Književne novine

GODINA V BROJ 66

Umesto · Književnih novina nOVI ČaSODIS

S obim, brojem, navršava se godina dama otkako je sadašnja oedakcija preuzela uređivanje Književmih movinma, pretvorila ih, u celini uzev, u tribinu, materijalističkog shvatanja, i u ime tog shvatanja orgamizovala i razvijala javmu diskusiju o problemima mašeg kulturnog života. Uređivane s toga gledišta, Književme movime su se u protekloj godini neizbežno sve više razvijale u, časopis, zadržavajući pritom, samo formalno, po prostoru i DO nq činu izlaženja karakter movina. Raskorak između tih objektivnih potreba, koje su prisiljavale redkciju da sve češće objavljuje materijale koji, strogo uzev, ne spadaju wu okvir movine, i između realnih movimskih mogućnosti već je davno izazvao misao da se Književme novime reorgamizuju u odgovarajući književni i ideološki časopis. Iskustvo iz poslednjih meseci, a maročito u vezi s poslednjim brojevima, nametnulo je tu reorganizaciju kao neposredni zadatak

; Književne motvime su se ma taj način iživele kao oblik, orgam i tribina idejne borbe. Pretvoreme bre godinu dama upravo u'itakav jedam orgam, one su imale da budu glas pisaca-marksista u borbi protiv pojačamih tenden= cija snižavanja idejnog i kulturnog nivoa štampe, u borbi protiv pojava megiramja i izneveravamja marksizma, kao i protiv svakojakih, u književnu formu obučenih, političkih napada na socijalističku demokratiju.

Ne bi se moglo reći da Književne movine tu svoju funkciju misu izvršile. No danas ta borba mora biti i već dobija druge oblike, pa time i Književne movine, ovakve kakve su, gube razlog svog daljeg postojanja. Bila bi još samo stvar izvesne tradicije koja bi govorila u prilog njihoveg nastavljanja. Ali se i ovde mora ići za životom, a me za golom tradicijom, ba, ma kako mam ona bila draga. Ako pak opet iskrsnu, meke realne potrebe za kakvim sličnim listom, izvesmo je da se mećemo kolebati da ga pokrememo. Književne novime, međutim, bile su potreba jedme određene Jaze u idejnoj borbi. Sad je ta faza prevaziđema, i ome se gase. Umesto njih dolazi mobi Časopis.

Osnipanje časopisa pada dakle u momentu kada je to nametnuo sam razvoj i Kinjiževnih movima i idejne borbe. Ponikao iz te borbe, taj časopis će, prirodno, i sam biti organ te borbe. U idejnom svetu današnjih protivurečnmih, temdenmcija, zadatak će časopisa biti da organizuje ma jedmom

višem mivou borbu za primenu materijalističkih principa, da omogući rTazvuoj

studiozne kritike i esejistike, da d& potstreka omalitičkom, i dokumentovanom tretiranju majvažnijih ideoloških i opštekulturnih problema, kao i da se bori teorijom i praksom za viši nivo književnosti i formiranje sigurnijeg i boljeg književnog i umetničkog ukusa. Isto tako bitan zadatak časopisa će biti naučna revizija i kritika ustaljenih i već mazadmih shvatanja u umetnosti i nauci, a maročito u vezi s kulturmom i društvenom, istorijom naroda Jugoslavije. Ako u tome smislu časopis omogući makar i mali napredak u odnosu na današnje stanje, cilj će biti postigmut.

Na taj način ukidanje Rnyjiževnmih novina me samo da ne znači otupljenje i smirianje ome idejne borbe koja je vođena iz broja u broj našega lista, nego, maprotip, njeno podizamje na viši nivo. S ovom reorganizacijom, menja se ustvari donekle samo forma te borbe i njemi neposredni zadaci. U tome pogledu s pravom, bi se moglo reći: ako je dosadašnji zadatak idejne borbe mužno i pre svega morao biti u tome da iza različitih pojava u razvojnim tendencijama naše kulture otkrije njihovu društvemu suštinu, onda je sadašnji njem zadatak u tome da objasni tu suštinu. Postane li time jasniji pravi svet ideja u kome se bori naša savremema socijalistička misao, onda će to biti samo bpotstrek za Ya>zvoj same progresivme misli, i time dobit za stvar socijalizma. Jer, ne treba zaboraviti da sve te ideje, u svojoj sveukupnosti, u svojoj uwnutarnjoj borbi, čine mašu misaomu stoarmost kroz koju se takođe vrši daljnji razvitak socijalizma. A ta misaoma stvarmost postaje svakim, danom suve važnija, utoliko ukoliko se više radi o otvorenom razgorevanju borbe materijalizma i idealizma, socijalističke svesmosti i iracionalizma, i to zbog toga što svaki dalji korak u razgotevanju toga doskora tek latemtnog sukoba u oblasti kuture sve brže pretvara različite idoje u društvemu svest, deli ljude ma fron= tove, a te frontove čini sve nepomirljivijim. .

Otvorem i odlučan sukob oprečmih shvatamja i ideja, koji se ovim, treba da nastavi, samo je prirodna i logična komzemkvemca demokratskog razvoja socijalizma u našoj zemlji. U toj borbi naša marksistička misao nema i ne sme se služiti nikakvim, gotovim uzorima kao. dogmama i gotovim formulama. Owa se ne može osloniti ni na čije gotovo iskustvo, jer mas je razvoj događaja stavio pred potpumo nove probleme. Istorija je danas stavila jugoslovenski socijalizam, na čelo borbe za socijalizum u svetu, a tine jugoslovenskim, marksistima postavila move zahteve. Oni danas treba da brane i samostalno razvijaju mark= sističku misao. U borbi protiv izdaje i izopačavamja marksizma u SSSR-u, maša misao se i na području kulture me sme vratiti ı pasti ma buržoasku ideologiju. Ona, mora uvek iznova ispitivati svoje sopstveme osmobe i meumormo tražiti svoj sopstveni put, ostajući pritom, mneraskidivo vezama za stvarmost činmjenica i borbu za socijalizam, za materijalizam i dijalektiku, kao bitan, uslov da bude naučna i stoarno progresivna, da ostane verma samoj sebi. Postigne li to, naša marksistička misao će se i na polju kulture i umetnosti uzdići ma stepen današnjih istoriskih potreba.

Idući za tim ciljevima časopis će ustvari, biti jedan movi orgam maše

marksističke misli. U meri u kojoj on to uspe da postigne om će biti ipso facto i jedan nov prilog razvoju jugoslovenske misli, prilog u borbi za prevazilaženje pojava regionalističke i nacionalne razdrobljemosti naših intelektualnih snaga. Socijalizam je zajednička i jedinstvena stvarnost svih maroda Jugoslavije, mjihobo zajedničko delo, pa i razvoj marksističke svesti mora biti zajedničko delo svih marksističkih intelektualnih smaga. To je tako bilo i dosad, uprkos raznim suprotnim pojavama i tendencijama, pa tim, pre mora biti u buduće. Jugoslavija je danas stvavmost, a idejni zadaci jedmi jedinstveni, pa 'bi s gledišta borbe za socijalizam bilo isto tako reakcionarno svako vraćanje mazad, svako megiranje jedinstva jugoslobemske marksističke misli, kao što bi bilo reakcionarvno i megiranje nacionalnih specifičnosti kulture pojedinih naroda Jugoslavije. Časopis će stoga morati da vadi na okupljanju saradmika iz cele Jugoslavije. Rukovodeći se primcipom, da on ne objavljuje dobre pisce nego dobre mapise, časopis će otvoriti vrata za saradnju, svima jugoslovenskim piscima, filozofima i uopšte ideološkim radnicima.

Redakcija Književnih movima obaveštava svoje čitaoce da s ovim 'brojem KRnjiževne mobvime prestaju da izlaze. Redakcija se zajedno sa svojim bližim saradnicima pridružuje inicijatipnoj grupi za pokretanje mobDog časopisa, koji će izlaziti mesečno a zvaće se Nova misao. Časopis će početi da izlazi od nove godine. Sastav redakcije, kao i način pretplate, biće objavljen uskoro u dnevnoj štampi. : i

REDAKCIJA KNJIŽEVNIH NOVINA

BEOGRAD 928 SEPTEMBAR 195) GOD

Bora DRENOVAC

CENA 15 DINARA.

ooo009o900000000008000000000000D00p00eOee00DO ODO e o0OO0 006)

Sava Šumanović: Šidski pejzaž

LILU III III III III III III 2.21

eobetotosooveseoeoveno.esoe

oooeopeoo0eooovpeOoeOeOO0OBOOPOOe00DDBOOvO0800000a00000000000000000O000P

· Mitommnija Stanislava Vingvera

U »Književnom Jadranu« br. 7—48, neznano kako i zašto, pojavio se Stanislav Vinaver, taj univerzalni erudit i prevodiltc, lingvista i kritičar, estetičar:i fizičar, poeta i pantologičar, sa svojim člankom o Lazi Kostiću. Kako je do toga došlo da ga štampa baš »K. J.« nije dakle jasno, tek redakcija se osetila pobuđenom da uz pomenuti članak objavi noticu sledeće sadržine:

»Uskoro će izaći monografija Stanislava Vinavera »Zanosi i prkosi Laze Kostića«. U ovome članku Vinaver iznosi svoje poglede na Lazu Kostića, što ih je razradio u monografiji O njemu«. n e

Međutim, kao što se vidi, za čitaoca

»K. J.« ostaje nejasno pitanje, uprkos ·

objavljene notice, kakav je ustvari stav redakcije prema Vinaverovom članku i je li taj članak štampan notice radi, Ij. zbog knjige »koja će Uuskoro izaći«, ili je notica data da bi se obrazložilo zašto baš Vinaver piše u »K. J.« o Lazi Kostiću. Bilo kako bilo ta notlica zaista ne razjašnjava ništa šlo inače samo po sebi ne bi bilo jasno, jer je očevidno da svaki pisac izlaže svoje poglede kad ne citira tuđe. Ali u ovom slučaju, na kraju krajeva, i nije važno to čiji su pogledi koje pisac izlaže, nego kakvi su ti pogledi.

Članak Stanislava Vinavera spada u red onih napisa koji o istoriskoj materiji govore krajnje subjektivno 1 proizvolino, pa, takvi kakvi su, nezavisno čak i od ideologije koju zastupaju. zajsta začas samo blasfemiju književne publicistike. Iako ovaj članak nije ni prvi ni Jedini takav slučaj u publicističkoj praksi St. Vina-

vera možda je ipak dobar povod da--

se ta praksa prikaže na jednom konkrefmom primeru.

Bilo bi prirodno očekivati, kad ne bi bio u pitanju St. Vinaver, da se jedan savremeni pisac vraća, knjigom ili člankom, na lakvo pitanje maše književne istorije kao što je pitanje ocene Laze Kostića samo radi toga što ima o njemu da kaže nešlo. novo i originalno. S Vinaverom to, bar što se tiče ovoga člamka, nije slučaj. Sve što Vinaver ima da nam realno kaže o Lazi Kostiću staro je bar pedeseM, godima, a omo što je kod n:ega »novo« i »originalno« ne pretstavlja ništa realno. Ustvari Vinaverovo shvatanje Laze Kostića svodi se, ukoliko je uopDšte svodijivo na hešto realno, na podržavanje idealističkog mita o Lazi Kostiću.

Laza Kostić je po Vinaveru ne samo gorostasni pesnik, nego i veliki mislilac koji je dao »značajne« priloge evropskoj misli XIX veka«. I ne samo to. To je filozof čija je misao »dosledno dijalektička«, iako samo bog i Vinaver' znaju kako se ta »dosledna dijalektika«, s druge strane nalazi »u srži« lakvih »mislilaca« kao što, su Djui ili »mnogi drugi tumači savremene istorije« i — nuklearne fizike. Ali na slranu to, na stranu Boldvin i engleski profesor Tojnbi, čija su shvatanja »vrlo bliska« shvatanjima Laze Kostića, na stranu njihova Zzajednička »sinletička leorija« kulture, velike kulture koja se rađa iz borbe oprečnih snaga, snaga koje se »začikuju«. Ostanimo zasad samo na poetskoj oceni Laze Kostića, uvereni da je to ipak jedino tle na kome se mogu uzeti koliko toliko ozbiljno bar neke tvrdnie St. Vinavera.

Dakle, šta je Laza Kostić po mišljenju Vinavera? Na to bi pitanje bilo teško sasvim · precizno odgovoriti, jer čak i u okviru jednog jedinog novinskog članka Vinaver ne može da bude dosledan u mišljenju. Pa ipak, to ne znači da on nema nikakvog mišljenja. U uvodnom delu član-

ka njemu se najpre. Laza Kostić javlja kao »jedan od vodećih srpskih pesnika«. Zatim, jedva pedeset redi dalje, Kostić izrasta u »moćnog slovenskog pesnika« koji stoji u istom redu s Puškinom, Ljermontovom, Mickijevićem, Brankom Radičevićem (!) i Đurom Jakšićem. Još dalje zatim, on prerasla u titana koji je hteo da bude »srpski Šekspir«, I, najzad, Kostić po mišlienju Vinavera premaša i samog Šekspira, jer Lazin prevod »Ričarda trećeg« »bezmernije dejstvuje od 1Zvornika«. Zaišta dostojno Stanislava Vinavera! Pa ako iza svih tih pojedinačno uzetih protivurečnih ocema treba olkriti jedan stvarni stav St. Vinavera, onda se on, u krajnjoj liniji, izražava samo u “endenciji da se potpuno proizvolino i neosnovano poezija Laze Kostića afirmiše kao genijalna i kao sveobuhvaima lepota. A u tome se sadrži kao što će se videti, jedan naročiti smisao. Reakcionar i idealist u svojim opšlim pogledima, subjektivan i proizvoljan u estetskim shvatanjima, beznačajan kao pisac i pesnik, daleki pretstavnik Kostićeve logomanije, Vinaver zaista nije mogao da učini ništa drugo nego da beznadežno, i nimalo originalno, pomovo prežvakava slare argumente one struje naše književne misli koja je već pre nekoliko decenija bezuspešno nastojala da rehabilituje »veličinu« Laze Kostića od u osnovi tačne istoriske ocene Lj. Nedića i Skerlića. St. Vinaver nam ustvari ovim člankom ponovo oživljava tu struju koja je Lazu Koslića slavila i hvalila, nalazećj već u njemu koreme svoga Sšubjeklivizma, potvrdu »nacionalne« mlstike, one mitske »ploti«, »krvi« i »neizbežne sudbine«, viđeći u njoj pit i iznad svega jednu posebnu vrstu ekstravagantne, na silu originalne, isforsirane poezije, Sa te iste linije, ali nesumnjivo intleligentnije, pokušavao je da brami poeziju Laze Kostića pre skoro pedeset godina Svetislav Stefanović, a zalim i Isidora Sekulić, ali je sva njihova idealistička argumentacija bila potpuno nemoćna i bezuspešna. Puko ponavljanje starih argumenata pet decenija kasnije zaista je jalov posao. r

Ustvari spor oko samog Laze Kostića rešen je u srpskoj književnoj istoriji još krajem devedesetih godina. Neđdićevu ocenu Kostićeve poezije pr!hvalio je kasnije i Skerlić, a ona i danas, uglavnom, stoji, iako bi se možda imala u ponečem ublažiti i doterati. No u osnovi la se ocena ne može izmeniti ni u očima savremene materijalističke književne istorije i to ne zbog toga što bi Nedić ili Skerlić važili i danas kao apsolutni autoriteti , — jer oni to nisu — nego zato šlo je sama Kostićeva poezija objektivno onakva kakvom ju je još Nedić prikazao. Vreme joj nije ništa dodalo, nego samo oduzelo od vrednosti. Poezija Laze Kostića je za nas danas utoliko manje originalna, značajna i živa. Jedva da se u njoj danas nađe po koja pesma koja bi nas u celini zadovoljila, iako nema nijedne njegove pesme fakoreći u kojoj ne bismo uvek osećali i nečeg poetskog, u kojoj ne bismo uvek mogli da otkrijemo ! darovitih stihova. Ali mu danas još manje nego li juče opraštamo' njegove kalambure, još manje možemo primiti kao poeziju njegove stihove

»Šta me seca

Sa meseca« a ponajmanje njegov »originalni« pesnički jezik koji se danas nastavlja još samo u pogdekojeg Vinavera. Da bi se to već decenijama prevladavajuće shvatanje oborilo potrebno je zaista. »nešlo« više negoli proizvoljni i besmisleni članci St. Vinavera. Da bi

Miloš Bajić: Akt

Beeoggetseoao ee RAM ea o AMA PA ap pe RA e Ae eo 0 600099 AP00P9 0 0PA0990094000%6006049 920009

: : : : : : : : .

se ta ocena oborila, trebalo bi pokazati, bar, u čemu je poetska harmonija Laze Kostića (pa makar to i ne bila harmonija B. Popovića), trebalo bi dokazati da je Kostićeva »subjektivizirana« emolivnost zaista iznad one »tipske« liričnosti jednoga Đure Jakšića i, najzad, trebalo bi pokazati činjenice u kojima se potvrdila životnost Kostićeve jezičke originalnosti, tj. pokazati čime je Kostić obogatio naš poetski rečnik, i dokazati da je to obogaćenje znailno veće negoli što se to dosad mislilo.

Posmatrane u toj svetlosti Vinaverove prazne fraze i neobuzdane pohvalne tirade zaista su mizerne. Jer, šta znači kad Vinaver kaže: »Za Lazu je harmonija, koju su Grci prvi otkrili i obožavali na ovoj planeti najveći ljudski podvig... Laza Kostić Dak hoće i veliku i najveću lepotu do koje čovek može doći, da uhvati sve ključeve života, sve otrove i sve meleme. Laza Kostić je stvaralac koji veruje u moćnu harmoniju i koji je ostvaruje«? Znači li to išta uopšte? Zaista ništa! Da li neko hoće veliku ili malu lepotu, to je na kraju krajeva stvar ukusa i stvaralačkih ambicija, a da li je on veliki ili mali pesnik pokazuju samo njegova dela, njegova oslvarenja. Ali, ako je, kao što kaže Šekspir, u umetnosti glavna mera, tj. harmonija, onda je ona nezamenjljiva i u velikoj i u maloj lepoti, i u velikim htenjima kao i u malim ostvarenjima, samo ako su umetnost. A Laza Kostić je bio i ostao pesnik koji hoće više nego što može. Pa ako se to i nije videlo sve do devedesetih godina prošlog veka, od Nedića naovamo, to više ne može da se spori, to čak ne čini ni tako vaben branilac Laze Kostića kao što je Isidora, Sekulić, Ne radi se, dakle, o tome da li kod Kostića ima harmonije Bogdana/ Popovića ili ne, nego da li u njegovoj poeziji ima uopšte harmonije, harmonije kakva bi njoj odgovarala. Takvih je pesama kod njega malo, a one koje se obično isliču kao primer (stihovi: »Ej, pusto more!«, »Dva se tića« »Među javom i med snom«, »Minadir« itd.) zaista ni po čemu ne izlaze čak ni izvan okvira Bogdana Popovića. Tako stoji sa harmonijom. Što se tiče drugog zahteva, tj. zahteva da se dokaže u čemu je »subjektivizirana« emolivnost poezije L. Kostića iznad »tipske« liričnosti Đure Jakšića (kako je to izričito formulisao Sv. Stefanović), o njemmu, bar u ovom članku, Vinaver ćuti, ili jedva da iznosi — i to imdirektno — nekoliko fraza. To je, izgleda, ipak bila

stvar nešto većih i sup“ilnijih literata”

nego što je on. A to je ujedno i najvažnija tačka za razumevanje čitave pozicije i stvarne prirode one »novije srpske lirike« u ime koje je svojevremeno branio Lazu Kostića Svetislav Stefanović, to je, takođe, ključna tačka za razumevanje pozicije koju je na svoj načm branila l1sidora Sekulić, a i pozicije koju nastavlja ovaj članak St. Vinavera. Radi se, naime, o traženju i podvlačenju nekih subjektivističkih elementta u Kostićevoj poeziji, »onog nečeg imaterijalnog«, čega radi je St. Stefanović Kostića nazivao »tvorcem impresijonalnog simbolizma8« i supro*stavljao ga Zmaju i Jakšiću. Naravno, Stefanović nije mogao da negira ni subjektivnost Jakšićeve lirike, ali je ona, po njemu, za razliku od Kostićeve, »samo iskrenost u izražavanju tipskoga, opštega, objektivnoga.« Očevidno Stefanović, kao svaki slabiji i izintelektualizirani pesnik, nije osećao kao jaku stranu Kosićeve poezije onu njenu stihijnu snagu, snagu koja subjektivizira baš ono što je opšte i živo u svima, ij. ono po čemu se on približavao Jakšiću ili Zmaju, kad se približavao, nego upravo ono po čemu se njegova poezija udaljava od njih i pada, po čemu ona postaje nejasna, muhlna, neobrazložena i nelogična, Tih padova je očevidno bilo kod Kostića uvek kađ mu je misao bila plitka, ili ga poetska snaga izneveravala. A to se njemu često dešavalo. On sam, naravno, to nije mogao da oseti, još manje da shvati, pa se zaista ograničeno pravdao »mutnom dubljinom čovječijih strasti«. Ta njegova svojstva, međutim, iskoristili su Stefanović, Isidora Sekulić i dr. da počnu na njima da zidaju mit o poetskoj subjektivnosti, o sudbini i sudbinskom, o putenosti, 0 krvi i o — religioznoj mistici. »Patetika i tragika Lazine drame ostaju u veličanstvu sudbinskih tajni« kaže Isidora Sekulić. Sv. Stefanović oseća u Kostićevoj poeziji religiozni dah kojeg »apsolutno nema u Jakšića, jedva da je naziran u Zmanja«, zbog čega, razumljivo, Stefanović i ceni Kostićevu poeziju. Zato će on Kostićevu baladu »Samson i Delila« proglasiti za »najlepšu, najsnažniju pešsničku pripovetku ne samo L. Kostića, nego cele srpske literature«. Isidoru ić će, opet, ushićavati »ta-

»

janstveni Jetopisni mir i muk nadđ užasima istorije i ljudskih sudbina«. Itd., itd. Iako za sve to ima objektivne Osnove u poeziji Laze Kostića, ipak se nemoguće oleti utisku da svi ovi idealisti po ubeđenju, ustvari mnogo više projiciraju svoja shvatanja u Kostićevu poeziju nego što ih stvarno izvlače iz nje. A braneći Kostića na taj način, oni ustvari ne brane ono što je stvarno poezija kod njega, makar i ne onako velika kao što se nekad mislilo, nego ono što je u njemu stramputica poezije. Oni, ustvari, braneći Kostića brane svoje poetske kvalitete, brane svoja poetska i književna shvatanja, i to je onaj pravi smisao svih tih inače besmislenih odbrana, i rravi razlog dugogodišnje upornosti tako zakasnelih branilaca Kostićeve veličine. Ne otkriva li, uostalom, baš tai smisao i ono mesto kod Stefanovića na kome on kaže za Lazu Kostića: »On je pretekao vreme, on je preteča onog što će doći... Bitne crte naše novije lirike... na Lazinoj poeziji nisu dosad ni opažene ni istaknuie, ma da frapiraju svojom Jasnoćom, svojom izrazitošću«, Uostalom, kad god čitamo Isidoru Sekulić dalje od onoga mesla gde ona za Kostićevu poeziju kaže: incipit tragoedia, mi vidimo šiasno da spor matlerijalisiičk# i „dealističke misli u pitanju Kostićeve

poezije i nije stvarno u oceni njegove.

poelske vrednosti, nego, de facto, ORO savremenih poetskih ideologija. Tj. idealizam govori pro domo sua.

No sa St. Vinaverom stvar stoji malo drugačije, i to ne zbog toga što bi on bio objektivniji prema Lazi Kostiću (jer on te objektivnosti uopšte nema). Sve ovo šlo je dosad rečeno za Stefanovića i Isidora Sekulić odnoš1 Se u punoj meri i na Vinav%yra i sadržano ie, eksplicitno ili imbplicitno. u njegovim tvrdmjama u »K. J.«, Ad to nije sve. On ide u lim tvrdnjama dalje od Jsiđore Sekulić i Sv Suefanovića, on je u besiislenos'; smešan. Jer ono što Sv. Stefanović nije tvrdio za poeziju L. Kostića, jer je sam bio ipak toliko poet, ono u Kostićevoj poeziji što je Isidora Sekulić bila dovclino trezvena da negira, Vinaver, baš kao onaj njegov čupavac iz kutije, vrlo nemteligentno i vrlo b»smisleno veliča ı brani, da se čovek prosto mora da pita je li to svesno bacanje prašine u oči. Tako on brani i povezuje Kostićevu nejasnosti mutnoću sa »misleriijama ljudskog opstanka« a za ove, opel, tvrdi kako ih je još Aristotel propovedao. On Kostića proglašava »čarobnikom srpskoga jezika«, a za njegove kovanice kaže, doduše 5

ogradom: »kad su sreo nađene«, da .

»usreće svako uho, svaku duhovnu i čulnu slutnju i strepnju«. Njemu ništa ne znači što su Kostićeve kovanice, ma kako inače one posredno ukaziva= le na oskudicu reči u srpskom jeziku, ustvari skoro bez traga propale. Naprotiv, on opravdani proliv ogromnog broja takvih kova= nica kao što su: izniklica, neokrunka, poletanci, plakajnica, gud, žur, ster, vap, žas, trov, duj, kiv, podob, tez, neverad, kositres, Veko-\ traj, likomet, skotomir, neprovar itd., protiv pretvaranja Zevsa u Zeja samo zalo što Zej treba da se slikuje sa smej, pupljenja u pupak itd., sve to on krajnje cinično naziva »začkolji-

cama«. To zaista priliči samo jednom

Stanislavu Vinaveru. I posle svega toga on je, kao što je, već naglašeno, proglasio Kostića većim pesnikom i od

ekspira, pa ga, tako, kao nedostižnog pesnika i velikog mislioca E.vrope devetnaestoga veka, uzđigao na pjedestal poluboga i pretvorio u čisti mit. A da on zaista fako daleko ide vidi se po sledećim njegovim rečima: »Sve što je Laza Kostić napisao i izrekao. — najmanji njegov novinarski članak i esej — ima svoga ogromnog zna= čaja za sve nas: bilo da je Laza uspeo da kaže šlo je hteo i morao, bilo da mu se mašta otela. Kađ Lazi nešto ne polazi za rukom, Io je kao kad kod matematičara i kosmičara Njutona poneka matematička kombimazija omane«. _

I tako se najzad cela Vinaverova konstrukcija završava kao puki mit. Njemu očevidno nije ni stalo do na= uke i naučne istine, On nastavlja da zida »čardak ni na nebu ni na zemljii«, ali ga uzalud zida. Mit o Lazi Kostiću je definitivno oboren već pre više decenija, a đanns se već uveliko ruše i sami temelji svih takvih mitova, reakcionarna buržoaska ideologija mitova i kobi. Pa ako u svetu tome ipak ima neke »sudbine«, onda je ona samo u tome što nam danas svi mitovi izgleđaju jadni i smešni, a njihovi graditelji dostojni žaljenja. U · izu tih mitova, međulim, ovaj mit St. Vinavera o Lazi Kostiću „unapred je predodređen za najniže mesto, jer je izraz krajnje dekadencije buržoask”» ideologije u našoj zemlji.

SR -

vee

protest kriti?"

sunčanarka,