Književne novine

A

OČELA je četrdesetpeta, druga godina pre plana, mi radnici — uzbuđenje jedno i takav zaletni elan, sto đana da pišeš, ništa ne bi iskazao. Pa i ja

- lično, uprkos iskustvima s Murođenim mi i do-

gkazanim ličnim baksuzlukom. Ne! odlučio sam, sad ili nikad, svako pravilo ima Svoj izuzetak, a svaka lija dolija, makar to bila i nesreća bez legitimacije i ličnog opisa.

Cetiri godine je istina već mislim: gotovo je s njom: pa se ipak pokaže suprotno, ali uprkos tome nada me nije napustila mi u gorim prili-. kama, pogotovu ne u času kad smo se ma konferenciji zakleli u preuzete obaveze i sve šta ćemo, sve šta će ko i koliko ko čega kao neku

vrstu zaleta uoči sutnašnjeg prvog dana rada za

predplansku privredu,

I dok se mi tako ističemo u diskusiji jedan za drugim, zaigra patos ispod nas i mukla eksplozija jeknu i razbi stakla na prozorima. Sjurimo se u mračni podrum, sigurni kao jedan ijeđandva da nesreća može samo odanđe da dođe. A tamo: sve cevi parnog kotla — ı parammarčad.

Janda naprimer, u rnaramice pljucka krvavu pljuvačku. Dve godine je proveo na najgorem maihauzenskom udarcu i muci. A drugi — herojski prvoborac, čovek s dva ondena i jednom drvenom nogom, ali rehabilitovan po svaku cenu. Da vidimo, što kazali slepci.

Lajković nije kao ja, stručnjak svoje struke, nego univerzalac kao „narodni magazin”, sve zna, ali osrednje. I to će nam sad nešto vredeti, pomislim, kao gladnom hleba.

I invalid — bio je više mastiljara radničkog porekla i visoke klasne svesti, u kancelariji je radno, ali s obzirom da je pre rata bio kovački šegrt, nije bio za bacanje, sem ako mu Muobraženje posleratno nije pojelo ono radničkog umenja. I tako, jednom reči, pljuni u šake, počinji.

Što i počnemo: otkuj kazan, diži ga, otsecaj postradale delove, skidaj cevi, svaku ličnu pregledaj obostrano i sve što činiš i odlučiš — razumska je nadnja i nevinost bez iskustva. A. kvara trideset posto Više no što bi nam ga i sam klasni mogao poželeti.

— Sabotaža! viknu prvi sekretar. — Ne lupaj! kažem ja, — Ili idi pa uhapsi dvadesetipet gradi ispod nule i loši ugljen.

Tako se i potvrdilo u istrazi, ali hajde radi, prebacuj normu. A gde je obaveza? Radost se kao obično naoblačila: moja nesreća ni buduću petoletku neće da poštedi, Cutim na sutrašnjoj konferenciji, a košava tog jutra dunula .mrazevom žuči i takvim se skočanjenim talasima nabacuje na predratnu zgradu naše radionice, da mi se činilo — samo što nije oduvala mašine, nas i celu konferenciju kolektiva. Nikad još nije zahvatila. tako šinpokim slojem pobočnica izbačenih po sto kilometara od glavnog pravca njenog zaukavanja na onaj ionako iskrivljeni i 'uvek krivi grad na ušću reka punih Ratnih Ostrva i Ada-Huja, koje je košava sebi za igru podigla, i izgledalo, zavitlala na nas u unutrašnjosti hale zanoseći stubove i stabla, a napolju zaprege i kuće & kojih je svojim rapavim trobojnim magarećim jezikom ljuštila malter i sad valjala teške, lUusaljene nakupce s vVvinske pijace kao pikavce, hartije i otpala golubija pera. A Strugovi u hali — ćute. Najbolji radnici oborili oči kao uhvaćeni lopovi: ali ruke zavukli pod miške i pocupkujući u mestu s noge na nogu, slušaju našu situaciju kako nam je verno prikazuje direktor pogona a onda: Razlaz, drugovi!

Predavanje o situaciji završeno, ali tek počinju muke na toj temperaturi što se sva povukla u mišju rupu ispod nule, niko ne može rep žive više da pročita na staklu. -

Stojimo u &kantini iza kancelarije s dva telefona a odande se čuju glasovi direktora i inženjera kako promukli, ali lepim kukaju i mole za stručnu pomoć. „Alo, druže! Alo...” Željeznička radionica ni sama nema dovoljno stručnjaka, kažu. Unutrašnjost ih nema. Beograd nema, Pruga do Broda zavejana neoslobođenjem još. Crvena zvezda ne može, Jastrebarsko neće ... „Il sami smo u kvaru”.

Vidim kroz staklo kako se uprava hvata za kosu i plače jednu suzu u četiri oka što se smr.zava na oba lica kao od samih komadića stakla osutih mrazovim cvećem i ledenicama oćajanja.

Kvar je zaista bio od onih: ili daj stručni kadar ili — ne punilazi. Mi iz precizne mehanike stručni smo za drugo. Frez, strug, varenje metala, politiranje — to je naše. A pertlovanje — to ti je znanje onih iz željezničkih radionica i sličnih.

Sta da se radi, bogamu? Sta? pita uprava u dva glasa i ide od grupe do grupe i ne preskače pojedinca ni slučajno usamljenog u mislima: „Drugovi, tako i tako, naš je plan doveden u smrtnu opasnost na prvom koraku Svog puta u život”. I tome slično. To jest, slušamo: Ništa novo!

I sami znamo. Kao da ne bismo bili zadovoljni da je kazan u redu ili ja opet, da nešto slučajno umem da nitnujem. Ali ne ume to niko između nas, čak ni ja i sad, pa šta da mu se radi? što kazao drug Lenjin, nego opet popodne sastanak 8 praznim provođenjem, a srce opušteno kao ramena. Samo nosevi — modri.

— Ko će dobrovoljno da se javi? pita direktor i dodaje ne verujući ni sam svome glasu, ni još dvema ljubičastim rukama koje se digle posle moje koja se digla, đavo je odneo, ne znam kako, Dozvolu tražila nije od savesti za neznanje. Nek slobodno jstupi!

I kao da je u pitanju &loboda, ja istupim iz reda. Da probam, šta me košta? Ne uspem li, nikom ništa, uspem li — to je već zasluga, ali, šta da krijem — neverica! Jer verovao nisam u taj slučaj ni dvadeset postio. Ipak, izgledalo mi je, jer sam varao sam sebe, da verujem i 50%, a pravio sam se na izgled i svih 100/, Jer prvo i prvo — u pitanju je lepša sutrašnjica naših budućih pokolenja što neće imati nijedne reči opraVdanja za našu njima nerazumljivu nesreću pošto tad neće biti baksuza da im objasne zaostajanje, nego sve po planu i zakonu i svi podjednako zadovoljni. Jer drugo i drugo... Kako da ti objasnim? Pazi ovako... Bilo je svakom plaćaj kao da radi, a svi samo u prste duvamo, jer je dokazano da niko sem košave nije kriv što je kazan prsnuo, uprste đuvamo mesto da nevolju uza zid tako pritisnemo da joj ispadnu oči. Nisam mogao više da gledam to razbacivanje i trošenje za nerad. Nešto se moralo. Ako si se i đan jedan borio protiv fašizma ili bio paćenik ili gladovao mu-

-čeći se prekovremeno zbog crne sudbine ni ti ne

bi otrpeo, nego bi se javio kao ja i još dvojica

drugih, makar znao pertlovanje manje od sva-

| kog od nas koji smo odjednom primetili da smo - ostali sami i primetili, kako se sami sve ispod

oka gledamo i merkamo kao da se prvi put u životu vidimo, iako se znamo sa konferencija,

4

Pri tom — zima. Gvožđe što pipneš — ruku ti kroz kučinu i krpe raskrvari.

Ali prođe ceo dan. Prođe i noć. Opasnija. Još jače davi suva hladnoća. Osećaš kako ti se naježana pluća zalepila za rebra kao na mrazu nozdrve za rskavicu nosa i osećaš kako ti crna džigerica drhti formalno nad kajišem platnenih pantalona. Življe! to je gluvonema parola naša, pošto je dokazano nedavnom našom prošlošću, da je svaki čovek ono što želi da bude, ako se ne podaje udarcu i nauči zubni stiskavac. Daklem, radi, drugo ne ostaje, pa makar crko. I ne samo — radi. Nego življe i još više i svom snagom tela i mozga.

Niko mi to ne kaže, nisam od onih koji glasove čuju i priviđenja vide kad im se od rakije pijanima osećanje sebe udvostruči. A ipak kao da mi kaže i to neki ja koji nikad nije bio baksuzan, onome meni koji je dokazani baksuz, gBOovorim ja, daklem sebi, pa misli i da sam lud, mada nisam. Ali šta ćeš, život je bio šamar sve dok ga narod nije preko njuške, kao drolju. Sada jeste, prešao je na našu stranu, ali iz straha od daljih batina, ne iz ljubavi prema radničkoj klasi spreman na svakom ćošku da vrdne, jer kurva ostaje kurva što dokazuje i ovo prskanje kazana u OČi počinjanja predplana i opšti nedostatak stručne snage. I šta onda da radiš, što rekao Lenjn, do li sebe da nateraš u sveznadare pod najgorim mwadnim uslovima a s najvećom OdgOVOTnošću, Ali neka. Rebra ću životu da namestim pokuša li da šome u ete, jer razumećeš, svakog bi na mom mestu, davnije izdali obziri strpijenja da je preturio i pola onog zla što sam podneo na svojoj koži bez roptanja prvo, u kapitalističkim danima, kad je nesreća bila jedini zakon čoveka radnika, ali, što je neshvatljivo, podnosi je i sad, odmah posle oslobođenja u toku zimske ofanzive na neoslobođene krajeve, kad je već tu na oslobođenim, kurva života zakonski i zvanično prešla pod našu budnost i komandu, a nesreća me i dalje, pojedinca ne puštala s oka, a sreća lično izbegavala, pa baksuz šorao po starom kao da se ništa nije promenilo, nego je sve ostalo po predratnom, mada se sve promenilo. I da mi se, prijatelju, ne čudiš, jer da ti ja ispričam i tačku po 1lačku ceo svoj život, bio bi to socijalni film kakav trudbenik mije video mrzeći pasje sinove izdajničke buržoazije koja je nas izgladnjavala ne samo niskim nadnicama već i Visokim. Ssuzostanjem nesreće, dajući joj da igra glavnu ulogu usuda celokupnog života od kolevke do groba na našoj grbači iščašenoj od teglenja.

Izgubio sam se izgleda. To ti je — neveština u bacanju lasa na baksuz migoljaviji od živih, neusoljenih jegulja. Jer zašto sam baksuz i po kom pravu i u čemu, to ni dan danas ne znam. A jesam neosporno. Svi to znaju i potvrdiće. Mnogi će ti i reći da su hteli i da mi pomognu da ga Sskleptamo i da me učine ravnopravnim sa ostalin rad-

nim narodom u ovoj naučnoj zemlji, ali ubrzo su dizali ruke: izgubljen slučaj!

Uzmimo: u tim mislima, kažem ja sebi one prve noći: „Izdržiš li, Đušo, crkmuće baksuz kao bela lala i biće ti življenje jedna jesenja ruža”. Itina, noge — ne znam jesu li do kolena moje ili su to uopštene proteze kolege invalida i prvoborca. No svejedno sad, mladost ili jačina krvi, ne daju mi ni da pomišljam na klonuće i demoralizaciju. Ali drugog dana popodne, invalid najednom pocrme zaljulja se i čelo mu prokrvari od pada u nesvest na gomilu zakrpljenih i očišćenih već bakarnih cevi. Zajedno s Lajkovićem odnesem ga u stražaru, a tamo, eh, najidealnija milina — toplo, pa "zagušljivo malo, taman kako treba da bi se viknuo jedan drem od petka do ponedeljnika. MEKuzunica sve poskakuje od urmwtrašnje vatre, u ćošku — ikrevet, a ćebe — sivo, a meko, pa toplo. Ali stoički položimo ivalida i hajd natrag u međuvreme noći i metalni cvokot kazana čije smo demontiranje pre toga baš završili. Prelazi se na drugu tačku noćnog reda; pertlovanje.

A to pertlovanje — grbav neki posao, Nije to metalovarenje, prosto wduborez, sušti umetnički rad i sve — ručno, i niko ti u toj struci ne može reći da ti je posao dobar, ako nije i lep. A pertlovanje — to je zakrpa i posao bez gizde, da pljuneš što gubiš na gluposti vreme. Pred zoru ti se i moj Mathauzen — Lajković skljoka. Bacini ga na leđa, pa žmureći u stražarnicu, na krevet kraj invalida i žmureći napolje, da ne gledam i ne zavidim njima na nesvesti. I trkom u Štenanu od radionice gde sam pre toga taman i bio nekako uhvatio u čemu je glavni štos pertlovanja.

Kreši.

Istina, posao — ubi bože od dosade. I da si radnik nekvalifikovan ne traži celu pažnju. Klečeći istina, radim, onda ustanem, spustim se u Dpodrum po neki deo ili prodem kroz dvonište poslom, po nešto drugo, ili se vratim u halu. Teraj. A sve mi je teže, osećam demoznralizaciju i u prstima i u bubrezima, drhtim, a misao kao hijena obilazi oko crvene stražarske barake s kolegama

"Zako Davičo

onesvešćenim na mekanom, u toplom i usnulom. No tek što bih na prstima za tom svojom mišlju i ja pošao, ali se trgnem: nitnujem, pa se sve izbriše a ipak i ostane miris barake, miris njihovih tela u snu. 1 ostajući, taj miris dovuče pojačanu njihovu pretstavu u oćima i ušima i ja ih ponovo gledam i slušam kako dišu nedaleko od turunice Što pocrvenela skakuće i pucketa kao odistinsko biće što mi šapnu odonud jedva čujno: „Misliš li da su odista onesvešćeni, frajenu?” Samo, napravim se da nisam to ni Čuo. To. Samo Što čujem, ali odistinski Čujem, čujem kako u onom furunčetu pucketajući gori Žuti cerov panjčić, i čini mi se da samo to čujem, a kad bih samo to istinski čuo, čini mi se iznitnovao bih sve lože sedmog neba za deseto nebo bih ga direktno iznitnovao nitnujući, nitnuj, ne gubi se, pa bi mi bilo toplo, bogamu, kao njima što su me ostavili izdanog pri sebi, da nitnujem, nitnuj! dok oni spavaju, bogamu, u toplom, boga im kurvinog, a ja tu zebem kao ćuran i baksuz koji i jesam ostao uprkos revoluciji, baksuz koji tu zebem i umirem od zaleđene smrti kao da unapred nisam znao i pre no što sam se javio dobrovoljno pred svima da će mi se baš to desiti, ali javio sam se glupo, znao sam, jer sam glup, ko je video da se tako začikava sudbina, u tome je i moja nesreća, stalno bih hteo više no što se može, a zna se da je lakše skratiti noge nego li produžiti guber kad nema dovoljno tekstila usled nasleđenog siromaštva, pa neka, takav sam, inadžija kamenoglava, pa neka i stradam, ne mogu drugačije, ne mogu neka me najbolje više i ne bude, nestaće samnom poslednjeg jugoslovenskog baksuza i biće sreća za sve i niko neće da tu zebe i pertlujući bez kraja radi posao koji nije njegov kao što je to naprimer, metalovarenje ili tokarenje, uzmimo, nego nešto ubibože dosadno i glupo i za čije babe zdravlje ja baš da to moram, ja jedini od osamsto naših radnika i nameštenika, ja jedini tu dve noći i dva dana bez odmora da rmbam, dok ostali u svojim sobama spavaju stmuidžajući se i u snu O tople butine žena i drugarica radodajki lepljivih od snova i drugog, s okruglim poskakujućim vrućim hlepčićima dojki s mlekom, s pucketavim trbuščićima s cerovim glavnjama unutra do balčaka i zašto baš ja da jedini od svih grizem svojim cvokotima govna od tri mraza i ja jedini da podmećem iskajišana leđa sa žuljevima do malog mozga pod sva polomljena kola OVOg sveta, zašto ja da ne spavam i ne mrsim svoje noge sa ženskim koje više ja kao svoje ne osećam više među dve ženske noge, zašto samo meni nikad da ne bude sve ušesnaest i sve potaman, nije ni moje zdravlje tela nađeno na bajlonovom đubretu i ja sam se za vreme rata izmučio gore no invalid i skoro isto tako kao i taj moj onesvešćenik Mathauzen i zašto samo oni da padnu u nesvest, a ne i ja, zašto, bogamu i zašto mater mu božiju, da ja samo reumatizam iz čista mira usrkavam direktno u koske što cepte na toj košavi nad krovovima gde huji celim adahujama koje nosi i navaljuje na prozore i zatrkava se preko dvorišta preskačući ograde i lomeći plotove, na toj košavi što se wpritajila sad u “šišmirovom džbunju na skveru i sprema se da se razbaškarena u Svom ledu ponovo skovitla niz ulice, trgove i pijace urlajući sumanuto i divlje: „Đuša je Baksuz i ništa mu ne vredi”.

A da me ko šibao po ušima. Ali oni, ni bunigeša hrču, ali kad je neko baksuz, diži unapred muke, jer i Lajković i Prvoborac sad spavaju iako ni njima vrag nije dao mira, ali oni sad spavaju i niko im ništa ne može: nesvestica. A mene ni nesvest neće i nikog nema ni čorbuljak neki da mi donese i olakša, nikog. Nesvest. A ako lažu? I zašto mene da se predplansko izvršenje tiče više od ostalih, kad njima uvek širok život tesne gaće, kad meni, bilo što bilo, život uzam kao omča O

Ilustracije od Zulfikoru Džumhura Nera

· šava, Pa? Vrlo važno, dezertiram,

NVIL obmana ya uvek... LO PNA | . Trgnem se, pogledam oko sebe — dvorište, kO\ idem njima U stražaru i pašću na pod, kraj njih onesvešćenih, neka im krevet, i zaspaću nesimulativno ... JeT, glavu dajem da sam ih video. Sedeli su za StOlom, jeli čvarke, pili čaj, smejali se, a na mene — ni da pomisle. Ne sećam se kako i zašto sam se vratio, digao bačeni alat, ugašeni pištolj i opet, puj pike i nanovo. Je li mi pred oči izišao ceo moj dosadašnji život, prema kojima Jadnici onog tamo Mrancuza nisu ništa. Ovo su jadnici, ovo moj stari prijatelju, ne oni Prancuzi od kojih niko nije kao ja te treće zore bio stigao do stražare i bacio pogled na furunu što se rumenila tako da mi se ukočene ruke od samog pogleda na nju raskravile i želeći da uđem unutra i zaspim više no boga da zafrkavam, mauznuo sam sebi jedan na levo krug pertlujući govorio sam sebi: „MB nećeš! E nećeš! Ne može to tako! Neka oni piju čaj i jedu čvarke. Neka se smeju. Ali ti savesno svoje da ispuniš makar crko ko paš u Štenari.”

Kome sam govorio? Životu psećem iza sebe? Puruni u stražarskoj baraci na ulazu u 'tabrički krug? Baksuzluku u meni? Ali glasno sam BONO" rio: Naučno su dokazala sva tni genija s kojima se ponose šake i mozgovi grada i sela, naučno Su dokazali sva ipi druga osnivača radničke klase i naučnog života da čovek radnik ne sme da bude baksuz ni u svojoj državi, ni u svom Snu, ni igde pa makar još slo dana neko radio sam sam cit, dok ostali spavaju ili piju čaj ne misleći na te već teRovine i borce koji ginu za još slobode i nas tu koji sikćemo rmbajući da sačuvamo stečeno, neka ih, neka spavaju, neka zaborave da te njihove čuvare 85 vremena na Vreme, zaborave da smene s mutve straže radnog mesta uoči početka plana, inače po čemu je fabrika svakog koji radi i svako slobodan da telom svojim pruži primer svetu koji će biti jednom svi? Jer baksuz, to nisam kad je jednog samo zapalo da izmedu svih koji spavaju bude svaki, da oseća i musli i radi za svakog i ostane budan za sve. Ne to nije vise baksuz. To je drugo!

Prvi put u Životu mi se činilo da je i neki ponos i neka sreća nedokazana u mojoj nesrećnoj sudbini baksuzljivca karakušljivog osvetlila ponosnom nekom vaurenom i Ssitom nikad više sagledanom svetlošću moj život, pa pomislih: Kuš i nimuj! Kuš i nitnuj! Kuš i nitnuj! Kuš i nitnuj! Nitnuj! Nitnuj!

Odista, činilo mi se da su mi se i prsti razigrali i smekšali biškotno, a ni hladnoću nisam više strašno osećao, ni da „je svanulo, ili da je zora tamnosiva, skoro crna. Pa čak nisam znao ni da li je još košava ili sam Već preštao da buaem gladan ili da li nisam ni bio umoran ili gde je svršio svet oštrih bridova i počele obline i mekote, i ako perilujem i dalje, ali za razliku, ja ne osećam Više nikakvu gorčinu, to jest sebe, nego znam toliko pouzdano, da dajem časnu reč i sad za stanje na ondašnjem licu mesta kad sam prestao da osećam sebe kao pojedinca već kao da sam lično postao celokupna srećna i dugovečna radnička klasa, ja sitan — a ipak kao ona celokupno neumorna. Pa vidim, kroz crmmilo svanućča ne prekidajući pertlovanje sve neke razdrljene, mile sutrašnjice slatke kao dečje butinice u Košutnjaku, kraj Hajdučke česme samo stoput Većem i lepšem Košutnjaku. Vidim: izišli drugovi dečica razne sorte, mala i veća nešto no majušna, sa njihovim drugaricama mladim majkama ili drugaricama starijim sestrama, da se igraju iuživajući na uvek i samo otad uvek i samo prvomajskom suncu i temperaturi, Drugovi mališančići teraju obruče, leptirići ćutke proleću, cveće se ljuljuška na ljuljaškama što se smeju, a malo dalje drugi drugarčići baršunastih nožica pikaju lopte i igraju klisa levo i klikera desno od staze, a tamo dalje neki puštaju zmaja a kod bazenčića s crvenim šarančićima puštaju male jedrilice lepše od pravih puštaju ih da ih vetrić nosi preko talaščića. Drugarice mlade majke i starije sestre jedu besplatni sladoled iz prvoklasnih korneta i daju i raznosortnoj dečici da liznu i malo gricnu, „Malo, samo malo”, kažu im ne što žale dinar besplatni nego da ne pokvare trbuščiće i ne dobiju prolivčiće onako rumeni, plavi, mirišljavi i prirodno runjavi kao frajle tamo iz mog rejona kad subotom pDopodne uoči igranke izlaze iz daščare Steve irizera „Trajna — 50 dinara. Vedena — isto”, Vetrić, a vedro, pa sunce i pbice, pa razne. A i dva prozračna bela oblačića. I s njih kao da cvrkuće. To samo: sreća. I niko se ne tuče, ni stariji. Niko ne plače: ni bebe iz kolica. Jedno radovanje bez kraja i vidljiva uzroka, manj da nije: „MKto, živim, pa nam je sve lepo”. I da vidiš, dežurna dva dobrovoljna'baštovana (to dežurstvo hvata svakog građanina rejona jedan dan u pet godina) obučemi u srebrnaste mantile od najlona, vozaju mali beli traktor sa crvenim šmrkovima i jedan od njih pre no što će drugi pritiskom na dugme pustiti automatski šmrk da polije rondele s wdanominoći, šebojem, mežnim perunikama i lalama, kao i džbunove jorgovana, silazi sa svog sedišta i vime iza svakog basena i u svaki grm da vidi šta ga znaš? možda se neki drug omladinac zavukao tamo kao ja kad sam pošao sa dvanaest godina i osam meseci u front trbuhom za kruhom da otspava glad, ne, nego u hladu da prodrema posle neteretnog n postupnog učenja ili igre a pošto se nabaćokao jagnjetine na ražnju, gibanica, kajgane, kolača s orasima i pavlakom i napio maline i nalizao sladoleda od banane i pomorandže...

A lepo i meni od svega toga što vidim i slu šam slušajući svoju maštu dok pertlujem, pertlujem, pertlujem do kraja, a onda, pre no što sam se digao iz kreveta osetio sam toplotu sasvim proletnju. I bilo je već. Svu zimu sam preležao u bunilu zapaljenja mozga i pluća i kad su me u jesen pustili iz lečilišta u Sloveniji i kad sam se vratio iz Ohridskog wmradničkog odmarališta bila je jesen. Moja fabrika stajala je na mestu, ali Sva uprava i sekretari poizmenjani, a od nekadašnjih radnika koji bi mogli da potvrde sve što SRO članu zalaganja udarničkog dao od sebe Više no svi nestali, malo ostalo, a i ti, zauzeti drugim gorućim zadacima, na drugo misli, pa še i ne setili odmah mene, zaboravili na mene i ja lud ću, šta ću, valjda ne da ih potsećam na O e a A aa nama, ni pred kolektivom, ja ei a JM OVE:

, am šta znam i ne znam, te odoh bezimen i zaboravljen na drugo mesto. Čoveku koji hoće da radom satre nesreću u ovoj zemlji, ne mora se bojati, da će se rukama češati gde ga ne svrbi: imaće ih obe pune posla, ako hoće i dvadeset i pet sati na dan...”

(Odlomak iz romana)

ya >

————--—_--- _-- — | _–––:–: cv i irc _đ- Ć––––– Ss" r—– ––===>S=---–– - — Iv:J–Peo –– — II V:J a — II III II ——— O n Lg Ia: O _______________ .XĆAKKO—90A.—OUO.- x m”—>wqS56HUEEWwpT. —c

Tanasije Mladenović

ŠEST PESAMA

Bune Vrata lavova

Jedriti je lako

ajzad, ujedravam. . TC j Stražari su mrtvi

Bez mača i štita. Na pragu Mikeme.

Lavovi spavaju ko dusi ratnika Usnula na davnoj i bogatoj žetvi Uz zveket oružja.

Strune leta zvuče sasvim pomamljeno Kao vrisak žend i Yzamje konja Pred topotom, moći.

j i oštava ogrbljeno nebo tad se stropoš 1 ZbmJe niču vojske kao trave

Zaljuljane vetrom.

va n O Goš: I ma mesečv koja boji sivaYno Ohklopnici ćutke spuštaju zastore Slepoj istoriji.

i i nu Lavovi se tada protegnu 4 prop VL, I ja wjedravam bez mača i štita Kroz vrata Mikeme.

* bitiji

zvonovi jutra pevaju Nedovršemo,

i tek maslućemo kao magija tajna. i sve je već svršemo,

t manje-više trajna.

Proročice, I merečemo, ck | Ć U maglu potanja jato tica, I sve je uspomena 1 prošlos

sasvim, pometemi i izgubljeni,

i ih, sazmanjd, Ž? NO ODO ia mo se ma tvoje kamene zvuke.

Mi, današnji ljudi, smešimo 1

i i {roniiom gledamo u šare, u mermer S nevericom + irom g izdubljeni, U vrpce tvoje raspletene, u tvoje proročke i oči i ruke. Jer, šta bi moglo da nam kaže tvoje tajamstvo sveto,

| n taj RO Kad bogovi već davno ćute u muzejskoj Pr arni?

atomsko leto,

I ljudi su, damas, tako tužni i tako tragično sami.

Na njihove kipove i biste spušta se jedmo

itij i j j i Nirvanu Pitijo, zvonovi jutra pevaju Prolaznost i 1

I neslićena kataklizma lebdi nad nama kao tajna. Na ruševinama prošlosti, Čovek i dalje peva Ko

I meznanje i mržnja su mjegova priroda trajna.

Ž Ljubav smrti

Udar ma uda, mespokojstvo smrti,

Kao kakva ljubav za mepostojanjem, Ljubav memežna i nimalo blaga,

I nimalo dobra, za nas i za Grčku.

Ouvđe sve govori: volim, se sa smrću, Sa njom se volim, otkad se volelo. Nimalo stidljivo, + nimalo željno

I nimalo voljno, za nas i za Grčku.

U volenju smrti, biti iP me biti, Oči su prepune torzima života, Okrzmutih zorom, i nimalo hladnih,

I nimalo mrtvih, za mas i za Grčku.

A zora je bila tako bestelesma

Kao retko kada zora čovečamstvaq,

I udar na udar i iskustvo smrti Nimalo bezbolno, 2a mas i za Grčku.

Li Epidaurus

Čuh, ga u odjeku kao zov daleki I osetih sluhom, kao sluh prostord.

On se sav pretvara u iskonsku jeku, U ranjeni drhtaj amtičkih tragedd. Truba je počela i hor, čini mi se, A onda replika na smisć6 života.

Antigomo, ti si prošla kao semka Sama u prostorw, tugom zasnovama.

I ništa sem, sunca i kapi tvog glasa Ne osta w srcu, kamenih naslaga.

I mišta pod svodom žarke Argolide Kojom, suvi vetar mosi mestajamje.

Kamen je uwpio ko sunđer epohu I sad se sudara s praznim, bitisamjem.

* Maslina

Maslina ko putnik stoji ma raskršću, Posustali putnik koji odmor ište e Ki pogledom, u večnost.

Iz matorih, žila izvire iskustvo I kao memento iz granja treperi: Upoznajte sebe.

AV odjeka nigde. Atomska se zebnja Stvrdnula u nama i ko vihor gasi Tiho treperenje.

ii Hram u Delfima

Zora izvire iz stuba, iz tmine Ko list kad se budi iz nestane slutnje Ramog pretproleća.

I ja je osećam, bez sna i odeće

Pripijenwu zorno uz hladme ostatke Hrama w tišini.

Razigrane harfe daleke se čuju,

Sa dna, podnebesja kao meko noćno Slavujevo tkamje.

To sviće Apolon u zlatnoj odori

Između, obrisa wugmwmutih, i U dolini tuge. š Tianinii

Dolazi sav vitak, lelujav ko plamem,

I ivicom, stuba svetlost i ) se Celim svetilištem. POO

Plave oči Kao da Galeb&

neba širom, se otvore pučinom broje bele lopte

Tad Delfi se bude uz Uz krike petlova Opijenih, rosom.

mukanje krava, zasenjemih, bojom,

KNJIŽEVNE NOVIN