Književne novine

GODINA |

V. BROJ 42

CO ira

xyA-JA RVA TADA | POLADAć..

Budi svečan, Beograđe, ali mnoga su još tvoja vvanja, jer je Balkan istoriska tačka svetskoga značaja. Kaže se — dajbog gramatički pravilno Eno tamo se podiže nov grad, Novi Beograd. — A ne reče niko nikađa: A ovo ovde je Stari Beograd. Ništa na Balkanu nije staro! Divnoga balkanskoga gosta, Bajrona, upeklo je balkansko sunce jače od italijanskoga i španskoga — zapisao je pesnik. Atina je mlada; nikada niko ne kaza: Stara Atina, samo. Klasična Atina, U Carigradu, kad je na mostu Galate granulo sunce, zapalilo je i sve vrhove mojih prstiju. Sofija je sveža, i miriše na šumu. Cetinje je dragi kamen naš, Sarajevo je tvrđa glava, a Beograd tvrdo čelo. Balkan je dugo-

ročna rabota istorije, i neka to znaju, .

i potsete se na to svi koji kratkoročnim uđarcima hoće da rešavaju i uništavaju. Ne rvaj protiv istorije, zaluđu jel

Istorija ima „problematičan. karakter: određeni neki kurs odjeđaređ razračva, nešto preseče i okonča, nešto pothrani i podmladi i nastavlja gde je zaustavljeno bilo. Ali ima istorija tačaka na kojima presuđuje, odlučuje, u dugom kontinuitetu ostvaruje. Jedna fakva dugoročna tačka, još od vremena Rimskog carstva, jeste Balkan. Svejedno šta biva u pojedinim periodima, sve zemlje Balkana, svi narođi i građovj, vekovima su u mučnom procesu, sabijaju se i razbijaju se, a moraće najzad postati jedna tektonska. i arhitehtonska celina, jedna tenđencija, 'ijedan đivan oblik, Balkan mora kad tad postati jedno. u političkom i kultumom muentalitetu, mora jedared postati tvrd, rimski ponosit most između Istoka i Zapađa, Svi smo mi na Balkanu još uvek — i ne samo mi — izdanci Rimskoga carstva, rimskoga sveta, i kao.takvi jedna od tvrdđih i vrlo odgovornih tačaka istorije. U smislu mira i dostojanstva među ljudima, što je Rim hteo, zapovedao i gradio ,u kojem smislu je Vergilije pisao: Imperium sine fine dedi, u istom smislu i mi današnji na Balkanu još rvamo za taj dugoročni istoriski pothvat. Carigrad, zato, mora prestati biti račva Male Azije, mora postati Balkan. A Beograd, već poodavno istoriski najagilniji Balkanac, mora uvek ponovo biti oslobađan, a u međuvremenu, on, mora slobođiti sve i sva što na mostu između Istoka i Zapađa rva. Danas — pogledajte dobro — zar se ne čita jasno da Jugoslavija, već i, oblikom svojim odužena i vitka kao most, i sa glavnim svojim građom na Balkanu — da ona rva na izgrađnji toga mosta, istorijom određena, i razumom vođena,

Godinu 1389-—=, Kosovo, srpsku propast, izravnali smo, kako je istoriski { valjalo, mi Srbi, Crna Gora najpre, a Srbija zatim, kao odlučna ustanička snaga. Ali 1453-ću, kao slom Rimskoga carstva, Vizantije, to još nismo, a treba:da izravnamo ceo Balkan zajednički, složno, svesni najzad ko smo { šta smo. Balkan je klasična Helada, pa srednjovekovna Vizantija, ili Rimsko carstvo, ili Drugi Rim, a tek posle, po nesreći, Istočno Rimsko carstvo, ortodoksija, Fanar. Da, klasična Helađa, Vizantija od stotinu života sva filosofija, ava umetnost, svi temelji svetske kulture, sve to na Balkanu. Grčki ustanak od 1821–ve, nemojmo zaboravljati to nikađa, nije bio revolt u ime Atine, Solona i Perikla, nego revolt i čežnja da vaskrsne Vizantija i Vizant, u smislu kontinuiranoga rimskoga sveta, njegove kulture, njegova razuma. Sav Balkan nosi potsvesno taj veliki i spasonosni zadatak, rimski most, širok kao cesta, između Istoka i Zapađa. Taj rimski most, mir, dostojanstvo i razum, „među nama, „proces je dug i ružan. Razni balkanski narodi, sa zadrtim nacionalizmima, koji su se, bh nikakvoj, ili zamrloj kultari prevratili u.provincijalisme i palanačke”pameti i ambicije. — ti narodi. S OBVaju. i kidaju se bez pameti i očnjega; viđa, i.čekaju :đa. nas zla namera jedno,pp jedno skrha. JugoSlavija, .sa „oslobođenim. svojim , glav nim gradom na Balkanu, u naporu je od svoga početka da zatre provoncijalizme i palanačke mentalitete, da svojom suštinom, . danas, buđe zdraviji plan, mosta, 'zavidnoga mosta, koji je i austriskar carevina vrlo · ambiciozno pokušavala da zn koja: sublimna „ideja+i arhitoktonsk!1 oblik! Nad. vođama i gorama lebdi, | vezuje udaljeno i raskinuto, a, opet ih ostavlja u razmakluy posebhima 'i 'sVD, jima;, Pax Romana je to' htela: đa::bule s& mnogo mostova,pa; oko toga'još

i danas rva istorija. Kao duga;na, ne- DoWadiye:a A ·' , i e i 7. 3

i:1 bude. Most.“—,

Isidora SEKULIĆ .

bu, most je simbol ispruženih i sastavljenih ruku, simbol. smirenja, ra· zuma, uviđavnosti. A uviđavnost je najviša vrlina politička, i kađ je ta vrlina tu, onda most može vezati ı dve polovine sveta. ~

Most, đa, ali most se može rušiti kidati. Može. Samo ništa se tako brzo i lako ne uspostavlja, kao most. Može on biti od samih žica i lanaca, može biti od samih brvana i dasaka, može biti ispleten ođ vlakana — đovoljno je đa po jednu „alku namakne u dva tla, pa da veže što gore i vođe i ljudska ludost — jedina sirovina koje ima za vekove i vekove — dele i raskidaju. Prvi svetski rat — trus je počeo na Balkanu, u Sarajevu i u Beogradu. Krenuli smo sa ponosnim pobeđama nad „yqgcarevinom; pa je došao slom, rimskl tragičan slom, kađ nam je tlačena i umiruća vojska, ipak, na ramenima ponela i odnela ime i čast, a ostavila znamen da će Beograd bili oslobođen, da će se nastaviti zbližavanje južnih Slovena čija kotva ostaje na Balkanu, da će, istoriski govoreći, zidanje mosta između Istoka i Zapada napredovati po cenu likvidacije, istoriske likvidacije triju carstava! "Turskoga, Austfriskoga, Nemačkoga. Baikan je učestvovao u sva ta tri istoriska rušenja i preinačenja, što joe dostojan podatak uz balkanske datume ranijih vekova.

Drugi svetski rat — i koliko drukčije balkanske figure, nego u Prvome, Tada, visoki oficiri više su pešice no na konjima išli i u progonstvo -nosili Srbiju, (kao samo u. viziji pesnika Iva Vojnovića Dubrovčani sv. Vlaha. unesenoga na brod koji odlazi), i usput ti

. oficiri'gladni i u ritama, kupili mla-

dđiće da ih spasu. Skupa je i krvava bila ta mladićka povorka balkanske dece. Ali i to je bilo od ovoga bolje no, u Drugome svetskom ratu, bežanje generala, koji nisu borbu ni nametnuli ni primili, no bežali u udobnim i prostranim automobilima ·ostavljajući, do jednoga, naše mladiće balkanskim vešalima i gavrnninia. Avaj! Drugi svetski rat je zabo nož u samu dušu Balkana, No, kako smo tada, i „Beograd i':mi već znali šta je to invazija i okupacija, bivali smo i raskalašno samouvereni da će Beograd biti oslobođen. Utoliko više što se ustanak na Balkanu vrlo brzo počeo zgušnjavati, počeo presecati i kidati invaziju i okupaciju, oslobađati, usred neoslobođenosti, sad parče Bosne, sad parče Srbije. Kopali smo po baštama rupe i vikali u zemlju: U cara' Hitlera kozje uši! a Beograd i sada podziđuje most i mostobrane. Oktobra 20-og, 1944-e, uleteo nam je rano izjutra u kuću zapravo dečko — đa li mu je bilo 17 ili 18 godina? — doneo u čitavoj ruci belu zastavicu mira, zadenuo zastavicu nad vrata, izvadio nam nož iz duše, Slobođa! Pređ veče su nam došli u kuću krasnoarmejci, divni mladići plavih očiju, veseli,

razgovorni. — Eto tu su još juče stojali naši topovi — gruvali su al — a tamo pod vašim kestenovima, eno, na-

” nakovnju. Beograde! . oslobođenje razumno: seti'se prežive• · lih i palih; seti se uzbudljivo mlađe i | detlinjski poslušne naše narodne voj-

BEOGRAD, 27 OKTOBAR 1951 GOD.

ši grobovi. — Plakali smo, voleli kra= snoarmejce tronuto i zahvalno i toplo, pisali smo o njima ne perom nego srcem. A danas? Je li mogućno, je li razumno, je li čovečno?... Ina ljudskih nužda kojima se i sveci pokora= vaju, ima neljudskih obesti koje bi i od svetaca načinile upornike i otpornike. 'Rusija je postala zlonamerna. Rusija neće most između Istoka i Zapada. Rusija rva protiv istorije. Kako ćemo? Uzdati se u istoriju, u zakon ravnoteže, u večitu našu trpiju, u saradnju ljudi od razuma? Ah, sile zlonameme su velike ,i ne freba ih potcenjivati... Ponekađ se zanesemo, zaboravimo stvarnost, ne verujemo istini, Sviraju i pevaju Borisa Gođunova. Potresno, jedinstveno. Velikanski greh i kajanje cara; velikanski stihovi o tome Puškina; velikanska muzika na stihove Musorgskoga; velikansko pevanje i glu- . ma Šaljapina. O, velika je i eilna Ru= sija, sila na silu lepote, umetnosti. A damas? Nema više tamo onako velikanskog lamcn nemerljivih ijudskih darova; a ovđe, prema nama, ovde je sve isto, isto zlomamerno. Beograđe! kako su razbor i misli u narodnim demokratijama još slabo savitljivi, uviđavni, preradljivi. Obesti političke prelaze u obesti intelektualne, a odafle je do velikoga zla ne daleko. Istorija rađi na duge rokove, i neka se piko ne uzđaje suviše u krafkoročne trikove, Zlo nađ narodima )nako je počiniti, koliko dlamom o dlan udariš, ali istoriju ne zbumjuju wi ispmdi ni prepađi. Nema dođuše u toj utesi pesme, ali ima razuma, Mora na Bal-

. kanu biti teško i:odgovorno: kud će

suza već na oko, kuđ će čekić već po proslavi svoje

ske, i seti se krasnoarmejaca i njihovih grobova u našoj zemlji, su čim, sa takvim grobovima, istorija pomno računa. Radi i rvaj, Beograde — neimare! Širi se tamo u ravnici Srema, budi tamo lepši no što ovde možeš biti. A na ovoj strani, na ovom uzburkanom balkanskom tlu koje čas iskače čas ponire, tu zidaj u visinu, diži kule i tornjeve, zvonare } osma tračnice, jer treba dobro pratiti mostogradnju i davati signale i danju i noću. Tbheba sarađivati sa istorijom kao da smo Rimljani i rimski svet. Možđa će se tu, na mostu, preko našeg zemljišta balkanskog i jugoslovemskog, možda će se tu ostvariti carstvo razuma, progres željeni još u doba rimske imperije, željeni i u moćnoj poeziji slavnoga Vergiljja: ..... . e. e „ memento:

• • •« „Dpacique imponere morem,

parcere subjectis et debellare superbo%.

da se zakoni i moral u miru nalažu, da se štede koji slušaju i rađe, da se savlađuju obesni..

še...

WHAT III III II ILIJU

CENA 15 DINARA

Bora Baruh: IZLAZ IZ TILJERISKE BASTE

DaveaveageaesooseoseoevanvesvooyaevessevevoevaspoavuoeeeevoveOeOeeaeeaVevpeveeeeeee sa evo oevepeveee eee eeeoeee eee eee eeeR0 eV e

eedvoeeovveoveVVe

: “

GO LINCVISFICI

III

Za vreme priređene ankete o kojoj sam govorio lingvistika -u. Sovjetskom Savezu nalazila se u.bezizlaznom položaju. Ona je tako i priređena da bi se. pokazala neophodnost učestvovanja sa strane, nekoga: ko bi presudio spor sa. onim autoritetom koji se priznaje u Sovjetskom Savezu. S jedne strane stajali su naučnici protiv Mara, s druge — za Mara; oni za Mara.još sa punom vlašću, a oni protiv — bez ikakve vlasti. Trebalo je da neko izreče »presuđu« i skine sa visine nepogrešivosti jedne i uzdigne druge. Prirodno je bilo da taj neko može biti u Sovjetskoni Savezu samo pretstavnik državne vlasti,

I taj se čovek pojavio. On je bio glavom generalisimus Staljin. On se javio kao jedan, pretposlednji učesnik u ovoj anketi. On skromno veli, da bi opravdao svoje učešće: »Meni se obratila grupa drugova sa molbom da iznesem u štampi svoje mišljenje o pitanjima nauke o jeziku, osobito ukoliko se ona tiču marksizma. Ja nisam lingvista i ne mogu, narav“ mo, zadovoljiti đrugove u potpunosti. Ali ukoliko se diče marksizma u nauci o jeziku — kao i u drugim društvenim naukama — to je već drugo, jer me se to neposređno tiče. Zato sam i pristao da odgovorim na niz Dpitanja koja su mi drugovi stavilia, Staljin odgovara na ova pitanja koja, verovatno, i Dpretstavljaju ono što su tražili pomenuti »drugovi«: 1) da li je tačno da je jezik nadgradnja« nad bazom: 2), da.:11_je tačno da je je” zik bio uvek i ostao klasnim, da zajedničkog, jedinstvenog, opštenarođ-

. nog jezika za besklasno društvo ne= ma; 3) koje su karakterne crte jezič-

-· ke; 4) da li je »Pravđa« postupila pra=

vilno kada je otvorila slobodnu diškusiju o lingvističkim pitanjima. Ustvari, za maršala Staljina bilo je najvažnije četvrto pitanje jer mu je ono davalo mogućnosti da osudi marovce i d4 vlast u ruke njihovim protivnicima. Na prva dva pitanja Staljin đaje negativne odgovore na OSnovu elementarne analize. savremenog ruskog jezika i njegove prošlosti. Po'vodom trećeg pitanja Staljin govori o jeziku sa marksističkog gledišta kao socijalnoj pojavi i o svima momentima koji su važni za njegovo razumevanje i proučavanje. Tu nema naročito novih stvari za današnju ligvističku nauku iako se ponešto u njoj danas malo drukčije određuje, sa više gipkosti i realnosti, »..Gramaftička dstruktura jezika i njegov· osnovni leksički fond pretstavljaju osnovicu jezika, suštinu njenih karakternih osobina«. »Na stotine godina turski asimilatori starali šu se da unakaze, razruše i unište jezike balkanskih naroda. Za to vreme rečnički sastav balkanskih naroda pretrpeo je ozbiljne promene, primljeno je dosta turskih reči i izraza, bilo je i »zbližavanja« i »razmimo= ilaženja«, ali su balkamski jezici izdržali i ostali živi. Zašto? Zato što se gramatički sklop i osnovni leksički fond u glavnim crlama sačuvao«, Tako smo mi i dosada mislili. »Dalji razvitak rada (proizvodnje), pojava klasa, pojava pismenosti, prepiska koju je tražilo rađanje države... pojava trgovine kojoj je još više bila po-

eeeobede 99999.9986Oe9eOO0900990999e99e96O99 eee ee eee eee!

Aleksandar BELIĆ

trebna „uređena „prepiska, pojava štamparskog simuga, razvitak Kmjiževnosti... Wve je to Wumelo još više izmena u jezik i njegov razvitak«, ali je osmovni jezik Oostao i dalje kao opšti. I to se nije izvršilo iznenadnim izumiranjem staroga i rađanjem novog, već postepenim iščezavanjem starog i javljanjem novog. Zato se ne može dopustiti stađijalni razvitak koji pretpostavlja »iznenadne«, »naprasne« eksplozije ili skokove. »Marksizam smatra, veli J. V. Staljin, »..da se prelaz u jegiku od starog novom:. vrši postepenim na gomilavanjem novog &vojstva, dakle, postepenim izumiranjem “elemenata stare Vrste“ „»Eksplozije« ili skokove neki pretpostavljaju pri ukrštanju jezika. I to nije tamo. U tom wWlučaju jeđan „jezik izvesne strukture pobeđuje, a ne rađa se nešto {reće. Najzad, Marovo etimologisanje prati J. V. Staljin podčrugljivim osmehom (da je to slično ga tanju po talogu kafe u šoljici). Sve je to mislim bilo poznato i do Staljina, iako je u današnjoj nauci mnogo štiOšta i znatno više razrađeno (o OšnovVnom fondu jezika koji se takođe do izvesne mere menja, o različnim uticajima na jezik i značaju kolektiva za razvitak, naročito, zasebnih reči i naročitih značenja njihovih, o mešavini jezika o kojoj se ovđe govori samo za određeni GWlučaj, koji &e, ustvari, tiče ruskog jezika itd.); ali ovim je hteo Staljin da Jzmese obraloženje svoga stava protiv Marove lingvistilce.

Ipak je čudnovato: kako se Marovo učenje: moglo održati šesnaest gođina i posle smrti Marove, a da ta državna vlast ne šsazna za pravu vrednost njegovu. Ako se Marovo učenje protivi marksigmu-lenjinizmu, kao što je jasno iz izvođenja učesnika u ovoj anketi i samog Staljina, ono se Drotivilo i kad je postajalo i kad ga je Mar prvi put određeno i jasno formulisao. Ono je, ustvari, bilo samo »deklarativno« kao što je Čikobava tačno primetio, dakle — fiktivno, 8 pretvaralo se u stvarnu zaštitu »principskih grešaka« N. J. Mara. Ako ja državnoj vlasti nemoguće bilo da se brzo razazna u naučnoj osnovanosti kakvog učenja, trebalo je da je sveBna toga i da se ne meša u meritornu ocenu njegovu. Ovako se dobivaju negativni rezultati za celu kulturu jednog naroda. Međutim da je ostavljeno slobodnom razvitku, toga, naravno, nikako ne bi bilo. Stvari bi se postepeno, ali solidno, razvijale,

O celoj anketi, kako bi trebalo da bude, a, ustvari, o celom stanju u kojem se nalazila ova naučna oblast u

· Sovjetskom Savezu, izveo je zaklju-

čak J. V. Staljin. Njegove konstatacije daleko premašaju ono što je amketom izneseno. Jasno je đa je on imao i drugih podataka. Položaj je u toj kulturnoj oblasti bio zaista strašan. Nesumnjivo je »da se u lingvističkim organima, i u centru i u republikama, odomaćio režim koji ne od-_ govara ni nauci ni ljudima nauke. Najmanja kritika stanja u sovjetskoj lingvistici, čak i, najovlašniji pokušaji Iritike tzv. »novog učenja« u lingvistici, bili su gonjeni i presecani od rukcovodilačkih ·lingvističkih . kamugova. Za Kmnitički Wtav prema onome što je od Mara ostalo, za najmanje neodobravanje učenja N. J. Mara ljudi su wWikideni sa YDoložaja ili &u

snižavani po mestima dragoceni rad-

nici i istraživači, Pretaetavnioi lingvi-

stke stavljani su na odgovorne položaje ne prema poznavanju stvari, već prema priznavanju učenja N. J. Mara bez pogovora.«

Da le samo ovoliko utvrđemo, bilo bi jasno šta se pod tim moglo još skrivati. »Kako se tako nešto moglo desiti? A. desilo se zbog toga što »arakčejevski režim«, koji je zaseo u lingvistici, neguje neodgovornošt i po" oštrava pomenute ružne pojave« Da bi se ocrtalo stanje u lingvištici, moralo se ići do catskih vremena, do cara Aleksandra 1, i izneti zloglasni re=žim jednog od njegovih vojnih ministara! »Priznavši »izvesne« greške N. J. Mara: »učenici« njegovi, kako izgleda,. misle „da se &ovjetska Jlinmgvištika može i đalje razvijati isključivo na Osnovioci »popravljene« Marove teorije koju oni smatraju za mariksističku. Ne zaboga „izbavite nag od »marksizma«a N. J. Mara! On je za?ista.hteo đa bude i starao se da postane marksista, ali nije umeo, On je bio samo &imnplifikator i popularizator marksizma · onako kao »proletkuljtovci« ili »rapovci.« Dalje se u osudi zaista nije moglo ići!

- Jer i »Rošiska asocijacija proleterskih pisaca« . (rapovci) i »Zajednica. prole-

|_U SOVJETSKOM SAVEZU

terskih kulturnmo-prosvetnih organizacija« (Proletkuljt) bile su organizacije koje su pošle stranputnicom i koje su morale biti još dvedesetih godina likviđirane. Naročito se ne prašta Maru »što je uneo u nauku o jeziku nesvojstven marksizmu neskroman, hvalisav „naduven tom koji vodi ka prostom i lakomislenom odricanju svega što je biJo u nauci o jeziku do N. J. Mara«. Marks i Engels, veli se dalje, bili su daleko skromniji: oni su smatrali da se mjihov dijalektički materijalizam javlja kao rezultat nauke koja mu je prethodila.

Likvidacija »arakčejevskog« režima u lingvistici, zaključuje se na kraju, odricanje od Marovih grešaka, uvođenje marksizma u lingvistiku, — to je put koji vodi ozdravljenju sovjetske nauke o jeziku.

Sve je ovo jasno i sasvim prirodno posle svega što se znalo o sovjetskoj lingvistici i što je izneseno u pokre= nutoj anketi. Ali nije jasno jedno. Kada šu še ovako &vodili račumi, zašto se nije pojavilo i pitanje: ko je kriv

·Za sve Ovo, ko je dopustio da se za-

cari u današnjem Sovjetskom Savezu »arakčejevski režim«; da ]i ima toga režima i u drugim naučnim oblastima u Sovjetskom Savezu, i šta će se učiniti da se u budućnosti to onemogući. Zar su pogrešna učenja Marova morala da dopru do srednjoškolske klupe i đa pomute i u omladine najosnovnije pojmove o jeziku, pa da se tek tada razume i uvidi đa su pogrešna? Zar je smeo u »slobodnoj soci. jalističicoj zemlji« da zavlada takav režim koji neće dati da se čuje istina o jednoj disciplini o kojoj su mnogi u Sovjetskom Savezu fačno i razumno sudili? O tome nema ni reči! Obara se jedan »režim« i na njegovo se mesto stavlja drugi koji po naučnošti može biti bolji, ali koji po drugim svojim osobinama može ponoviti raniji. Naučni se rađ birokratiše.

Sovjetska lingvistika ošslobođila se Mara i »marovaca«; to je veliko olakšanje. Ali ona će biti potpuno slobodna i Sposobna za pravilan razvitak ako se oslobodi od mogućnosti đa se ma kakav naučni režim zacari u zemlji kao što je to bilo sa Marovim pravcem. To nije postignuto ni ovim raspravljanjem u »Pravdi« koje Je ipak jednostrano vođeno, ako ne po sadržini, a ono svakako po načinu. Sve što se dešava u organizaciji lingvistike u Sovjetskom Savezu posle ove diskusije najlepše to potvrđuje. I »Boljševik«, i »Voprosi filozofije«, i, naročito, »Izvestija« Svesavezne alta= demije nauka SSSR, zatim »Ruski jczik u školi«i drug*časopisi }iJistovi prepuni su članaka u kojima se samo \ preuznose »novootkrivene«, »genijalne« istine koje bacaju svetlost na ce- |, lokupni život i razvitak jezika, a o ovome se i ne pominje. Najviši rukovodjoci Marove nauke skinuti su sa svojih položaja i izvrgnuti ruglu; ustanove se premeštaju iz Lenjingrada u Moskvu i tu stavljaju pođ upravu i nadzor dosađašnjih prezrenih »antimarovaca« ...

Međutim pitanje nije u tome. Ono je u osiguravanju slobođe naučnog razvitka, a ne u stalnom podržavljavanju nauke, njenom birokratisamju, pa ma kako ta nauka bila ispravna u trenutku ikađa 6e to čimi, Jer je nauka u stalnom pokretu, ona stalno iđe na» pred. Zato je sloboda njena razvitka glavna pogodba njena stalnog napret.. ka, a ne njeno zaustavljanje ma na kom stupnjuxO tome se ovđe ne gol vori ili se bar ne govori o ostvarenju uslova i načina koji će fu slobođu trajno zajemčiti., Bez toga nema sigurnosti da se neće nanovo stvoriti nešto nalik ma raniji režim »marovaca«. Na taj način, ova je anketa pokazala. ne samo potpunu mnenaučnost jednog zvaničnog naučnog pravca, već je oflcrila i Jeđam sistem maučne organizacije koji je za naulmi: štetam. I poređ vrlo oštrih reči protiv Marove nauke, pitanje o režimu marovaca,

kao. đelu jednog Sistema nijje češtito

ni dodirnuto. Mar je 8&vrgnut, ali je

ostavljen, sistem koji. mu je omogu=

· ćio pobeđu. To je negativna. strana

ove, inače pozitivne, ankete koja je uklonila jednu od krupnih smetnji ragvitku limgvističke nauče u: Sovjet.. skom 'Savezu, ali je otkrila i druge smetnje koje će se u razvilku nauke uopšte u Sovjetskom Savezu, a posebno i lingvistike, stalno javljati dok se

· onako radikalno ne iskorene kao: Ma-

.

rov naučnj.pravac,