Književne novine

ri TOŠOVIĆEVO

„OSEĆANJE U VREMENU«

(Naštavalh- ša četvrte strane)

društveni odnosi koji idu s njima, koji su nametnuti toj civilizaciji i inđustriji kao nešto što više ne odgovara njihovom stupnju razvitka, (Sličnu tezu Tošović može da nađe i kod »načšeg« Dragoljuba Jovanovića ili kod O. Špenglera, kome je konačni čovjekjdeal kineski seljak, pošto ovaj, već više od 2.000 godina, »emotivno nerazorenm«, radi na isti način). Marks je već prije sto i više godina otkrio naučmu istinu đa razorni Dpos8ao,Oo kome je riječ, obavljaju društveni odmosi pod kojima dejstvuje indusirija, Ta istina je već primijenjena u nauci i nju nije više kadra da negira čak ni ozbiljnija buržoaska nauka, ukoliko još ima i takve. Ali problem time nije iscrpljen, a pogotovu se ne bi dalo zaključiti da ie Tošović protivnik modeme industrije. Ne samo što vladđajući društveni odnosi u kapitalizmu (razumije se i u onom državnom, u SSSR) pritiskaju, razaraju, truju, Unakažuju, siluju i izopačuju emotivnu stranu čovjekovog života, prividno se javljajući kao dejstvo industrije i civilizacije, nego se emotivni život čovjekov mijenja u novim uslovima, pošto ni on nije, kako misle katolički biskupi i Žan Pol Sartr, praiskonski i vječno nepromjenljivo đat (a samo iskvaren društvom). A mijenjanje ne mora da znači razaranje uopšte, nego razaranje starog i mučno, teško, nejasno, a katkađa i nakazno i »neljudSko« nastajanje novog. Nestaje seoskih idila sa sviralama i ovcama, ali šu te idile bile i slika »idiotizma 5seljačkog života«, a slvara se nešto novo i drugo, nestaje i nastaje nešto, a to nestajanje i nnstajanje i jeste i mora biti predmet — na različite načine — svake prave nauke i prave umjetnosti. U ovoj Tošovićevoj »antindustriskoj« teoriji se, ustvari, ne radi O težnji za očuvanjem seoske idile, neg0, opet, o onom »autentičnom« (emotivnom) u čovjekovoj ličnosti »kao takvoj«, koje je, prema njegovom shvatanju, ugroženo inčlustrijalizacijom (jer, besumnie. imđustriia kao takva zahtijeva daleko više svjesne čovjekove aktivnosti, ne . , primjer, irnokop i mol:ka). Dakle, i u ovoj plitRoi i U osnovi malograđansk. »filoz.fije ne radi se ni o čem drugom ncgo o autentično nenaučnom izokretariu problema čovjekove ličnosti, koi “e prije svi gn “leeštveni r roblem, problem mijenjanja ropšskih i — da tako kažem — ahtiemotivnih, antiljudskih društvenih odnosa.

Obje ove teorije (teorija o autentičnom u čovjekovoj ličnosti i teorija o razornom dejstvu industrije na čovjekov emotivni život) međusobno su povezane, ustvari su jedna, a njihov društveni smisao je ovaj: društvo »hesumunjivo« »sili« »čovjekovu ličnost« na svjesnu aktivnost i, dđa bi se ova toga »oslobodila«, mora se prepustiti svom emotivnom, »oslobođiti« svoje emotivno, »autentično«. Zaključak je izveden iz Tošovića. A inače je postavka o tome da je emotivni svijet čovjekov ugrožen od društva samo relativno, a ne i apsolutno, tačna (uprošćeno govoreći: emotivni Život proletera je ugrožen od buržuja u kapitalizmu, a kod nas —. obrnuto), Ta postavka, sama po sebi, plod je svjesne (društvene) aktivnosti, svejedno — da li misaone ili praktične, Je mišao čim postane javna, objavljena, postaje društvena praksa..A takva postavka neminovno vodi sviesnom suproistavljanju društvu da bi se od O voga odbranila »autentičnost« »ljudske ličnosti«. Sada je problem samo u ovome: đa li je takav stav prema društvu rezultat djelovanja progresivnih ili nazadnih društvenih snaga i protiv kojih je uperen, Jer ni samo dyuštvo ne postoji kao nešto čisto, nego ga razdire unutarnja (klasna) borba. Besmisleno je praviti zaključke koji bi se »automntski«, kad se već do njih došlo, naširoko primjenjivali, pa i na Tošovića, jer ovaj njegov napis ne daje dovoljno materijala 24 njih, Ali ga ni pomenute »teorije«, iako uzgredne, ali i napabirčene kod butžoaskih ideologa i otpadnika — ali samo otpadnika, jer tada niješu bili ništa drugo i ništa više nego to buržoaske ideologije, ne moBu štititi od sličnih zaključaka. Od takvih konačnih zaključaka može se zaštititi jedino on sam, možda ı samo autentičnom emocijom, ali koja bi bila i društveni (svjesni) akt za napredne snage društva.

Wii postoji čovjek uopšte (sem kao biološko biće), niti njegove nepromjenljive emocije, emocija kao takve, na svijetu koji se sam po sebi jedino wiijenja, a u kojemu je čovjek, baš zalo Što je društveno svjesno biće, najveći akter promjena,

Čovjek uopšte, čovjek k50 takav, ne može biti, niti je ikad bio, predmet umjetnosti. To može biti Samo konkretni čovjek (ove ili one Sre dine, ovih ili onih uslova itd.). Da bi bila za čovjeka (čovječanstvo) UOpšte, umjetnost mora poći od konkrelnog čovjeka, inače se pretvara u religiju ili plitku i vulgarnu idealističku filozofiju, koje i tretiraju čovjeka uopšte, čovjeka kao takvog, i njegovu »vječnu« i »nepromjenljivu« prirođu. U tom slučaju to nije umjetnost, iako vjeruje da je svojim 88 čovječanskima filozofiranjem, »doživljavanjem«, »ostvarivanjemć, »autentičnošću« i sl. uspjela da to postane.

A kad se neko od pjesnika pretva– ra u ideologa i teoreličara i poezije i ljudske psihe, a pogotovu društva 1! društvenih problema, ako bar ne mo” še da u tome buđe na nivou samoš

tebe kao pjesnika, nema smisla ni đa pada ispod tog nivoa, na nivo plitkih i vulgarnih sociologa, koji s naukom nemaju nikakve veze. Pjesnik i poe zija time ne dobijaju, a društvo može

gamo da izgubi. a

KNIIŽEVNE NOVINE

PEROM U RABOŠS...

....... oeveegeoeo80e9e9oeeB0p90990000008P2600P00%00000000000000000000000090990000000%009008066000P00e 0 o de0000000P00 000000 ee0BR00000VOP

„Polhtikine“ „duhoPIfOSH* »Politika« rubrika »Beogradskqa nmedelja« bostala je takva malo građanska lakrdija da bi sa na ıemvu o mjoj i šta je sve u njoj i za mju humor, dala napisati poveća rasprava. Iako bi zasluživalo da se pozabavimo kao socio” loškim, fenomenom, ovim, malograđamskim, mentalitetom koji se izgubio u ovoj mašoj šocijalističkoj demokratiji i koji veruje da je mezavisan i slobođan ako se za mju me bori, to nije i ne može biti, bar me zasad i u datim relacijama, zadatak našeg lista.

Ali moramo se radi svedočanstva (ali me ohih »Sıuedočamstva« A. Vuča) o „vremenu u kome živimo« osvrmuti ovoga puta ma njenu »Beogradsku medelju& od 31 avgusta 1952 godine.

Humor može biti humor samo ako polazi od meke stvaYme, ištinite, a uglavnom, negativne. strane života. Tom postavkom se, ra zume se, mne iscrpljuje sve o humou, mego tek mačimje njegov problem. Ali ova postavka, kao jedna od bitnih o humoru, uglavmom, je primljena. »Politikim« humor me polazi od toga, nego od meistihe, od izvbrtanja ištime, A pre svega, i otud, mije i me može biti humor, tj — smešan mego je kiseo. o

»Politika«e u tom svom nmehu= morističkom, humoru prikazuje raspru Drenovac — Finci kao liče ne napade da bi se kako-tako ispunio prostor u listu. To jedno. A drugo, da jedan diskutamt (bqlida Dyemovac) smatra da smeh treba da je »idđejam, takoreći bolitički esemcijalan«, a drugi diskutamnt (valjda, Finci) — »smeh pa bilo s onom, esemcijom, ili a sirćetom ili bez toga«.

Nijedan od diskutanata, ni Finci, ni Drenovac, nije branio pomemute pozicije. I »Politikinme humo= vista pokušava da »humorom« sakrije suštinu, spora. A ako je diskusija Dyemovac — Finci i imala oblik ličnog sukoba, oma mi u jednom tremutku mije izgubila, svoju idejnu i političku božadinu. Ono što je u njoj bilo ma izgled lično, bilo je samo oblik išpoljavanja idejnog. Ličnih sukoba je veoma malo, čak nimalo u svetu ideja. Ali je za mualogyađanski mentalitet »Politikimog« hiumo?iste, kao za svaki takav mentalitet, najudobnije da se sd“ krije iza heistime, izbuče iz sukoba w šiblje i neopredeljem mirno spava.

I još ovo:

U ftom istom, humoru i tom istom, broju, pomenuti humorista »Politike« pokušao je .iz botaja da diskvauWfikuje »Borbihu« Yubriku »Dopisi čitalaca«. On, kaže kako je jedan list (ti. »Borba«) našao time fovmu da napada preko amonimnih dopisa drugi list (misli se na »Politiku«). Međutim, tu se Yadi o Rkritici »Politike« kroz pomemutu »Borbinu« rubYiku, s punim, botpisom, žčitalaca, od kojih je jedam bio i dyug Veljko Zeković, član CR KPJ. Ti čitaoci su opravdamo zamernali »Politicie hoalospeve Evi Peroni klevetanje wu jednom dopisu dyuga Bogavca, direktora železnica.

Sa ovakvom istiholjubivošću, kakva je kod »Politikinog« »humoriste« Sl. A., može se biti novinar kod Hersta ili Rakošia, ali teško kod mas, a da to ne bude u javnosti othyivbemo i žigosano,

St.

ea —-—:

Jednom sftanom novinaru

Kao što smo tu medavmo čita1i, neki strani novinari blagoižvoleli su, kako je to već ved, da meritormo zavrte glavama mad poslednjim pojavama i sukobima, u kulturom životu Jugoslavije. Kuriozmo je đa se, pri tom, jedan od njih ushićava porastom otpora »2vaničmoj ideologiji« Wu, omoj srazsmeri u, kojoj se drugi uplašio otpora, baš te »zvaničme ideologije«. Pa, iako posle svega inostranom čitaocu me može biti jasmo

ko koga w Jugošlabiji napada i ,

ko se od koga bami, ovi »Sbecijalistie za socijalističku kultu, svi su saglasni u jednom: nw(, jugoslobemskom nebu ponobGd, se ukazuju »stari zloslutni zmaci«, Te znake oni bide u svakoj mahijestaciji »žvanmičnme ideologije«, a francuski časopis »Preb« već je deo i njihovu definiciju. To je, po njemu, »ždanobvistički, Dakle, identitet i analogija su tu, pojave su definisane i kategorisa= ne bez analize, bez i uprkos čimjenica, »defihicija« je utvrđena s distance od hiljadu, kilometara. I ništa tom, časopisu me znači činjenica da se savyememe pojave našeg kulturnog života dešavaju u Drocesu stvaranja, radničkih saveta, decentyalizacije državne ubrave i izvanredno dosledme demokratizacije celokupnog društvemog života u mašoj zemlji. Uz to autor ovog članka otkriva meveliki Grsemal svoje ideološke spreme w oblasti »socijalističkih pitanja« i, takođe, ne veliku intelektualnu savest, kad jugoslovenskim, komunistima pripisuje nekakav »titizame (iako se oni bore prosto za marksizam). A kad pritom, oh taj »titizam« ozmačava, kao »ždanovski« onda time mi-

titizamae. ~

malo mudro i nehotice, baca poneki zrak svetlosti na prirodu svojih pobuda i svoje prave ciljeve. Time »PyYev« pokazuje da su mjegove pretemzije u domošenju sudova o Jugoslaviji i njenoj kulturi žaista u obrmutoj srazmeYi s poznavanjem stoaymmog stamja u njoj i željama da se to stanje objektivno brocemi. I kad čovek to bidi, onda ne može da se me šeti ohog protesta s kojim, je nekada Semt-Bev besmo odgovorio ma klevete francuske kulture koje su se pojavile ma stramicama, puritamske emgleske štambe. Ali

avaj! Jadmi Semt-Bev wmije wi

slutio da će mjegovi budući zemljaci klevetati sa svoje strane

jedmu drugu zemlju i jednu drugu kulturu, Pa da li bi mam onda Sent-Be zamerio ako bismo ovim, njegovim, potomcima vra til u lice, u parafrazi, mjegove reči upućeme Englezima: »U dobar čas mam prebacujete nerazumevanje Kulture i mwmedostatak slobode... Vi ste lepo započeli još s vašim imbresionistima. Ma= nea, Monea, Dega-a i Remoara trebalo je da vam otkriju Nemci, da biste ih vi, nepriznmate i DYoOklete, vratili. u zajednicu maciomnalne kulture. Bilo bi, dakle, i suviše očekivati da vam se mi sviđamo«.

Kritičari sa feškim priljagom

Toram Gluščević mapisao je u poslednje: broju »Književnosti« (7—8) bozorišnu kritiku na dramu »Putnik bez prtljaga« Žamoa Anuja i ma njen prikaz. Ta Kkritika ovako počinje:

»Drama Žana Amuja lako je obeležena izvesnim literayvnim, uticajima koji joj ipak me smetaju da ih kao uticaje prevaziđe i šamostalno se izrazi kao umetničko delo. Ibzenovsk& u hkomcepciji održamja jedne životne laži, ona je sva u blagom kamiovskom humanizmu onde gde je ibžemobvska drama preokupirana Jfilosofskim i etičkim, „razmatranjima, gde kod nje dominira jedna Yigoyozna i mitološka mordiska etika koja se matkriljuje mad samim životom, kao njegova viša odredba i suštima. Piramdelovska u koncepciji stvari, u onoj lako i diskretno, nikad posredmo i deklaryativno skeptičnoj obojemosti spektakla, u pobumi protivo mqametnutog objektiviteta stvari i pokušaju samostalne rekYyeacije samog sebe, ona ima svoj rasplet

kome su ti pirandelovski elemen= ~

ti samo jedna uhvatljiva fluidma, potpora, a me Jilosofska i gnoseološka teza, jer je sadržaj i smisao drame u humanizmu, jednom humanizmu, od početka do kraja, „meopoziDom, mezajažljivom, impulsivnom, lišenom, kao svoga sadržaja svake komstruk-

' tibističke etike i filosofije, svake

programski nametnute skepse + realitivizma, svake piramdelovske metafizičmosti«

Za ovu stilsku prašumu, ja bih mogao samo toliko reći, da se u crno i od onoga drugoga Zorana (Mišića) anatemisamo doba Bogdana Popovića i Jovana Skerlića ovaj kritičaYyski super-galvmatijas ne bi mogao objaviti me samo u »Sıpskom, kmjižeomom glasniku« nero ni u »Pravdi« braće Sokića! Ali u glavnom književnom, časo= bisu, socijalističke i marodme rebublike Srbije 0% je buket ćveća

o, bočasnome mestu. m.

Bez suha

U »Suedočamstvoimda od, 6 septembra 0. (. u, mabišsu Tanasija Mlađenovića, »Otvotemo i bež uvijanja«, koji je tako otborem i neuvijen da je pisca potpuno

ražgolitio, reč je ma jedno, me- ·

stu i o našem, malom, urezu Wu raboš koji se zove »Kraljevi froneuske književnosti«. Što se Tanasije Mladenović zakačio za taj mali satirični hapiš, koji ga opominje da prilično heprovbeyemo donosi sudove o Jrancuškoj kulturi, sa kojom, se sudario, Yazumljivo je, jer je tu O· mjemlu samome reč, Ali što nije shvatio i »naslutio« ko je pisač ove opomene, manje je i razumlijvo i prirodno, jer pokazuje da je Ta-

ı nasije Mladenović sa mnogo ma–

nje sluha za književni stil od ogromme većine čitalaca »Književ-

nih movina«, Niko se od njih tu”

nije dvoumio, a Tanmasije Mla-

denmović je, »po nekim polubismenim, ečemicama... i ubogim školskim, mislimae sasvim, bogrešno i maopako »maslutio« ko je potegao »perom u Taboš«e. Dakle, sluh ga je ovde sasvim, izmeveTiO, ;

Ali, na kraju krajeva, ta, mjegova greška nije tragična. Međutim, postavlja se brilično ozbiljno bitanje, da li se sa ovakvim defektnim literaymim, sluhom, može prosuđivati | objašnjavati Yafimi-

vrana framcuska kultura, n.

Jugostovenska rehabititfacıija Andte O Malroa

U prefprošlom broju »Svedočanstava« Tanasije Mladenović je Andre Malroa proklamovao žza jedmog od »pisaca sa vrha« save mene framcuske literature. U poslednjem broju »KRnjiževmosti« (7—8) — i — i ističe Malroa kao pisca, čije su »gusto bisane knjige o poreklu i smislu umetnosti... u središtu pbažmje« svih koji o umetnosti misle i njome se bave! »Andre Malro je danas kad je Teč o novim, shvatanjima, pa ako hoćete i novom jeziku, umetmosti, u frahcuskoj kulturi, jedan sasvim odrejem po ja m, jedno mobo shvatanje, jedna botpuno Origtnalna platforma.« I onda sleduju citati od bezmalo stranice i po iz jednog razgovora Anmdre Malroa sa saradnikom, »Nouvelles littćerares«. Iz tih citata bio di se da je ovaj osrednji bisač, marksistički Yremegat i danas ostrv ljeni amtikomunist, koji se pretvoTio u De Golovog vaspitača, i koga nijedan istinski marksist više ne uzima ozbiljno, qbasao u vrlo dimljivu mistikuw. da ga muče kosmički problemi i da se koleba između dva pogleda na umetnost (koji su istovrememo i pogledi ma svet), između ateizma Mikelanđela i »nisterija, boga koji se vratio fia- Steta S O-O SV Ae -.

Ali, to je, na kraju krajeva, .

njegova stvar. Naše je, međutim, da se zapitamo, otkud dolazi da baš u socijalističkoj Jugoslaviji, ovoj i obakvoj kakva je, socijali= stički čištoj i beskompromisnoj, javljaju glasovi za rehabilitaciju Andre Malroad! Da se zapitamo i da o tome razmislimo. In.

Po:orišna hronika

Da je hova uredba o Yadmom odnosu pozorišnih umetnika uzbudila izbesne duhove ove umetničke grane to je ponmata stvar. U takvom stanju duhova prirodno je bilo da buknu mnoge foan= tastične kombinacije, da sć brobude nove ambicije i ožibe stari sukobi, Za momenat je izgledalo da će naš pozorišni život zahvatiti jedna mala migracija u YGQ= znim, pravcima, a, možda, i jedna velika pertutbacija. Ali, strasti su, se stišale, a žiDot se povukao u svoje svakidašnje tokove. Tragovi male bure ocrtavaju sada samo jedam memi, Da ipak Yečitb grafikon naravi, koji potvrđuje staro prabilo da ambicije mišk uvek u srazmeri s vrednošću, Ali na kraju krajeva sloboda je žato tu da svako sebe Wu mjoj isproba i izme?i..

U toj švakidašnjoj briči ima, međutim, jeđamw, mesvakidašnji slučaj. Neki glumčić, prelazeći iz jednog belikog pozorišta u drugo, takođe veliko i značajno, smatrao je da od svojih privatnih, računa treba da mapravi politiku time što će dati javnu izjavu, tj. javnu, pohvalu svojoj noboj »ku> ći«. A smisao te pohvale je u tome što ona, treba da znači ne „“ samo pohvalu jednom, ego i pokudu drugom bozorištu. Takva, ona, je zaista neprijatno pala, zak i simptom ižvesne.sklomošti ža pravljenje lične politike od Dozorišne umetnosti. Ali od takve izjave jedno pozorište neće dobiti a drugo meće izgubiti mišta od svoga prestiža. Jedini ko od mje trpi jeste onaj koji je daje. A po-= želetš je da ubuduće ovakvih, izjava bude što moamje, prave umetnosti što više, i da, umetnost i politika budu stopljeni u delima i kreaciji, i

By.

*

STRANA 5

LALIĆ NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI i

Mladen OLJAČA

Neđavno je Mihailo Lalić, braneći Eriha Koša spominjao proces Ploberu koji je zbog »Gošpođe Bovari« izveden pred sud. Braneći Koša od uvređenih osoba koje su u delima ovog pisca prepoznale i sebe, Lalić nije slutio da će već nakon nekoliko meseći sesti na optuženičku klupu zbog istih »grehova«,

Tužili ga čitaoci, Zbog »uvređe i klevete«,

Jedna tačka optužbe (ništa ne navodim doslovno, sve prepričavam):

Odlomak «pripovetke »Pred potjerom«. Četnici opkilili pećinu u kojoj se nalaze partizani. Prvi iskoči Stevan Tošić, surva se niz liticu visoku pedesetak metara, pregazi Moraču, pa bez snage i obneviđeo, upade u novu zasedu i predade se bez metka.,. Kako je partizan mogao da se preda? Ispada da je Stevan Tošić kukavica, a on kukavica nikad nije bio, Lalića su tužili za klevetu.

Još jedna tačka optužbe:

Ista pripovetka. Partizanska Dorodica Tošić, kako se priča, nahranila je decu četničkog razbojnika Ljube Minića. Uskoro zarobljenog Stevana Tošića izvode pred Minića. Minić se seća ko mu je decu nahranio, i pokušava da spase Tošića ali ne uspeva — jer on je moćan samo kad ubija, ali ne kad hoće da spase partizana... Posle jednog humanog akla — partizanska porodica nahranila je čak 1 četnikovu decu — jače se ističe krvološtvo četnika. Preživeli Tošići osećaju ovu Lalićevu rečenicu kao uvređu časti i prete mu sudom. Lalić menja prezime Tošić u KOŠIĆ i pripovetku štampa u »Prvom snijegu«. Zatim prima poziv da dođe na suđenje...

Deveti septembar 1952. Okružni šud za grad Beograd. Optuženička klupa mrka i izlizana, Na klupi sedi Mihailo Lalić, pripovedač, pisac »Izvidnice« i »Svadbe«, poguren, sje"

tan, skroman, kao pokišao., Klupa mu je, izgledala, tvrda, laktovima se oslonio O naslon. Košu“ lju mu na plećima probio znoj.

Nelagodno se vrpolji, katkad se okrene ka znatiželjnim posmatračima. Ima tu svakojakih ljudi, najviše oficira, i samo dva preistavnika štampe: Lalić nije obavestio o procesu ni svoje najintimnije prijatelje. Nadao se da će sve to lepo da se okonča...

— Optuženi Laliću, ustanite!

Pretsednik sudskog veća govori pribrano i odmereno, bez uzbuđivanja. Imam utisak da ne shvata sašvim đa ispituje pesnika. Čita raniji Laličev iskaz. Čita iskaze svedoka. Postavlja Taliću pitanje da li ima još nešto da doda u svoju odbranu.

Taalić, skrušen i sumoran, objašnjava osnovnu „ideju pripovetke, Pomenute ličnosti mu uopšte nisu bile važne. Stevan Tošić je samo epizoda. Hteo je da naslika četnika Minića, a u kolašinskom zatvoru je čuo kako su Tošićevi pomogli deci Miničevoj. Lalić objašnjava da nije imao nameru da ma koga vređa. Samo je iskoristio prikupljene podatke, Na zahtev porodice Tošić bromenio je prezime — i to je jedan od dokaza da nije imao na=meru da se bavi klevetom...

Odjekuju Lalićeve reči mučno i turobno, škrt je u besedama, zamuckuje. Po licu mu se vidi — jako mu je neprijatno što je došlo do ovog nemilog događaja. Taj pisac, bezazlen do najvnosti, dobroćudan kao jagnje, najedanput se našo u položaju da brani

· osnovne principe umetničke stvarala-

čke slobode, pa mu to u ovom Irenulku izgleda jalovo i besmisleno. Očigledno ne želi da govori mnogo, voli da ćuti, mirno će da sačeka presudu.

Kratak odmor, U hodnicima bruiajanje. Pitam Lalića zašto ne zagalami, zašto ne podvikne o slobođi umetničkog postupka.

— Pa šta da im govorim o tome! vajka se on i sleže ramenima.

Čini mi se da je malođušnik. Pokušavam da ga branim pred publikom. Jedan posmatrač mi upada u reč:

— Šta bi mi rekli kad bih vam kazao da ste bandi?

— Rekao bih da lažete?

— A Lalić je porođicu Tošić izjednačio sa banditima ...

— Stvar je u tome kako ko ceni napisane tekstove ,..

Govornik je nepokolebljiv:

— Znate li šta je Lalić napisao O jednom Narodnom heroju?

— Šta?

— Da plače pre borbe...

— Mislite da uvek treba da še smeje? — Ali kako Narodni heroj može da plače?

— Pa i sad bi zaplakao: kad bi čuo šta govorite...

— Evo vam maramica, ubrišite noš.

Osmehujem se superiornmno. To sagovornika izaziva. Izgleda mi da preterano ceni sopstvenu ličnošt:

— Kako šte vi, molim va5, sačuvali glavu u ratu? uzvikuje rumen u obra= zima.

— Bežao sam... x

— Vidi se da nemate pojma o borbi, — Čak sam ođ straha...

Namerno preterujem. Sagovornik mi prezrivo okreće leđa.

Ponovo uđosmo u sudsku dvoranu.

Dokazni postupak. Ponovno čitanje izjava nekolicine svedoka.

Pretstavnici lužbe traže od TLalića da im otkrije imena ljudi koji su mu pričali o Tošićima. Lalić odgovara da ne želi nove intrige. Napisane tvrdnje prima kao svoje. Advokat tužbe, sed starac, Visok i pomalo nervozan ruke mu drhte a iz njih neprekidno ispadaju nekakve hartijiće — taj advokat kaže da voli umetnost, ali na-

žalost... Tu ističe zahtev da Bud Lalića kazni zatvorom, zatim da opuženi plati uvređenoj porođići sto hiljada dinara naime otštete, a da povrh toga nađoknadi i sudske troškove. Svoju izjavu završava tvrdnjom da cemi književnika Lalića...

Razmišljam o tome šta je zapravo advokata dužnost: da se bori za pravednu primenu zakona ili da po sva" ku cenu svaljuje krivicu na suprotnu stranu?

Reč uzima Laličev branilac, onizak čovek, mrk, sa naočarima. Govori o slobodi umetnosti, pomalo deklarativno. Lalić nije pisao ni istoriju, ni hroniku ni dnevnik, pa prema tome nije morao da se drži istoriskih činjenica. Umetnost nije fotografija. Na osnovu izvesnih činjenica iz stvarmosti, služeći se maštom i sposobnošću da uop= štava, umetnik nastoji da otkrije i na= slika zakone ljudskih. odnosa... Oz“ biljno obrazlaže spornu Laličevu rečenicu, dokazuje da Stevan Tošić nije oklevetan, da njegova predaja njje prikazana kao kukavička, jer je pokušao da pobegne, skočio niz stenu, pregazio Moraču, pa — premoren i obnevideo — pao u novu zasedu. Ističe da svedoci najčešće govore iz druge i treće ruke, tako da Lalićeva rečenica o Tošićima koji su nahranili četnikovu decu nije opovrgnuta ubedljivo. Na osnovu svega smatra da Lalića treba oslobođiti optužbe, jer Kkrivično delo klevete nije utvrđeno...

Razmišljam o ljudskim nitima našeg pokreta. Pa šta tu ima ružnog ako je porodica Tošić i nahranila četnikovu decu? Zar su deca kriva što im je otac zlikovac? Deca su budućnost. Na ovom malom primeru pokazuje se širokogruđost partizanskog pokreta. Čast porodice Tošić ne može biti ukalj»na, jer je reč o humanizmu, Stvar je samo u tome kako čitaoci primaju i cene umetničko delo.

Stvar je jedino u tome.

Ustaje Lalić. Veli da mu je SV, OVO smešno,

— Mislite li i na sudsko veće? pita pretsednik.

— Mislim na tužbu zbog pripovetke. Ne govori mu se. Očekujem da će svakog časa da sedne.

— Pripovetka je...

Oborio je glavu...

Lalić seda.

Pretres je završen.

Izlazimo. Opet ga napađam što nije govorio kako mislim da bi trebalo.

Pretstavnik privatne tužbe rekao je da će, ako Lalića ne kazni ovaj sud, ići i dalje, do republičkog suda, pa čak i do maršala Tita. Ako mu ni to ne pomogne — veli — rešiće špor sam, Pobledeo je i advokat je morao da ga ućutkuje.

— Sad ti njega možeš tužiti zbog takozvane ozbiljne pretnje! velim Ladliću, — Mogao sam da se branim i zastarelošću krivičnog dela! Kaže Lalić. Tužba je podignuta kasno. Ali nisam hteo, jer nikađ nisam imao ni slutnju da me za ovo mogu okriviti.

— Zašto si slavljao prava imena?

— Zbog toga što se, u toku rata, ljudima govorilo đa će o njima pisati istorija, a posle rata se na to zaboravlja... Jednom čoveku sam promijenio ime i prezime, a on me sreo u Kolašinu: » Kako ti ono mene krsti — Martin? Kud baš Martin, Niko osim tebe ne nazva me Martin...c

Stvar je u tome kako ko prima umetničko delo.

Lalić je osuđen: na novčanu kaznu, zatim da plati sudske troškove i da iđe na građansku parnicu — zbog žahteva da uvređenoj porodici plati sto hiljada dinara...

Pretsednik veća obrazlaže presudu. Izgleda mi da mu je neprijatno đa govori .Veli da je Lalić mogao biti kaž-

znate...

· njen i sa mesec dana zatvora, ali je

sudsko veće imalo u viđu Lalićevu prošlost... ,

Mihailo Lalić je osuđen.

Ne ulazim u to da li je Lalić for malno kriv ili ne. Ne mislim da literatura išta dobija od toga što zadržava pravm imena lica koja svojim svojstvima čine osnovu karaktera jedne pripovetke. Ali me ovaj slučaj pobuđuje da se zamislim nađ činjenicom da je i u naše vreme moguć takav apsurd da se neki čitalac oseti uvređen time kako je u literaturi pri» kazan junak u kome on prepoznaje i sebe samoga. Nije li to jedan problem povodom koga bi baš prva sudska rasprava trebalo da se pretvori u javnu demonstraciju suprotnog, kulturnog shvatanja, koja bi ozbiljnu literaturu i časns umetničke stvaraoce

oslobodila od naopake i nategnutie

krivične odgovornosti? A Lalić je u pravo takav pisac, i, žrtva takvog čitaoca. Suđ je sudio po paragrafima. Ali iza suvih paragrafa ovog puta Ba* vest našeg sudstva mora videti sam život, našu kulturu i jedan viši prin" cip. demokratizma, Da poezija ne bix u budućnosti nailazila na ovako primitivne Otporoe...

#\, Si

NO