Književne novine
| U Beogradu je ovih đana izloženo | bilo oku i uhbu maše javnošti nekoliko pipaka ruske obavještajne službe, prikovanih na optuženičku klupu, Mene lično nimalo nisu zanimala njihova
Ć-
STRANA #
Skender KULENOVIĆ·
JED
ke ı : i YA
lica (te sam, tako, tek preletio preko
njih u novinama), ni ono jedino što
se od optuženih može vidjeti iz publi-
ke, njihovi potiljci, kroz čiju fupost,.. KON ova ih optuženika, kao da se' _.proviđa i tupost njihovih lica,.ni..nji-....
_ hovi glašovi, koji bi htjeli da ne bu-
00. duć glasni, a moraju, te izlaze stoga
: iz njih šuplji, kao kad bi govorili mrtvi; te tako nisam ni odlazio na suđenje. Pravo da kažem, moju pažnju nije privlačilo ni sve ono što će se bu utvrditi đa su radili, jer oni su to radili samo zato što nisu mogli đa rade gore, Ništa u meni da izazave neku radomalost, ništa — pa ni ta pomisao da su to žbiri červonopomazan–ca mogskovskoga, jer oni su i njega
našli zato što ovih gođina nisu mogli
. literatura.
da nađu boljega satamu.
Reklo bi se, dakle, da je led prezira okovao sva moja unutrašnja čula, A. nije tako.
Naprotiv, uzrojio se i ovoga puta u mom sjećanju, kao da je čekao da provrije iz svoje duplje, čitav jedan roj doživljenih a zaboravljenih i zatisnutih očiju i izraza u očima, ušana i treptaja oko njih, riječi i njihoVOg smisla u tonu, geštova i postupaka čiji se smisao potvrđivao poslije, kao što se potvrđuje crna slutnja. Pa se onda {aj roj opet smirio u meni, glegao se u meku mirmu tammu man utisaka i saznamja, savijen Oko 8VOE mračnoga smisla kao oko svoje mati8 ·
O fome skrivenom smislu htio bih
u ovom frenutku da reknem riječ-
dvije, samo toliko naravno, jer da se on izmjeri u svoj svojoj težini i obimu — za to je potrebna čitava jedna
A taj smisao zaista je sakriven, du.
' bokoga korijena, i u naše saznanje
' dopiru zapravo samo njegovi daleki izdanci kad kažemo: izdajnik dđomovine. Mnogo sam, i s mnogima, rYazgova-– rao o tom soju ljuđi, koji su počeli đa izlaze iz sebe od 1948. Naslušao
· sam se &vakakvih mišljenja o njima:
' da im je mozak bio hloroformisan
»autoritetom nad autoritetima«, — tO đa je svakako jedam uzrok njihovom padu; da su bili idejno slabi, te da su tako u tim dramatičnim 'remucima vidjeli evoju zemlju kao orahovu ljusku na okeanu zaljuljanom vjetrovi~
ma s istoka i sa zapada, — i to da ':;
' valja uzeti u obzir; da misu mali isti-
, sli, lijena da | misao najveći napor), · ska pravoj misli, gotova
ta teorija me ras slučaju kad bi se ae: se poklonik ne.
__ Tli, teorija idejne
||
x
i5, 7
"je, odmosno zamislivo
nas, onda, zašto su nosti | imune od tih· naknadnih. činjenica,
me o novom ruskom auftokratizmu, a đa su ih uz fo zbunili neki negativni simptomi i obeshrabrile izvahredne teškoće u našoj Revoluciji, — ni to da se ne smije smelnuti s uma; da je ruska obavještajna služba napipala neki defekat u njihovoj ličnosti, ili ih uc!jenila mekim njihovim starim grijehom, fe ih tako prišilila da igraju na njenim koncima, — to da je najžešći slučaj: da su to ljudi koji su se sa svim svojim priljagom prošlosti utr'pali u kola Revolucije, dok im se činilo da će ona juriti relativno ravnom trasom, i počeli da iskaču iz nijih, kad su vidjeli da ih oma mose u život u Rkalovom bi se omi izgubili, i još k tome, da ih nose preko opasnih okuka, ivicom strašnih ambisa, — tO da je, izgleda, omo glavno, i (da izostavim ostala mišljenja) prosto, da su to ljudi truli, duša izgrizenih pliješnju, otrov-
'ni Kao poskoci, podmukli, sablasno
opaiki, Na neke od ·tih teorija l gotovo da nije vrijedno ni
se; | od onih sa Rajkova procesa pa do go-
danas više osvmuti
o dnevnih pogibija jugoslovenskih E Ž0b davno ih je već odnijela iz ·
graničara, ( glava u kojima su one nicale. Teorija autoriteta naprimjer. Neka je ona u ponekom slučaju i u prvim situacijama ove velike drame i mogla da bude tačna, pa, prema tome, neka je nekom od ovih ljudi i mogla da pruži jednu olakšavnu okolnost, — aBli, zar ta teorija, samim tim što utvr·đuje klanjanje autoritetu, ne raskriva u tom. pokloniku mešto stlihijski jako i tupo, fetišku njegovu: đušu, a to je duša nesposobna da samostalno mi| tako misli (jer takva je čak neprijateljda se u a kim asnostima, kao kod divlj ka, | ripije uz svoj fetiš; i zar -bespomoĆnO Pri ya tu dušu do gonajrjeđem slučaju, u moglo povjerovati odan DOT hiovOoTi eno? pokritski, nego E dabos a ae: njom i teorija. neobaviještenosti OPA a Zadati, odnosno teorija plitkog pogleda na stanje kod nas. Prije
Ja baš u onome
ia teorija nespojiva je sa slu-
je se u izdajniku začela
| čela od:Bkorijeg datuma; biti »idej-
»neobawiješten«, „»površan«,
no ·slab«,. ; n dame; kad s istoka. urla kakofonija prijetnji, provokacija (da klevete i
— mezamislivo
'i mne pominjem), O Gea je samo kao
sprdnja svakoj logici. A ako bi se O
___ pet tražio u toj »slabosti« korijen O-
koja je otpočela davno, pria samo se otkrila đate ličnosti OČE ili — zašto su se neke od fih ličnosti kajale, otkrivene ili u strahu da će biti otkrivene, pa nastavljale opet poslije po švome? I, ako bismo i oVoj teoriji mogli dati neku kap snage,samo u ponekom slučaju i samo u prvom naletu događaja, — zar se i u takvim izuzeknim slučajevima ne otkriva jedno mutno tanje u ličnosti, puno gvaljko= vrsnih otrovnih klica? | o Ni teorija o ruskim obavještajnim
- noj izđaji koja, je te kakofonije,
nama Revolucije.
brza traka monstruoznih činjenica, .
~”
L Ya) a, || e v : prstima koji. su napipali neko neuralgično mjesto u tim ljudima "—·ne' razjašnjava ništa; ona zapravo (i to samo u slučajevima gdje je jzdđajnik već dosplo'u špijunsku mrežu) samo konstatuje ono što tek treba rasvijefliti, bez čega izdaje nebi ni bilo: kakav je to defekat u ličnosti i otkuđa on?
No po svome sadržaju najozbiljnije mi se čini ono mišljenje koje sam često slušao u' onoj prilično već'poabanoj slici o ukrcavanju' s prtljagom u kola revolucije. Ali, opet, kakav je to prtljag i šta je to u njemu? Ot-
· kuda se to on toliko srastao s lično-
šću, postao ona sama, te ga ti ljudi, kao da bi kidali komađe sebe, nisu mogli da odbace ni onda kad su to možđa i htjeli, kad je on i njima postajao težak? I otkuda tim ljudima takav . krijumčarski talenat, takva nevjerovatna mimikrija, đa se uvuku i da se dugo kreću, vrlo vidljivi a sasvim nevidljivi, da se dugo i slobodno kreću ne po mirnoj i dremovnoj Orgonovoj kući, mego po vjetrometini revolucije u kojoj se tanka i bolesna krv brzo pokazuje i koja ima Argusove oči? Odakle tim ljudima to-
' lika uputrašnja disciplina kojom mo' gu tako dugo da vežu i svoje unufra-
šnje protivnosti i protivmošti između sebe i svoje okoline? I, kakve su to protivnosti?
' Kao i svako ko se kretao u njihovoj blizini, imao sam i ja prilike da ošjetim njihov zađah. Poznajem ih — kako već kojega — sa sokaka i bašča svoga djetinjstva, iz školskih klupa, iz revolucionamih studemtskih dana, iz svakovrsnih situacija · Oslobođilačkog rata, iz napregnute društvene aktivnosti u prvim· pobjedničkim godiViše nego svojim podmuklim ili otvorenim uđarcima, 0Oni su uznemiravali moju misao svojim sitnicama, svojim uzgrednim riječima, pogledima, osmjesima, gestovima i takoreći malim dnevnim postupcima; i u ftrenuiku kad. su sami otključali brave na svojim oklopima ili bili prisiljeni·da ih otključaju, — ja sam se sam sebi začuđio koliko tih »Sitnica« mam i šta mi one danas govore, moram u ovoj prilici ođustati od pokušaja da prikažem nedvosmisleni i rječiti govor tih simptoma, rojeva tih simptoma, —: to bi bila. čitava 'priča.
Moram se 8ađa-zasada ograničiti na svoj glavni zaključak.
S koje god sam' strane prođirao u unutrašnjost tih ljudi, i ma sa kojom pretpostavkom u ispitivanju, uvijek sam dolazio. na „jedno ·te jsto: to su ličmosti -u jednorh=neumitriom:raskoraku same sa: sobom i- sarsvojim Vremenom. |
Vršili oni ovaj ili onaj posao u društvu, kod svih tih ljudi — za to imam: hiljade potvrđa — ja sam zapa-
" zio nešto čime su ohi u svakoj svojoj
ćeliji prožeti, nešto zakopano duboko u njima, a vječno budno, u snu i na
" javi, i u: Bvakom trenutku alttivno, u-
porno do. nesgvijesti, podmuklo, prevejano i dovitljivo, izmicljivo, sklisko i elastično. To u njima — to je
' neka njihova zamumuljena želja, ko-
ju uvijek treba, a nikad nije lako odgonetnuti, koju oni često ni sami pred sobom ne umiju jasno odrediti i kojoj
' nema kraja. A kad se 5 njega skine
sva ljuska, sadržaj te slijepe želje, njem smisao, koji oni nikad nikom, pa valjđa vrlo teško čak i samima 'sebi otvoreno mogu da priznaju, bez izuzetka je društveni uspon, njegove komandne kote i višovi, politi-
. Čki, administrativni, privredni, vc#1i,
Tirulturni, visovi koji se sve više dižu i otvaraju što se dalje hoće da ide, kao na nekom nedoglednom „planinskom terenu, Sve što 6am o njima od, drugih i sve što sam od njih sam slušao, u onim njihovim stanjima kad im alkohol, ili kakvo ogorčenje, ili razdraganost, ili rastresenost, ili njihova
· glupost, popusti malo zavrtnje disci~
pline ili straha i stida, — sve še to uvijek svelo na jedno te isto, (da po'menem samo one malo više domete ambicije) na visokoodgovome spoljnopolitičke govore i izjave # kojima bi oni istupali, kad bi..., na "raspored divizija koji se mogao napraviti, da se..., i koji bi oni napravili, ako se..., na umjeftnička i naučna djela čiju vr!jednosi nijedan majčin sin neće smje-
OLI III
B
footage 00 M OR AMARA ONPNA0O mayarttg00%40%9099%0%0 06920.
..
Asocij
acija- na::je
ti osporiti, ako se... (tvorac nađe na nu– kovodećem punktu), na panhcire od Or-
denja, na aplauze, na poglede udivlje-
nja i strahopoštovanja sa svih strana. Uvijek sam se kod svakoga takvog
'čovjeka uvjerio da se sav puši od tak-” vih' sanja i da se u njihovoj mutnoj”
pari stalno penje elegantnim hijerarhijskim stepeništem, između. stubova društvenog prestiža. Reći će se možda da nema čovjeka bez neke ambicije. a ako se kad i sretne takav, to da vi-
. še.i nije čovjek nego živi lješ. Sva-
kako. Ali, kakav čovjek i kakva ambicija — to je ono što je mene 'zanimalo, a ne taj opšti aksiom. Da nastavim svoje zapažanje.
Meni je palo u oči još nešto, U
· svim tim ljudima vlada jedna samo-
obmana. Oni su gledali kako revolucionarno vrijeme prevrće sve, kako od čobana postaju majori, od nepozna– tih studemata, uča i metalaca vođi, stalno i strasno, sa nekom posebnom žeđi pratili su te nagle skokove revolucije u sudbinama ljudi, i, pored ljudi koji se uspinju svojim stvarnim, za svakog vidljivim, neospornim talentom, oni su uočili i ljude bez potrebnih spošobnosti, ili sa šašvim oskudnim sposobnostima, vidjeli su da i takvim ljudima katkad pođe za rukom da se uspnu drukčijim, zaobila'zmmim putevima; potvrdu da je ovo posljednje zbilja moguće — nalazili su i u tome što su i sami ponekad uspijevali da baš tim putevima dođu
do onog istog do čega su drugi došli
snagom Svoga morala i talenta, Pa čak misle — uvjerio sam še i u to da su i ovi drugi ustvari jspjeli više načinom onih prvih nego svojom sopstvenom snagom. Iz svega toga zacarila se u njima samoobmana da je revolucija jedma istorijska ora u kojoj su imali sreću da še rode i da , ona, iako tvrda i oprezna, otvara ipak svakom sve, samo alto se zna pravi ključ, I ta samoobmana — fo je nešto što stalno golica i podjaruje onu sakrivenu guju u njima, njihovu ambiciju, sad već nezajažljivu, bezobzirnu, uvijek nezađovoljnu plijenom koji je ščepala i svakog trenutka spremnu na novi skok.
Ali — uvijek sam se pitao — gdje je ono žarište u njima iz koga se čitavim njihovim bićem širi toksin takve ambicije?
Ako ste morali da imate trajnijeg i dubljeg dodira s njima, vi ste mogli
' zapaziti nešto što im je svima, bez
izuzetka, zajedničko. Ta njihova ambicija, naime, živi u, jednom čudnom
„odnosu. sa njihovim „stvarnimt moći eBeRR:
ma: Ambicija i. sposobnost m. tu u jednom trajnom nesporazumu, me đusobnom natezanju, izigravanju, ulagivanju, povremeno i u žestokim sukobima, ukratko, u neke vrste stal· nom ratu, koji samo trenutno prekidđaju lažna primirja. Ti ljudi redovno hoće ono što ne mogu i neće ono što
" mogu, i koliko su za onim što ne mo~ gu ludi toliko, su prema onom što mo-
gu ravnodušni ili puni prezira, Kroz sve svoje živome situacije, i prije i u· toku Revolucije, oni su tako gazili u tom neumiftnom unutrašnjem rasko· raku sami sa sobom i sa svojom okolinom. ;
Kod jednog sam, maprimjer,, sa za'prepašćenjem otkrio da mu ambicija sasvim nedvosmisleno ide do Ministra. spoljnih poslova; ja zaista nimalo ne sumnjam da je on za to i Sposoban isto toliko koliko i svi ministri spoljnih poslova u »narodnim demokrati·jama«, ali,mjerene ma mepogrešivoj vagi revolucionarne prakse, njegove stvame moći, intelektualne i moralne, jedva da idu do stručno, dobrog i, čime se pravnici vole da ite, »univer'zalno obrazovanog« advokata. Kod 'jednog drugoga, naprimjer, već sam "se bio navikao da dnevno gledam 'njegova sve nova ispoljenja iz kojih nedvošmislemo izlazi da je On, po 8VOme dakako mišljenju, „predestiniran da bude korifej filosofije, trašer naše ' umjetnosti, književni i pozorišni kritičar, ministar kulture (što je neko vrijeme i bio), — a sve mu je fo svezna' nje križočko, broširsko, štrpnuto ov· dje-ondje, čorbine čorbe čorba, te bi ' iz svih tih predmeta pao kod svakog iole savjesnog srednješkolskog profe. Sora, a od njegovih »po raznim pita-
ožiđar Jakac: SPALJENO SELO
alana t00800M0J9 PRA MPyA MANA Ne aa RO tt JAA A AANAA. 99etpeanyap savo ANA NAONAPORAŠA
RRJIŽEVREINOVINE | —
IVISEKCIJSKI ZA
dno sudj enje.
e —_——_
njima mišljenja« poorkali bi i đugo–- krasti, a prigovore slabije potkrijep-
godišnji članovi altademije nauka, „u Donjem Vakufu. Treći (da navedem "i Jedan književni slučaj) zaišta je imao
lirskog: talenta i u nekoliko dobrih
pjesama dao svjedočanstva o tome.
Ali, ne.lezi vraže, brzo mu je postalo
tijesno i neizdržljivo u tom lirskom
okviru, jer se htjelo mnogo, od meritornog . baletskog i likovnog kritičara do lučonoše i organizatora kulture, a moglo se samo lirski, pa i to sve manje, jer su vampiri tih preokupacija ođuzimali vrijeme, sužavali i sušili bazu životnog iskustva i prisilja-
vali tako liriku da na silu boga izmi- ·
šlja emociju ili da je madoknađuje arogancijom i histerijom primitiv-
ne misli; takvi ljudi osjećaju se u še- ·
bi razapeti kao na konjskim repovi-
ma, i razapeli bi na njih svakoga ko '
ih prozire, ko im stoji na putu, ko bi mogao ono što oni ne mogu, a OVO naše veliko osamoštaljenje, ovu našu . demokratiju, imstinktivno, svim otrovima svog ličnog očaja, zamrgili su još prije, nego što smo je počeli široko . razvijati, jer su. u njenoj pobjedi .in·stin'ktivno predosjetili i svoju smrt, Cetvrta, (jer bila je to jedna žena) u skrivenom ogledalu svojih ambicija gledala je sebe svakoga jutra kao člana (najprije) republičkog Centralnog komiteta, i to za kadrovska pitanja, a njena, naprimjer moralna, kadrost ” ogleđala se naprimjer u prijetnji da će ona »popritegnuti malo te žene koje svojim frudnim frbuhom zaklanjaju svoj nerad«. I tako ređom, i svagdje . jedno te isto,
Ni jednoga trena ambicija te ljude ne pušta na miru, njom opsjednuti oni stotinu puta polaze da se probiju do svojih visova, ali svakog puta brzo ošjete kako im nestaje daha; pa se katkad možda i vrate, izubijami, bespomoćni i očajni, ali amlbicija -se ponovo stegne u mjima kao čelična opruga i ponovo ih oftisne možda put drugoga visa, možda drugim pravcem, ali — opet listo; a katkađa možda donekle i dopru, pa im se čini da će sti-
. Ći i do kraja, kad &u već ido jedne tačke došli. I tako se iz tih njihovih ne. uspjeha redovno kod njih stvori na kraju ili osjećanje svoje nesposobnosti
ili osjećamje svoje fiktivne sposobno- ·
sti; i dok prvu skrivaju, drugu na najraznovrsnije načine ističu. A. za o:. boje potrebna je jedna ·mova, jedna posebna sposobnost, koju oni najzad i steknu, i profime neki do pipavih, sublimnih israza u svom držamju, U.:našem jezičkom rezervoaru, čini,
mi“sejime pokstoji,ni maša"ni posuđe“, ma,-ona srećna“iapstraktna riječ koja'
bi u sebi sažela zajedničku suština 6vih-: onih. oblika u kojima se ta Sposobnost pokazuje. Licemjemost, dvoličnost, pretvornost, podlost, podmuklost, zakukuljenost, prevrtljivost, uprepodobljenost, bezobzirmnost, bezdušnost, proračunatost, spletkarstvo, Opsjenarstvo, busijaštvo, zaplotnjaštvo — wve te i niz drugih posuđenih riječi kazuju svaka samo po jedan vid te ·'sposobnosti, a kod pojedinaca češto ni sve skupa nisu dovoljne da je izraze. Gledao sam u Revoluciji jedne od tih ljudi, koji su me nečim svojim :ne jedanput dovodili do nemoćnog bijesa. Gledao sam ih u prilikama kad primaju i izvršavaju zadatke, a i kad ih sami drugom daju i kad kod dru'goga komtrolišu njihovo izvršenje. Jedan od njih (sad je valjda u Pešti) bio mi je već postao nepodnožšljiv. Svaki pod bogom zadatak, od najsitnijega do najkrupnijega, i bez obzira da li mu je dorastao ili nije, i bez obzira da li ga prezire ili ga se boji. primao je divno, bez pogovora, kao nešto samo po debi razumljivo, čak ponekad proširujući ga pred licem onoga ko mu ga daje, i izvršavao ga sa savršenom disciplinom, upravo pedantnošću, ali — sve je bilo i izvršeuo i u isti mah neizvršeno, neuhvi ijivo u nekoj čudnoj smjesi polovicnosti i dovršenosti; no kad je dnugom davao zadatke, na svaki pogovor brzo i vješto nalazio je odgovor, a kontrolišući izvršenje cijepao je svakom dlaku na devetoro, Očevidne prigo,vore primao je uvijek spremno i Uvijek obećavao da grešku više neće ponoviti, da mu se ona neće više pot-
...... a60645000806868e86 988 BBB968800%8029#009006009968#0899690000008940PPP 0eo0BeBpeROe OR p eee oev ve
ljene obešnaživao je vješto sa stotinu teško oborivih izgovora. Ni za glavu nivza rep. Drugi jedan, opet, — neka
.8e samo radilo o nekom odgovornijem
poslu — primao je zadafak ređovno s nekim ustezanjem, jsličući, protiv svog uvjerenja, da nije tomu dorastao, da neće zadovoljiti, — sa podmuklo sračunatim ciljem do opčini okolinu
„svojom skromnosti i da za eventual-
no: nepotpuno izvršenje unapred stekne opravdanje, a za uspjeh, kojem se ipak nada, tim zasluženiju pohvalu i priznanje, Ta serija ljudi (u kojoj ima još varijanata) svojim istančanim u-' nutrašnjim čulima osjetila je vrlo 'brzo da je revolucija maksimalna disciplina, da se na tom kvalitetu najreljefnije izražava sva cjelina ličnosti u· revolucionarnom kolopletu; i svom. svojom umješnošću, oni su.se truđili, pa u tom često ijuspjevali, da u očima svoje "okoline takvomi svojom disciplinovanosti steknu faj dragocjeni revolucionarni rekvizit, osjetljivi na nj kao ona izumrla vrsta djevojke koja svome mužu hoće da dođe kao djevica, i uporma kao ona još živa
vrsta žene koja nikad ne gubi nade
da će svoga muža ipak jednom uvjeriti da mu je došla kao djevica,
Kao što mi ta vnsta ljudi liči na one pulnike u vozu kojima uspije da se
na neku svoju tobožnju slabost ili na
pretjeranu i nametljivu uslužnost u'tignu napokon između nekoga, pa se onda šire, dok ne počnu skidati i cipele, tako me jedna druga vrsta potsjeća na one što pokušavaju da druge dignu s njihovih mjesta uvjeravajući ih, u povjerenju, da im je komšija na klupi &vrabljiv, da ima rak, difteriju ili duge ·prste, pa prema tome neka ga na najzgodmiji način dignu lUli Ge sami od njega odmaijknu; pa ako im to ne upali, onda podignu divlju dreku, da je taj i taj pijan, da se razbaška- · rio, da se utrpao, da nema obzira ni prema kome i ni prema čemu. Dobro: mi je pozmat .taj soj ljudi, u čijoj kužnoj blizini ispadaju čovjeku kosa i zubi, Kivni na svoju sopstvemu nemoć i promašenost, ili uobražemi u Svoju nepriznalu snagu i predestinaciju, oni jedmom ponomom mržnjom mrze sve vitalne ljude oko sebe, rnrze ih ne samo zato što im ovi smetaju, nego i zato što ih stalno potšjećaju na njihovu sopstvenu jalovost. Sretao sam i takvih među njima koje ta njihova mržnja — čimi mi se — spepeli u žive mrivace, u mlohava neka bića, ili u prazne, bezonasne gcimike; ali veći-,
napokon ne nađe svoj put. I tada se sva njihova inteligemcija, mašta, energija, ušilji u kandže, koje oni obično
· drže uvučene, kao mačka, izvlače ih
samo u kratkom i mulnom trenu kađ hvataju plijen. Takav čovjek meprestano živi u maštanju, smišljanju i pripremi svojih podmuhlih skokova. I,
'da bi za njih »obezbijeđio leđa«, on se
pretvara u ulizicu, laskavca i ljigavca prema »onom gore«, kod koga nešto očekuje (vidio sam, tako, jednoga kako je poletio s knpom da obriše čizme jednom mukovodiocu, a ovaj, u zaprepašćenju i potpunoj nedoumici,
. jedva je izmakao nogu); a prema »o-
nima dolje« postaje demagog i tiranin, već prema tome šta mu više pomaže, njihova zabluđenost ili njihova ustrašenost. Došpije li možda i on »gore«, nastoji onda da se okruži sebi sličnim wulizicama i poslušnicima, jer u njima misli da će naći, a donekle i nalazi, pouzdan oslenac. U toj neprekidnoj i grozničavoj potrazi za zaleđem i osloncem, on u isto vrijeme ne skida očiju sa ljudi koji mu smetaju ili koji.bi mu sutra mogli zasmetati. Napregnuto ispituje gdje su njihove slabosti, kako bi ih, uveličame, pustio sutra u svijet da se idući tako od uha do uha same „usput uveličavaju; i, kako redovno nije rđav Ppo-
· snavalac ljudskih priroda (nego češto
vrlo pronicljiv), on još lakše prozre . jaka mjesta u čovjeku, pa se brzo dovije i načinu kako da ih u očima okoline umanji, svede na nešto sasvim prosječno i obiČčmo, pa i na nulu. On ima fino čulo u sebi koje ga nepogre= šivo upućuje kako, kada i do koje mjere ireba nekoga ocrniti i kako ga pred kim treba ublatiti. Klice svoje intrige sije na sve strane sa upormošću, uzgrednošću i prirodnošću muhe 'koja svoje upljuvke ostavlja na svemu gdje god sjedne. A sve to rađi u jednoj napasnoj, strahovitoj zabrinutosti za »revolucionarmi moral«, za »principijelnost«, „za »pravimost«. Torivemadđda prema tuđim grijesima, Hrist prema samome sebi, on je u wWvojem sakrivenom držanju i u onim Svojim wtvorenim postupcima kojima se sakriveno značenje otkrije poslije — jedna mračna rupčaga sve truleži klasne prošlosti i svih mogućih otpadaka wu izgradmji novoga svijeta. Ja ovoga puta ne Želim da uvodim čitaoca u tu rupčagu. Ti ljudi ((čijih fela ima još), kad se tako u Svojoj unutrašnjošti do kraja
. ucrvaju, ne prezaju da svome egocen-
trizmu bace pod noge sve što se mo=že imati na svijetu, sve do gologa svo·ga tijela. A hoće li oni otići u špijunažu, u sabotažu, ili u bilokoji oblik razjedanja i zagađivamja, — pitanje je samo pogodnih konstelacija u kojima se oni mogu naći. Ja lično vjevujem da se neki od njih, izuzeino, mogu, u jednom krvavom lomu lično-· sti, i »popraviti*, poravlti mišlim u tome smislu da ne buđu tolike nakaze kalkve su bili, ali — čovjeka od njih nikada. wo jedne šekspirske teme našeg vremena na onoj neodređivoj granici bragedđije i komedije.
AO,
· sebno
da njih nć stazi # mejdoma, Dipa, - pozicionoj:. ftehmici, :' mjera, izviđa u svim pravcima, dok
· rinkovića nije
i / > =>
... aovevoeogooeoooooo9oo9909O900 9 ·
mogeeovagopeobeeeeee eee
Nikolajević: STARAC
ateeooposaoeeooeeee eve. ——
Milivoje
__O stogodišniici JOSIFA MARINKOVIĆA
Ovog leta zabeležili smo stodvađe-
-_ setu fodišnjicu rođemja Komelija Stam
kovića, sada proslavljamo gstogođišnjicu rođenija Josifa Marinkovića, za koju godinu biće već vek 6d osnivamja prvog pevačkog društva u Beogradu, a uskoro potom „od rođenja „Stevana Mokranjca. Tako srpska muzička kultura sa svojim najkrupnijim dostignućima ulazi u red stogodišnjalka. Stogodđišnjak Josif Marinković nedovoljno je poznat širem krugu lju'bitelja muzike, a još manje novim generacijama — jer je nepravo bio zanemarivan u našim koncertnim programima — i sada je ova godišnjica pogodna đa se njegovo umetničko delo prikaže i oživi, da se istaknu ple= menite vrednosti toga stvaralaštva. Josif Marinković je živeo u širokom rasponu od osamdeset godina. Međutim, u svom muzičkom izrazu bio je dosledan romamtičar, prvi i posledmji
'u našoj muzici. Romantičar je po
onom žarkom rodoljublju — rezultatu ideja i delalmosti Ujedinjene omiadine srpske — koje ga je nadahnulo da napiše mnoge borbene pesme, a DO” »Junački mpokliče i »Narodni zbor« (Hej, trubaču...), plamenu patriotsku pesmu, koja je smpskoj omladini i srpskom građanstvu na prelomu vekova služila kao geslo u otporu prema zavojevačima. Posle Josifa Marinkovića u našoj muzici nikad više mije ispevana pesma "Tako mašovnog ikaraktera a plemenitog duha kao što je njegov »Narodni zbor«, i sa ftakvim radijusom prostiranja, s takvom prijemljivošću i značajem. Romantičar je i po sadržajno-formalnim odlikama mnogih svojih đela, a i po kom' koja 'timhogome vuče "korena 'od Temačlktih' Tomantičara. ] Stupajući u srpsku muziku, Josif Marinković zatiče kao prethodnike skromne harmonizatore i obrađivače narodnih melodija. Marinković je taj koji prvi svoj lični, veoma obdareni izraz umoši u razme komnpozicione oblike. Uostalom, za Marinkovićevo ime je vezano više prvina ı našoj muzici: on prvi donosi na koncnrini podijum horske pesme uz pratnju klavira, on piše prvu sonatinu, on se prvi obraća savremenoj poeziji za svoje umetnjičko uobličavanje solo-pesama, a u mjima klavirsšsku pratnju obogaćuje i tehnički i sadržajno, izdužiće se VišOko iznad proste harmonske podloge
· Što su je davali njegovi prethodnici
u mašoj muzici. Najzad i pre svega, on je prvi, u sbvaralačkom smislu, originalni srpski kompozitor.
U svojim vokalnim kompozicijama Marinković je imao uvek prisan odnos prema stihovima koje je »u note stavljao«; on je ne samo — opet prvi
ı,ı — osećao smisao i akcenat reči i iz-
vođio pravilnu deklamaciju +eksta,
. nego mu je! njegov senzibilni. talent
omogućavao da nađe adekvatan muzički „Izraz za raznorodnu pesičku materiju: kako za narodski ton. Branka, za rođoljubivu poeziju Kaćanskog, za bolnu liriku Zmaja, za pastoralne slike Grčića Milenka, tako i za ori· jentalski sevdah Dragutina Ilića i za mnoge druge Desničke sadržaje. Upućen na zahteve i potrebe društvene sređine u kojoj je živeo, a ograničen stepenom muzičke kulture koji je vladao u to vreme kod nas, Marinković je, odgovarajući tome, i
- pisao pretežno vokalne kompozicije —
jer izvođačkih tela za složenija instrumenitalna dela u prvim decenijama njegova stvaralaštva i. nije bilo. ·Međutim, većina njegovih horova uz pratnju klavira nosi u sebi toliko dra=
· matizma i, po zamisli, instrumentalne
snage da se može pretpostaviti đa bi Marinković svakako, pisao i veća simfoniska i dramska dela da je živeo i stvarao u. &redini u kojoj bi maternijalna i duhovna kultura pružala moguć nosti za izvođenje krupnijih muzičkih oblika. :
Ne čine · samo umetnički: kvaliteti Marinkovićevo delo značajnim, nego i njegova 6&avremenost, njegova stalna veza sa društvenom stvarnošću. Iako po prirodi, u ophođenju sa ljudima usamljenik, on je na planu umetničkog delanja znao da zapeva patriotskim poklicima u svojim horskim partiturama — kada je bila akutna borba za OCR oslobođenje —, on je znao da se odđazove kulturnim bama radničke klase kada je, O Tebi Radničkog pevačkog društva - Orao »Radničku pesmu«, on ja
a bude umetnički pomagač vetnik, i rukovodilac ra beo, - u mnogi: . o jaorovima, od KOJIH su bor stekli zavidan umetnički oo zahvaljujući njemu. re ato jubilarna proslava Josifa Ma-
a : Samo zvanični i prot 7 jedan datum u našoj tar BBVO GWIZaWIĆĆ O w prilika da se nje-
CRO delo iznese, oseti i po0 Sa sVim onim pozitivnim odlik “ e ono sadrži. PO
Stana ĐURIĆ-KLAJN
\
O RO 16 ati e. ea
uk M da oi
Sim