Književne novine

|

| |

,

race Mu

\

/

SRPSKE KNJIŽEVNE

\

<

| ZADRUGE

Roliko wu nekom poslu valja dobar početak i dobar temelj, najbolje se vidi u radu Srpske književne zadruge. · Osmovali su je, vrlo smišljeno, StoJan Novaković, Milan Milićević, Zmaj, Svetislav Vulović i drugi. Kako su joj onda udarili osnove, utvrdili oblik njenih izdanja, ome plave korice za koje svak zna u našem narodu, Ja sadržinom koja pristaje svakoj pameti i svakom vremenu, tako još i danas te knjige izlaze i koriste nam, U njima se, malo „pomalo, nakupila srž onoga što jedan prosečno obrazovan čovek treba da zna o svom narodu i ovom svetu uopšte, a što još nedostaje, popunjava se.

: Od samoga početka kad je osnovana godine 1892, pa tako i docnije, Srpska književna zadruga brihu" la se ne samo đa bude čuvar našeg đuhovnog nasleđa, io jest da izdaje naše starije pisce, sa predgovorima i objašnjenjima, nego i da iz savremene domaće književnosti objavljuje što je najbolje, a takođe i da naučne ijekovine saopštava tako da svakom budu razumljive, i najzad, da od stranih naroda uzima samo ono Što doista vredi da se presadi u naš jezik. Na ta četiri načela kao na četiri stuba počiva sav rad Srpske književne zadruge, pa &u tako i njena izda-• nja podeljena u četiri vrste: kola, gde je izašlo dosad trista dvadeset knjiga, »Savremenik« sa četrdeset svezaka, »Zabavnik« sa četrdeset i pet i »Poučnik« sa petnaestak; kad se tome dodadu nekoliko posebna izdanja biće, dakle, više od četiri stoiine svezaka, To je čitava knjižnica! Sve je u njoj, kao u dobra domaćina, sređeno, skladno, pri ruci, na jednom mestu sakupljeno.

: Pre nekog vremena sreo sam je-

dnog svog seljaka. U našem narod-. "nom ustanku borio se sa puškom u

ruci od početka do kraja i samo je nekim čudom glavu izneo. I sad je vojnik, i svaki mu je čas ispunjen teškim dužnostima i brigama. A. kad sam ga sreo, izvadi je nekakvu belešku sa sitno ispisanim brojevima, većinom prebrisanim. Bili su to brojevi pojedinih svezaka Srpske književne zadruge. Malo se nasmešio, kao stidljivo: ,, rekao mi da sakuplja sve što je dosad Zadruga izdala,

za sebe, a „još više za sina, pa me

moli da mu pomognem, jer neke brojeve nikako ne može da nađe. »Điđa«, na primer, — koga su uzgred zmečeno, raznele „pozorišne družine. Ni »Ujedinjenje Italijee ne može da mađe, a on bi baš želeo da malo prouči prošlost tih naših suseda. I na

"VolterOva. »Harla, XII« nikako da naiđe, n onoga švedskog kralja štO

ie pre Napoleona hteo da žavlađa Evropom. Tako mi je on objašnjavao svoje skupljačke muke i na kraju saSvim smerno dođao da ne zna nijeđnog stranog jezika, ali da se nađa da će to na neki način naknađiti izdđanjima „Srpske književne zadruge, »jer u njoj, brate, imaš knjiga od svake ruke i evaka se sama od sebe čita«.

Neko će možda pomisliti đa je Srpska književna zadruga tako »sama od sebe« i nastala i da je ona sasvim Obična i prirodna pojava. Ona se svakako današnjim pokolenjima čini kao nešto što se samo po sebi razume, kao osnovna škola recimo. Međutim, treba se samo obazreti oko nas pa uvideti da nije tako. Ređak je narod koji ima tako skladnu, tako preglednu, tako dostupnu zbirku, gde je sakuplieno toliko dobrih domaćih i stranih dela. Ni jedna Matica u slovemskih naroda ili slična ustanova nije tako sređeno, pregledno da 'se svak može snaći, objavljivala svoje knjige i ja znam iz iskustva da danas ni uprave, ni čitaoci nekih od ovih društava ne osećaju celinu i vezu među njihovim izdanjima, jer im se u nekoliko mahova menjao i oblik i pra-

vac, ' Znači ,dakle đa je Srpska književma zadruga postala smišljenim naporom nekoliko pokolenja, a na taj naDor morala nas je nagnati prava potreba i nevolja. · I jeste! Desetak nja S. K. Zadruge, 2 kritičar Svetislav Vulović, zabrinut zbog stanja naše književnosti, a ono doista nije bilo zavidno, rekao je ovo: »Čitaocu je teško snaći se u srp” skoj književnosti, šta mu ireba, ne može da nađe — rasuto je i zaboravljeno bez znanstvena suda; što nalz.zi i što mu se samo natura, ne treba mu i ne vređi mnogo, Ko iole zna što tuČega jezika, beži u tuđu književnost; famo mu je lakše naći što želi. Ukus književni slabi, i hladnoća obrazovanih Srba prema srpskoj knjigi nije ni malo nepoznata stvar. Dobra se knjiga danas najviše drži na zadužbinama i državnoj pomoći, dobrim ljudima i oduševljenim samoucima, Najveći srednji promeni broj srpskih knjiga ieško da je veći od hiljadu primeraka..« Drugi njegov gavremenik, Andra”"Nikolić, ukazao je još.na jedno veliko zlo, Sem Vojvodine, u Srba po OE krajevima bilo je malo pravih "italaca i knjiga se nije cenila. Čitalo še na prvi pogled, prilično, ali na dohvat, nije se na dobru knjigu vraćalo, domaće knjižnice nisu bile u običaju. Kao novina, knjiga je površno čitana, pozajmljivana, uništavana, pa su prema tome bili i njen oblik i oprema. »Dobar i koristan uticaj knjižeV nosti na društvo i na pojedine članove društva — rekao je Andra Nikolić, — ne vrši se kroz pojedine knji5 nepo se vrši kroz uređene zbirke

godina pre Oosnivatađašnji veliki

njiga, kroz domaće knjižnice, I sa

ma privatna pisma ljudi, uređuju se i .

slažu, Trgovačka prepiska, pismovodstvo u nadleštvima — Sve se to najbrižljivije priređuje i čuva. Samo kod knjiga malo se njih sete da knjia valja ne pročitati jedan put pa ba-

i, nego ih čuvati i čitati u razna

)

vremena, čuvati ih za svoju Dporodicu i čitati ih vodeći računa } ddlotup noj književnosti svojoj. Tek tada stoJi na zdravim osnovama i sama književnost, koja u isto vreme ishodi iz celokupnog društvenog stanja i koja je jedan od moćnih pokretača na-

pretka društvenog. A strašno bi se

ogrešio ko bi pomislio da srpska književnost ne vredi truda i iroška da se pribere u knjižnicu i da se čita«.

Trebalo je, dakle, stvoriti/ veliki izdavački zavod u doba kada, sem u Vojvodini, nije bilo u nas gotovo nijednoga pravoga izdavača, nego su pisci u nas morali sami izdavati i prodavati svoje knjige. Trebalo je da taj zavod vaspita i stvori prave čitaoce, da privikne ljude na domaću knjižnicu, da izđaje dobro uređene i lepo opremljene i ukoričene knjige i, kako je rekao prvi pretsednik S. K, Zadruge, Stojan Novaković, da pokuša da se usredsrede · „»rasturene sile, zberu konci, sastavi ujedno rad yrazličitih vremena i različitih krajeva; da se pregrade raznih državnih granica pufem knjige oslabe; da se ono što je srpsko svuda sazna i pozna.«

Srpska književna zadruga sve je to izvršila, i to u vreme kad nije bilo velikih izdavačkih kuća i prva u našem narodu podigla je prođaju pojedine knjige na deset ili dvanaest hiljada primeraka. Izvršila je sve ne može biti bolje: svojom zbirkom ona je pružila osnovnu knjižnicu svakom čoveku i-svakoj porodici; ona je stvOrila prave čitaoce u našem narodu, pružajući mu najbolje što se može jednom čoveku kroz knjige dati. I to sve bez državne pomoći, uvek ulozima zadrugara, prilozima dobrotvora, pretplatama čitalaca.

Ima još nešto što joj ovde treba priznati, S. K, Zadruga nikad nije bila nazadna, crkvarska, mračnjačka, kao na primer Matica slovačka u Turčanskom Svetom Martinu i slične joj Uustanove u nekih drugih naroda. Uvek je iz njenih knjiga vejao dah slobode i napretka, uvek je negovana misao bratstva među narodima.

Može se nekom učiniti da je danas njeno vreme prošlo, jer imamo vrlo razvijenu i sređenu izdavačku delatnost. Velika i moćna preduzeća izvršavaju mnoge od zadataka S. K. Zadruge. Pa ipak S. K, Zadruga, kraj svih svojih skromnih movčanih sredstava, može i dalje da bude vrlo korisna. Književnici i drugi građani koji je vode umeli su da joj i u novim· prilikama nađu dužnosti. Jedna je od njih svakako i dalje negovanje našeg duhovnoga. nasleđa; u toj oblasti

- ima,dela, koja će S. K.. Zadruga „već, · po.stečenoj trađiciji,.i amekti,,i „znati.

da objavi. Takođe i u presađivanju stranih klasika ili savremenih pisaca pomoć S. K, Zadmage biće dragocena, A što se tiče naše savremene književnosti, najbolji je znak da će S. K. Zadruga biti vrlo korisna, mnejJavna odluka njene uprave da se' obnovi »Savremenik« i da se bez obzira na pravce i skupine u našoj današnjoj književnosti pozovu svi naši dobri pisci, srpski i hrvatski, da sarađuju. Time će se nesumnjivo mnogo pomoći današnjoj našoj književnosti. Sem toga, S. K. Zadruga svesna je da su prirodne. i tehničke nauke toliko važne „da će u budućnosti ona morati da objavljuje mnogo više knjiga iz tih oblasti, kao što ima na umu da njenu zbirku treba popuniti jednom velikom i temeljnom istcrijom srpskog i drugih južnoslovenskih naroda, opišima naših republika, jednim pregledom književnosti, velikim zbornicima harodnih pesama itd, itd.

· Mislimo, dakle, da smo dovoljno pokazali koliko je Srpska književna zadruga značajna u našem narodnom životu. Zato, iako po svojoj prirodi naš narod ne miluje mnogo proslave i parade, ova šezdeseta godišnjica njena života i rađa vredi đa se pro-

- slavi, Utoliko pre što su, kad je go-

dine 1942 trebalo proslaviti pedeset godina, po Zadruzi vršljali Nemci + njine potrpezne ulizice, domaći · vrazi, a 6ad smo, evo, dočekali da preporođena Srpska književna zadruga i dalje živi i napreduje.

Božidar KOVAČEVIĆ

eseeveoeevebepe bey P

.

EBmanuel Vidović:

gegen eee beeee ee eee

KNIIŽEVNE NOVINE

- ŠEZDESET GODINA. PRVOIZVODJENJEOPEREHUANAHOZE ~

KASTRA „PROZERPINA I STRANAC"

U celoj Italiji, naročito u Rimu i Milanu, 1951 godine je svečano proslavljena 50-godišnjica smrti Đuzepa Verdija. Za tu priliku milanska Skala uz pomoć grada Milana, raspisala je internaeionalni muzički najbclje savremeno opersko delo, Obrazovan je žiri, u koji su ušli Igor Stravinski, Artur Honeger, Viktor đe Sabata, Gvido Kanteli, Gedini, Ronga

i Pedrolo. Odlučeno je da najbolje delo bude nagrađeno »Verdijevom nagradom« od četiri miliona itall-

janskih lira. Na konkurs je stiglo preko 130 dela, (Kako se u muzičkom svetu Milana govori, bilo je oko 98 dela italijanskih kompozitora, a ostatak je stigao iz drugih zemalja). ŽiTi verovatno nije imao lak posao, ali je, opet po pričanju milanmskih muzičara, završio rad za nepumih sedam dana i doneo jednoglasnu odluku da se nagrada dodeii „Huanu Hoze Kastru (libreto Omar đel Katrlo) za delo »Prozerpina i Stranac«. Činjenica da je nagrađeno delo Pprilično nepoznatoga, u internacionalnim muzičkim krugovima, argemtinskoEga kompozitora, odjeknula je kao prava senzacija. Italijanski muzičari su bili naročito iznenađeni i revoltirani. Zar je moguće, kažu oni, da »Verdijevu nagradu« u Italiji, kolevci opere, dobije delo autora stranog porekla? Na taj način je stvorena nepovoljna almosfera oko konkursa. Žiri je zbog toga dao javnosti izjavu u kojoj tvrdi đa je izabrano delo dostojno »Verdijeve nagrade«, da je Visoko kvalitetno, da» autor Kastro majstorski zna, kao pravi savremeni kompozitor velike inteligencije i Ukusa. da oživi scenske situacije sa svim zvučnim bogalstvom velikog iskustva i stvaralačkog talenta i DOotrebnim psihološkim akcentom, da delo obiluje raspevanim „poetičnim melodijama i da orkestralne boje Ti su samo sveže i bogate, nego, kada je to potrebno, i pune misterioznog patosa.

Razumljivo da je ovakva izjava autoritativnog žirija „zainteresovala celu svetsku muzičku javnost. Pred

prvo izvođenje očekivanja su bila velika, Smatralo se da će Kastrova »Prozerpina« zaključiti polemiku oko pitanja da li je opera kao forma Oosuđena ma propast i da će izvođenje U milamskoj Skali naznačiti put savremenoj operi. U ovom smislu pisano je vrlo mmogo u milanskim novinama i, što je svojstvemo kapitalističkoj štampi, u reklamerske svrhe O novoj operi pisalo se sa bombastičnim epitetima. Na premijeri, koja je okupila veliki broj posetilaca iz inostranstva, u potpunosti su došla do izražaja. unapred stvorena dvostruka raspoloženija. Organizovano se pljeskalo, 'ali se”{i organizovano zviždalo, čak su se čuli -ironični uzvici »Ži veo Verdi«. Ovakve manifesacije, koje potsećaju na futbalske ili bokserske utakmice, kad se na njima razbukte lokalpatriotske strasti publike, nemaju i ne mogu da imaju nikakve veže s pozorištem i pravom umethošću. Huan Hoze Kastro nama nije nepoznat kao muzičar. On je odličan dirigent i kompozitor velikoga broja pesama, sonata, tria, kvarteta, simfoniskih poema, kantata, simfonija, itd. Rođem je 1895 u Buenos Airesu, gde je započeo muzičke studije, Na specijalizaciju i usavršavanje otišao je u Pariz i radio u klasi Vensana D' Endia, U Parizu je kao đak nekoliko puta nagrađivan. U Buenos Airesu postao je direktor poznatog Teatra Kolon, u kojem je sa njim sarađivao kompozitor Manuel de PFalja. 1951 godine italijanski kompozitor i dirigent Alfredo Kazela, po povratku iz ATgentine, gde se upoznao i sprijateljio % Kastrom, šalje, bez odobrenja, Kastrovu »Svitu za orkestar« na »Konkurs SIMCa« (Internacionalno Udruženje za savremenu muziku), na kojem »Svita« dobija prvu nagradu. U Kastrovom obimnom „muzičkom stvaralaštvu specijalno mesto zauzi-

|. maju dela koja se oslanjaju na ar gentinski folklor i u kojima on na iedan specijalan način novim zVU-

kom, smelim harmonijama pokušava, da održi izvesnu unutrašnju arhayičnost. To su: »Svita Biblika«, za hor i orkestar«, »Simfonija Argentina« i Simfonija polja«, Napisao.je dva baleta i operu »La Zapetera Prodigioza« na fekst Lope de Vega. *

U svojoj novoj operi »Prozerpini« Kastro se, samo nažalost delimično,

ia ULJE

konkurs: za.

naslanja na muzički pravac koji je naznačen u njegovim ranijim delima

»Korales MKMriolas«, »Tangos« i »Sim- ·

fonija Argentina«. Kad čovek poznaje tematiku koja karakteriše celokupno Kastrovo stvaralaštvo, čini mu se neshvatljivo da se on, kao antifašista i muzičar naprednih shvatanja (Argentinu je napustio zbog neslaganja s Peronovim režimom), mogao da oduševi za jednu dramu koja, doduše, tretira probleme ljudskih strasti i života, ali očevidno nosi u sebi mnogo mistike i problematičnim filozofskim postulatima i 'hrišćansko-religioznim enigmama i dogmama o iskupljenju grehova i tome slično. U drami-libretu jma mnogo praznina i neobjašnjivih stvari. U operi Kastrova muzika praznine popunjuje, i ono što je nedorečeno u tekstu, „snagom muzičkih čmocija i intonacija nje-

gova partitura zaokružava i do-. vršava. Zbog svega toga OVO nOoVO Kastrovo delo treba shvatiti kac

stvarni izraz njegovih ličnih i njemu bliskih problema o ljudima i životu.

SCENA IZ OPERE

Da se, najpre, osvrnem na libreto. Mladi argentimski pisac Omar del Karlo pokušao je da na osnovu grčko-latinskog mita o Perzefoni (Prozerpina) i Plutonu (Porfirio) stvori jedno delo sa savremenom tematikom, transponujući situacije i događaje u savremeni život ma argentinsko +lo, dodajući antičkoj legendi druge misli, drugi moral, obavijajući potpuno svesno normalam i lošičan tok raznim nejasnoćama, čudnovatim simbolikama | mijslikom, Pisac prepliće radnju horom na antički način (hor je statičan i u kostimima koji treba da ga dematerjjalizuju, postavljen s jedne i druge skbrane scene, a horisti obučeni u meke plahte i kapuljače kao Ku-Kluks-Klan), a radnju vode živi ljudi, savremeno obučeni, koji se na scemi ne samo realistički kreću nego vrlo žučno svađaju i tuku, potežu noževe i revolvere,

Oživljavanje amtičke.tematike i njeno transponovanje u savremeno vreme nije novina. To su radili i Žirodu. Anuj, Kami, Sartr, O'Nejl i mnogi drugi. Del Karlo je jasno hteo da ne izostane za »velikom Evropom« — za svojim uzorima i uspeo je da delo obogati raznim komplikacijama, umećući elemente mita, fantazija i stvarnosti, i konfuzijama u ideji koja traži opravdanje i spasenje u muzici. Ova drama, puna apstrakilnosti, simbola, dramatičnih situacija i kontrasta — kao libreto vrlo je daleko od dosađašnjih ma i najsmelijih operskih tekstova, ona vrlo mnogo traži od muzike,

Šta pledalac viđi u ovoj drami? Scena je podeljena u dva plana. U prvom, s leve i desne strane, sede hor i jedan solista koji pretstavlja mit. U drugom planu je stilizovana zavesa, osvetljena bojama spektra i na njoj se ocrtavaju konture oblaka i planina, Kađa se ova stilizovana zavesa podigne, ugledamo terasu čudnovatog svratišta, gospođe Marfe, u kojem se skuplja polusvest Buenos Airesa. To je podzemlje (Pakao), U radnju nas uvodi hor-mit, koji govori u prvom licu: »Evo me, Ja sam mit koji živi i dela iz pradavnina i koji bez prestanka utiče na život i san ljudski.... On nas upoznaje sa &udbinom Prozerpine, koja je napustila majku Demetriju (Demetra — zemlja — priroda) i verenika (Pabla), selo i rodmu kuću, i prebegla u· grad sa nedostojnim. ljubavnikom Porfirijom (Pluton), koji se. bavi raznim nedozvoljenim poslovima i koji je zlostavlja i tuče, Na terasi Marfinog svratišta sakupic se čudan svet: Marčal Kiroga, ljubavnik Hore Fuentes, bezbroj devojaka iz polusveta, policiski agent koji je došao da odvede Porfirija u zatvor (ne zna se zbog čega); Pošto Marčal pred Porfirijom nudi zaštitu i ljubav ostavljenoj Prozerpini, Porfirijo se fizččki razračunava sa Mayrčalom i policajac jedva uspeva da ih razdvoji i da Porfirija odvede, Prozerpina želi đa napusti Marfinu jazbinu, ali Marfa, bojeći se da će za Prozerpinom otići i Marčal i da će tako izgubiti dobrog klijenta, ne dozvoljava joj da ode. Hora Puentes8 izaziva Prozerpinu i dolazi ponovo do ivađe i tuče, Tu se pojavljuje kao »deus ex machima« nepoznati Stranac, koji ih rastavlja i onesvešćenu Pro: zerpinu nežnostima vraća u život. Njena majka Demetrija, tražeći sVO' ju kćer, dolazi u ukob s Marčalom. koji ne dozvoljava da se Prozerpina s majkom vrati u selo, Ovde opel Stranac interviniše, snažnim uda cem izbacuje iz Marčalovih ruku Di: štolj i omogućava odlazak Prozer: pine i Demetrije.

U dramatskim momentima interpoliran je uvek mit-hor, koji postavlja

odlikuje se Vrlo.

·

razna pitanja ili daje izvesna objašnjenja, govoreći i o sudbini koja se ne može izbeći, Dok hor peva, na sceni se radnja zaustavlja, a kad on prestane, na sceni se sve nastavlja.

Da se dobije potpuniji utisak o dra-.

mi-operi, ispričaću dalji razvoj radnje. Drugi čin. Mit nas uvodi u atmosferu seoskog Života i objašnjava da Prozerpina ovde neće naći svoj mir. Napolju, ispred Demetrijine kuće, Prozerpina odbija da pođe za SVOga nekadamjeg verenika Pabla, iako joj on obećava da će joj omogućiti srećan život i da joj sve prašta. Prozepmpina ga odbija i upozorava da se sprema velika oluja i da je bolje da on na vreme krene na svoje imanje. Prozerpina napušta majku ·i beži, Promena. Ponovo smo u Marfinom svratištu u Buenos Airesu. Marfa, Kora, Marčal i devojke ogovaraju Prozerpinu, koja već nekoliko dana ne izlazi iz, Strančeve sobe. Promena. U Strančevoj sobi, u ljubavnom zanosu, dolazi do ljubomorne „scene. Ona traži od njega da živi samo za nju. On joj objašnjava da je to nemo-

»PROZERPINA I STRANAC«

gućčno i pokazuje jednu malu siluetu, koja mu je sve što ima u životu. Prozerpina je otima i baca. To izazove pojavu jedme ne=poznate žene, „koja se obraća Strancu sa »Klauđio«, a on njoj sa »Plavija«. Prozerpina »ne vidi« ovu ženu. Flavija razgovara sa Klaudijom, potseća ga na srećam zajednički brak i na ono što je on učinio slušajući i sledeći glas dužnosti: On je kao avijatičar po zađatku Đomibardovao selo i crkvu, u kojoj je bila sakrivena njegova žema. Za vreme ovog dijaloga, Prozerpina se nečujno izvlači, a zidovi sobe dobijaju izgled ruševine, koju vatra i dim sagorevaju. I ovde mit (hor) igra ulogu komentatora, ukazuje na ono što je Stranac, odnosno Klaudije, morao po dužnosti da učini, jer on život shvata jedino kao dužnosti, Čin se završava PFlavijinim rečima: »Ne ostaje ti sada ništa, nego da sleđiš sudbinu, da jednoga dana nađeš mir u semci krsta.« Treći čin. Na krovu Marfinmog svratišta Porfirijo, Marčal, Prozerpina i Kora očekuju dolazak Stranca, Stramac, apatičan i skrham, izlazi i ne primečuje izazivanja Porfirijeva. Ovaj ga udara, ali Stranac ne reaguje. Tek pošto ugleda Prozerpinu, koja ga nagovara da beži, on se suprotstavlja udarcima, ali ga Marčal s leđa gurne u ponor. Poslednja scena je pred vratima Strančeve sobe, gde je izloženo njegovo mrtvo telo. Dolazi do ponovnog sukoba između Marčala i Porfirija, policajac odvodi Marčala zbog Ubistva, a Porfirijo ” nagovara Prozerpinu da ostane s njim. Prozerpina ga definitivno odbija i odlazi u Strančevu sobu, a zalim sa razbijenom statuetom napušta zauvek svratište. Porfirijo je zove da se vrati, na što ona odgovara: »Nikad više!«, Mithor daje opet mistična obrazloženja i završava: »Pred tvojim no8šama otvoriće se vrata pakla i zauvek ćeš, kraljice, napusti ovaj svet«.

Ovakav tekst, pun raznih sukoba i spoljnih i unutrašnjih, gde se bez ikakvih prelaza nižu raznovrsna raspoloženja (neobuzdane strasti, setna lirika, mistika) prevazilazi i najromantičarskiju koncepciju, Taj tekst, sa svetom podzemlja, vremenskim nepogodama i olujom, mističnim vaskrsavanjem mrtvaca do ratnoga poža-

ra i uništavanja (kakva skala za mu-·

zičko slikanje!) zahteva od muzike mnogo, dajući muzičaru ogromne mogućnosti, ali ga ujedno dovodi u veliku opasnost da ga zahtevi drame odvedu na suvu ilustraciju i muziku gesta, a ne na muziku misli — sadržaja. ! · JE · Huan Hoze Kastro. majstor svoS zanata „iako se u potpunosti saživeo 5 tekstom drame i nije ga shvatio samo kao niz dramskih situacija i sukoba ličnosti, nego je stopio a osnovnom

idejnom niti dela i nastojao da mu-

zikom tu idejnu stranu, tu mističnu crvenu nit o nagonu, dužnosti, iskupljenju grehova, vaskrsenju i ošlobo~

đenju ličnosti ostvari muzičkim sredstvima i muzičkom arhitektonnikom, tretirao je operu u neku ruku kao simfoniju, u tri đela sa završnom apoteozom,. Kastru, međutim „nije Uuspelo da se oslobodi rascepkanosti i pojedinačnih onomatopejskih ilustracija, On se vrlo često gubio u detaljima i nije uspeo. da izbegne raznolikost stila na što ga je navela sama koncepcija libreta, s obzirom na hormit, realne ljude i ljude-simbole, Verovatno, Kastro to nije ni nastojao da izbegne, jer nije u tome Video stilsko neslaganje i međusobno potiranje pojedinih elemenata, Dok je, obrađujući horove, odnosno mit i solistu komentatora, bazirao svoj mu-

e

zički jezik na izvesnoj podlozi arhaičnog i klasičnog polifonog stila, u nameri da ostane adekvatan u hladnom i suvom iznošenju činjenica, Kastro.i tu postaje nekonsekventan, jer narušava mimo i objektivno izlaganje hora polifonskim tretiranjem, kojim izvesne "reči u tekstu, ponavljanjem i obradom, naročito naglašava i potencira ,te time horu daje novi karakter i značaj i vrednost emocionalnog, alttıvnog i približava ga jeziku dejstvujućih ličnosti. U crtanju pojedinih ličnosti, kojima on daje nekada široku i vaspevanu melodijsku liniju, a mekima opet samo pevani rečitativ, osećamo želju da mosioce načela dobra melodijski oživljava, a nosioce načela zla zadržava samo na muzičkoj recitaciji, Tu i tamo nailac zimo na elemente lajtmotiva koji nisu uvek potpuno dosledno sprovedeni.

Kastro je svakako najjači kad daje atmosferu argentinskog: podneblja. U početku opere, kad slika život poiusveta, u orkestru mu zvuče elementi plesnog karaktera, valcer i tango, RO ji dobijaju, duhovitom orkestracijom i prema tome koja je ličnost na sceni centralna, specijalan izraz. Čas je tu karakter Opor, trivijalan, a čas opet sladunjavo sentimentalan ili iskreno nežan. Ovđe se javljaju i elementi starih argemtinskih „romansa (izlazak Demetrije). Naročito dramatično i s puno štimunga deluju velika i česta sola drvemih duvačkih instrumenata u početku drugšoga čima, OŽžiVljavajući monotono seosko ras oioženje i neizmerna argentinska sunčana polja. U zvukovnom slikanju Sscenskih eksplozija i kod ličnosti (Prozerpina, Stranac), i prirodnih nepogoda i katastrofa (oluja, požar), Kastro do maksimuma jskorišćuje limene duvače i udaraljke, Ovde je njegov orkestar brutalno silovit, pum disonamca i zvučnoga haosa. U muzičkom oblikovamiju mističnoga elementa na sceni (pojava vaskrsnute TPlavije), Kastro upotrebljava jedan interesantan efekat, kad posle politonalnog sazvučja

„celoga orkestra u fortisimu, ostaje da

zvuči jedmostavam harmonski sklop kod drvenih duvača u pijanisimu. Ovaj efekat, iako nije nov (imali smo ga kod Prokofjeva u »Romeu i Juliji«, samo u drugoj komibinaoiji), deJuje dramatično i snažno, Pred treći čin, Kastro je napišao jedan veliki muzički preluđij, koji bi trebalo da govori o onome što stranca uznemiruje, da govori o njegovoj ljubavi prema ženi, ljubavi prema prošlosti, o doslednosti shvatanja dužnosti, O &lomu i jpbesperspektivnosti života. Veliki solo englišhorme, koji se Dprekida disonaninim i snažnim seko-akordima ,i koji se tvrdoglavo dva puta pomavlja, potseća mnogo i po,intonaciji i Đo muelodiskoj liniji na poznati tristanovski pastirski peV. (Na premijeri organizovana galerija je kod ovoga mesta počela da se smeje). Iako je u ovom preludiju ostvaTena zvučno vrlo interesanina velika građacija i postignuta izvesna dramatika, on sam po sebi nikako nije uspeo da nam dočara ono što je autor želeo, Treći čin je najkraći i u njemu se muzički gotovo ništa novo ne dešava. Trijumfalni završetak, Što bi trebalo da zvukom i intonacijom govori o vaskrsenju i spasenju čoveka, ne može da nas oslobodi utiska da je sve što se ovde muzički ostvarilo već rečeno u proteklim činovima,

Sigurno je da će o ovome delu biti mnogo komentara i da je muzička kritika i publika — ona prava — koja muziku voli i razume, ostala posle izvođenja nezadovoljna i razočarana. Ona je s pravom očekivala, 8& obzirom na »Verdijevu nagradu« i mišljenje autoritativnog žirija, da čuje muziku savremenu, bujnu i silovitu, muziku koja će odisati olujom strasti i zanosa, muziku koja će nositi „dah južnoga vetra daleke Argentine i govoriti o ftragici smrti i radosti Života. Očekivala je bujicu elementarne | iskonske muzičke inspiracije, Na-

žalost ovaj vetar juga, prošetavši ba- ·

štama prilično umorne, iscrpljene i ispijene Evrope, nosio je poznate mlrise već omirisanih cvetova,

Samo izvođenje opere u milanskoj Skali moralo je đa imponuje. Solidno prostuđirana i spremljena, u mu-. zičkom pogledu, režiski i.scenski moderno ostvarena, premijera opere »Prozerpina i Stranac« može da .se ubroji bez sumje u najbolje spremljena dela u ovoj sezoni, Kastro kao dirigent u radu s pevačima velike muzikalnosti i dobrih glasovnih kvaliteta, (Prozerpina — Elizabeta Barbato, Stranac — Đakomo Guelfi, Marčal — Mirto Piki, Komenftator „+Pranđeli) i poznatim sjajnim orkestrom Skale, ostvario je sve što se u partituri traži. Hor, koji je spremio Veneciani, imao je vilo težak ada. tak, ali je bio uvek homogen, plastičan, zvučan, jntomativno i ritmičli sasvim precizan. Režiju Đorđa Štrelera koji je inače stalam režiser mo dernističkog dramskog teatra, treba naročito istaći, jer je daleko od sva« kog operskog šablona i verno, sledeći zamisli autora, adekvalno ostvario sve mogućnosti i nemogućnosti zamršenoga libreta. Ž :

Opera »Prozerpina i Stranac« uvr» stiće se u seriju savremenih dela, ko-

ja su savremena samo utoliko što su. komponovana u naše vreme ,ali će O.

stati kao dokaz da veliki broj umet-

nika besciljno luta i rasplinjuje se”u idejnom haosu. I Kastžova će opera

stati uz bok Kršenekovog »Djonia&, |

Orfove »Antigone«, Bergovog ka«, raznih Ekova i drugih, kao dokaz da mnogo šta novo što se stvara kao novo i savremeno, niti je novo, 8. još manje savremeno. ?

Oskar DANON ~

STRANA u

.

|

AVON,