Književne novine

|

STRANA 8

Nije uobičajeno osvrtati se na odlome još neobjavijenog romana. Sud je, u takvim slučajevima, daleko od Koga da bude konačan, Odliomak ma kako bio kavaklerističan, još uvek je daleko od toga da pruži pravu sliku o celini. To pravilo važi gotovo bez izuzetka; ali kao što naša književnost m nekim sv?jim mani-

festacijama prevazilazi sva očekiva-

nja obišnih smrtnih „tako se i ovom pravilu našao retki, izuzetni izuzetak: odlomak iz Konstan"inovićevog romana objavljen u »Svedočanstvima« br. 12. O njemu se može pisati, kratko razume se, jer je on sam po sebi jedna zaokružena namera a ne ostvarenje, pokušaj zamimljiv i karakterističan kao stav u literaturi i po švim znacima jedna celina, za koju je sasvim sporedno hoće li biti deo još čitavog niza takvih celina, ili ostati samostalna »umetnička« tvorevina, Radi se, prosto, o jednom neđeljnom popodnevu. Samo o njemu. O popodnevu bolesnom, , izgubljenom halucinantnom. Radomir Konsantinović je pustio svojoj bujnoj mašti na volju da nam ona dočara tu tešku, stravičnu situaciju krajnje duhovne uznemirenosti, leške grozničavošti i bolesnih vizija. I kao po pravilu, za sve slabe pisce, za sve one koji sa nedovoljno snage izmišljaju proizvolinosti, za sve one koji smaraju da će nedostatak stvaralačke moći „kompenzirati na račun nerazumljivost i 'rpanja reči, Konstantinović se zapleo u svoje rečenične obrte, zapleo se u opise jedne situacije koja treba da bude stravična i morbidna, a ispala je, sasvim neizbežno, tragi-komična. Konstantinovićev halucinator, i on zajedno sa njim, jer se pisac mistično „udvojio (pmorao je da misli, mislio sam pred njim«), pošto su mu otpala kolena, pošto je izgubio krv, otuđio ruke, i njih dvoje zajedno, najzad oltkrivaju sve“ Ovaj čvrsti, dobri svet prozora, vrata i češljeva, svet normalnih relacija, čvrstine i Sigurnmosti. Razume se, za tu nesvakidašnju činjenicu kao što je postojanje običnih, relalnih predmeta, za svest o njima i to samo trenutnu, jer se na kraju ipak sve ponovo gubi, morao je Konstantinovićev junak, da plati izvanredno visoku cenu: da bunca, da mu se priviđa i da na kraju opet pa-

“Mne u bunilo, gađenje, u ponovno za-

Kvaranje u svoj svet vizija, Krug se, znači, zatvara: kroz balucinacije koje su po piscu — ko zna? — možda jeđina istina ı jedina realnost, jednim Rkrajičkom svesti do realnosti odatle, pred tvrdi zid, pred nemogućnost spasavanja, pred bekstvo od stvari i života. Nesmećni Hemingvoj! Konstantinović se ugledao na jegov stil, gotovo do kopije, ali ništa nije ostalo od Hemingvejevih duboko realističkih moensloga, razgovora sa samim sobom i analiza! Jedna nemoćna, beskrajno matesnufa i dosadna tiranda u čast potsvesnog, u kojoj se sve svelo na izmišlianje što »uzbudljivijih« vizija, na priče o udvajanju, razdvajanju i cepanju svesti, na idemtifikaciju te svesti sa drugima, na njeno ovaploćenje u drugom itd. I sve o zato da bi nam se valjda nekako dokazalo da je taj prividno morfinomanski svet prijatem i privlačan i u njegovoj „najakftuelnijoj formi. Pri tom s» sve to izvodi veoma prosto: Konstanimović je pošao sa jedne utvrđene tačke gledišta: potSvest" čovekova, oslobođena nekim načinom komnfrole svesnog, preplavljujući svest i sama se pokazuje kao čvrsta realnost koja poništava ove maše »dosadne« relacije sa objektivnošću. Bilo bi još o kako tako moguće, jer na kraju posloje i umno oboleli ljudi, kojima se čini da su njihove vizije jedina realnost, da nema one čudne Konsfantinovićeve identifikacje, ono menjanje ica iz Frećeg u prvo, ono izjednačavanje ovih stanja sa stanjem ostalih ljudi. Kad se već odatle kremulo, nije dalje bilo teško pustiti mašti na volju i sa izvesnim perverznim smislom za bolesno i morbidno, pričati o halucimacijama,. „Pričati svašta, prvo što padne na um ,da bi se možda pokazalo kako najzad treba da izgleda odlomak tog »modernog« romana »O modernom čoveku«, kako izgleda odlomak iskidđane duše tog »modernog« čoveka, šta je i kakva je potsvest njegova. Kuda se o rasplinjava svest ovog čoveka? Zašto i zbog čega se kod njega javlja osećanje gubljemja pojedinih delova tela, kuda on te izgubivši kolena i krv treba da krene? Šta je rešenje i gde se omo nalazi ,„čak i kad bi se primila mistična Konstant'inovićeva teza o zatvorenom krugu? Pisac nije odgovorio na ova pitanja koja se neminovno postavljaju, a to je morao da učini da bi slika primila kakav takav oblik

Sava Šumanović: Vaza

Odgovorni uredaik;

| KONSTANTINOVIĆEVA

»NEDELJA.

realnosti. Realnosti u onom Smislu prostog dokazivanja da je ipak moguće u jednom naročito opasnom i bolesnom frenutku, žive”i i osećati kao njegov papirnati halucinator. Ili, bez obzira na to, u čemu je suština ovog potpuno mističnog prisustva piščevog, onog cepanja i izjednačavamja svesti, odnosno potsvesti o njegovog junaka, sa ostalim ljudima i njihovim postojanjem? Treba li da poverujemo i da ih primimo kao moguće, stvarne i neophodne sve prozvoljnosti Konstantinovićeve mašte koja raste na tlu nenaučnih i popularmih, plitkih komen tara o postignućima psihoamalize? I što je najžalosmje sve "o proizvoljno pričanje ne dočarava sliku bede i proze, već se svuda ošeća piščeva namera da bude ubedljiv, neuspela želja za dočaravanjem ovih bolesnih stanja. Ni traga tu nema, baš ni traga, od one Poove morbidnosti i užasa koja se razvija pred našim očima prirodno, ubedljivo i istimito, čak i onda kada se govori u prvom licu! Ludilo Konstantinovićevog junaka i to je ono što potpuno potire vređnos Nedelje — je ludilo smišljeno, ludilo neistimito, neubedljivo. Ako se htela dokazati teza o primatu potsvesnog, to je bar moglo bolje da se uradđi, iako je nemoguće ubedljivo pričati i obrađivati jednu pogrešnu tezu, kad se već od teze pošlo. Jer Nedelja i nije ništa drugo do pamflet u čast i slavu „pobksvesti i njenog gospods“va. U to ime i sa tom namerom, konstruisana je ne samo radnja ovog odlomka, već i stil pričanja, koji je sav isperkidan, smišljeno težak i ponegde nerazumljiv. Šta bi sesa Nedeljom desilo, kad bi bila podvrgnuta ispitivanju »redpo-red«, koje Komstantimović toliko prezire? Primera radđi, evo jednog od tekstova:

»Kao da je cvet, kao đa na telu svome nema kolena i pantalone na tim kolenima. Da, baš kao da cvet. I da treba da se otvori pod vetrom, pod kišom svetlosti, ođiednom. Ili, ne odjednom. Nego polako, zato da bi se osetio kako se otvara, pa je sve u tome, i sve teče kroz to, i on teče, ali ne otiče još, nego samo teče, mislio je, i to ne prolazi, i to nije umiranje... Ali u felu koje je ostavilo svoja kolena na nekom putu, u felu koje se pretvorilo u cvet i otvara se... Bilo je sve hladno i crno, ali se nije plašio. Samo je osetio: cvet koji se otvara bez kolena, jedno telo, to nije mogao da bude samo on, nego neko drugi još, i nešto drugo sa njim.«

Na toj liniji Teče čitava ova iskonstruisana radnja dokazivanja (jer to nije književnost, rekli smo, nego odbrana jedne “eze) svih blagodeti koje pruža razvlašćena potsvesth U svemu fome jedina je šteta što je sve to ustvari vrlo mirmo, vrlo hladno i vrlo zamarajuće ispričamo, tako da čovek čak ne može da se zabavlja čitajući, Ba» da čitalac, koji je zadržao vem: u razum, u svesno delanje, može da se nasmeje na neveštinu piščevu i na uzaludnost napora da se svemu toms dn umetnički oblik! Bar da je to; kad bi Konstantinović imao smisla za humor, mogao je da nam pruži to malo zadovoljstvo, Ovakoko je sve ispalo i dosadno i žalosno. Dosadno, jer je veštački -—- drukčije nije ni moglo biti — i žalomo što se jedan mladi čovek poduhvatio posla da ponovo oživi jedam otalno mneumetnički oblik, koji su čak i mijegovi prethodnici počeli da nsmpušaju.

ZG.

veseo

Miloš” Bajić:

KNIIZEVNE.

OLI TITO III III III III III 11 ·

NOVINE.

ILIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIITVITIIIVTI

Dve žene

aesseesooeveeeoeBaeeope uveo eeaeseo eee eeeeoee eee ea esBav eee va voak 9e a

Uslovljenosti repertoarske politike niškog pozorišta

Osnovno rukovodeće načelo pri O dabiranju dela za repertoar svakojako je književna, a svrha toga scenska valjanost jednog „dramskog teksta. No odmah uz ovo, u praktičnoj primeni, dolazi i bitna neophodnošt da odabrano delo odgovara, u najvišoj mogućnoj meri, izvođačkim mogućstima trupe; što će reći da se podelom uloga među izvođače može i dovoljno uspešno scenski uobličiti. Velika je greška držati se samo jednog ili pretežno jednog od ova dva zahteva. Prvi, bez drugog, dovodi obično do šturih pretstava, koje izobličavaju, pa često čak i diskvalifikuju vrednost i najboljih dramskih tekstova. Drugi, bez prvog, lako spušta nivo pozorišta na, manje ili više, jalovu zabavu. Pitanje je pravilne i dobro ispitane mere gde će se, i u koliko, dati prevaga jednom od ova dva Osnovna postulata,

Na izgled prosta, ova dva merila su ipak dovoljna za pozorišta sa malom ftrupom — a niško je, nažalost, još uvek takvo pozorište! — da ih stave pred niz velikih, katkad jedva savladivih teškoća pri odabiranju komada. No ima i drugih neophodnosti koje takva pozorišta sputavaju u njihovim „kombinacijama: Ona, naime, ne mogu, kao što to mogu velika DOzorišta, da dozvole sebi rasipništvo nedovoljnog korišćenja pojedinih snaga, prouzrokovanog izborom repertoara; što obično vodi „prenaprezanju cnih drugih, korišćenih snaga. Svoje skučene i ograničene glumačke snage ona moraju do maksimuma racionalno da koriste, ako žele iole punije rezultate, Repertoar, dakle, mora i 9 tome da vodi računa. Sem foga, ona moraju da brinu i o ubrzanom, kafkad čak i štetnom forsiranju razvoja mladih snaga, pošto su one u fakvih

IZLOŽBE

(Nastavak sa šedrne strane) (kifle-prim. Ž. V.) i mnoge druge bezimene stvari«.

Parafrazirajući to mogao bi se napisati i moto izložbi Slobodana Gavrilovića (čime me želim da kažem da ona dostiže nivo Milosavljevićeve izložbe): Lemie jutro. Prostrana staklena vrata širom otvorema na ferasu. Pored paperjasto lake, širokim cvefnim i lismim ormamentom ukrašene, sivo bele i pozime zavese, kroz nju | kroz izvijene i reke gvozdene gilere balkona posled beži u veselu i vedru daliinu. Soba je tako čista i zračna otsjajem · spoljnog svetla, da se beli stoljnjak na stolu čini od čistote plavičastim... To je eto poezija one beogradske sredine, poezija jedne ekonomski sređene | sigurne beogradske predralne građamske porodice iz kakve potiče i Slobođan Gavrilović. Dovolj / no je bilo pogledati samo one slik

koje zapremaju čitav zid velike dw} , SODOm i ı /dovićevoj panomskoj.„

rane vizavi ulaza u nju: veliko »" „eo u Šumadiji«, bonarovski, sav „eleno obojen pejzaž sa tu i tamo „bosejanim crvemim flekama krovova u perspektivi, pa »Leto«, građanski enterijer sa majkom koja nosi voće i decom koja je (sigurno nestrpljiva) očekuju za stolom, »Jutro« — isto tako veliki enterijer matisovski komponovan i zeleno obojen ,sa velikom siluetom ružičastog akta (ia slika bi najviše opravdavala pomenuti »moto«); »Ružičasti božuri«; »U kupatilu«, najsve'lijim bojama spektra (narančastom, žutom, ružičastom i azurno plavom), bonarovskim flekama čvrsto modelovan akt — što otkriva ne samo dekorativno kolorističke sklonosti, nego i potrebu da se naslika nešto što ga u stvarnosti raduje pa i oduševljava, što on želi istina već oprobanim „sredstvima pariskog intimističkog slikarstva koje su kod nas doneli Aralica, Radović i dr. — da opiše i fiksira.

Ima u ijegovom islikavanju narančastim, žŽutim, zelenkasto-žu“im i plavičastim flekama nešto od Aralice i od Bonara, ima u pejzažu obo-

jenom mmogim nijansama jedne jedine zelene boje opet nešto od Bonara, ima i Matisa kao što smo pomenuli, ali, ali je to na nekoliko uspelih njegovih slika tako asimilirano i tako s ljubavlju usvojeno, da deluje kao rezulta* ličnog doživljaja.

Inače pri samom ulazu na izložbu u maloj dvorani, ima se utisak da je to Radovićev učenik (po komponova– nju i po najsamnijim bojama spektra koje Radović voli: tamnoljubičastoj, indigo-plavoj, duboko crvenoj i dr.); taj utisak se Još jednom javlja pred pejzažom »Suton« (veoma sličnom Radovićevom pejzažu« iz kolekcije Beljanskog), pred »Banatskim selom« (punim boja koje nas po“sećaju ma slovačke nošnje „njihove ženske suknje ; muške plavo-šarene košulje, na živopisne boje banatskih kuća), pred slikom »Toranj« čiji kolorit, pun dečje fantazije potseća na onaj dramatični i teški kolorit koji je i Šagal doneo a sobom iz miske nizije slične Ra-

U zadnje vreme i Gavrilović — pod uticajem modernističkih (i ne više novih) eksperimenata — komponuje slike krajnje jednostavno: nestalo je fleka, zapravo tačaka čijim je zgušajavanjem i razređivanjem kao nheoimpresionisti i Bonar čvrsto »crtao«,

' modelovao i komponovao; napustio je čak i Matisovo bojenje silueta ! realnih oblika u jednoj površini i

prelazi (u nizu mrtvih priroda koje zapremaju čitav zid levo od ulaza) na velike obojene površine stola gledane pod pravim uglom odozgo, pravougaone i elipsaste površine, na ono što je već kod nas davno, i dosledno i logično, radio Tabaković. Mada je Gavrilovićev kolorit ostao tu onaj iz ranijih slika (najviše radovićevski) i po *ome simpatičan — te moderne i krajnje pojednostavljeno koncipirane slike nisu dovoljne same sebi, nisu onako celovito doživljene kao slike koje smo nabrojali poimemce; potrebna im je dopuna sobe i određenog nameštaja — a čemu to? Kao da je izgubio takt i ne može da ga nađe.

Žarko VIDOVIĆ

. kara,

»Banatskom .

pozorišta ne samo neophodna sutrašnjica, već obično i nasušni hleb trenutka. Repertoar i o tome, a bez bitne štete po ona napred izložena dva rukovodeća postulata, mora da vodi računa. Kad se tome doda: savršeno nedovoljan rediteljski kadar; nužnost da se komadi spremaju u znatno ograničenijem vrememskom opsegu no u velikih pozorišta (prosečno dvaput više premijera godišnje no, recimo, kog beogradskih pozorišta); iznimne l1eškoće da se, sa skučenosti trupe, udesi naporedno spremanje komada onda se može dobili pretstava o iznimnoj složemosti problema reperto-

ara u malih pozorišta. Na stranu posebna nevolja: svakogodišnja izmena turpe, tako osetna, da onemogućuje svaki kontinuitet, (U niškom pozorištu, za poslednjih šest godina, izmenjivano je prosečno 40% kadra). Ovo poslednje ne samo što je onemogućavalo korišćenje starog repertoara, ili iziskivalo nekorisno frošenje vremena na rađ oko obnova, nego je i isključivalo blagovremeno kombinova nje repertoara: ukoliko je i pravljem unapred, po nužnosti orijentacije ili prosto na zahtev, on je morao kasnije, sa upoznavanjem mogućnosti novopridošlog kadra, bivati preinačavan. Savlađajući „sve ove teškoće, kad bolje a kad gore, sa nužnim i razuzumljivim | Rkolebanjima i padovima, niško pozorište je, ipak u pretežnom delu svoga rađa za poslednjih šest godina uspevalo da se pridržava gore izloženih zahteva i da, pored izvesnog broja pretstava sa Uuobličenom celovitošću, sačuva tendenciju Dposštepenog ,ali primetnog uspona opšteg nivoa, davši pri tome oko dvadeset i pet domaćih, i približno toliko stranih Romada, od kojih: Držića, Steriiu (3), Trifkovića, Jakšića, Sremca (2), Veselinovića, Glišića (2), Nušića (5), Vojnovića, Krležu, Božića, Bora, TorPilipovića, Konfina, Bobićevu, Panovića, Stankovića; a zatim: Aristofana, Plauta., Lope de Vega, Molijera (2), Bomarše-a, Ostrovskog, Šo-a (29), Gorkog (2), Gogolja (2), Simonova, (2), Škvarkina, (2) Pristilica (2), Milera, Kornejčuka (9), Gorbatova, Gou i D Iso-a.

Kod stranih dela se, dakle nastojalo ići ka najvišem literarno-dramskom dometu izuzetak čine izvesna savremena, naročito ruska dela. Ukoliko se fu. u pogledu načela idealne podele, činila otsiupanja i eksperimentisanja na račun valjanosti izvođenja, to je činjeno delom po nuždi koju nameće organizacija malih pozorišta; ali pretežnije u cilju sistematskog obrađivanja, uzdizanja i pripremanja trupe za naredne zada{fke. što ovakve eksperimente čini i neophodnim i zakonski nameftmutim. Kod domačih dela, ipak, vidna je tendencija njihovog formiranja, jer ona i treba da čine osnovu nacionalnih pozorišta Što udeo domaćih dela u repertoaru još ne dostiže onaj procenat, koji bi ona valjalo da imaju, bitni uzrok lež: u oskudici, kvalitetnij:h domaćih tekstova, naročifo savremenih, Mala pozcrišta, međutim. još manje smeju u tom pogledu da eksperimen= tišu no velika: jer su, naročito danas, još zavisnija od publike. ionako ograničeniie brojem.

Inače smatram da bi pozorišta na tom planu bila dužna jož smelije da istupaju; čak i sa manje strogim kriterijumom: čak i sa delima u kojima ima više scemskih no literarnih kvaliteta. 1 beogradskim pozorištima može se s pravom zameriti da su tu znaino prenebregla jedan svoj osnovni dug. No da li se — naročito kod današnjeg sistema finansiranja — može na tom planu ići onako širokim frontom. kako to čini Zagrebačko kazalište, ostaje svakojako stvar za diskusiju,

V. ŽIVOJINOVIĆ

· :

BROJ 66

UTISCI SA FEST IVALA U EDINBURGU

(Nastavak sa šeste sitrame)

te. Praksa aranžiranja postojećeg mu-– zičkog dela koje živi i koje još uvek deluje, njegovo zgušnjavanje i kondđezovamnje i kalemiljenje na nove konkrebne sadržaje mora se/cdbaciti kao umetnički meopravdana. I zato pred koreografima stoji taj veliki problem: podudaranje muzičkog i RWworeografskog sadržaja s jedne strane i odgovarajuća tehnička (igračka), sreds“va za njihovo osbtvarenje.

Bila je izvrsna ideja Festivalskog komiteta da pozove kompleini kolekliv Hamburške opere koja je igrajući.svakoga dana osim nedelje, prikazala razvoj nemačke opere krož 150 godina u njenim vrhunskim «dostignućima. Bilo je, razume se, dobro i korisno čuti posle dužeg vremena opere koje se trenutno ne nalaze na našem repertoaru a koje pretstavljaju svojinu čitavog čovečanstva, i ponova izoštriti svoj kriterijum na jednom dobrom operskom kolektivu, ali je za mene lično od velikog interesa bilo da čuiem operu »Matis slikar« od Paula Hindemita, jednoga od najistaknutijih muzičara današnjice,

Centralna figura ove opere je slikar Matias Grinevald (Mathias Grinewald), slavan po svom velikom oltaru u Izenhajmu s početka 16 veka. On živi u vrlo uzburkanom vremenu, na početku Reformacije i Seljačkih ustanaka u Nemačkoj. Osnovni problem opere je položai umetnika-stvaraoca u društvu njegovog vremena. Matis veruje da u doba krize slikanja nije dovoljno, već da se i on mora baciti u iu gomilu, gde su njegovi drugovi. Matis je na strani pobunjenika i zaštićuje vođu ustanika Švalba i njegovu kćer Reginu, što ga zamalo nije stalo slobode. Ali on iz najhumaniilih pobuda zaštićuje i jednu plemićkinju, što ga zamalo nije stalo glave, Beži s Reginom i u tom bekstvu usni san, koji će kasnije mnaslikati kao »Koncert anđela«. On vidi najzad čemu treba da se posveti. Grozničavo stvara sliku za slikom do iznemoglosti, Bolesna Resina umire. Matis je dovršio svoje delo, ostavlja slikarski alat i odlazi.

Hindemit je sam napišao libreto za »Matisae« a kada ga je komponovao 1984 godine, osnovni problem opere bio je vrlo aktuelan u Nemačkoj iz koje je Hindemit morao da beži pred progonom nacista. I valida je zato što je doživeo deo Mafisove sudbine, Hindemit je svoga junaka prožeo tolikom humanošću, jednostavnom ljudskom dobrotom i ljubavlju prema drugu, potlačenom i poniženom. Iako na kraju ostaje sam, Matis izrasta do gorosftasa, jer je ispunio svoju misiju kao čovek, a kao umetnik poslužio je čovečanstvu. Ovu jednostavnu fabulu, kroz koju se propliću još neke manje sudbine i odnosi, podelio je Hindemit na osam slika, od kojih sva_ ka ima svoju osobenost i središnu fačku, bilo da se radi o dramafičnim sukobima ili izlivima ljudske dobrote. Hindemit je napisao muziku čisfu, prozračnu i jasnu, kako samo veliki majstor može napisati, Oćišćena od svih slučajnih nanosa, bez grimase i grča (što se javljialo u ranijim Hindemifcvim „operskim delima), bez frunke deskripcije ili drugih vanmu-– zičkih elemenata, — fa muzika poka= zuje savršeno čiste linije a muzička dramalika izražena je isključivo mu-– zičkim „sredstvima. „Pojedine sceme, kao što je rašpra između papista i lnteramaca., ili strahovita priviđenja u Matisovom snu, ili zlostavljanje plemića (što silno potseća na odgovamra-– juću scenu iz »Borisa Godunova), govore o visokim sposobnostima mul= zičkog dramatičara koji oseća sukob i ume da ga muzikom izrazi, Kod

Hinđemita pevana reč nije svedena.

nan recitativ., uslovljen samo naglascima jezika, već je nioi data.širokn melodiska linija. slobodno izvajama i izdignuta iznađ orkesfra. da se može govoriti o savremenoj »pevnnoj« ope. ri. Hidemit se ne ustručava da DĐatnlelno povede dve 1tudeke misli Pi dve emocije i da od toga naprevi duet ili još i veći ansambl, kao što je izvrsni kvartet u 5 slici. Horu je Hindemit dodelio važnu ulogu. Hor nije tumač akcije, već živi učesnik u njoj, on je nosi, potstrekava i daje joj vatru. Harmonika u ovom Hindemitovom delu nije haotična, niti tražena. Logično postavljena, ona logično izaziva sukobe i logično ih razrešava. Bez nekog deklarativnog vraćanja dijatonici Hindemit deluje prividno dijatonski.

Slobodan Gavfilović: Jutarnja toaleta 9

Milan Bogdanović. — Štamparija »Borbas« Beograd, Kardeljeva 31, telefon 25184. Broj čekovnog računa 102-9032020. Poš. tab redakcije i administracije 629, Ruko Disi se ne vraćaju.

U orkestru je dao maksimum. čistoga rada. Ni za trenutak glavne linije nisu zamagljene nekim t.zv. bojama. Često vodi po nekoliko instrumenata kroz više tektova, kav da bi hteo da izdvoji neki ma]li končertiino iz čitavog orkestra, Ali kada mu je potrebno, Hindemit razvija u orkesiru vel:ku snagu.

Tako Hindemitov »Matis slikar« možda neće postati popularna opera,,on ipak pretstavlja visoki kvalitet muzičko-dramskog oblika koji je doživeo prilikom prvog izvođenja u Edinburpu zaista izuzelno veliki uspeh. Taj uspeh, razume se. pripada u prvom redu delu samom. Ali on pripada i izvođačima koji su odlično savladali jedno savremeno leško opersko delo i odgovorili svima njegovim , velikim zahtevima, Hamburška opera je pobudila živ interes kod festivalske publike i stekla ubrzo reputaciju neobično ozbiljnog ansambla koji stoji na zavidnoi umetničkoj visini. kako u SVOjim pojedinim elementima (solisti, hor, orkestar, dekor, režija), tako i kao jedinstven, umetnički iz'olnačen kolektiv koji je sposoban da rešava i najveće muzičko-dramske probleme na način koji izaziva respeki.

Pored renomiranih i izvrsnih orkestara iz Londona. Menčestra i Am» sterdama u izvođenju „programa na Festivalu uzeo je učešće i Narodni omladinski orkestar Velike Britanije, sastavljen isključivo od mladih svirača između 13 i 18 godina, koje instruiraju po pojedinim jnstrumentalnim grupama najbolji britanski muzički pedagozi, Tako je sastavlien od ako mladih svirača, ovaj je orkestar izveo ozbilian i težak program na način koji nije nimalo zaostajao za renomiranim profesionalnim orkestrima.

Edinburški festival muzike i drame ne pruža samo priliku da se čuie dobra muzika i da se muzičar upozna S muzičarima, već i da se upoznaju i stanovnici toga lepog građa, mili, liubazni i pređusretljivi. Oni tri nedelje žive za svoj Festival, gordi što se on održava baš u njihovom gradu i ponosni što on ima tako lepu reputaciju u svetu.

Predrag: MILOŠEVIĆ

BIBLIOGRAFIJA

O OGI ——=

Ljubo Karaman: Dalmaciji. (Od doseljenja Hrvata do pada

Pregled umjetnosti u

Mletaka). Izdanje »Matice hrvatske«, Zagreb 195, latinicom, str. 89, priloženih slika 185.

Mirko Vujačić: Ljubav đelfina. Putopis. Izdanje »Novog pokolenja«, Beogfadđ 1952, ćirilicom, str. 265, cena 80 din.

Narodne junačke pesme. Treće izdanje. Uredio d-r Vojislav Đurić. Izđanje »Pro= . svete«. Beograd 1952, ćirilicom, str. %M424, cena 215 tin. KK]

'Antonije Marinković: Stope na vodi. Zbirka pesama. Izdanje »Novog pokolenja«, Beograd 1952, ćirilicom, str, 77, cena 50 din. ,

A. P. Čehov: Pripovetke. Izbor Zorana Jovanovića. Izdanje »NOVvoOg „pokolenja«, Beograd 1959, ćirilicom, str. 509, cena 9300 din. y_

Valter Skot: Gaj Manering. Prevela Leposava Ž. Simić. Izdanje „Novog pokolenja« — Zanimljiva biblioteka, „Beograd 1952, ćirilicom, str. 560, cena 260 din.

Viljem Mekpis Tekeri: Svetski Vašar. Roman bez junaka. Sveska prva i druga. Prevela Jelisaveta Marković. Izdanje »NoVOS Ppokolenja« Beograd 1552, ćirilicom, cena prve sveske 280 din., cena druge svesve 240 din.

V. M. Tekeri: Ruža i Prsten ili Priča o

kraljeviću koji se zvao Điljo i o Kkralje-

viću kome je billo ime Balbo. Domaća pretstava za veliku i malu decu. Prevela Jelisaveta Marković. Izdanje »NovogE

pokolenja« — Moja Knjiga, Beograd 1952, ćirilicom, str. 167, cena 140 din.

Anatol Frans: Knjiga moga prijatelja, Prevela Jelisaveta Ma:ković. izđanje »Novog pokolenja« Beograd 1952, ćirilicom, str. 260, cena 170 din, ı

Pelix Salten: Bambi. Jeđan život u Šumi. Preveo Dragutin „Perković. Izdanje Matice hrvatske«, Zagreb 1952, latinicom, str. 156.

Robert Luis Stivenson: Ostrvo s blagom. Preveo Mihailo Đorđević. izdanje »Novog pokolenia« — Zanimljiva biblioteka, Beograd 1952, ćirilicom, str. 26, cena 160 din. —

Žil Vern: Deca Mhapetana Granfa. Pre= veo Ivan R. Dimitrijević. Izdanje »Novog pokolenja« — Zanimljiva biblioteka, Beo- Brad 1952, ćirilicom, str. 698, cena 350 din, –—

. Edgar Rajs Burous: Tarzan majmun” čovek. Preveo Mihailo Stoianović. Izdanje »Novog pokolenja« — Zanimljiva bi-_

blioteka, Beograd 1952, cena 260 din.

Aleksandar Dima: Grof Preveo Andrija Milićević I Pp a ds svesku Andreja Milićević i Živko Mostić. Izdanje »Novog pokolenja« — Zanimljiva biblioteka, Beograd 1952. čćirilicom. cena e O sveska po 280 din., III. sveska 240

ćirilicom, str, 272,

bobi doo ubi LO i. · veseevasovaonoeo8W9P eee 9998 ee

UREDNICI

MILAN BOGDANOVIĆ SRENDBR KULENOVIĆ

eeneoveeeeeeRe Ae i · essveeveatavesobevaveveA Be av ioeeeP