Književne novine

| · |

AO što se vidi iz iK mena Instituta naš rad se prostire. na

iri područja i organizovan je

u tri odeljenja. Naše prvo odeljenje proučava instrumentalnim „sredstvima i egzaktnim sredstvima i egzaktnim metodima glasovnu stranu jezika — živu reč. U našem drugom odeljenju obrađuju se problemi poremećaja sluha i govora, Treće odeljenje ispituje puteve hi načine za što uspešnije učenje stranih jezika.

Više od pet godina mi usretsređujemo svoje napore na ispitivanje glasovnih polja i opisujemo procese koji se u njemu odigravaju. Po našem mišljenju, u dinamici glasovnog polja nalaze se koreni razvoja glasova. Pored ovog osnovnog rada, bavimo se instrumentalnom analizom akcenatskih osobina našeg jezika. Zatim, pokušavamo da statističkim metodama ispitamo upotrebnu vrednost reči. Sva ova ispitivanja odnose se, naravno, na običan, svakodnevni govor. Ali se prati i govor pozorišta, radija i filma. Jedna posebna grupa naših saradnika određuje taj složeni

· problem. Pre kratkog vreme-

na izradili smo plan rada na ispitivanju pevane reči. Zanvaljujući velikom · razumevanju saveta za prosvetu Narodnih odbora Zemuna i Beograda Institutu su pripojene škole za gluve u Zemunu i Beogradu i dva logopedska odeljenja u jednoj beogradskoj osmogodišnjoj školi. Time je omogućeno da Institut obrađuje govornu patologiju u celini. Mi smo otpočeli sa sistematskim ispitivanjem sluha gluve i nagluve dece, a tako isto ispitujemo sluh lica sa govornim manama. Osim toga vršimo stoma– tološki i otorinolaringološki pregled i psihometrisko ispitivanje „učenika tih škola. Pristupili smo odvajanju potpuno gluve dece od dece sa ostacima sluha. Baš ovih dana instaliramo u Zemunu dvanaest pojačivača, koji će služiti u nastavi za nagluvu decu. Pomoću ovih aparata učenici koji imaju ostatke sluha moći će da čuju nastavnikov glas, što će im pomoći & brže i bolje savladaju jezik, a time i da se osposobe i za sticanje drugih „znanja. Glavni je zadatak ovog odeljenja da smanji stepen invaliditeta gluvog čoveka.

jpROŠLE godine ispitivali smo kako govore deca u svim ~ beogradskim zabavištima, u „jednoj osnovnoj školi i u jednoj gimnaziji. | Četrdeset procenata dece od četiri do sedam godina ne izgovara pravilno sve naše glasove. Ovaj se procenat smanmjuje sa godinama «starosti, ali govornih nedostataka ima sve do završetka srednjoškolskog obrazovanja. Produžava se i dalje. Mi smo takve nedostatke mogli pratiti čak i na pozornici, radiju i filmu. Sve to ukazuje da se mora posvetiti ozbiljna pažnja ne samo otklanjanju · „govornih nedostataka nego i negovanju kulture govora kod nas.

Naše treće odeljenje obuhvata tri jezičke laboratorije. Jedna služi u čisto eksperimentalne svrhe i nalazi se u zgradi SAN. Druga, znatno veća, smeštena je na Pravnom fakultetu, a treću dovršavamo u zgradi Prve beogradske gimnazije. U prvoj, eksperimentalnoj laboratoriji, ispitujemo sada primenu audio-vizuelnog metoda «na početnom i srednjem kursu engleskog jezika, oprobavamo nastavničke sposobnosti apsolviranih studenata stranih jezika, i proučavamo teškoće na koje nailaze mlađi i stariji slušaoci pri učenju. Tu pripremamo početni kurs italiza odrasle, a nameravamo da

OĆAašiyr e 37

janskog i francuskog jezika izradimo i kurs nemačkog jezika. o

G"RADNICI našeg Instituta su mladi ljudi, puni ljubavi za ovu nauku. Zajednički radimo ma siručnom usavršavanju i na poboljšanju organizacije Instituta i metoda naučnog rada. Ne treba da vas začudi ako kažem da se na više mesta u našem Institutu radi neprekhidno od 7 do 22 časa. Naši saradnici se razvijaju · kroz rad. Među našim mlađim i najmlađim saradnicima imamo znatan broj onih koji se razvijaju ili od kojih očekujemo da će se razviti u savesne istraživačke radnike. Posebno treba istaći rad naših honorarnih i spoljnih saradnika, među kojima imamo i vrlo poznatih naučnih imena.

Glasniku Srpske a-

U kademije nauka objavili smo 43 naučna sa-

opštenja. U drugim publika-–

4

Milutin Ivanušić

AMV. 2 OPEN VN „OB TS OR e Say ~0M ROME N dy

• S

cijama objavili smo jedanaest naučnih radova. Svi su oni iz oblasti fonetike srpskohrvatskog jezika ili obrađuju šira jezička pitanja. Izdali smo kao rukopis, za unutrašnju

wu potrebu, početni kurs engle-

skog jezika i trinaest brojeva biltena „Poremećaji govora i sluha“. Pripremamo za štampu prvi deo monografije o glasovnom polju u srpskohrvatskom jeziku, zatim analizu govora radija, filma i pozorišta, uglavnom pitanja akcenta. U pripremi je srednji kurs engpleskog jezika, početni kurs ilalijanskog jezika i fonetika svpskohrvatskog „jezika ~ sa metodikom fonetske nastave

za surdopedagoge. NAJVEĆA briga nam je danas kako ćemo pustiti u rad našu veliku laboratoriju za izučavanje stranih jezika sa sto kabina, čiji bi kapacitet bio oko hiljadu radnih sati na dan. Cela opre: ma je kompletirana. Sve zavi-

7

Institut za ebsperimentalnu fonetikbku

Pašgorvor sa Djordjem Kostićem, upravnitom Insfifuta sa eksperimentalnu fJonefiću drpske akademije nauta

si samo od prostorija. Potrebe za efikasnijim učenjem sliranih jezika su velike, naročito među studentima, kulturnim radnicima i privrednim stručnjacima. Preko osamstotina molbi za prijem na naš Tečaj engleskog jezika morali smo odbiti, jer je kapacitet naše laboratorije u prostorijama na Pravnom fakultetu veoma ograničen. Ovde treba dodati da i pored potreba Pravnog fakulteta za tim proštorijama, mi trenutno nismo u stanju da nađemo pogodnije prostorije. Pitanje prostora je danas naš najkrupniji problem. Druga teškoća je zgusnuto konzervativno raspoloženje prema novim metodima rada, posebno na izučavanju stranih jezika, koje srećemo kod pojedinih ljudi i starijih stručnjaka, koji, umesto da nam pomognu svojom dobrom voljom i isku~-

stvom, stoje indiferentni ili nam se ovde-onde suprotstave. Dz Je

|} [a DIT illj}i

O rečima direktora P Bibliografskog in-

stituta PNRJ, druga Milutina Ivanušića, prvi smo pretstavnici štampe koji se interesuju za ovu ustanovu. U razgovoru sa našim saradnikom direktor ove ustanove dao je niz zanimljivih podataka o radu instituta. Bibliografski Institut kao ustanova, kako je danas imamo, nastao je avgusta 1949 godine i to kada je preduzeo na sebe poslove Bibliografskog instituta Srbije i iste proširio na celu našu zemlju. Potreba kontrole odnosno popisivanja celokupne naše izdavačke delatnosti iz jednog centra dovela je do stvaranja našeg instituta. Poslovi i Oobaveze, koje je na Sebe preuzeo Institut, veliki su i odgovorni. Sa malim sredstvima mi ostvarujemo veliki rad na našoj bibliografiji. I pored svih teškoća, prevazilazeći ponekad sopstvene snage, mi smo ostvarili ili bolje uredili naša poslovanja. Finansiske kao i štamparske teškoće, pojave su koje onemogućuju idealan razvoj Instituta. Zakašnjenje publika-–

ara |

Ne zaboravite! Pere belje od snega

|

og a o a CCURNNNKUUIITTTTTTTTTCFrTTTogar ara zana

cija ima za posledicu neobaveštenje naše javnosti na vreme. To nas je primoralo da kao u doba Gutembergša osnujemo svoju ručnu slagačnicu, a sve to, da bi bili ažurni. ADA izdajemo svakih 15 dana „Bibliografiju knjiga, brošura i muzikalija“. Nažalost, moram da izjavim da ova publikacija nije naišla na prijem i razumevanje kakvo bi trebalo da bude s obzirom .na njeno kulturmo značenje i vrednost: svega 650 pretplatnika, dok u jnostranstvo šaljemo preko stotinu primeraka. Za naše stručne i naučne radnike imamo „Bibliografi-

ju članaka i časopisa, novina.

i zbornih dela“ koju štampamo u tri serije. Serija A sa područja društvenih. nauka; serija B sa područja nauke i primenjene nauke i serija C sa područja literature, umetnosti i fizičke kulture. Ove publikacije ranije su izlazile tromesečno,«a sada smo u stanju da ih štampamo mesečno i u njima je dato preko 4.900 podataka za sve tri serije, što znači godišnje Uukupno 58.800 podataka.

Sa područja bibliografije u prošloj godini izdali smo jedno vrlo značajno delo, mnogo traženo u inostranstvu. To je „Geološka bibliografija Jugoslavije od XIV veka do 1944 godine“ od proiesora Sretena Milojevića. U {ome delu obeleženo je sve što je kod nas i igde u svetu napisano o geološkim i rudarskim problemima naše zemlje i Balkana. Dalje, mi svaka fri meseca umnožavamo na geštetneru spisak svih naših listova i časopisa sa Osnovnim podacima i dostavljamo ih interesentima. Za Uneskovu publikaciju „Index Transalationum“ izrađen je posebna bibliografija svih prevoda štampanih u našoj zemlji, dok je za Savezni statistički zavod izrađena „statistika listova, časopisa i knjiga prema određenim upilnicima. Mnoge naše planove u pretprošloj godini morali smo da napustimo usled nedovoljnih materijalnih sredstava. Retrospektivna bibliografija knjiga od 1945–49 godine skoro je gotova, dok se završava re'irospektivna bibliografija članaka i broji zasada preko sto hiljada jedinica. Radi se na izradi dvaju centralnih kataloga. Jedan je centralni katalog svih siranih, časopisa, koji se nalaze u bibliotekama P'NRJ sa tačnom oznakom gde postoji komplet pojedinog časopisa a gde samo pojedini

brojevi. Drugo je centralni katalog svih stranih knjiga koje se nalaze u našim bibliotekama a štampane su od 1919 godine na ovamo. Imamo registrovano skoro 600 hiljada stranih knjiga. Kopije ovog centralnog kataloga stranih knjiga šaljemo u Zagreb i Ljubljanu gde se, takođe, stvara katalog stranih knjiga.

sastavu MBibliograt-

U skog instituta posloji i centar za međunarodnu razmenu publikacija, koji održava stalnu vezu sa 832 zemlje na svim kontinentima. Zatim, uputili smo preko četiri ljilade posebnih pošiljki. U istom vremenu poslato je u razne zemlje preko 5.500 naših knjiga i brošura, a preko nas 89 slavističkih „seminara pretplatilo se na 202 naša književna i filološka časopisa. Ovaj Institut snabdeva našim knjigama još Kongresnu biblioteku u Vašingtonu, Kalifornija univerzitet i Fraje univerzitet u Berlinu. Samo Kongresna biblioteka za 1955 godinu pretplatila se na 390 naših listova i časopisa, dok je Kalifornija univerzitet naručio devedeset. Dalje, paše veze sa inostranstvom protežu se i na snabdevanje slavističkih seminara delima naših klasika i savremenih autora, dok Gradsku biblioteku u Birmingenu snabdevamo svim Šekspirovim prevodima kod nas kao i svim publikacıijama o Šekspiru, objavljenim kod nas. Švajcarska zemaljska biblioteka u Bermnu dobija od nas prevode švajcarskih autora, a Andersenov muzej u Odenzeu prevodima Andersena. DJ

CSS SSR. EO Paa arneNašim čitaocima U junu 1905 godine objavljeno je u Cirihu Ajnštajnovo delo „Elektrodinamika tela u pokretu“. Mako je u mjerjmui izložena srž teorije relativiteta, ono je od fundamentalnog značaja za razvoj moderne fizike. Povodom te pedesetogodišnjice, naša će redakcija objaviti u sledećem broju opširni napis o revolucionranom značaju Ajn-

šlajnove teorije relativiteta za savremenu nauku.

| · Detinjstvo koje nije obeć

BDNOG junskog

dana 1905 godine

jedan mladi čovek

zakucao je na vrata naučnog časopisa „Fizički anali“, u Cirihu. Kad su ga primili, ponašao se skromno. Ne samo u pogledu ophođenja, već i onoga što je tražio: na sto izdavača stavio je tanak smotuljak — tridesetak stranica ispisanih zbijenim rukopisom u kome svi grafolozi ovoga sveta, bez obzira na to šta o njima stvaramo mislimo i koliko ih ozbiljno uzimamo, ne bi bili u stanju da prepoznaju tek iskazanu genijalnost. Nikakva vidovitost ne bi bila dovoljna da u tom malom svežnju hartije, koji je imao naslov „Elektrodinamika tela u pokretu“, dokuči epohalni značaj dokumenta kojim se iz osnova rušila dotrajala pretstava sveta i gradila nova.

Tu je bilo sadržano jezgro čuvene teorije relativiteta.

VETSKA javnost

svakako je još uvek bila pod utiskom rike topova kod Port-Artura kad je naučni svet uzdrmala pojava Ajnštajnove teorije.

Jedino naučni „sladokusci mogli su tih dana da osete humoristički efekat pronalazača koji je kao neduhoviti zabavljač iznenada „izvukao stolicu ispod zadnjice svojih suverenih sagovornika u trenutku kad niko nije sumnjao u njihovu stabilnost! Samo, oni koji su ovoga puta imali da izgube svoju stolicu bili su ništa manje nego jedan Poenkare i Plank!

Zar je ovaj mladi odrpanko, sa svojih 26 godina i bednim činovničkim položajem, bio zaista tako „neduhovit“?

Izgleda da su ljudi tako škrtog i tako beznadežnog detinjstva, kao stvoreni za to da u svojim „mladićskim „godinama prave takve dečje šale kao što je okretanje sveta tumbe.

A ovaj mladić zaista je imao beznačajno: detinjstvo, toliko beznadežno da je svoje roditelje, koji su njegov dolazak na svet očekivali kao najveću blagodet, dovodio do očajanja. Zar se ćudljiva igra genija sastoji u tome da se prikriva svojstvima sa kojima bi samo utoliko mogao da ima veze ukoliko bi bio njihova potpuna negacija?

Ovaj „osmi graditelj svela“, kako ga je nazvao Šo uvršćujući ga u red velikana kakvi su jedan Pitagora, Aristotel, „Ptolomeji, Kopernik, Galilej, Kepler i Njutn, pretstavljao ·je u ranom detinjsivu žalosnu sliku „nagoveštaja jedne potpune umne zaostalosti. Dok su druga deca bez napora čavrljala, on nije bio u stanju da izgovori ni jednu jedinu reč. Kao da je u svom ćutanju pribirao snagu duha kojom će odjednom da zadivi svet.

Uostalom, zar neki ne sazrevaju, u tišini?

Ali, kad je najzad progovorio, izgledalo je da je to učinio samo zato da bi vidno pokazao svoju abnormalnu

geniji

\ j

aj

\

ĆOJEKAJAŠTAJN·

Beleška o jednom putu

avalo

7~ kr

Na putu ka Centru za nuklearna ispitivanja SAD

sporost mišljenja i slabost, pamćenja! A koliko se stvar

pričinjavala prvenstveno fiziološke prirode, zar se u toj sporosti umnog razvitka, bar docnije, ne može dokučiti i osetljivo senzibilno reagovanje na zatupljujuću katoličko-militarističku · sredinu Minhena, koju je tako verno karakterisao „zaglušujući topot čizama praćen zvukom doboša i grmljavinom zvona?

Bilo kako bilo, tek mladi je Ajnštajn poneo iz te sredine kao neotuđivu osobinu averziju prema militarizmu, dok ga je religiozni svet „katoličkog baroka uputio u sasvim drugom pravcu — u stvaralačke vode spinozinsko=geteovskog panteizma!

Kako je izgledao njegov dečji svet mašte?

Na to bi najbolje mogli da odgovore njegovi jđeyoditelji. Ne zato što bi bili malo zainteresovani, već iz „prevelike revnosti rađa se kod «yđyroditelja ona subjektivistička vaspitačka usplahirenost usled koje se dete posmatra shematski. Tu se gubi sposobnost da se u sitnim osobenostima individualnog oltstupanja nazre i dokuči građa, osnova ili prvi nagoveštaj budućeg samosvojnog razvitka. Zato brižnom „roditeljskom oku, zaslepljenom konvencionalnim pedagoškim nazorima, vrlo često promiču neponov-

· dršku u okolnosti što mu

ljivi trenuci koji bi, sačuvani i reprodukovani, mogli pružiti dragocenu dokumentaciju o rađanju jednog „genijalnog uma.

AKVO je bilo njegovo detinjstvo?

Ne može se poreći da je njegov dečji svet velikih snova mogao imati značajnu poje otac upravljao jednom malom tvornicom električnog pribora. Umesto igračaka kao ocevi ostlaloj deci, on mu je donosio alatke i sprave. Zar se u tom prvom dodiru nisu susrele materija kao polje rada i skrivena genijalnost za nju predodređena? Jedan događaj koji se preciznmo i neopozivo urezao u dečje pamćenje možda je potvrda za ovo. Pred detetom se nalazila mala pomorska busola koju mu je otac doneo kao igračku. „Plavičasto-srebrnasta igla drhtavo je poigravala pred njegovim bistrim pogledom, dok je grozničavi sjaj njegovih očiju odavao duboku radoznalu uznemirenost pjegovog malog uma.

To zapanjeno dečje oko kao da je lovilo tajanstvene neobjašnjive titraje igle ispisujući u svojoj mašti čudesne šare — nejasne odgovore na nejasna pitanja.

CO ga je u tom trenutku najviše zbunjivalo? Možda plavičasti otsjaj me-

tala pri svakom iglenom poigravanju koji je mogao bogzna šta da uzbudi u „dečjoj svesti? Ili ritmičko naslkhćivanje one nevidljive sile koja je držala u stalnom bešumnom pokretu srebroliku iglu?

Što je više gledao busolu, sve više je svetlucao užagreni sjaj njegovih očiju. Satima nije mogao da odvoji pogled sa ove sprave, zaokuplien tajanstvom njenog pokreta. Ali ono što bi za drugog bio poziv da prodre u psihu deteta, za oca je bio povod za novo vajkanje. Isto kao i dečEovo docnije uživanje u mu-– zici. On se gorko žalio svome bratu: „Albert slabo uči u školi. Jedino svira na ViOlini. Bojim se da od „njega neće biti ništa“.

Zar se Hermanu Ajnštajnu može zameriti na ovoj preteranoj zabrinutosti kad se zna da je Alberta odbio ciriški politehnikum zbog „nultog znanja“ iz jezika, istorije i geografije, iako je svojim znanjem iz fizike i matematike ovaj dečko, koji je u svojoj četrnaestoj godini „savladao algebru, analitičku geometriju, integralni i diferencijalni račun — zapanjio svoje ispitivače? Genijalnost je, bezobzirno razvijena u svoju jednostranost, pretila da samu sebe onemogući. (Kraj u idućem broju)

G. S.

Oalomci iz govora Roberta OpenPajmera, održanog prilikom proslave Kolumbija untirerattefa

8a7nanja ( SVI

S

Di. Roboert Openhajmev

JEDNOM značajnom U smislu ovaj naš svet

je nov svet, u kome su se jedinstvo znanja, Dpriroda ljudskih zajednica, poredak društva, red misli i sam pojam društva i kulture promenili, i neće se vratiti onome što je bilo u prošlosti...

Jedna stvar, koja je nova, jeste preovlađivanje novoga, promenljivi stepen i opseg samih promena, tako da godine čovekovog života pretstavljaju ne neki mali porast, ili preuređivanje, ili izmenu onoga što je naučio u mladosti, nego veliki progres.

Novo je što je u jednoj generaciji naše saznanje o svetu prirode obuhvata, preobraća i upotpunjuje sve ranije znanje o tom svetu. Tehnika, usred

%*) Synapsis (fiziološki): područje kontakta između procesa dve ili više nervnih ćelija preko koga prolazi impuls.

OPENHAJMER

J. Robert Openhajmer, rođen je 22 aprila 1904 u Njujorku. Godine 1925 diplomirao je „suma cum

laudisć“ na Univerzitetu u

Harvardu, 192526 studi-

rao je u Kembridžu, a 1997 dobio je doktorat filozofije na Univerzitetu u Getingenu. Zatim radi na Kalifornija — univerzitetu, u Lajdenu i Cirihu. Od

1928 honorarni

je profesor Kalifornija univerziteta,

1936 je stekao zvanje redđovonog profesora, a 1937 promovisan je za profesora i ostao je na tom položaju do 1947. 1948 do 1945 bio je direktor Los Alamos Laboratorije u Nju Meksiku (SAD), zatim direktor Instituta u Prinz Taunu, najzad pretsednik Generalnog savetodavnog komiteta Komisije za atomsku energiju SAD od 1947 do 1952 godine.

Odmah posle svršetka

rata s Japanom, doktor

Openhajmer je dao izjavu njujorškom listu „Verld telegram“, u kome je rekao:

„Treba reći da nijedan naučnik ne bi pošteno ili po savesti bio naučnik kad bi verovao da je napredak ljudskog znanja rđava stvar. Naučnik ne može da zadržava progres zbog straha od onog što će svet učiniti od njegovih pronalazaka. Ljudi naginju tome da to zaborave. Naučnici nisu u uskom smislu zainteresovani za stvari koje čine. Važan je učinak onoga što oni čine za čovečanstvo i za svakodnevni život... Važan je naredni posao koji će biti dat razbijanju atoma.“ Dr Openhajmer vrlo teško može da razume

+

zašto se stalno raspravlja

o Ovoj stvari — dodaje

Piter Edson, novinar koji ga je intervjuisao.

Ali, dr Openhajmer je

novembra 1945 rekao još

nešto. On je izjavio da bi trebalo da SAD predloži

Sovjetskom „Savezu zajedničku

kontrolu atomskog

oružja i dođao: „Najsramotnija opasnost za sve ljude leži u trci za atomskim naoružanjem“, podvukao je

profesor: Openhajmer još

pre punih deset godina.

MOD Pa TUT BB CJIONAR 2. ZITO kara OUT VEaJ RAT? — Ye E PCM OSA UNIIE | OŽLJNIK. U vurirvnuiUINuPNIAC aza.

koje i pomoću koje živimo razmnožava se i grana, tako da je ceo svet vezan saobra-

ćajnicama, blokiranim ovde i

onde ogromnim sinapsama*) političke tiranije.

Globalni kvalitet sveta je nov: naše poznavanje dalekih i raznih naroda i simpatije prema njima, naša povezanost s njima u praktičnim odnosima i naše obaveze prema nji-

ma u odnosima braistva. Ono

dubokom smislu, mislim da je opako. Treba da priznamo promenu i da saznamo kakvim sredstvima raspolažemo...

* VBRBZE I PREPREKE I znamo suviše za

jednog čoveka da bi smo znali mnogo, mi živimo odviše različito da bi smo živeli kao jedinka. Naše istorije i naše tradicije — prava sredstva da tumačimo život jesu i veze i prepreke između nas. Naše znanje nas razdvaja kao što i sjedinjava; naši pretci nas razbijaju kao što nas i povezuju; naša umetnost nas zbližava i udaljuje. Umetnikova usamljenost, profesorovo očajanje zbog toga što niko neće da se potrudi da nau-– či ono što on može da uči, skučenost naučnika — sve to nisu neprirodni znaci u ovom velikom dobu promene.

Jer ono što se od nas traži nije lako. Otvorenost ovog sveta izvodi svoj karakter iz neizmenljivosti učenja. Ono što je jedanput naučeno pretstavlja deo ljudskog života. Mi ne možemo da zatvorimo naš um pronalascima, mi ne možemo da zapušimo naže uši tako da glasovi dalekih i nepoznatih naroda više ne dopiru do njih. Velike kulture Istoka ne mogu se odvojiti od naših kultura neprebrodivim morima ili nedostacima razumevanja zasnovanim na neznanju i nepoznavanju. To nedopušta ni naš integritet kao ljudi od nauke, niti naša čovečnost. U ovom otvorenom svetu ima li šta bi čovek mogao pokušati da nauči? Ovo nije nov problem. Uvek je bilo

Što je novo u svetu jeste ma-više toga što se moglo saznati, sivni karakter disolucije i ko-nego što jeđan čovek može da

rupcije sile, u verovanju, u ritualu, u svetovnom poretku.

Ipak ovo je svet u koji smo došli da živimo. A same poteškoće koje on donosi potiču iz porasta razumevanja, veštine i moi. Napasti promene koje su nas otkinule od pro-

šlosti uzaludno je u jednom

zna. Uvek je postojao način osećanja, mnogo načina osećanja koji nisu mogli da po krenu isto srce. Uvek su po”stojala duboko ukorenjena ve-

rovanja koja se nisu mogla

komponovati u jedno sinte-

tično jedinstvo.

(Nastavak na str. 11)

i