođnim herojima. Po ustaničkim „krajevima, Kordunu, ILdki, Baniji, Moslavini, Dalma=ciji, Istri, „Gorskom Kotaru, hrvatski pisci držaće književne večeri. Časopisi »Republika«, »Kolo« i »Izvor« posvetiće jedam broj narodnom ustanku. Isdavačka

· preduzeća Hrvatske izdaće u čast proslave

'Ustanka dela pisaca: Vjekoslava Kaleba »Novele« „Ivana Dončevića »Bezimemi« (zbirka pripovedaka), Josipa Barkovića »Tri smrti« i dramu »Jure« Marina Franičevića. Knjigu sa bibliografskim pođacima O književnicima poginulim u Narodnooslobođilačkom ratu izdaće pisci Bosne i Hercegovine, Pored toga, oni će objaviti niz movih Književnih dela među kojima će radovi Marka Markovića, Mehmeđa Selimovića, Salka Nazečića, Vere Obrenović=Delibašić, Ilije Kecmanovića i Nike Milićevića biti posvećeni desetogodišnjici Na rodne revolucije.

NAJNOVIJI BROJ CASOPISA »KNJIZEVNOSTe

Časopis »Književnost«• u broju 5—6 (maj — jumi) donosi priloge od: Milana Bogdanovića »O Lazi Lazareviću«, Velibora Gligorića »Milovan Glišić i Liaza Lazarević«, Milana Dedđinca »I zraka i mraka prepune su zene«, Tina Ujevića »Duša posmatra đan i noć iz male sobe« (pesma), Tanaglia Mladenovića »Četiri pesme«, Mihaila La liča »Tragom«, Radomira Konstantinovića tri pesme, Dušana Milačića »Marivo«, Božidara Kovačevića »Sluga u kneza Ilije«, Vase Glušca »Kočić pred suđom i u tamnici«, B. L. Lazarević »Žuti nokat« (pesma), Ivana Ivanjia »Odluka«, Huana Ramoa Himenesa Četiri pesme, Miloša Đurića »Arhiloh« Raška Dimitrijevića »O prevodu Geteovog Fausta«, Pavla Stefanovića »Koncertni život« Ota MBihaljia Merina »POovodom smrti slikara Maksa Bekmana« i Eli Fincia »Stvarnost i iluzije«, U beleškama: Božidar Kovačević, Tanasije Mladenović, Slobodan Popović, „Boško Petrović, Lav Zaharov, Ž. P. Jovanović i dr,

BIBLIOGRAFIJA

Oskar Davičo: Hana, zbirka pesama, IZdanje Državnog izdavačkog podđuzeća hrvatske »Zora«, Zagreb 1951, latinicom, str. 96, cijena 80 dim.

Niko Luković: Boka Kotorska. Izdanje „Narodne knjjige« Cetinje 1951, ćiril1lcom, str, 259, Mijena 150 din. a

Miodrag Borisavljević: Vukovi, pripovet= ke. Izđanje »Prosvete« Beograd 1951, ćirilicom, str, 87, cena?

Ilija Kecmanović: Vuk Karadžić, uz izbor Vuhkovih istorijskih spisa. Izdanje »Pro=svjete«, Zagreb 1951, ćirilicom, str. 278, cijena 200 din.

UJı TŽ . I·]urwstuwwWWNNNNNU.N NKINIYUIwWn,„JNl__ZC_

UREDNICI: Dušan l(ostić i Tanasije Mladenović

a — I——

Broj čekovnog računa 102-90:620 Pošt. fah ređakcije 617 Poštanski fah administ!acije 629

ftukcplsi se ne vračaju