Književne novine

Žž

STRANA 2

. (Nastavak sa prve strane) » Hurvinek ne ruga se, ne ljuti i ne zanovijeta svom ocu; on je neka personifikacija bezazlene, djetinje, što znači iskrene i neposredne dosjetke, malog praškog čovjeka, čovjeka sa ulice. Ta bezazlena, djetinja, iskrena dosjetka nije se svidjela kaplaru Hitleru, kao što se i ne sviđa ni svima kaplarima na ovom svijetu, jer ona ugrožava njihovo kaplarsko dostojanstvo, i on, Hi“ler, po dolasku u Češku naredio je gestapou da uhapsi Hurvineka i njegovu porodicu, i tako su lubke profesora Skupe uhapšene i cijelo vrijeme rata provjesile u zatvorima gestapoa. EL

Hurvinek je izašao iz zatvora i nastavio i dalje bezazleno da se šali i ruga ljudskim slabostima, i ljudskim glupostima.

. s Bili smo često gosti toga kazališta.

Jedne večeri u našoj loži sjedjela je moja žena i književnici Jovan Popović i Aleksandar Vučo. Hurvinek. kao obično, izlazi na svom trotinetu pred zasto” i pozdravlja publiku,

— Pozdravljam poštovanu publiku. Poseban pozdrav upučujem gospodi jugoslovenskog, ambasadora i jugoslovenskim književnicima,

Buran aplauz publike. Svi gledaju u jugoslovensku ložu radosni ı zadovoljni. : |

— Pozdravljam također “i gospodu iz mađarskog poslanstva, — naslavlja dalje Hurvinek svojim djetinjim glasićem. Jedna ruka pokušala je da aplaudira, ali je stala osjetivši se usamljena. Tišina, Hurvinek na svom “rolinetu nestaje iza zavjese.

Gdje li je sad Hurvinek? Šta radi? Da li zanovijeta, kao nekada, ili se ruga ili je ušutio? A možda je postao i ministar? Ne znam. Vjerovaino pr3vog Hurvineka i nema više. Postao je sigurno prava lutka, koju vuče na uzici neki moskovski kapla?...

Vožnja u Pšibram

Primio sam jednog januarskog dana 1949 ovakovo pismo:

»Gospodine ambasadore, mi mladi glumci okruga pšibramskog volimo vašu lijepu zemlju. Ne znajući kako da joj odamo poš“ovanje i priznanje, r!ješili smo da stavimo na maš repertoar komediju vašeg mladok pisca Jože Horvata »Prst pred nosom«.. Dođite i pogledajte našu predstavu. Bićemo vam zahvalni.«

Odgovorio sam da ćemo doći. Jedne zimske večeri pošli smo u Pšibram, staro rudarsko mjesto. Bila je to jedna od onih *ihih zimskih noći, kad snijeg praminja lagano, nečujno,i kad se neka radost javlja u duši, i čovjek postaje dijete; htio bi da trči za pahuljicama snijega, da ih hvata u ruku da se, kao omorike i smreke, okiti sniježnom bjelinom...

Nikog u Pšibramu nismo poznavali, ni ljude od vlasti, ni glumice. Kad smo ulazili u gradić, primjeti Vera Štambuk neki nahereni slavoluk, već oki-

ćen snijegom, na kome je pisalo: Dobro došao, — i dobaci mi u šali: »Druže ambasadore, ovaj slavoluk

špremljen je za tebe.«

— Neka ga, samo kad nema govora, — odgovorim, smatrajući da je aj slavoluk zaostao od neke prošle slave. Pronalazimo zgradu kazališta. Ulazimo u predvorje puno razne čeljadi u namjeri da zaposjednemo mjesto u dvorani ,kad se okupe oko nas neki ljudi i zamole nas da pođemo s njima. Ulazimo u prostorije pune razigrane mladeži. Pozdravljaju nas srdačno. Pretstavnici vlasti, društava i glumci govore kratko, jednostavno i neposredno da se ubrzo stvorila jed-

\ |

SUMRAK U PRA

na intimna atmosfera ljudi dobre volje i bez zadnjih misli. Kor mladeži otpjevao je nekoliko čeških i jugoslovenskih pjesama skladno, toplo i bez pretenzija. Zahvalili emo se srdačnom dočeku tim dobrim, jednostavnim ljudima Pšibrama, pogledali dobro igranu predstavu i kasno u noć vratilj se u Prag.

Snijeg je već pokrio slavoluk i slova na njemu nisu se više vidjela.

— Imala si pravo, Vera, ovdje sam zaista dobrodošao.

Snijeg je još uvijek tiho padao, a ·

· ; ;:

gajevi smreka i omorika, bijeli i šutljivi, izgledali su kao iz dječje bajke Jurimo kući radosni i raspoloženi kroz bijelu noć...

Poslije nekog vremena dobijem ponovo pismo iz Pšibrama. Veseo, otvaram pismo. .

| »Gospodine ambasadore, saznao

sam da je uprava pozorišta bila pri-

siljena da »Prst pred nosom« skine

s repertoara. Došla je poruka odoz-

go. Ne samo radi predstave, nego 1

radi vašeg dočeka izgrdili su ih na

pasja kola. Žalosni smo radi toga i

teško nam je. Budite uvjereni da

ćemo, unatoč svega, ostati uvijek vaši prijatelji.« _

Prvi maj u Pragu 1949 Hladan, neugodan vjetar duvao je i krpe sivih oblaka kovitlale se nad Pragom. Ustajem neraspoložen i cijelo vrijeme dok se spremam da odem na prvomajsku paradu, mori me neka

· slutnja dna neće biti dobro, i da bi

možda bilo najpametnije ostati kod kuće i izbjeći, neugodnosti i skandale.

— Molim te, znaš 1i, gdje se nalazi ona prugasta crno-bijela kravata? pitam nervozno svoju ženu,

— Ne znam, čini mi se da je u tvom ormaru, kod crnog sakoa. Pa šta će *i ta kravata na prvi maj?

— Nego kakovu da stavim? Vedru? Pa vidiš, kakvo je vrijeme. Čovjek bi trebalo zapravo da ode na sprovod, a ne na kakav majalis.

— Pa mi i ne radimo ovdje ništa drugo nego stalno prisustvujemo nekakvim sprovodima. Između ostalog, pokapamo iz dana u dan i naše iluzije. — Ti si danas nekako turobno raspoložena, draga. —

— Sve je to žalosno. Trebalo bi otići kući, ebo to je, Već mi je svega dosta. A i danas nam sigurno nešto spremaju. Zadavila bi ih.

— Hvo kravate, našao sam je ispod sakoa.

— Pa da, rekla sam ti. Ti uvijek zaboravljaš gdje „ostavljaš svoje stvari.

— Dobro, u redu. Idem. Doviđenja. .

Prolazim praškim ulicama i sretam prvomajske kolone, obučene u razne dresove, prozeble i tužna izgleda. Ljudi čekaju na studenom vjetru već satima da povorka krene. S“oje rezignirani i pasivni,

Penjem se na diplomatsku tribinu. Do mene lijevo stoji ruski dip!gmatski par, ambasador Silin i nšogova žena, a desno bugarski ambasador sa ženom. Bugarin i njegova gospođa, iako blagoglagoljivi ,izbjegavaju svaki razgovor.

— Jeste li vidjeli, gospodine ambasadore, — tapše me po ramenu danski poslanik, — šta su ovi barbari uradili iz Praga? Oblijepili ga nekakvim šarenim papirićima, jeftinim pakpapirom, i još jeftinijim parolama.

·Sramota. Ovaj lijepi, stari grad pre-

Svorili su u nekakovu maloprodaju svoje nazovi socijalističke ideologije i u provincijsku malograđansku zabavu s ]ampionima i papirnatim zmijicama. Fuj, kakvo je ovo vrijeme, do vraga, studeno je.

Dok se danski poslanik ljutio što nad starim gotskim i baroknim Pragom triumfuje malograđanski ukus

N

šarenih papirića i cvjetića, fanfare su navještavale da počinje parada. Pretsjednik poluoklopljenom automobilu, u pra*nji ministra unutrašnjih poslova Noseka, vrši smotru trupa, i po završetku smotre prolazi pored tribina, Pratim njegove pokrete.i izraz lica. Prolazeći pored tribina ma kojima stoje neki par“ijski i sindikalni funkciono-

ri, pozdravlja ih rukom nasmijanoza-

brinuta lica. (Uvijek taj čovjek ima neki snuždenozabrinuti izraz na sVOme licu. Pa i onđa kad se smije njegovo lice kao da prekriva neka sjenka.) Tribini diplomatskoj približava se ozbiljan „ponekad. kimne glavom, a kad dođe do mene, crte lica najednoni mu se ukoče i pomalo ljutito gleda, da bi u slijedećem trenu kad su njegova kola bila nasuprot ruskom ambasadoru Silinu, njegovo lice zasJalo od ushićenja, duboko se poklonio, a obje ruke podigle se na pozdrav. Silin je na to odgovorio neprimjetnim poklonom.

Stižu kolone .Sve više pos“aJe hladnije + redovi sportaša u dresovima i kolone radnika u plavim kombinezonima prolaze žurno. Tu i tamo po neki poklik. Umoran, gledam u daljinu kako pridofšze nove grupe koje koračaju nevoljko, pasivno, kao automati, i, odjednom ugledam slike nekih poznatih lica, Kolona se približiva i sad mi sve postaje jasno. Okrenem se nb9glo prema šefu protokola Klvanji, koji stoji na diplomatskoj tribini pored ambasadora Silina i doviknem mu:

— Šta ovo znači, gospodine šefe? To je skandal i provokacija!

— Kako, šta se dogodilo, gospodine ambasodore? — upita me šef prolokola naivno i u čudu.

— Slušajte, šta se pravite kao da ne znate o čemu se radi? Pa vidite valjda šta one mizerije u koloni nose? Portre Hebranga i Arse Jovanovićaf Pozvali ste me na proslavu, a aranžirate bezobrazne „provokacije. Napuštam „paradu odmah i u ime svoje vlade najenerg:čnije pro*estiram protiv ove inscenirane provokacije, gospodine Klvanja, — vičem šefu ceremonijala demonstrativno napuštajući tribinu.

Šef protokola Klvanja trči za mnom i priča mi nešto iza mojih leđa,

— Gospodine ambasadore, to nečma smisla što napuštate paradu. Pa vi zna“e da su naše organizacije slobodne i da im nitko ne može zabraniti što će nositi u povorci... znate, češka demokracija omogućava...

— Slušajte, Klvanja, ne trabunjajte koješta. Valjda ne mislite da sam toliki idiot pa da ću vam povjerova“i ovo što sad pričate. Šta mi tu govorite o češkoj demokratiji, vi ste je pokopali, i njoj je već odavno odzvonilo. A vaš Centralni komitet znao jed vrlo dobro, kao i vi os“ali, da će se ove slike i mizerni nosači ovih krealura, pojaviti danas u povorci, Idem, i sluga pokoran, i ne gnjavite me više.

Napuštamo, ja i naš vojni izaslanik major Đurić ,paradu i probijamo se da nađemo kola i šofere.

Žurim kuči. Sve je studenije, Stisnut u kutu automobila, uvučem još više glavu u ogrtač i zavučen ruke još dublje u džepove. Zatvaram oči preko Manesovog mosta, penjemo se serpen“inama prema rezidenciji na Dejvicama. Dolje, daleko, ostao je Prag, majalis i slike. s majalisa.. Srdžba, jad, umor i neka pritajena tuga nalaze rezonancu u ftercinama Dantea i ja šapćem:

»zato u krugu posljednjem, sred tame,

gdje Dis caruje u središtu svijeta,

svi izdajnici u sve vijeke čame.« (Dante, Pakao, Jedanaesto pjevanje, — preveo M. Kombol, izdanje Matice Hrvatske 1948 god.).

republike Gotvald (07

— KNIŽEVNE NOVINE

Pjesmo.

Z |

Druže uredniče, — |

Pobuđeni predavanjima i diskusijom koja se vodi u »Književnim novinama« oko predavanja profesora Dušana Nedeljkovića, a naročito njegovim odgovorom na te osvrie ne možemo — kao slušaoci tih predavanja da ostanemo po strani ođ te diskusiie, kako radi odgovornosti pred svoOjom vlastitom savešću, tako i radi odgovornosti pred našom javnošću, koja je zainteresovana da sazna isli-

nu i baš u prilog te istine mi želimo”

da kažemo ono što smo sami čuli.

Pre svega, mi usvajamo primedbe, odnosno kritičke osvrte na predavanje profesora Nedeljkovića koje "su dali drugovi: V. Pavićević i I. Laća (u »Književnim „novinama« br. 53 55), a u kojima je, po našem mišljenju, istinito prikazan sadržaj i smisao Nedeljkovićevih predavanja — Uprkos Nedeljkovićevog pokušaja da negira te osvrte kao neistinito prikazivanje njegovih predavanja, kao nerazumevanje njegove »složene dijalektike«. Mi sa svoje strane zameramo ovim osvrtima, koji su pisani o tim predavanjima, što su po našem mišljenju bili i suviše skromni, čak i stidljivi i što nisu dali odgovarajuće mesto koje zaslužuju Nedeljkovićeva predavanja, kako po svojoj sadržini tako i po tonu kojim su pisana, što nisu mnogo odlučnije rekli i izneli ono što treba po našem ubeđenju re* ći o tim predavanjima, jer su ta predavanja u celini — bez obzira na vcličanje Marksa, Engelsa i Lenjina, koje ide do fetišiziranja njih samih ipak negacija vrlo važnih, bitnih pitanja iz nauke marksizma-lenjinizma, a time negacija (naravno ne dijalektička) i samog marksizma, pošto je on celovit naučni pogled na svet i negacije njegovih bitnih dijaloga, znači u stvari negaciju njega u celini. Dalje iz osvrta (Pavićević — Laća) može čitalac da zaključi kao da se u predavanjima radi samo o ograničenosti (mi prevodimo — revidiranju) Engelsa (dinamicizam, ekonomizam i mehanilicizam) i kritika se ograničava na to pitanje, na odbranu Engelsa. Međutim, mi smo na predavanjima razumeli da se ne radi samo o Mngelsu, nego profesor Nedeljković skoro isto to kaže i za Marksa i za Lenjina, a naročito za- ovog: poslednjeg od koga sofistički uzima citate kao »Lenjin je odbacujući idealizam kao popovštinu... jednostran.. . i: postao je žrbva. vulgarnog materijalizma« (iz naših beležaka sa predavanja) i na osnovu njih izvlači zaključak o Lenjinovom vulgarnom materijalizmu. Ili, dalje, Nedeljković tvrdi da su klasici marksizma razradili samo teoriju ekonomije, teoriju revolucije i teoriju Partije, a ostale oblasti su samo nagovestili (Iz naših beležaka). Drugim rečima, klasici nisu razrađivali filozofiju — dijalektički i istoriski materijalizam, već samo nagovestili. Šta li su to onda klasici pisali u »Anti-Diringu«, »Ludvigu PFojerbahu«, »Dijalektici prirode«, »Materijalizmu i empiriokriticizmu«, »Filozofskim sveskama« itd. itd., ako ne pretežno, baš o filozoliji.

Mi smatramo đa pređavanja sadrže mnogo profivurečnosti i da jedna postavka u predavanju negira drugu i time pokazuje svu nedoslednost misli. Nismo mogli da shvatimo onu postavku profesora Nedeljkovića o Engelsu kao najvećem dijalektičaru sveta (otprilike ovako je rekao), a posle toga svodi Engelsa na mehanicistu jitd., svodi ga ustvari na onu ocenu koju je Engels u svoje vreme dao za francuske materijaliste XVIII veka. Do-

*) Ovo pismo je rezultat diskusije jedne grupe (oko dvadeset) studenata Više partiske škole.

TEHNICKA ARHITEKTURA

Tehnička arhitektura — put i pravac čiste racionalne konstrukcije ima čitav vek svog nastajanja zasnovanog na tekovinama mašinske industrijalizacije. Savremena — bezorna=mentalna — arhitektura, mlađa po svom poreklu od ove prve, polazi ız „činjenica utvrđenih očigledno na ostvarenjima tehničke arhitekture. Ove dve progresivne pojave kulturnog stvaralaštva „izložene jedna uz drugu, obe suprotne eklekticizmu, mogu i u jednom ovako kratkom prikazu ipak u dovolinoj meri da objasne postanak, razvoj mođerne arhitektonske misli, njenu borbu, uspehe i poraze u odnosu na delovanje društvene VOlje, koja će najzađ — htela — ne htela — ipak biti jedinstvena kod stvaranja univerzalnosti nove arhitekture i nove slike sveta.

Tehnička arhitektura je značajma konstruktivna crta građevinarstva XIX veka, kome je na polju umet'·Đtničko-kulturmmog stvaralaštva nedostajalo jedinstvo osnovnih postavki i ciljeva, i u kome je zvanična arhitektura bila utonula u razne vidove eklekticizma. Početkom XX veka, a naročito posle Prvog svetskog rata, mođerna „nastojanja u arhitekturi (futurizam, kubizam, objektivizam —d »Sachlichkeit«, funkcionalizam, konstruktivizam), u borbi protiv ek= lekticizma, nadovezuju se na Ppostignmuča tehničke arhitekture. Ustvari, tek savremena orija arhitekture Dpostavlja tehmička ostvarenja prošlog

veka na svoje mesto, ocenjuje ih pra-

vedno i naziva, ukoliko su Huspela, tehničkom arhitekturom. Ovaj naziv odnosi se samo na one inženjerske građevine koje se svojim kvalitetom ističu i dostižu isti nivo arhitekture.

Novođdopski industriski i ekonomski razvoj umnogostručio je,. od početka prošlog veka delokrug i zadatke tehničkog stvaralaštva povećavši broj njegoviha perlručja kmko u pogledu projektovanja i izvođenja, tako i samog opsega rada, usled čega dolazi

Nikola DOBROVIĆ

do diferencijacije. Najpre se arhitektura odvaja od inženjerstva. Zatim se inženjerstvo deli na „samostalne, specijalne grane, koje se međusobno sve više i više razlikuju. Inženjeri svih struka proizvode od tog doba čisto racionalne oblike, koji po svom suštastvu, razmerama, materijalu, osobenostima konstrukcije, načinu Oorganizacije i izvođenja rađa pretstavljaju za sebe novu pojavu, čitav jedan inženjerski svet. Za razliku od ovog sveta inženjera, ne može se reći da su i arhitekti u XIX veku «stvorili svoj svet arhitekture. Ovim svojim odlikama inženjerske građevine su bile dobrodošlo merilo kod revizije racionalne arhitektonske misli u dva– desetom. veku .a to svojstvo su Očuvale do danas. Kadgod se pojavi sumnja u opravdanost savremene arhifekture, može se uvek sa pouzdanošću vratiti i osloniti na ostvarenja tehničke arhifekture i izvući iz njih potrebna pouka za dalji rad,

Inženjerske · građevine i arhitektura su zanimljiva pojava građevinarstva XIX veka Njihova osobenost je u korišćenju produkata suvremene mašinske industrijalizacije iz prve ruke, i u pronalaženju novih, tim materijalima (produktima) odgovarajućih komstruktivnih elemenata, Oni već na samom početku indusfrijalizacije daju, tu i tamo, naročito u mostogradnji. zanimliive celine u posledu fehn:čke arhitekture. Prvi viseći mosf izgrađen ie u Americi preko Jacobs-Creeka već 1798 godine. prema planovima Pinlaya. Ovo građevinarstvo, uglavnom uthilitarnih, tehničkih objekata, koje još zadur nije imalo pristupa u područje javnih monumenfalnih, stanbenih i drugih Fra-

đevina služio se, dakle. veštačkim materijalima, koji su kao dvožme čelik, cement i drugi, Već Dro:

|

tehnička

e

šli kroz prethodni proces homogenizacje i pretstavlja time, sam po sebi, visokovredno gradivo, Ovakvo gradivo je, za raz-

liku od prirodnog, omogućavalo Trešavanje onih zadataka koje su u pogledu veće nosivosti, otpornosti, raspona, brzine i trajnosti postavljali novi zahtevi života. Inženjeri — konstruktori, neopterećeni istorizmom u arhitekturi, sledeći čisto racionalnu, konstrukti:vnu crtu ranije arhitekture, stvarali su konstrukcije koje su odgovarale svrsi i materijalu, proizvVcdili oblike usklađene sa strukturom tih konstrukčija kao prost i logičan odraz upotrebljenog materijala. Ovi novi konstruktivni elementi su ništa manje primenjivani, u odlomcima, i na eklektičkim zgradama i postali time novi oblikotvorni fenomen. Već se i u samom polutovaru novih gradiva skrivala kao rezultat prethodnog industriskog rađa veća kvalitetna određenost, koja je uskoro dejstvom konačnog jndustrskog produkta predfabrikata — postala očipledna na ostvarenjima inženierske arhitekture i izvesno · otkrovenje u estetskom smislu za duhovno oko mnogih naprednih ljudi. No. pod uticajem -dekorafivne |ekleWfiičke arhitekture, ove, po svom maferiialnom, sklopu racionalne | logične forme, lepe same po «nbi, često bivaiu nepotrebno ukrašavane jrpeionalnom „ormnamenftikom,

"da bi arhitektura prefstavljala umet-

nost prema eklekfičkom shvatpenjiu To ie samo jedma od manjih zabhila vremena. svakako u duhu eklekficizma, koj! je ulogu arhitekta — stva-– raoca snizio na nivo dekoratera.

U pogledu · prostornog oblikovanja duh XIX veka je, prema tome, dualističan, jer se aa radovima inženjera odražava na jed:m. to jest stvaralački, a na oslvarenjima arhitekta na dru-

k | bb

gi „to jest više dekorativistički način, svakako u korist prvog. Ranija vremena su se u svakom pogledu odliRkovala jedinstvom stvaralaštva. Isti graditelj, ukoliko je bio iole stručnije obrazovan, bio je u stanju da diže tvrđave, mostove, palate i čitave gradove. Međutim, usled povećanja područja inženjerskog stvaralaštva i Obima njegovog znanja i veštine, inženjeri su u XIX veku već podvrgnuti specijalnim studijama. Inženjerske nauke se i dalje cepaju prema speciijalmim strukama na više grana. Ta diferencijacija je doprinela i činjenici da je inženjer postao ČOvek računa, organizator i izvođač radova kako svojih tako i tuđih, rac!Onalist u svem svom delanju, a arhitekt više dđekorater — umetnik „ili fantasta. Njegov rad, naročito na inženjerskim konstrukcijama, srozao se na ukrašavanje, jedam ustvari ne-

| koristan posao, Usled ove pocepanosti

nekad jedinstvenog zadalka izgubila se iz vida potreba za celinskim rešavanjem prostornih zadataka. Dekorativna nastrojenost arhitektova doprinela je, u sumraku stvaralačke arhitekture XIX veka, zapostavljanju konstrukcije, namene zgrade i veštačkom isticanju njegove ličnosti kao »umetnika«. Tek su moderni arhitekti jasno uočili ovo skretanje arhifektonske delatnosti na sporedan kolosek, i vratili ie teorijom funkcionalizma na svoje pravo meslo, to jest na istinsko, obiektivno, prostorno stvaralaštvo. Za proučavanje postanka savremene arhitekture polrebmo je slediti razvoj tih inženierskih građevina i tehničke arhitekture kroz ceo XIX vek i to u onim zemliamn u koima je jindustrijalizaciia sfvarno predvodila, kao što! je slučai u Nemačkoj. Engleskoj, Francuskoj, Severnoi Americi, i tako pronaći sve one nili koje ih povezuju sa današnim fežnjamn savremenog građevinnrstva. Tai razvoj prefstavlja onmni ovavac koji je

(Nastavak na šedmoj strani)

i

op

17. \

uredništvu'

ekeseeoseeovooveegevaeya ae aeea eee pase vav aaa abe eoee eee Rep eeaaeeeeeE

ROSO MMO 56 i

bija se utisak da između Marksa i što je suština pređavanja, ali je sa-

Engelsa s jedne strane ji francuskih matferijalista s druge strane. stoji znak jednakosti. Tako pokazuje Nedeljkovićeva analiza na jed noj strani, ali kako onda objasniti Engelsa kao najvećeg dijalektičara sveta kada je pao na mehanicizam i to u tumačenju istorije ij. društva. Ako je u tome „složenost dijalektike” profesora Nedeljkovića, koju, kako on kaže, ne razumeju njegovi kritiča-

ri, onda mu takva „složenost dijalek-

tike” \neće pomoći u odbrani očitih podmefanja klasicima marksizma, onoga što kod njih nema. Neistina se dijalektikom ne može objasniti pa makar kako bila „složena” ta dijalektika, niti se jednom složenom — dugačkom rečenicom — može zamagliti istina. U toj složenoj rečenici (u odgovoru na beleške), „složenoj dijalektici”, mi ustvari ne vidimo dijalektičku „mudrost”, već razmetanje u ime dijalektike, a time maskiranje i prikrivanje suštine antimarksističkog gledišta na niz marksističkih postavki. Mi verujemo da kad bi Marks bio živ i čuo Onaj deo Nedeljkovićevih predavanja u kojima se fetišizira ličnost Marksa i Engelsa, a na drugoj strani neginmaju njihove osnovne postavke, da bi rekao, ono što je u svoje vreme i rekao za francuske „marksiste” koji su mnogo galamili o marksizmu, „ja prema tome nisam marksista”. To nije marksističko pristupanje klasicima, Mi ne mislimo da su klasici marksizma sveznajuće i besprekorne istoriske ličnosti, mi ne mislimo da od klasika, u svojoj pretstavi stvaramo svemoguće bogove, koji daju poslednju reč za sve. Naprotiv, mi smo kod samih klasika pročitali i videli šta oni sami kažu o svojim delima i pogledima, o svojim spoznajnim mogućnosfima, kako pristupaju problemima svoje epohe, koliko se odnose samokritički prema svojim delima. Oni nikada nisu gledali na svoju filozofiju kao na završnu, kao na apsolutnu, kao što je to gledao na primer Hegel.

Ali smo sigurni — na osnovu OnoO= ga što mi znamo o klasicima i što smo pročitali od klasika — da nijedna od

primedbi profesora Nedeljkovića nema mesta, jer kritikujući „ograničenost (mehanicizam, ekonomizam, dinamicizam itd.) Marksa, MEngelsa i Lenjina — profesor Nedeljković postupa na suviše prost (bez obzira na visoki filozofski stil i poznavanje filozofije) i već odavno razobličen način. Kritikovati danas ograničenost dijalektičkog materijalizma Marksa i Engelsa, nakon skoro sto godina od njihove delatnosti a ipak ne poći ni koraka dalje od onog što su dali u tom pogledu Marks i Engels, dakle kritikovati ograničenost, a ne izvući se iz okvira te ograničenosti (osim u iđeslizam) je ustvari faktička

nemoć i ograničenost filozofa, pa bez ·

obzira iz kakve glave ili iz kolike sume znanja i poznavanja poticala ta ograničenost. Takva kritika klasika je ustvari karikaturno — pojednostavljavanje marksizma, ali u ovom slučaju (za razliku od ranijih) u ime samog marksizma.

Mi znamo da će Neđeljković gledati na ovo naše pismo kao na pismo nedoučenih ljudi, koji ne razumeju dijalektiku, /čiji je kvantum znanja nedorastao da se upušta u takva pitanja itd. Mi i ne pretendujemo ni na šta drugo, nego na to da reknemo istinu u vezi sa ovim pitanjem, a tu istinu (reč je o tome šta je rečeno u predavanju) nije teško spoznati — u-– prkos »složenosti« Nedeljkovićeve di-

jalektike — ni onima koji su manje ·

i od nas čuli i pročitali o marksizmu. I ne samo da reknemo ono što nam na srcu i u mislima leži o tim predavanjima, nego se kod nas, već od Nedeljkovićeva drugog predavanja, po» javio protest protiv takvog tretiranja klasika i taj protest ostaje i ostaće — zbog antimarksističkog \tretiranja klasika — pa bez obzira hoće li profesor Nedeljković sve rečeno u predavanjima i javno objaviti ili ne.

Smatramo se obaveznim da rekne=mo još neka zapažanja o samim predavanjima, koja su od interesa za rasvetljavanje ovog pitanja. U ciklusu predavanja iz filozofije (ukupno 19% predavanja) došlo je na red i Nedeljkovićevo predavanje: »Protivrečnosti i frontovi u savremenoj filozofiji u svetu i kod nas«. Mi smo stvarno očekivali da će nam profesor Nedeljković u jednom predavanju od sat i po (pošto su sva predavanja iz Ovog

ciklusa, trajala toliko ili manje) izne- '

ti suštinu toga pitanja, koliko je to moguće u jednom predavanju, ali nažalost on to nije uspeo da kaže ni u četiri svoja predavanja, pošto o problemw koji je sadržan u naslovu teme nije — osim delimično, usput i nešto više u drugom delu svog četvrtog predavanja — govorio, već je gEovorio o drugim pitanjima, tražeći ograničenost (vulgarni materijalizam, mehanicizam itd.) kod klasika kako bi on — Nedeljković — po prvi put otkrio ono negativno kod klasika, jer je to — po njemu ispada — uslov za dalje kretanje filozofije — Nedeljkovićeve. Adekvatnije bi bilo da je u na= slovu teme stajalo »ekonomizam, mehanicizam itd. Marksa, Engelsa, Lenjina«, jer naslov njegove teme je da leko od njene stvarne .sadržine.

Pitamo onda profesora Nedđeljkovića kako i u ime čega može da traži (u svojoj belešci povodom #dsvrta...) od svojih kritičara da nešto reknu i o samom predmeflu njegovih predavanja »protivrečnosti i frontovi...• pošto bi to veli bilo korisnije našoj socijalističkoj. zemlji (oslavimo po strani to što se u ovim mislima krije potcenjivanjem njegovih kritičara). Pitamo se kako je moguče dn kritičari predavania pišu o onome čega ni u samim predavanjima — osim delimično nema. Kritičari su pisali baš o onome

mom).

svim druga stvar što predavač nije govorio o onome što je trebalo da kaže i što smo svi očekivali.

. Mi ovde apelujemo na savest i odgovornost pređavača pred auditorijumom, koji je iskoristio pažnju i strplienje tog auditorija i obećavajući od jednog do drugog predavanja da će. govoriti o onome što je suština teme (Profivurečnosti i frontovi...), ipak. zaobišao to pitanje i najmanje o nje mu govorio (možda jednu sedminu oredavanja u vezi sa nastalom te-

Prvo predavanje je bilo ustvari neki uvod, ali nismo mogli shvatiti u šta uvod (jer nije skoro veze imalo sa. temom o kojoj je trebalo govoriti), \jer je citirao i citirao i na kraju nismo mogli videti šta želi da kaže, pošto je to bilo raspravljanje o najopštijim pitanjima filozofije — o materijalizmu i idealizmu itd. — ali pri kraju predavanja ipak je obećao da će idući put govoriti o protivurečnostima i frontovima savremene filozofije kojih, kaže, ima na stotine. Time je uspeo đa nas (slušaoce) zainteresuje, tako da smo sa rađoznalošću očekivali drugo predavanje u kome je trebalo bar nešto da saznamo u vezi sa temom o kojoj je reč. Ali dato obe= ćanje nije ispunjeno. Na drugom pre=" davanju dolazi do vrhunca izliv na” pomenute nedostatke Marksa, Engel-· sa i Lenjina i na kraju drugog predavanja — izvinjavajući se — kaže da će morati još i fIreće predavanje da održi iako to nije predviđeno. Istina, mi, nakon svega što je rekao u prva dva predavanja, nismo očeki-” vali ništa interesantnije ni na trečem,

· izgubili smo nadu u mogućnost izla-

ganja naveđene teme u trečem preda-" vanju kao poslednjem, kako smo još tada mislili, jer nam se činilo suviše malo vremena u odnosu na dvočasov=

ni »uvod«. Došlo je i treće predava=

nje u kojem je opet zaobiđena tema” i dobija se utisak da je ono bilo ne= predviđeno i da je došlo kao posledi-=. ca oštrih reagovanja na njegovo drugo predavanje, koja su se pojavila među masom slušalaca, tako da je ono neka ublažavajuća forma drugog. predavanja, ali ipak nas je uspeo —_svojim obećanjem, da će na četvr-. tom predavanju govoriti konkretnije u vezi sa protivurečnostima i fron-" tovima u savremenoj filozofiji — privući na četvrto i poslednje pređava-=. nje. Šta smo čuli na ovom predavanju? Opet dokazivanje Engelsova me= hanicizma u. shvatanju istorije, a zatim novina na ovom predavanju je u” tome što nam je predavač »oikrio« da su klasici razradili samo one najopštije, najapstraktnije dijalektičke” zakonitosti, tj. ono opšte u dijalekti-”' ci, dok je posebno i pojedinačno ostalo nerazrađeno (doduše, ništa više"

nismo čuli u. smjslu razrađe posebnog”

i pojedinačnog od predavača, izuzev neke komentare o tome kako idealizam (filozofi na Zapadu) razrađuju' strukturu društva). Tek u drugom · delu četvrtog predavanja imali smo

d -

mogućnosti da čujemo nešto konkret- -_—

nije o frontovima savremene filozo= fije ,ali ne nepoznate — o pozitivizmu malo detaljnije i još nekoliko pravaca, koje je samo napomenuo i to je sve u vezi sa temom.

Mi se pitamo, zašto se tako odnosifi prema publici — slušaocima, zašto obmanjivati i zavaravati ljude? To se” može objasniti samo preteranim pot= cenjivanjem slušalaca, s jedne, i pre= teranom filozofskom „naduvenošću 8 druge strane, ili se pak radi o nečem trećem?

Ovaj kratak pregled predavanja iz gledaće možda nekom kao sitnice i neprincipijelne tričarije ,ali mi smaftramo da nisu sitnice, jer se ovde radi o principijelnim pitanjima nauke. marksizma-lenjinizma ,radi se, dakle, o našem pogledu na svet. Ne radi se” ovde o ličnosti predavača, koji pretenduje da bude supermarksista, nego o jednom anftimarksističkom gledištu, koje nalazi izraza baš kroz o vog filozofa (svesno ili nesvesno), a U. kojem su našla: oduška nenaučna. shvatanja. i “+ Tra

Druže uredniče, na kraju želimo da” istaknemo još jednu stvar. Nas čudi, · gde je savest još nekih marksista ukoliko su marksisti — koji su sluša= li i beležili do iznemoglosti Nedeljkovićeva predavanja, a koji sada ćute i tolerišu očit pokušaj revizije mark= sizma. Nekima to, valjđa, smeta što su i oni sami citirali Nedeljkovića · kao klasika — posle Marksa, Engelsa i Lenjina, -

Mnogi će verovatno postaviti pitanje kao što se i sam Nedeljković pi-_ ta — u svojim odgovorima na kri-. tičke osvrte — kako to da do sada. niko ne reče ni tri reči o njegovim radovima, lRheoji su objavljeni posle rata na oko dve hiljade stranica, ka- · ko on kaže, zašto pre nije bilo kritike? I mi se pitamo zašto je 1 pre nije bilo? : ;

Mi zato smatramo đa bi njegovim · radovima u celini trebalo kritički pri- · stupiti pa bez obzira koliko se tamo citira Marks, Engels i Lenjin. I to treba da uzmu ljudi koji se bave filozofijom (marksističkom). 3

Mi bismo se ipak rađovali kada sve” ovo što pišemo o reviziji marhesizmsa u predavanjima profesora Nedeljko

vića ne bi bilo i njegovo stvarno u

beđenje, kada bi se radilo o našem nerazumevanju »složene dijalektikee (u tom slučaju se ne bi radilo ni o re-' viziji nauke, marksizma-lenjinf*ma) ili kada bi se radilo o krivom 1 po

grešno shvaćenom tumačenju pređa- · vanja — ali nažalost, sadržaj i smisao ” njegovih predavanja govore drugo 10. tome mi diskutujemo.

Radivoje PETKOVIĆ

študent Više partiske škole

|