Književne novine

Miodrag B. PROT.C.

Prosečnost — opasnost za našu likovnu umetnosh

' javno mišljenje i kritika guraju ga u

rvi uslov da jednu opasnost iz-

begnemo jeste da je uočimo.

Zato izgledaju štetne one patriotske fraze u napisima i diskusijama. posvećenim našoj likovnoj umetnosti koje, kad govore o lepim rezulfatima naših slikara i vajara, o svežini, o čistoći tona i vedrini palete, ustvari prikrivaju krupnu opasnost koja preti našoj umetnosti: opasnost od prosečnosti.

Ova pretnja nije u brojnom odnosu istaknutih i prosečnih umetnika, uspelih i manje uspelih dela. U svakom društvu ima dobrih i srednjih stvaralaca, i to drugih znatno više nego prvih. To je sasvim prirodno. Uostalom, i jedni i drugi vrše različite ali korisne zadatke. Štaviše, veliki umetnici, jake individualnosti, često nisu u stanju da obavljaju one praktične dužnosti koje njihovi savreme= nici neposredno od njih očekuju. Zato što se uzdižu visoko i gledaju široko — oni ponekad potsećaju na onog Bodlerovog albatrosa koji je lep kada leti ali nespretan kada hoda po zemlji. Međutim, delatnost povorke umetnika, koju istorija škrto registruje u svom poglavlju kao “minores« ispunjeno je prosvetiteljskim, zadacima, postepenim i mučnim uzdizanjem naroda na veću kulturnu visinu. Bez njihovog upornog rađa čovečanstvo ne bi nikađa moglo đa pre=đe onaj ogromni raspon od azbuke do Šekspira, od prve i krive linije do Leonarda. Zato prvima pripada čast i slava, đrugima pažnja i poštovanje.

Ali nije prirodno da se to poštovanje sastoji u uzimanju prosečnog zato što je prosečno najčešće, »najlepše« i najshvatljivije — za apsolutno merilo vrednosti. Međutim, u našem društvu koje oseća potrebu za umetnošću, koje je tek u periodu Osnovnog likovnog obrazovanja, koje s poverenjem sluša i čita sve što se kaže o slikarstvu i vajarstvu, stvara se zagušljiva atmosfera konzervativizma koja preti da ometa nove težnje i snažniji polet. Kao primer može se navesti Lubardđina izložba. Nju je pozdravila naša pa i inostrana štampa. Ipak, našao se kod nas listić koji je o njoj doneo uvredljiv člančić pod naslovom »Još nisam posetio Lubarđinu izložbu« i listova koji su — m Pvaljda radi popularizacije umetnosti — doneli o njoj omalovažavajuće karikature. U anonimnim pismima upuće= nim umetniku ispoljila se zloba međiokriteta. Čuli su se i Sirenski glasovi »idejnih« čistunaca o tome da se takva umetnost »ne može trpeti«. Kad čovek čuje ovakve ljude koji spaljuju mostove što spajaju umotnost S narodom, i nehotice se seti onih Čehovljevih reči kojima. je pisac, oka, rakterisao. jednog svog junaka: »TI. čudna stvar: uopšte snebivljiv i nepreduzetan u životu, oh je bivao neo=' bično smeo i samouveren na izložba· ma slika. Otkud mu to?« — Ali ne samo ova izložba nego izložbe uopšte, diskusije i razgovori O umetnosti, ne= ke recenzije i neke kritike, reagova– „nje jednog dela publike i pojedinaca — pokazuju nedvosmisleno da je Opasnost za naše slikarstvo i vajarstvo prvenstveno u upornom nastojanju da se jedno proizvoljno shvatanje umetnosti digne na visinu apsoluinog kriterijuma. e

Ovakvo shvatanje ispoljava se u činjenici da se na slikarstvo i vajarstvo gleda kao na zanate, kao na skup traktatima određenih propisa a ne kao

njive u zrijevanju, crni nadničari, francuski žandarmi, sive rijelke ceste, proste bijele kućice i zemlja vina i pšenice, veleposjednika i sirotih ljudi što liče na nevesele sjenke palmi po afričkim obalama. Izgleda da Francuzi imaju mnogo Ukusa i u kolonijalnoj politici.., Naselja su jako malena i rijetka. Da je ovo italijanska obala, tu bi bili milionski gradovi, a od ribarskih čamaca ne bi se moglo proći. Modrina alžirskih vinograđa, tiha širina vođe i ljubav mladih delfina.„.. Mornari mnogo vole delfine. Oni im poznaju ćudi. Delfini im prave zabave kada se s jutra zaljubljeni parovi prošivaju po površini | morske mirnoće, Oni oru more i iza njih ostaju strelaste brazde. Zaljubljeni delfini nikad se ne rastaju: njihov ples na moru, otsjaj peraja na suncu i ljubomorne igre — to su ljepote koje se ne zaboravljaju. Ili su delfini naučili ljubav od mornara ili mornari od delfina — to ne znam — samo Je istina da je, neka oproste drugovi mornari, ljubav delfina mnogo stalnija. A šta je to stalno u ljubavi? .... Njihova obla, sura tijela, vitka i lijepa trzaju se iz vode kao tetive. Oni bi sigurno odmah umrli kad ne bi iz” vodili ove nestalne i raskošne plesove pored brodova. Jedan morski pas jutros se »nasukao« Bi krmu i iščezao negdje. Kako se api ne plaše njega u ovim sitnim i slabim čamci ma. Njima je suđeno da na ovom divnom alžirskom grebenu žive između morskih i »evropskih« će im i ko za sva ova lijeka... Jedan

Stogovi sijena,

učenja, naći

brođić usidrio se nasred pu--

kine, ljudi vuku mreže i člate ih, B.

sivo, gladno jato galebova vije se Oko

katarki. Zar i galebovi moraju biti cr

: TI đu ni ovdje ma afričkim obalama među OLapajeNal vibarima. Mora da 'su ovi galebovi crni da bi na svojim krilima

Mogli ponijeti tugu alžirskih Arapa,

tros sam se zaželio Beograda, Dajie u meni bude nostalgiju. Kako neki ljudi ne umru koji vječito žive daleko ođ rođenih? ~ ONO OAMNJN. i OANav delfina, Afrika i čežnja za Kaloperom, Orlovim- Kršem i Kalemegdanom. ! crni ribari na · raskošnoj afričkoj obali... i miris kosmosa | oči pu | Sobi krmanoš iz Sinja ženio iz Mostaganema.

što se ne bi »za cili Split,

[i

d

R ~ ad Jo?

itene u sampas svijeta! I ovaj

TEN TENNIRPŽPMIM e O la 2 Aa NKA OVJi Td Av

na umetnost, kao na misaoni i emotivni odraz života, kao na viši du- ., hovni napor, Postoje, dakle, još uvek izvesna esnafska shvatanja. Međutim,

razvoj umetnosti u poslednjim dece- .. našoj likovnoj umetnosti ispoljava .se ' i u nepostojanju određenih umetnič"kih pokreta i,ideologija. Ovde nije „bitno utvrditi da li je ovaj nedosta-

nijama prošloga i prvoj polovini oVOga stoleća pokazuje da je umetnost u potpunosti izišla iz uniforme akadem- . skog dogmatizma. Impresionizam i kubizam, — da pomenemo samo OVE. velike doktrine, — toliko se međusobno razlikuju po principima i po zanaftskim obeležiima da se uzajamno negiraju; pa ipak u istoriji umetnosti stoje jedan u blizini drugoga i čak kao reakcija drugog na prvi. Prema tome, onaj koji na, umeflničko delo gleda sa noprikosnovenih postulata, u nemogućnosti je da objasni tako krupne i različite individualnosti savremene umetnosti kao što su, naprimer, Matis i Brak, Ruo i Mason, Deren i Šagal. Jer ako se akademski konzervativizam i miri sa Derenom i njegovim »klasičnim duhom«, on isključuje Šagala a pogotovu Masona.

Osim toga, naše likovno javno mišljenje, naša, pisana i usmena kritika, uz časne izuzetke, uporno nastoji da održi to cehovsko shvatanje umetnosti. Najčešće se unapred ima pretstava o standardno dobroj slici i ukoliko neko delo ne odgovara toj pretstavi ne može očekivati da bude pravilno shvaćeno, dobro objašnjeno i pozitivno ocenjeno. Osim toga, naša kritika nema uvek smelosti da novo uoči i podrži niti hrabrosti da loše žigoše i osudi. Često postoji spremnosi da se osrednjost proglasi darovitošću, duhovna oblomovština • moralnim zdravljem, a krupniji napori, za koje je potrebna oštra misao i utanačeno osećanje — dekađencijom. To je često »način« kojim se umiruje savest i prikriva prosečnost. Uopšte kada je reč o slikarstvu i vajarstvu, o njihovoj suštini, o teorijama na kojima počivaju, oslobodili smo se navike suptilnijeg rezonovanja: naša misao, zaustavlja se sa našim očima, na povTšini dela, — Na taj način naša kritika i deo naše umetničke publike niti mogu da ohrabre umetnika na značajne napore niti su u slanju da uspostave vezu između njega i naroda, Ako je umetnik snažna ličnost,

Maskareli: Motiv iz Hercegnovog

Mario

pa kad bi znao da bi mu Isa Krista rođila«; i ovaj telegrafista Vlado što je francuski jezik naučio čitajući ljubavna pisma iz Anversa, možda iz Orana i Kazablanke i ko sve zna odakle... ZUTA ORANSKA ULICA I JEDNA JADNA TRGOVINA ,

ran je trgovačka luka, ali ne sa-

mo vinom, hljebom, francuskim kolima »Reno«, američkim cvikerima za' sunce skrojenim, čini mi se, u onoliko formi i varijacija koliko ima lica — za Arape i Bvropljane; saftovima od 400 do 20.000 franaka... Takve velike trgovine ovdje drže Jevreji i Francuzi, Arapi po sokacima otvaraju trgovine na sitno: nekoliko starih dugmadi, par svežanja ljekovitih trava i još kojekakve sitnice čiju upotrebu uopšte nije mogućno odgo· netnuti! Oran je još građ jedne tužne i ružne trgovine, koja se zove »bijelo roblje«. Jedna čitava ulica u centru puna je žutih kuća, sa mnogo vrata, na čijim pragovima stražare, upravo · svoju robu učtivo i oprezno veklami-, raju ostarele i penzionisane Javne žene. . O EMAA H Ulica je mrtva, puna sablasne tišine. a s prozora po njoj se prosiplje izvještačeni ženski smijeh i gamire po začađalim šupljinama ulice, ''rgovci »bijelim robljem« vješto reklamiraju svoje radnje fantastičnim reklamama i slikama sa nagim ženskim 'tijelima, a s prozora, mlade, mnogo manje stare, lijepe, mnogo — gestom i smijehom, serenadama · španskim i francuskim zovu. »tuguju od ljubavi«, Za koju stotinu franaka ljepote njihove mladosti krvnički pljačkaju ljudi svih rasa i naclja, . svih zemalja i kontinenata; na duge

ih nekako jevtino, i da ih, kad bi id c | odnesu sa sobom kao ne' ridljive stvari da kad im se ćefne smire svoje · poirebe, Mornari bezmalo svih zemalja žure žutoj ulici u nesređenim dvoj-. nim redovima i kao tigrovi vole do krajnjih granica da nadoknade Wna-

zad | unaprijed svoje franke za mje-

sec dana, Njihove kao krilo gavranovo

_ lih verandi, i za

manje ružne, žene.

nose ih" beskrajne plovidbe i još SG žale na polrošene pare i htjeli bi da . odjedanput sve kupe i to. moglo biti,

kose žute | smeđe i crne ! i ognjene kao” afričko sunce barjače iza tamnih, vrefranke traže ruke

prosečnost; ako je prosečan, oni ga

· podržavaju, Umesto da selekcionišu, .

javno mišljenje i kritika nivelišu.

Zatim, opasnost od prosečnosti u

tak neposredna posledica. tretiranja likovne umetnosti kao zanata i nedostatka jake umetničke kritike i kvalitativnijeg javnog mišljenja, odnosno

· obrnuto — ili nečeg trećeg; dovoljno

je konstatovati činjenicu. Nju naročito treba imati u vidu danas kada se mnogo govori o stvaranju umetničkih grupa. U ovom pogledu one bi mogle

da popune znatnu prazninu, — na

ravno ukoliko se formiraju po srodnosti umetničkih shvatanja, Nije isključeno da bi pojedine grupe bile u mogućnosti da svoja načela srede u sistem. — Ovaj nedostatak, pored ostalog, verovatno je posledica odbacivanja i nedovoljnog poznavanja dru> gih umetničkih pokreta na kojima počiva današnja svetska umetnost. Nije nešreća u tome što, naprimer, odbijamo kubizam ili nadrealizam, nego u iome što ih odbijamo a priori. Na taj način odbacujemo bez argumenata sve ono što ne znamo ili ne možemo da shvatimo, što ne odgovara našem intelektualnom uzrastu.

Ali. ako kod nas nema pravih umetničkih pokreta ima snažnih umetnika. Pitanje je samo da li u struk= turu našeg kriterijuma, kao elemenat prakse, ulazi njihovo stvaranje ili ono stvaranje — osnovno jezgro naše li= kovne umetnosti — koje je u formalnom kompromisu realizma i impre= sionizma, u blagom sentimentu i filigranskom estetiziranju. Postoji opasnost da 'baš ova druga aktivnost služi kao merilo. Međutim, takvo slikarstvo i vajarstvo, i kad je toplo, kratkog je daha i mlitavog pulsa, Ono se ne može pošmatrati kao odraz saznanja o životu i svetu. Drama savremenog čoveka i savremenog doba u njemu se ne nazire, U najboljem slučaju takve slike i skulpture pružaju prijatnu ali efemernu senzaciju oka i — ništa više.

U nizu negativnih uzroka ovakvog stanja možda treba podvući borbu koja se vodi u većini umetnika između opštedruštvenog shvatanja vrednosti i vlastitog umetničkog ideala. S ovim u vezi je pritajena borba između pompijerstva i iđealizma, između Gogoljevog Čartkova i Balzakovog Frenhofera. Ove primedbe se upravo i čine iz perspektive krupnijih društvenih zadataka koju umetnost uopšte ima.

Govori sexčestowda živimo u prelom-nrb

noj epohi koju karakterišu velike . smrti | velika rađanja. Kao u klasič= nojudrami» sile, mraka bore se protiv sila svetlosti. Ta hučna plima i ošeka odjekuje u duhu savremenog čoveka, On se bori za društveni progres, On — ko zna po koji put — postavlja sebi faustovska pitanja o sreći i miru, dužnosti i ljubavi, ratu i smrti. Zajo peče sumnja: u neurasteničarskoj vrevi našega veka, hoće li generacije koje dolaze, kroz našu umetnost, moći da čuju onaj herojski, betovenski zvuk ljudskih težnji? U jednom bezličnom mlakom slikarstvu i vajarstvu mogu li one da osete nemirnu i dra= matičnu fugu našeg doba?

da ih mrse skotski i bezđušno; njihove graoraste oči, oči plave kao da ih je rodđilo jutro ovog toplog Mediterana afričkog, oči crne kao ove njihove sudbine plaču i zovu i kaplju na stope kuda su maločas prošli Andersovi le. gionari, Pavelićeve ustaše, izbezu= mljeni četnici što im ruke mirišu na · krv muslimanske. djece iz Bukovice kraj Pljevalja. '

Ovdje popodna drijemaju, a sa ŽUtih strijeha padaju zarđale kaplje sunca i gase se u vrenju i prašini. Arapčad se mnogo motaju ovom uli= eom, zalutale pulnike upućuju na »oransku ćabu«, i za pet franaka upozoravaju ih u kom se »dućanu« nalaze žene »žoli«. ;

Pokoji Arapin umoran i mrzovoljan

- tetura se periferijom u grad da svoju silnu zaradu priloži jednom od ovih »oransških hramova« a poslije da taj svoj užitak zalije dobrim oranskim vinom ( ovdje muslimani, kad je u pitanju vino, ne. haju mnogo za Ala-

a). Jedan mlađić kroz jedna vrata uno-

si bijele sandale, lake i mođerne. Tre-

ba ukrasiti one uvele noge »bijelog

roblja«, treba nešto izmisliti da bi se prerana starost zataškala finim cipe= lama i šminkom. | i Noćas, ispred. ovih kuća'do rane žO-

re udaraju ludački koraci i čuju se žustre psovke pijanih namjernika, čuje se tupi topot bosih stopala oranskih lumpenproletera "| sve se vrtiji okreće u jednom, ludačkom zapletu brzog ı besmislenog nastajanja i nestajanja u »žutim kućama« gdje su svi osječaji mrtvi kao i ovi škrofulozni zidovi što se kese na ljudsku · bestijalnost i kunu kletvom umrlih ljepota ovih žena što še iznenade ka. ko za, kratko vrijeme, brzo i jevtino,

slije dugog pijanstva, otriježnjene u gluvim orangkim Sšokacima, nestalim sahrani... grčki mornari već od jegejskih tamnina na »telegrafu« stavljaju znak

»svom snagom napred«, da što prije tp hova tijela i tako će se to sve i dalje ponavljati, a ovih,

utope strasti, u njihova tijela - lijepih afričkih _ Ovdje se ja

' atrakc

žena neće biti!,..

\

profučkaju svoju mladost, i koje, po-

i popijenim očima mole da ih bilo ko” Tako to biva, a vojnici i dalje iđu i traže žute oranske noći,

se javljaju Arapkinje kao ; a Ženske ljepote njihove ve dre sjeverne obale, kao kuriozitet i

egzotična dopuna za ne baš dobro ras-

{Risto TOSOVIC

i

/}4. 55 aaa OČVONILO LN ( _/loze jo noutjarno ı samo Si niz ovo obamrlo kamenje, | i Ssiđi, pritajenog dana, do ovog slučajnog borja. be

siđi neutješna,

'samo neka te mrtvi šum tvoga tijela prati.

Siđi po mome tragu,

otkriće ti ga spokojna tišina

i lepet noćnih ptica

odbjeglih sa dalekih nekih potonulih lađa.

siđi

i ne stoj nježnim svojim slopama na oštre litice

jer ćete krik moj odati,

i ne naginji se nad tim mračnim ponorima jer će te pogled moj pokolebati. ;

O, siđi, tiša od moje tišine,

sa jednim valom čuđenja

na zapanjenoj pučini tvojih očiju, sa pepelištem uspomena U Srcu,

siđi

po čempresovom lišću,

skamenili u pitanja.

Ssiđi

po ovom sivom kamenju Siđi po mome tragu,

i glas

probuđene vječnosti

„pod tvojim sfopama. Siđi kao sjena,

siđi najtiša i najglasnija

u mojoj samoći,

prividno mirno kao i ja,

Siđi,

pred začuđene noge

Ssiđi baš u ovim vtiho”i jednostavne

i tebi

u ovim čempresima suza,

siđi, more je neuhtješno i samo.

„i položi ruke na neuslišeni pepeo, vjetrovi da ga pomamni ne razviju.

O, siđi niz OVO obamrlo kamenje hodom tišim od tog uzaludnog paukovog tkanja

siđi do ovih ljepota zaboravljenih vjekova što su se pred umorom mojih nogu

i prospi svoj posljednji smijeh ko sjeme blagotvornih suza

za odbjeglim uplašenim čiopama.

otkriće ti ga nenadni talaš

Siđi niz ovo obamrlo kamenje. kao pritajena vjeverica niz krhke grane noći, kao nestvarni zov tvoga smijeha

siđi kao utjeha mjesečine na Ovo lišće umrlo, na ovaj san, na ovaj šapat suhih usana.

siđi do ove od svih zaboravljene luke, jer ovdje je sve prividno mirno,

kao i ova noć Sšatkana od svih noći, kao i ovo more pritajeno u sve glasove i zvuke, kao i ova mjesečina od sna i tebe nestvarnija.

i ne boj se da će ti moje ruke,

ta dva uvijek zagonetna pitanja, zadrhtati umorno u nemiru tvoje kose, ine boj se da će ti moj osmjeh pasti

kao smrznuti golub bez poruke.

jer u ovim trenucima je vječnost, što sad ističu iz moga krvotoka ao-da: će-se-ponovo-vratiti u mene

kao izvori iz utrobe zemlje što se ponovo u nju vraćaju.

Siđi niz ovo obamyrlo kamenje,

rhene ćeš naći u sjeni divnih osamljenih borova sa osmjehom blage tužne mjesečine u očima. Siđi, moje će te ruke dočekati

u ovom kamenju vječnosti,

u ovim maslinama priviđenja s mirisom blagog bosioka i prastarih naših dunja.

| i •

4 %

lo S, SK KR. o dd Ć NK R—~,uwT"—sOozIRG<Z<T—ZT

položene strance, za one koji žele da se u životu sjećaju kako su doživljavali crne i bijele »ljubavi« da se smire negdje u rovu ili grobu »čiste savjesti« i da nikome ništa nisu dužni.

Kađa sam izašao iz Ulice, osjetio sam, iako nisam bio nikome ništa kriv, svoj sopstveni stlid, zbog ovih tužnih. kuća jada i groznice gdje ubijaju i kolju duše, otupljuju srca i osjećaje, ali onaj stid koji ne pripada meni — već onoj debeloj i deformisanoj francuskoj dami zlatnim dukalima okićenoj, koja vodi ovo najžalosnije »trgovačko preduzeće« sterilizacije duha i srca najljepših žena Sjeverne Afrike...

I tamo negdje kađ sam izmicao obali, tražeći »Pulu«, i kaq sam među francuskim, italijanskim i španskim brodovima tražio crvenu zvijezdu koja se ovamo u daljinama još više voli i dobija punije značenje okrenuo sam se ka krovovima žute ulice što plivaju kroz fatamorgane afričke, ugledao sam izlomljene i Zgr=čene crne krstove kako se nemoćno i pijano viju od ludosti i jada za ovim ubijenim a nepokopanim ženama čiji grobari najzad moraju biti njihove vlastite, male, beskrvne i tupe ruke...

Ovdje kad vjetar šine kroz usta Gibraltara, more se grči i talasi sviraju neku pokajničku muziku: možđa je io sve priviđenje; sigurno se more pjeni kao obično i lopće svojim nagim zapjenjenim bedrima o grudne koševe brodova, ali meni se čini da je sve more noćas pretvoreno u jedan žalosni akord i posmrtno orgijanje, u grobnicu davno otvorenu koja samo čeka noć da proguta tupe i bezmjerne, gluve i ludačke bolove ove žute lice „Td tvistahiljaditom alfričkom gradu Ora u gdje su, jronije radi, prije nekoliko dana pobijedili T'oresovi komunisti. ı 1 dok krmanoš Babić traži kurs na busoli brođa — pravac sjever — igla

odrhtava u tihom kretanju pramca, ja sam ludački zaželio da, vidim jedan uskiptio pakao strašan i kratkotrajan koji bi svojim plamenom zahvatio žutu ulicu kao što magle zahvataju "brda. pred kišu; radi smirenja svih · bvih bolova koje onai gluvi i bogati Oran nikad nije čuo ni osjetio... Dok se brod valjao iz luke i za sobom ostavljao Vrisak ranjenog,mora umrljanog naftom i uljem — pokušao . sam da zatvorim uši —

'Orana!...

ali uzalud — .

stalno je kroz pokojnu afričku noć u mojim ušima rzao ludački smijeh sirotih bludnica i stalno sam slušao kako negdje u onoj ulici u nekoj šugavoj kasi zveče škrti franci i kao uzdarje za onaj ludi smijeh i krvava poniženja, naprečac, jedne uvele mladosti. Kako je rizično i nezahvalno roditi se gdje bilo na ovoj našoj grešnoj šetalici, lijepa moja Zagoro — samo jednu ledenu nagu dojku tvoga izvora ne bih dao za sve jevrejske četvrti Ništa ja ne zavidim ni onome Luki Dalmatincu što svaki dan »alžirskim suncem«* obilato gasi afrič ku žeđ i uživa praveći se važan nad arapskim sluškinjama! ~ .

Ušli smo u noć i bližimo se Herkulovim Stubovima, luđački smijeh potopio se negdje u grlo Atlantika a ja ne želim da vidim nikad više Onan ni Mostaganem! I ako bi to moralo biti — neka budem slijep da ne vidim one uklete prozore i mrtve kose davno svele u rukama razbojničkih, bjelosvjetskih legionara, da budem gluv da ne bih čuo onaj mahniti prazni smijeh bez draži i ljubavi što ga pothranjuje zveket franaka i strah da se u ovoj alžirskoj zemlji ostane bez novca i hljeba.

Ova trgovina ženskim mesom legalna je, zakonita i »džentlemenska«, sa taksiranim firmama, određenim porezima i zakonskim pokroviteljstvom, ali šta da se kaže za onu drugu švercersku, nezakonitu. Čim smo se iskrcali u luku i dok još pošteno nijesmo bacili kanape — širokom rivom u ludom bijesu, kao žurije, poletio je usov žena obalom u nadi da će poslije tolikog dugog putovanja po moru nekoga od nas uloviti. To su obično one Arapkinje, ružnije i »nevrednije« što jednim okom vrebaju »žrtvu«, a drugo im motri oprezno kroz noć da se iza ugla ne pojavi žandarmski tropski šlem, Njih policija ovdje vješto i učtivo lovi i trpa u »Maricu4«, One, doduše, lako ' same odlaze bez imalo uzbuđenja kao da iđu na kolače, Zaključio sam đa im se to često događa kao i to da ovi flegmani policajci ova hapšenja izvode igre radi.

Njihove firme su ilegalne, zarađe manje i tuge veće od onih ozakonjenih iz žute ulice, _EOR.J

• Vista afdčkog Vina,

ı

ČITAOCI NAM PiS ILUSTRACIJE U MANOJ NTAMPI

Očekivao sam da će neko poz niji od mene o ovome štogod reći. Reč je naime o crtežima kao i stracijama feljtona, priča, crtica, publikovanim u našoj štampi. Nisam stručnjak da bih mogao reći 8 sud o njihovoj umetničkoj vrednost ali smatram da i kao prosečan ku turan radnik mogu da iznesem svoja zapažanja. aipyal VOA . Moj je utisak, prema nekim objavljenim ilustracijama, da se i oni ki ilustruju i uvrednići odnose Vrlo površno, da ne kažem i necodgoyOrno. prema listovima, dozvoljavajući dase u njima pojavljuju netačne, pa i 1! logične jlustracije. Mišljenja sam” urednik lista ili rubrike snosi od vornost ne samo za tekst, nego i sve ono što je vezano uz tekst; ovom slučaju i za crteže. OBE I što je još čudnije i zanimljivije: niko od pozvanih, mislim na naše književne i umetničke kritičare, ni- je o tome napisao ni reči, izuzev zagrebačkog političko-satiričnog lista »Kerempuha«, koji je u jednom od svojih brojeva doneo deo stripa »Pop Ćira i pop Spira« u obliku zagonetke, da čitaoci pogode o čemu se radi. : Meni se čini da bi se morao naći“ neko da odbrani Stevana Sremca i njegovo đelo »Pop Ćira i pop Spira« od samovoljnog i neodgovornog unakažavanja. i aa Da se zadržimo na stripu »Pop Ćira i pop Spira«. Nastranu to što je crtač svojim cr – težima čitaocima stvorio teškoće da” raspoznaju ko ie pop Ćira a ko je pop Spira, naročito kad su u »polucivilu« pod šeširima; koja je devojka Juca a koja Melanija, i tako dalje; što je u stripu sažeti tekst uništio za nimljivost jezičnog provincijalizma; što su sve ličnosti »korpulenine« —=J debele, pa čak i kočijaš Pera Tocilov — da bi čitaoci verovatno sebi đočarali sliku o tome kako su u Banatu” svi debeli, bez obzira na društvenu – pripadnost — i pop, koji pojeđe pu- i nu »veškorpu« »krofni«, i kočijaš »ki-= ridžija«. Ali je neodgovorno da se mladim čitaocima stripa pruža pogrešna slika o odđevanju u prošlom veku (pogledajte stripove pa ćete videti da se Jucine i Melanijine haljine, pa i odela popadija, gotovo ništa ne razlikuju od današnjih) ili O načinu češljanja kose (Juce i Melanije). Kao da su se “ondulirale« u ne kom današnjem »ženskom frizerskom | salonu«. | Uopšte, zar je ođevanje građanskog staleža u prošlom veku bilo onakvo kakvo je prikazano u stripovima »Pop' Ćire i pop Spire«? Zar su devojke nosile onako kratke suknje? Pa »civilno« ođelo pop Ćire i pop Spire. O seljacima da i ne govorimo. Svi liče% jedan na drugog kao »jaje jajetu, iako Sremčeva pripovetka pruža čitavu galeriju tipova. Jedina ličnost prilično pogođena je učiteli Pera »ilirik«_ u redđengotu. Ili drugi jedan primer. »Nedeljne informativne (NIN) u broju 13 od 5 avguš i objavlie su feljton Vase Pope“ ća »Ne čuje čovek. ' prvom del feljtona radnja se č\ aa u Srem u selu Jasku, Taj ph i deo je i | strovan. Iznenadio sal Se DOVvVIŠmD crtača (nije se potpisav Deda KI i njegov komšija, lično iz feljii sremski seljaci, prikazani su u S | janskom narodnom odelu! Mislim da isto toliko neodgovo/ sti i prema čitaocima i prema / pruža i ilustracija uz napiš »|| Jovica Milutinović i borba za |. bođenje Obrenovca od Turaka, ca iz Drugog srpskog ustanka4, javljena u listu »Zadruga« broj 13. 6 septembra. | Na slici su pretstavljeni Turci. ko pred naletom Srba ustanika bež brodom preko Kolubare, To je u du. To je istoriska činjenica, ali jć| zaprepašćujuća ilustracija bekstva| brodom. Crtež prikazuje parobrodj na Kolubari kako tone, iako i naši} osnovci znaju koje su naše reke = ne, i da Kolubara nije bila T | sada plovna. Recimo da je Kol |} i plovna: ipak je istoriski netač, M su Turci u onom vrementi, poznii, svojoj zaostalosti (1815), pali brodove, kađa se zna i isloriši jA tvrđeno — ukoliko sovjetska »haL. “ne pronađe« nešto novo, —o (ud Tiulton 1807 godine prvi preplowc sonov Zaliv. kod Njujorka, i džiqn vi parobrod u Evropi. bio '»J (1819). obi Možđa će nekome ovo izgl0je nica. Međutim, moje je vaeH ; niko nema prava đa neodgovo) risti našu štampu, jer naša. publika danas već raspolaž voljno znanja i zdravim KrI{UM“ i ne mogu joj se prodavati » ci za lubenice«, . efi a a,b

Dimitrije DIVLJA

novinc/d

f4BHHHHHIHIIMMNHMIMNHIIJIHI

<BHIHHHHHHIIHHHHHHHIIIHMIaga EI ga0JIGJIEEUFIHHHiHIiI