Književne novine

GODINA V BROJ 56

WWE SRKI a Ee On

Teško je, a skoro i nemogućčno, otkriti uobičajenim načinom, konven-= cionalnim postupcima, stanje i terdencije razvitka današnjeg sovjetskog društva, — jer pošto je ono samo nova objektivna pojava, ona traži i da bude na nov način izučavana, a,lo će reći: treba proširiti, usavršiti metod izučavanja, jer nije dovoljno uzeti samo ovu ili onu činjenicu, samo ove ili one statistike, izjave „dokumenta itd. pa da nam sama cjelina bude jasna, pošto još ne posloji apstraktna (naučna) slika te cjeline, odnosno njenih unutarnjih zakona. Doduše, ta slika se postepeno stvara i, u odlomcima ,ona za nas već postoji, ali prava cjelina ipak još nije izložena. Bik je uhvaćen za rogove, ali nije još razuđen u svim pojedinostima, pa se otud ne vidi ni. kakav je čitav.

I makar što je Sovjetski Savez ušao u period stagnacije — svestrane (i materijalne i duhovne) i relativne (u odnosu na mogućnosti koje bi on imao da je išao i kad bi stvarno išao demokratskim i socijalističkim putem), ipak "se i u njemu nešto zbiva, ipak se i njegovo društvo na meki način i nekud kreće... I to ne zbog toga što i za njega, makar i kao stagnantno, važe otkriveni i primljeni zakoni dijalektike, nego zato što se sama ta njegova stagnanina stvarnost otkriva kao dijalektična, kao nepomirljiva prema stagniranju i stagnaciji. Ali to kretanje se ne pokazuje kao neposredno dato, u otvorenom vidu. Štaviše, ono se otkriva baš preko pokušaja (zvaničnih) da ga prikriju i zaustave. A osnovni oblik u kome se to kretanje pojav'juje jeste duboka i svestrana idejna kriza i pometnja, koja izbija čas u ovoj čas u onoj oblasti, ai u

_ svima odjednom, A. io-izbijanje Je:uvi-

jek neočekivano i zbunjujuće ne. samo za obične ·ljude, nego ponajviše za pospane, prilagođene. i prilagodljive birokratske mozgove, jer drukčije ne može ni da bude: pošio je partisko= državni vrh prisvojio za sebe mono= pol čitavog duhovnog života društva, on ne može na društvene pojave, na kretanje društva, da reagira drukčije nego iznenadno, kao na stihiju kojoj nije voljan da se prilagodi, ali koju ne može ni da negira, kao što uopšte niko nije kadar, — pošto to nije u čovjekovoj moći bez obzira na to koliko i kakvo gospodstvo i vlast imao, — da negira, da zaustavi objektivnu stvarnost... Dakle, kretanje sovjetskog društva može se danas otRrivati prije svega i najlakše po reakcionarnim reakcijama sovjetskih vrhova protiv tog samog kretanja, jer je njihov monopol do te mjere totalan da se ono samo ne može vidjeti neposredno. Sve do 1947 godine vladajuća (ždanovljevska) teorija u umjetnosti Sovjetskog Saveza bila je da ona nije i ne može biti umjetnost konflikata, pošto su — tobože — u samom Sovjetskom Savezu, dakle —"\u samoj objektivnoj stvarnosti, društveni konflikti likvidirani. Proglašena je kao jedino ispravna teorija beskonfiliktnosti, leorija kretanja »od dobrog ka boljem«, teorija kritike dobrog radi boljeg.

Sada je i toj teoriji, a razume se i njenim poluoficijelnim braniocima mnogobrojnim sovjetskim »piscima« (jer to doista nijesu ni bili pisci),})) došao kraj.

U svom broju od 7 aprila ove godine »Pravda« je objavila nepotpisan (redakciski) članak pod naslovom »Savladati zaostajanje dramaturgije«, u kome se — u SSSR-u uobičajenim stilom i načinom — napada pomenuta teorija. Članak je terminološki neprecizan (u termin »dramaturgija« se

trpa i režija i drama), a — kako je to

običaj u SSSR-u — pisan je onim sivim, mrtvim jezikom činovničkih akata, koji ima samo utoliko veze s prekrasnim i neobično bogatim ruskim književnim jezikom što se i on morao poslužiti ruskim riječima. U članku se konstatuje da je sovjetska drama postigla krupne uspjehe (očevidan šablon: da se ne bi ubila vjera publici i »stvaraocima« i izgubilo na prestižu pred spoljnim svijetom), pri čemu se navode dvije-tri drame (ta-– kođe, ustvari, loše i plitke) iz ranijih perioda, ali... da sadašnje stanje u toj oblasti zaostaje ža potrebama i zahtjevima sovjetskog naroda”) Članak se inače veoma, stidljivo i oprezno poziva na ranija »postanovljenija« CK SKP(b) po pitanjima umjetnosti. Ali je očevidno — što se vidi i iz diskusija koje se razvijaju oko njega — da su postavke iz tih »postanovljenija« otišle u vodu, jer svi o njima ćute, no ne zato što u kući obješenog nije lijepo govoriti o konopcu, nego što nije baš udobno kritikovati baš 1) Virta, Seljvinski i dr.

2) Ne pree:zira se šta su te potrebe i zahtjevi, nego se uzimaju kao a priori date kategorije. ,

onog koji taj konopac drži u ruci i može da ga svakičas namakne na vrat

eventualnom kritičaru... y

U članku se, nasuprot pomenutoj feorili harmoničnosti i beskonfliktnosti sovjetskog društva, pa prema tome i sovjelske umjetnosti, ističe: prvo, da, doduše, iako su likvidirani stari klasni konflikti, to ne znači »da dramaturzi mogu da slikaju život naroda-ivorca u mirno-idiličnom, sladu-

· njavom tonu«, drugo, da je »jedno-

strano slikanje samo proizvodno-tehničke djelatnosti junaka — rezultat uprošćene pretstave o socijalističkom realizmu«, pa je za takvo slikpnie dovoljno ako se uzmu podaci od direktora preduzeća, a međutim treba »duboko izučavati život radnika i seljaka«79) jer — treće i najvažnije — »hkod nas nije sve idealno, kod nas ima i negativnih tipova, zla u našem životu ima dosta, i rđavih ljudi ima dosta. Ne treba da se bojimo pokazati nedostatke i teškoće. Treba liječiti nedo= statke. Gogolji i Ščedrini su nam po= trebni. Nedostataka nema tamo gdie nema kretanja, razvitka. A mi se razvijamo i krećemo naprijed, — znači, kod nas ima i nedostataka i teškoća«.“) U članku se ne govori o kakvim se konfliktima (društvenim) radi, nego se samo — kako se vidi — na njih uopšte ukazuje, zadržavajući se na neodređenoj i uobičajenoj postavci o borbi »starog« i »novog«, ali bez ikakve naučne analize šta je staro, a šta novo — napose u SSSR-u, a uopšte u socijalizmu. No uprkos tome, citirane i krajnje plitke, ali i uglavnom — kao izolovano uzete — tačne postavke, pokazuju da su sovjetski monopolistički vrhovi prisiljeni da priznaju da.ima »dosta zla, u našem životu«, da postoje protivrečja i kod njih: A što pritom po što-šta kradu i od jugčoslovenskih šteoretičara, to je manje važno, jer ih ne »kradu« pošteno da bi pošli doista socijalističkim putem, nego ih prostonaprosto „kradu kao lopovi, da bi svoje daljn'e lopovluke, daljnji svoj birokratski i despotski razvitak mogli da skrivaju i brane, prividno se pokrivajući mark sističkim postavkama.)

Jer da se doista ne radi u tom članku o nekom uviđanju suštine društvenog porel{ka i pravca društvenog razvitka u SSSR-u, a prema tome ni o istraživanju oblika, karakterističnih crta itd. konflikta i uopšte problema konflikta u umjetnosti SSSR-a — sve se to vidi čak i iz pomenutog »Pravdinog članka«, ı pogotovu iz načina diskusije koja se oko njega vodi. Ne ostaje ni žraga od tačnosti i pravilno sti citiranih postavki, ako se one gledaju kroz cjelinu samog članka, One ostaju samo kao gola marksistička

fraza koja skriva sasvim nemarksi- ·

stičke tendencije. Prije svega krivica za pomenuto stanje u sovjetskoj drami, komediji i pozorišnom radu uopšte, baca se, s jedne strane, na idejnu zaostalost pisaca, a s druge strane na časopis »Sovjetska umjetnost• (»nezvanični« organ Agitpropa, CK SKP(b), koji je i razvijao teoriju beskonfliktnosti), Ministarstvo kinematografije i Komitet za umjetnost. Slabosti se, dakle, traže u. apstraktinoj idejmoj zaostalosti pisaca, a ponajprije u začaranom birokratskom krugu, a ne u samim društvenim odnosima. Ne postavlja se pitanje: zašto nema pravih umjetničkih (pozorišnih i filmskih) djela, nego zašto te, i druge ustanove nijesu ta djela obezbijedile? Izlaza, razumije se, iz tog ćorsokaka i na toj osnovi nema i me može ni da bude, na kraju krajeva iz prostog razloga što ustanove i činovnici u njima ne pišu, niti mogu da pišu drame, jer to i nije njihov posao, nego da kontrolišu da neko zaista dramu i ne napiše, a u. svakom slučaju da je ne objavi. Ali pošto je birokratski aparat u SSSR-u već do te mjere učvršćen i izgrađen od samih vrhova na čelu sa Staljinom, da se pretvorio u društveni sistem, pa su tako i sami njegovi tvorci postali njegovim robo= vima, glupo i idealistički uobražavajući da su njegovi apsolutni gospodari. jer ih taj aparat sluša (ustvari: sluša

382 Ne kaže se, takođe, kako i šta treba činiti dđa bi se taj život »duboko izučio«.

42% Ovdje se očevidno osjeća Staljinov stil: gdje ima kretanja (a gdje ga, bože moj, nema) ima nedoslataka, a pošto se krećemo, znači... Ali ne znači da )e sam Staljin pisao članak. Jer, njegov stil već toliko imitiraju u SSSR-u, Štlo baš i nije naročito teško, a obzirom na otsustvo sVa--– ke živosti i živopisnosti u njemu, s obzirom na njegov trivijalno logicistički ka-

vakter, s obzirem na Staljinov dogmatsko. .

omrveni, nja.

5) Na V kongresu PJ mj smo prvi (Kadelj) formulisali da ie narodna demokratija poseban oblik diktature proletarijata, mnogo kasnije iza toga sovjet:a Štampa ie pripisala tu postavku Staljinmu, imko je on nile nigdje javno rekao; Staljin je u svoi m člancima, o |eziku bio prisiljen đa indirektno reagira na naše postavke o odumiranju države u prelaznom periodu. Itd.

lekciočitateljski . način izražava-

BEOGRAD 11 MAJ 1952 GOD

EPPUR:SLMUOVE

ih samo zato jer ga oni podržavaju i sve više moraju da ga podržavaju u hjegovom sve despotskijem i totalitarnijem gospodovanju nad društvom, nad narodom), — pošto je sve to tako, niko se i ne usuđuje od tih vaJnirn »50cijalističkihe »ideologa«. » nija« i »vođa« i »učenika« i »učitelja« da postavi pitanje samog tog aparata. koji, evo već dvadeset i više godina, a naročito revnosno i aktivno poslije Drugog svjetskog rata, stalno provodi »genijalna« postanovljenija, vrši kritike i samokritike, ali do umjetničkih djela i do stvarne nauke ne može da dođe. —

I Još ovo: članak određuje glavne zadatke piscima: i pozorišnim radnicima na slijedeći način: »Najvažniji zadatak dramaturga i stvaralačkih pozorišnih radnika Jeste slikanje duhovnih bogatstava sovjetskog čovjeka, divnih crta njegovog karaktera, koje se otkrivaju u procesu tvoračkog rada i borbe za izgradnju komu-– nističkog društva; slavljenje veličine i moći naše Domovine, sve većih sna„ga slobode, mira i demokratije u čiftavom svijetu ,njihove borbe s razornim silama reakcije, rata i mračnjaštva.«*) Ne može se treći da su ovi zahtjevi, sami po sebi, rđavi i neplemeniti, — iako se ne mogu tako primitivno i uprošćeno kazani postaviti umjetnosti. Ali šta su to »divne crte?« I ko je taj sovjetski čovjek? I šta je i da li se izgrađuje komunizam? I da li je to doista borba za mir? Pa čak i da jeste, za kakav mir? Pa kakva domovina da se veliča? I zašto baš njena, veličina i moć«? Itd. U svjetlosti tih i mnogih njima sličnih i s njima povezanih pitanja ti zahtjevi moraju da se pojavljuju samo kao ono što objeklivno, u objektivnoj, stvarnosti jesu: zahtjevi piscima da učvršćuju jednu nesocijalističku, moralno nakaznu i društveno reakcionarnu politiku i da na toj osnovi traže konflikte, sukobe između novog »birokratskog« i »starog« demokratskog socijalističkog, sukobe između »zla« (socijalističkih tendencija) i »dobra« (birokratskih i velikodržavnih tendencija) u »našem« (tj. njihovom) životu.) Ld

Idila, idilizam, beskonfliktnost, kao teorija i praksa su smrvljene u sovjetskoj literaturi, ali ne voljom vođa, koji su do juče i sami bili protagoniski i te teorije i s njom povezane prakse, nego stihijnom akcijom samih masa: svi se slažu danas u tome da publika, gledalac, običan čovjek neće da gleda takve drame, da je sit proizvodno-stahanovske i direktorske idile (»većina pretstava brzo silazi sa scene, jer kod gledalaca nemaju Uspjeha«, »Sovjetska umjetnost«, 19 IV 1952 g.). Društvo se ipak kreće. A vrhovi ne samo da stoje, nego idu nazad — pošto je propala idilična slika društva, jer samo ono hije idilično, oni traže naidiličnost, konflikte u borbi protiv. njegovog kretanja. I nema sumnje da će društvo smrviti i tu teoriju i praksu kao i prethodne, i to ne svjesnom i organizovanom akcijom, jer tamo nema «demokratije i borbe mišljenja, nego samom svojom stihijom. A to će se dogoditi zbog toga što baza konflikta, kako je odozgo postavljena ,nije objektivno istinita, nije rezultat objektivnog kretanja dru štva ' naučnog analizovanja zakona tog kretanja.

Diskusiju u Lenjingradu po »Pravdinom« članku otvara sekretar obkoma Kazmin (čovjek koji nema veze, sem kao naredbodavac, sa samim pisanjem drama). Ređaju se »samokritike« i »kritike«, izjave pokornosti, kritikuju se i odjeljenja partiskih komiteta za lijepu književnost (i toga ima tamo!). Sve ide glatko kao po loju, mašina je pokrenuta i radi, ali — ne proizvodi.

U svemu tome najkukavnije izgleda nova garnitura »konfliktnih« pisaca „nova garnitura pisaca-konžukturista. Tako se na primjer, Sergej ·Mihalkov, u »Sovjetskoi umjetnosti« od 19 aprila, »čudi« kako Virta ije mogao da vidi konflikte, smatra da je dužnost (!) pisca da izaziva »konflik-

f) Ostavljam po strani zahtjev članka da pisci pišu — po zahtievu Stalilna kako se kaže u članku — istinu, ali ne zbog ' toga što istina ne može da ne zvuči kao ironiia kad se povezuje sa Staljinovim imenom, nego iz đubljih razloga: jer se time DOIDČRŠ posebno i veoma Važno pilanje što je istina i, kako se do nie dolazi, kakva 'su Ssnedstva i uslovi nužhi da bi se do nje Šštn brže | lakše, bezbolniie moglo dolaziti (što se samim zahtjevom za istinom, kao parolom, ne samo ne postiže, nego taj zahtjev pretvara u demagošku frazu).

7) Razumije se samo po sebi đa u svemu tome može strađati i biti kritikovan i ponei birokrata ili birokratska pojava, ako previše bodu oči društvu, ili smetaju određenoj — konkretnoj — politici vrhova, ali birokratizam kao vladajući društveni odnos ne smije biti ni kritikovan ni ugrožen, jer varalice, karijeristi, birokrati više nijesu tipični za sovjetsko društvo« (Karapganov u »Sovjetskoj umjetnosti« od 19 IV 1952), — valida zbog toga što je sam društveni sistem takav“'(M. Đ.), a to se ne

' može i ne smije reći..:“\

CENA 15 DINARA

te« sna svom sektoru«, da raspaljuje kritiku i samokritiku i da se u umjetničkom djelu uči tome od partiskih vođa. »Skromnix« i »samokritični« Mihalkov »duboko« izučava »život radnika i seljaka« i kaže za svoj komad »Ilja Golovin«: »Da, mogao sam i ranije napisati svoi komad da sam duboko izučavao politiku partije u oblasti umjetnosti, da sam prilazio poznatim liudima i događajima s pozicija aktivnog sovjetskog „umjetnika, pozvanog da se baca u život.«

I tako redom. Ničeg novog. Virta, Seljvinski i drugi još se nijesu »raskritikovali«. Doći će i na njih red. Na izgled — ničeg novog. Pa ipak se kreće. Ne kreću se Virte i Mihalkovi, nego neko drugi, nešto drugo.

Ali ako se s teorijom i praksom. beskonfliktnosti moglo smjelo ići naprijed, drukčije stoji stvar čak i sa ovakvom teorijom o nužnosti konflikta u hnjiževnom djelu. Tu se vec mora biti oprezan, jer neko doista može da stvarno izrazi (subiektivno) objektivnu stvarnost, tj. — onako kako valja, boreći se protivu nje. Otud nei S. Karaganov u »Sovjetskoj umjetnosti« na veoma, veoma oprezan i očevidno odozgo inspirisan način prilazi pitanju konflikta u umjetnosti: negativno on vidi samo u onome što je suprotno politici vladajućeg vrha. Istina, u svakom, čovjeku, pa i sovjetskom (bar izvjesnom broju sovjetskih ljudi) postoji dvojstVo, posioji staro i novo, kaže on, ali to nije »složena« hamletovska dvojnost, nogo nekn »jednostavnija« »sovoejtska«š) i »kritika« i »samokritika« u umjetničkom djelu i.van njega treba tu dvojnost da savlađuju, da uklanjaju te »slabosti« jtd. i tsl., da »ostvare« cjelovitost” (očevidno: prorežimsku)

· tog nesrećnog, a inače »prekrasnog« i duhovno 'bogatog« sovjetskog čovjeka o kome se, eto, *oliko brinu.) Karaganov već govori o tome kako će konjunkturisti ,koji su do juče bili protiv konflikata, shvatiti »modu« i početi da naduvavaju vještačke tipove. Nesumnjivo, konjunkturisti će io učiniti, jer je Sovjetski Savez danas — baš zato štoO.je birokratski i to totalno birokratski — postao carstvom i obečanom zemljom svakojakih karijerista i mediokriteta. Ali bez obzira na to — Karaganovi se već boje »vještačkih« tipova u književnosti još prije nego su i ti tipovi i ta književnost stvoreni. On unaprijed osigurava poredak od toga da ne bude prikaziva= no ono što za njega »nije« »tipično« (ustvari: što jeste). Pa i kaže: može se opisivati tipičnog birokratu (jer još postoji), iako birokrat i birokratizam nijesu (!) tipični za SSSR! I još ovo: i on i nekakav Lobanov ranije, smatraju da sudbina „negativne ličnosti mora biti prikazana kao tipična u SSSR-u, tj. — negativna ličnost mora biti u SSSR-u kažnjena ,inače »autor otstupa od životne istine.« Nije ovdje mjesta ni gorčini ni ironiji! Zaista, tu bi trebalo, nad svim tim, kriknuti bolom i protestom jednog novog humanizma! Kazna, kazna prije svega — to je strava i prijetnja koja se uzdiže nad kritikovanim i kritičarima! I sve.to — rađi »teorije tipičnosti«, »socijalističkog realizma« i »puta u komunizam«!

Razvitak če pokazati da dražvnokapitalistički monopolisti SSSR-a neće uspjeti da teoriju Jconflikta iskoriste — bar zadugo i efikasno — za se= be. A da li će društvo, tj. njegove progresivne i demokratske socijalističke snage uspjeti da se probiju kroz svemoćne ograde koje se toj teoriji u praksi budu postavljale i koje su joj već unaprijed lukavo postavljene, tj. — da li će te snage uspjeti da nađu pukotine i stvore umjetnička djela suprotna toj praksi — to tek treba vidjeti. Ali jedno je, ponavljam, tačno: ipak se kreće, kao što se kretalo i kao što će se kretati uvijek oblici, tempo itd, kretanja se mijenjaju, ali se kretanje ne ukida niti može ukinuti. A slično stoji i sa sa mim problemom konflikta u umjetnosti: prisiljeni da ga priznaju, sovjetski vrhovi ga ne mogu usmjeriti tamo kud oni žele, a da time ne unište i samo umjetničko djelo, jer je

ono prije svega ljudska (društvena)

akcija protiv. konvencionalnih dru-

štvenih shvatanja i odnosa. i Risna | M. ĐĐ.

8) To ne znači da »hamletovska« dvojnost ne postoji čak i kod proleterskog revolucionera, iako ona ima, razumije se, drugu društvenu i istorisku osnovu od Hamletove. ra : }

9) A ko je tai sovjetski čoviek? Radnik il| seljak? Intelektualac-birokrat ili intelektualac? Ili prosto: sovjetski čovjek? Ne zna, se, ne kaže se, to jr, uzeto i bačeno „kao vjeruiu, kao apsolawna "kategorija u koju svi njire kaoru Budin pupak, a niko u nju ne dira. Laskar.je tom apstraktnom čovjeku takođe je jedno od osveštanih pravila. RAI aA

LE

Marko Čelebonović:SLIKAREVA

Marijan STILINOVIĆ 1

SUMRAK U PRAGU ·

Razgovor sa čovjekom koji je bezuvjetno uz Staljina

Jednog kancelarijskog jutra kad u prostorijama ambasade vlada tišina i u zraku se još osjeća memla starih zidova i starog pokućstva .više nego obično —, ulazi u moju sobu vedar i nasmijan savjetnik naše ambasade Stipe Drndić.

— Druže ambasadore, došao sam da ti ispričam moj jučerašnji doživljaj s jednim dobrim prijateljem. Bilo je to kao neka vrst oproštaja s Pragom.

— Molim, izvoli, pričaj i rastjeraž malo ovu dosadnu jutarnju atmosferu. :

— Kako da kažem? To ti je moj znanac već godinama, odkako sam ovdje. u Pragu. Zove se Jaromir Tichy i nekakav je viši funkcioner u vladi, naizgled pametan i dobar čo·vjek. Posjećivali smo se često, razgovarali, diskutirali o raznim problemima koje tište naše dvije zemlje, povjeravali jedan drugome svoje jade i muke, jednom riječi „dobri prijatelji. Tako je bilo sve do rezolucije. Poslije rezolucije čovjek se izrmnijenio. Povukao se, i ja sam prestao k njemu da dolazim. TI sad, kad napu štam Prag, riještlo sam ipak da mu, onako prijateljski, kažem zbogom, Otišao sam u njegov stan, zvonio, kucao, i nakon duljeg vremena vrata se polako i sasvim malo otškrinuše, on proviri nosom, i kad me primjeti, problijeđi i pokuša da naglo zatvori vrata. Međutim, moja se noga ispričelila i vrata ostadoše ofškrinuta. Između mene i njega razvio se sad ovakav razgovor. ”

»Šta hoćeš od mene...? Zašto si došao...? Odlazi...«, mrmljao je isprekidano Jaromir Tichy nekim glasom kao iz groba.

»Šta ti je, čovječe? Pusti me unutra „ništa neću, došao sam samo da ti kažem zbogom. Napuštam Prag,« govorim kroz otškrinuta vrata, gurnem ih malo i nađem se u njegovom predsoblju.

»Dobro, šta je s tobom? Kako to izgledaš? Šta si se zdrvenio?« upitam ga i uhvatim za ruku.

»Ja, ništa, eto tako. Znaš, sam sam, nikog nema kod kuće«, stoji Jaromir Tichy nepomično u predsoblju i drvenim ukočenim vilicama žvaće nesuvislo nekakve riječi.

»Pa dobro, u redu. Hajdemo u sobu da malo sjednemo, da razgovaramo kao nekad«, i uhvatim ga za ruku i povedem u njegovu sobu. Sjednemo. On sjeda na stolicu kao lutka iz marionetskog kazališta. Jedino njegove oči gledaju izbezumljeno.

»Reci mi konačno, šta je s obom, Jeromire ,i molim te smiri se malo«, počnem razgovor s njim toplo i prijateljski. »Znaš, nema smisla da diskutiramo... vi Jugosloveni možda imate i pravo ,ali ja sam bezuvjetno uz Staljina«, govori on kao da je otsutan mislima i glas mu je šupalj i kao da dolazi iz neke daljine.

»Pa ko te pita uz koga pristaješ? Ja nisam došao da s tobom diskutiram, nego da ti kažem zbogom, da se oprostimo prijateljski. Imaš li kafe, čaja, da popijemo nešto?«, upitam ga da skrenem razgovor.

»Nema nikog kod kuće, sam sam«.

»Pa dobro, spremićemo sami,« usta= nem u namjeri da pođem u kuhinju, kao što smo to često radili kad smo bili sami.

»Ne, nemoj, ništa nemam, ni čaja ni \kafe ni rakije, baš ništa«.

»Dobro. Nemaš. Pa, ondđa idem«, odlučim da je najbolje da odem, Tichy se iznenadno pokrene i uhvati me za ruku. |

»Slušaj, Stipe, reci mi, kad si dolazio ovamo da li te je tko video? Možda su te pratili? Gdje si ostavio aulo?« J

»Ništa se ne boj. Auto sam ostavio u drugoj ulici ,daleko odavde, i nitko me nije pratio. Uostalom, zbogom.«

»Dobro. Zbogom. Znaš, možda vi imate pravo...«

»Ostavi to. Nema smisla o tome razgovarati,« prekinem ga i pođem prema predsoblju.

»A znaš li pouzdano đa te nitko nije vidio?« upita me ponovo sav Izbezumljen. Odlazimo u predsoblje. Oblačim kaput i primjećujem da se Jaromir Tichy također obukao.

»Šta to to radiš, Jaromire?« upitam

ga. |

»Kako šta radim?« |

»Pa, ti su obukao kapu“ i metnuo šešir na glavu kao da ćeš sa mnom, da me ispratiš na ulicu?«

»Ja? Kako? Na ulicu s tobom? Ne, mi govora. Znaš, Stipe, ja sam bez-

uvjetno uz Staljina«, procijedio je to nekim plačljivim glasom skiđajući šešir i kaput.

svoje kazalište, koje sa interesova=

»Kako? Sta si rekao? Idi do đavola, ti i tvoj Staljin!« otvorim vraa i izletim napolje daveći se od smijeha. .

Neobična predaja odlikovanja

Ugodno je putovati češkomoravskim zemljama. Dobre, asfaltirane ceste, obrađena polja, uređene bašte, čiste, skromne kućice, šumarci i gajevi smreka i borova, svuda susretljivi prijazni i učtivi ljudi. Treba li ti ne= što ili upitaš li nekoga, usluže te odmah. Ti ljudi i krajevi češki, moravski i slovački „dokumenat su jedne ljudske civilizacije koja je izrasla i održala se ovdje vijekovima i vjekovnim osvajačima, uprkos

Putujemo jednog majskog sunčanog jutra u gradić Tšebič "Trebamo da predamo odlikovanje Lavu Dosše= djelu, pravoslavnom svećeniku u tom mjestu „koji se tukao protiv Hitlera u Petoj krajiškoj brigadi. Dan prije obavijestili su nas o velikim pripremama u 'šebiču: zastave, muzike, pjevačka društva, govori, banketi.

Ulazimo u grad. Ulice gotovo prazne. Neka neobična tišina. Nailazimo na grupicu ljudi koji nas nekako čudno gledaju i od njih doznajemo gdje je parohija popa Dosedjela.,. Pop i njegova familija dočekuju nas snužde-: no.

— Šta je, druže Dosedjel, nekako mi tužno izgledate, šta se dogodilo? upitam popa. 1

— Demobilizacija, / druže ambasa= dore.

— Kakva demobilizacija? O čemu se radi? '

— Već dvadeset i čežiri sata građ se nalazi u pripremama za vaš doček. Pjevačka i gimnastička društva, vatrogasci, legionari, savez boraca partizana, sokoli, špaliri školske djece, zastave, muzike, svečana dvorana za predaju odlikovanja, sve je bilo spremmno. Pozivnice su jučer poslate svima, TI najednom, danas rano ujutro dola= ze iz Praga tri agenta i izdaju nare= đenje za demobilizaciju. I sad, cijelo božje jutro policija rastjeruje građane da se ne skupljaju na· ulicama, na= ređuje sokolima, va“rogascima, legionarima, da svlače uniforme, skidaju zastave, slike, uopće sve je u znaku svlačenja. skidanja i ukidanja.

— Pa šta sad? — Upitam Dosedjela.

— Ne znam, ova gospoda iz Praga rekla su da nećete doći. Idem da vidim. Poslije jednog sata vraća se pop 8 pregovora.

— Rekoše mi u Kotarskom narodđnom odboru da možete doći, čekaju nas na glavnom trgu.

Polazimo. Na trgu ni žive duše. Ne= kolicina predstavnika vlasti zbunje= no nas pozdravljaju i mole da pođemo s njima. Ulazimo u neku gostionicu. Kažu da je ovo mjesto predviđeno za predaju ralnih odlikovanja. U nekom zapuštenom, provincijskom restoranu, među otrcanim stolicama, poredđamo se za svečani čin kome prisustvuju tri doušnika ministra policije Noseka i dva predstavnika mjesnih vlasti. Jedan je svečano obučen, ali bez kravate, Toliko se zbunio, da je zaboravio staviti kravatu.

— Šta da vam kažem, gospodo? obratim se prisutnima. — Sama činjenica da ste nas dovukli ovamo u ka=fanu, da predajemo ratna odlikovanja vašem sugrađaninu, govori savršeno dosta. Običaj je svagde u svijetu da se takav čin obavlja u pristojnim pro= storijama, i u prisustvu većeg broja pristojnih ljudi. Kazaćete, kriva je rezolucija. Ja mislim da su više krivi ljudi koji za tom glupom rezolucijom. idu ili šute o njoj Oli konačno i. vas i sve nas zajedno dovode u ovakovu glupu i nedđostojnu. situaciju. :

Predajem popu odlikovanje. Sjeđamo za sto. Osjećam se kao na daći popu Dosedjelu, a ne na svečanom ručku. Ustaje jedan predstavnik vla=sti, onaj s kravatom, i pokušava da kaže nešto, Progovori dvije tri ne= suvisle rečenice i sjedne. Šutnja. U= st*ajemo, opraštamo se bez riječi i odi

lazimo. t- OSM

Nedelja popodne. Grad kao da je izumro. Nigdje nikoga. Na PRVO trgu Tšebiča stoje tri doušnika mini stra Noseka. OI

Šta sad radi mali Hurvinek

Svaki kulturni posjetilac Praga ne-

će propustiti da ne pogleda kazali:

"Jutaka profesora Jozefa Skupe. Pz -

fesor Skupa, darovi* umjetnik, ra je već godinama prije rata s mar netama i stvorio je upornim studije

njem gledaju i djeca i odrasli, Blemenfti, humora i satire isprepliću se u kreacijama Jozefa Skupe vrlo vj

što, i njegove čuvene lutke, tipovi je ne prosječne češke porodice, u kojo. ž je glavno lice mali Hurvinek, postali su poznai ne samo u Češkoj, nego ·

u mnogim zemljama Evrope. i

(Nastavak na drugoj strani) |