Književne novine

JEDAN S ROMAN

RBICEVA knjiga, nije roman u #ž]đjlasičnome smislu. U njemu nema

one izrazite ličnosti, onoga glavnoga junaka preko koga bi pisac izražavao svoje koncepcije, svoj dosledni životni stav, kao što je slučaj u delima Tomasa Mana ili Tomasa Vulfa. Naš posleratni roman nema jakih i celovitih „karaktera i likova, pa i Gr bić nije izašao iz ovoga zafvorenog kruga, Kod njega je sve ostalo fragmentarno, rascepkano i neobjedinjeno: jedino što Je kompaktno i je dinstveno u romanu jeste atmosfera. U toj atmosferi užurbanosti, gradnje, provin ciskog blata, sitnih tragedija i još sitnijih strasti, straha od vođe, malih sobičaka sa lavorima, bokalima i peškirima prebačenim preko naslona stolica, prljavih restorana sa pevačicama i servirkama, koje mogu biti osvojene za nekoliko stotina dinara, seljačkih noževa u džepovima, konferencijaškog go vorenja, sindikalnih sastanaka, gladi za zemljom, žrtava, odricanja, sukoba, psovki, svađa i zađaha rakije, odigravaju se sve epizone: ovoO=– ga romana o gradnji jedne hidrocentrale i o promenama koje je ta gradnja, jedan novi život ustvari, izvršila u ljudima, Atmosfera povezuje sudbine i ljude, povezuje i epizode, tako da roman »Vodo, odđazovi se• pretstavlja više umetnički dat dokumenat o vremenu i o jjudima, nego pravi roman sa jedinstvenom radnjom i izrazitim karakterima. Na taj, donekle, dokumentarni karakter upućuje i okolnost đa u romanu nema nikakve dublje, stabilnije i đograđenije filozofije, čvršćega stava bpišćevog; Grbićevi junaci žive, u= verljivi su ı životni, ali žive nekako bez stava i bez višega smisla, osim. razume se, onoga smisla koji ih je povezao u velikoj raboti ukroćavanja reke, smirivanja vode, pobede prirode.

NO što nije hteo, pisac

nije ni mogao da da. Grbić nije imao pretenzija da stvara grandiozno delo u kome će biti sažeta sva veličina i dramatika novoga vremena. ·Grbić je otišao u jednu sredinu koja je živa, puna sokova i protivurečnosti, koja je objektivna, nesumnjiva realnost našega vremena i naše epohe ij uhva tio jeđan trenutak njenoga života i bez {ilozofiranja i

Svaka čast ali...

Kao jednu od Mmjiga svoje »Školske biblioteke« sarajevska »Svjetlost«• je izdala prevođe triju helenskih trageđija — Eshilovog »Okovanog Prometeja«, Sofoklove »Antigone« 1 Kuripidove »Medđeje« Ukupno 3865 sti hova. “

Trageđije su preveđene s orlginala, njihovom tekstu prethodi studiozan i opsežan uvod, a data su i znalački napisana objašnjenja, Pređ nama je, dakle, „jedna dobra knjiga. Ali nešto nije dobro u ovoj knjizi veoma uspelih prevođa slavnih tragedija.

Prevodilac je obavio „veoma težak i odgovoran književni posao. Samo poznavalac helenske književnosti, a napose helenske trageđije, — a usto čovek koji prisno oseća poeziju i poetsku lepotu tih trageđija, može dobro preneti dela Eshila, SofoKla i Euripiđa u sferu „našeg jezika, u pođručje zvučanja naše pesničke reči.

To je učinio dr Miloš Đurić.

Međutim, čitalac tek na poslednjoj strani ovog izdanja vidi da su prevođ. uvodna stuđija i objašnjenja — „Đurićevo delo. A na istoj strani, odmah ispod imena dr Đurića, čitamo:

»Naslovnu stranu izradio: ing. Husref Redžić.

Tehnički urednik: Plavšić. |

Korektor: Ana MKokoljević.

Za izdavača: Avdo Salković.«

Da ]i je realno i ispravno takvo izjednačenje četiri doprinosa ovom izđanju? (Ne računamo pretstavnika izdavača), Korektor, autor naslovne strane i tehnički urednik „svakako neće shvatiti kao potcenjivanje njihova rađa na Knjizi »Pri helenske tragedije« — ili kao potcenjivanje njihova poziva — ako prigovorimo ovakvom ređanju imena na poslednjoj strani. Nije reč o nekom merenju na gram, već o potrebi da se nivo i količina uloženog truda odmere onako kako zaslužuju. a da se to viđi u samoj Kknjizi, po načinu raspoređivanja imena ljudi koji su na njoj 5arađivali. Svaka čast 1 priznanje savesno obavljenoj korekturi — sem »priznanja« koje korektumi Dpenje đo nivoa prepeva najtežih pesničkih tekstova. To se ođdnosl i na autora naslovne strane, utoliko pre što on u đanom slučaju nije ima naročito složen zađdatatak, kao ni tehnički u» rednik. : M. Z.

Ljubinka

osmisljavanja, literarno-inte lektualističkih Korekcija i tumačenja, izrazio taj trenutak lišavajući, time, unekoliko, svoje delo univerzalnosti i svevremenosfi, ali dobijajući u autentičnosti. Njegov roman je veoma autentič no delo o nama i našem vre menu ji me bi se moglo reći da postoje neke izrazitije karakteristike našeg današnjeg života koje nisu u romanu bar skiciryame, nabačene ili najavljene. Ti ljudi što žive na slanicama njegovog roOmana, fo su oni romantični sanjari i nename{ljivi entuzijasti (Vlada, profesor, koji u frenutku kada voda navire zaboravlja svoje sivo, izlizano odelo i potura svoja leđa džakovima sa cementom, koji živi od male platice, pije, plaća drugima i pozajmljuje novac, mireći se s fim da.je to, eto, tako i da, zasađa, drukčije biti ne može), tihi i neprimetni rabofni ci bez svoga vremena, svoga života, svojih kreveta, svojih kuća, sindikalci poistovećeni sa svojim poslom, sa ·branom koju pretpostavljaju svemu,i sebi, i žemi, i kući (Posavac, »Gaće ti bre spadaju, kad god ih perem vidim da si pro bio novu rupu đa bi ih zakopčao.«), -silne šićardžije i gramzljivci (Jelena, lekarka, koja je došla na branu da zaradi novac, bez snova, ižuzev ličnih, bez iđeala, bez.ple menitosfi), to su unezvereni i zbunjeni seljački momci na kojima je da raskinu, da pre lome, da odu, pljunu na njivu, da se raskulače (Aleksa, ljut i prek, nepovezani skojevac, raspet između očevine i brane, između starog i no= vog), promućurni i bistri sitnosopstvenici, lopovčići, sumi njala, račundžije što od svog praga dalje ne vide (Živan, 'koji potkrađa eksere sa grad nje i vara brata, misli na zemlju i živi samo za nju, verujući da ovo »njihovo« nije zađugo), ogorčeni bezumnici i prostođušni primitivci, malo uvrnuti i zloćudni kad im se nešto uvuče u dušu (Vasilije koji kani đa ubije dđoktora, jer Anđa je umrla, on ju je mogao da spase, đa da injekciju, đa vozi u Beograd), sve su to ljudi koji po stoje, koji se susreću na ulieama, koji negde, u barakama, u rakijašnicama, ledičnim blokovima, iraju svOj mali veliki život, snuju i podnose, mešaju beton i ugra đuju sebe u io nešto što ra-

' ste, svakoga dana sve više, na

oko neprimetno, sa njihovih ruku. Oni su savremeni, oni zaudaraju na znoj i jevtine mirise subotom uveče, jure žene i ljušte rakiju, kopaju zemlju i nose džakove sa cementom, oni su veliki mali ljudi, junaci našega doba;

SAVREMENA PROZA

Grbič je zašao među njih, dao njihov život, negde, možda, pregrubo, pojednostavljeno i klišetirano, ali ipak, u krajnjoj konzekvenci, istini to. Zbog te njihove savremenosti i uverljivosti, zbog autentičnosti atmosfere u kojoj se kreću i koju je Grbić osetio i ostvario, roman »Vodo, odazovi se« posfigao je relativno visoku meru iskrenosti u davanju savremene živoine problematike koja je svuda oko nasi u nama samima. .

RAGOSLAV Gnubić je pi DD sao roman o savreme-– nom živof{u, pisao ga je

dosledno prealistički, Jednim živim, iečnim, dinamičnim

stilom, modernim stilom, tako da se čoveku, na frenutak, učini da delo ne čita sam, nego da mu ga neko čita brzo, bez predaha i bez stanke. Dinamičnost Gibićevog stila ođaje pisca izvežba nog i sigurnog, nekonzerva-– fivnog i smelog. U romanu nema deskripcije, nems Ssuvišnih atributa ni poređenja,

VREMENI

(Dragoslav Grbić: «Vodo, odazovi se«, «Narodna prosvjela«, Sarajevo: 1956)

sve teče u jednom brzom tem pu, ·epizode se smenjuju i, ne utapajući se jedna u drugu, što je, svakako, mana i pisca i Pomana, donose jedan život koji kao da je sav sačinjen od malih kamenova, nalik mozaiku ma kome se ipak jasno razaznaju linije i konture stvarnog, istinitoga i autlentičnoga. Dat više kroz monolog nego kroz dijalog, gotovo nigde kroz opis, ovaj roman se i u formalnome smislu može smatrati savremenim. Iako sa manama i mestimičnim slabostima, ro man »Vodo odazovi se« Dragoslava Grbića obogaćuje no vim temama i novim sadržinama našu savremenu litera furu:; dela koja će, u istome žantu, doći posle Grbićevog, biće, svakxnko „i bolja i potpunila, kompaktniša i po svo joj specifičnoj težini teža, ali je Grbićevo delo, u neku ruku, pionirsko ostvarenje. To je taj famozni savremeni roman i, što je možda značajni je, to je dobar roman,

Predrag Palavestra

(«Kuliura«, Zagreb, 1955)

NTONIRAN brevashođ sigurnih veza i jakih poznan

no sociološki, najnovij

roman Novaka Simića interesantan je kao pokušaj da se uski molivski okviti oplemene jednim opsežnijim, šizoko ~ dubokim, da se tako kaže, zahvatom i tretmanom koji ne bi trebalo da bude ni hronika jednog palanačkog, kasnije gradskog života „ni panorama dveju sredina i niza ličnosti, ni goli litevarni Odraz jedne geneze koja ide od sitnih zađovoljstava i uštajalog mirisa šamočlkcih sokaka, šljiva, kaca i rakiskih kazana, od palanačkih brjga i svakodnevne bijede u kojoj život održavaju samo velike iluzije o boljcji. bezbrižnoj budućnosti, « stolici pretsjednika opštine, o posla ničkoj fotelji u skupštini, o si:azi koja se. rodila fu, u sazrijevanju Ššljivtka, u ofrzanju od monotonije pisarskog života, u onoj elemenizrmoj, beskompromisnoj i bezobzirnoj, jakosti Miša Tomaševića, sirotana šabačkih, jedne geneze koja dopire do čistog i tvrdog asfaita gradskih i velegrađdskih ulica, do

stava, đo ugleda i novca, do noćnih barova i nogu u svi= lenim čarapama, do nezajažljivosti jednog parvenu-a, do pobjedonosnih pohoda i osvajanja, pa ipak, do nezadovoljenog i neoslvarenog. To su relacije na kojima se jkreče nova Simićeva proza, nova kao pokušaj ı r.ova kao osivarenje. Došla js ona, fo je jasno svima onima koji su pratili Simićevu sfrpljivu teinkarnaciju njegove, bo= ceaniske sredine, kao rezultat dugpogodišnjih otkrivanja života kasabe, laganog i postopnog skidanja slojeva pod kojima taj život teče i ccovija se svakodnevno, po inerciji „,nezaustavljen i neznusftavljiv, oprerečen a ipak tekući, skriven a Uuvijek primjetan, težak i nepodnošljiv a ipak potencijalan i sa ftoliko impulsa. Simić se, izgleda, konačno odlučio da taj i takav život i 16Oost koje ga čine prenese na jedno šire platno, da ofermi, dosad najveću kompoziciju na novoj pnrelaciji, na rasponu između dveju sre-

dir.a,

po -

Iz železare u Sisku

” O520, odazovi se

IJALICA je gorela baš iznad njegovog '

čela, samo što mu nije dodirivala kosu, osećao je kako ga njena toplota pali po koži. I oči su ga bolele od te svetlosti, pokušavao je da se od nje odbrani šakama, ali mu to nije uspevalo. Navlačio je jorgan na oči, ali onda nije mogao da diše, nešto ga je gušilo kao da pije vođu koja je prepuna ilovače. Uspravio se na laktove, pogledao po sobi kao da traži nekog, koji je ušao tu bez njegovog, znanja, a onda podišao oči prema sijalici. · i »Zaboravio sam da je ugasim«, rekao je. »Još malo pa će da svane, treba da se odmorim«. lazi at Pokušavao je da izađe iz kreveta da ne probudi ženu i baš kada je mislio da oma čvrsto spava, ona ga je pogledala, protegla se i pokušavala da prebaci nogu preko njegovih, dižući ruke iznađ glave. On se izvlačio iz kreveta, navlačeći joj spavaćicu preko stomaka kao da je tu u sobi još neko od koga ga je sramota što mu je žena tako gola. Kad ie ustao iz kreveta, ona se uspravila, sela kao da se tog trenutka probudila i pitala ga koliko je sati, ne toliko zbog toga što je želela da sazna koliko stvarno ima sati, nego da mu da do znanja da je kasno došao.

· »Prošlo je dva«, rekao je on gaseći sijalicu. »Pa gde si obijao nogavice do ovog dobe. Smucaš se po noći kao da si noćni čuvar ili milicioner, šta ja znam, ko da nemaš kuću«.

»Bio sam na sastanku u komitetu, i lakše

govori, nemoj da probudiš Ivicu.

»Šta fi meni, nemoj da probudiš Ivicu, Jesam li ja tvoja žena ili nisam. Da sam ti kurva, da sam ti švalerka pored rođene žene, ti bi mi češće dolazio. Treba ja da se prokurvam, pa bi ti onda češće dolazio. I to ću da uradim. U materinu i ti i komitet, i hidrocentrala, i kad si me ovamo doveo.«

»Ostavi me na miru, hoću da spavam, umoran sam. A ako se ti budeš kurvala, kurvaću se i ja, Misliš da ja to ne mogu, »onn samo tako priča«, Sremica, nikad stomak da joj napuniš«, mislio je uvlačeći se pod jorgan. · · »Ti da se kurvaš, fi, misliš da bi te neka žena htela takvog kakav si. Gaće ti bre spadaju, kad god ih perem vidim da si probo novu rupu da bi ih zakopčao. E moja budalo,

žena traži da je stegneš, žena traži aenagu da se navali na nju, a ti kakav si ko travka«.

»Ostavi me na miru, hoću da spavam«, govorio joj je kao da se ljuti ma da mu je na neki način bilo prijatno što njegova žema govori tako s. njim, »da li sam sve zapisao što treba da uradđim«, pokrivao se preko glave, »ostavi me na miru i sutra me rano probudi, u pet sati«. :

»Slušaj ti bre, đokad ti misliš ovako«, govorila mu je na uho gurajući ga laktom u leđa. »Da znaš da ću da oteram u materinu svakog onog ko bude došao .da te traži, pa neka to bude i direktor i sekretar komiteta i poslanik. Imam đa im kažem: sikter iz moje kuće, u majčinu. Dođe iz komiteta: »Je li

tu Posavac«, dođe iz odbora: »Je li tu Posa-

vac«. Neću više tako«. »Hoćeš li da ućutiš jednom, sada te ozbiljno pitam, ne šalim se«,

»Neću da ućutim. Kađ si dosad lunjao pn gradilištu, gde si bio ni sama ne znam, no moraš ni sad da spavaš. Ne možeš za cigare da zaradiš što ih popušiš tamo na sastancima. Kad te drugovi zovu na sastanke, što ti bar cigare ne kupe, što ti večeru ne plate. Nemam zimski kaput, Ivica cipela nema, ti ideš u onom jednom odelu ko poslednja bitanga, ko onaj Demčo što igra za pet dinara. Pogledaj kako žive tvoji drugovi. Pogledoj kako živi Nikola, kako mu je obučena žen&, kako su mu obučena deca«.

»Boga ti buržujskog, ostavi me noćas na miru. Ista si kao onaj ivoj zgureni otac što stalno kuka za zemljom«.

»Neću da ćutim, 'oću da se pobijem s fobom. Svi tvoji drugovi, oni koji &u i slabiji radnici od tebe, rade prekovremeno, prave kante za vodu, prave kofe, prave cimente i to prođaju seljacima i ljudi lepo žive. A ti sa takvim zanatom kakav je tvoj ni punu platu ne možeš da zaradiš. Pa sigurno da ne možeš, nisu ni ludi da te plaćaju kad svak; dan izgubiš po sat, po dva. Te na konferenciju, te na savetovanje, te zapisnik. A posle podne i da ne govorimo. Samo znaš da mi ostaviš prljave gaće i košulju, da te perem. Neću više ni to da radim. Nek to pere komitet, Majčina ti i 8#a njima«. :

»Nije tebi do para, ni do komiteta, nego je tebi do one stvari. Što nemam neki, znaš

šta, onđa bi ti valjda bilo dosta. Ili bi na-

stradala ili bi se opametila«.

»Nemoj. da me plašiš, nijedna nije umria od toga. A i ja sam luđa što te namamljujem k'o da mi za to plaćaš. Da me nisi više

dotakao, jer ću đa te zalepim za zid«.

Ona se okrenula na drugu stranu, povukla jorgan tako da mu je cela jedna strana tela bila gola, i udahnula duboko kao da želi da u pluća uvuče onoliko vazduba koliko joj je potrebno za celu noć. On joj je okrenuo leđa, stavio ruku pod glavu i pokušavao da zaspi, »treba zamisliti kako se žito povija na vetru«. Video je negde u daljini žito, ono se ugibalo i pucketalo, ali je odjednom to žito postalo voda, reka koja stalno postaje sve veća i veća. Nasred te reke zid, beo kao. zid kuče, samo što na njemu nema prozora. Ne, postoje i neki mali prozori kroz koje prolazi voda, ali je voda tako velika da ne može sva da prođe kroz te male prozore, nego se penje uza zid i sve se više približava crti, crvenoj crti koja je prevučena preko tog zida. Eno, još malo, još samo malo, i vođa će doći do crte, voda je sad na samoj crti, prelazi preko nje. Prešla je. Zid se ljulja kac platno na vetru, povija se i puca a voda prodire kroz njega. i Hteo je da vikne, ali se uzdržao, okrenuo se na leđa, »da li će voda biti iznad normale«, napipao cigarete koje su uvek stajale na stolici pored kreveta, jednu je zapalio. tiho da žena ne primeti i razmišljao o brani. »Kako će se komunisti ponašati ako voda naraste toliko da ugrozi branu«, mislio je ispuštajući dimove, »da, me malo opije ciga-. reta, da me uspava, onda ću bolje da zasp'm«. Opružio je noge, odmakao se od žene koja se sve više pribijala uz njega. »Neki še pokušati da iskoriste tu situaciju da nešto

dignu. Treba obavestiti sve komuniste da bu-

du na oprezu. Ali njih će biti malo. Ako vođa naraste rioću, kako ćeš mobilisati ostale gra đame. Kako li će oni da prime to? Oni koji sada spavaju. Oni koji su sedeli u restoranu. Biće teško.«

(Odlomak iz romana)

Dragoslav ı Grbić

~

posmatranja U okvirima jedne moderno tirctipane | palanačko - gradske kompozicije uslovljeni su Simićevim „pmastojianjima da svoj motiv očisti od suvišnih boja lokalnog kolorita, koji Je u mnogim, čak i dobrim domaćim „djelima postao, zoog svoje pretieranosti i korišćenja bez mjere i osjećaja otvoreria opasnost i generalni problem za našu savremenu literatovu. "Ta težnja da se, koliko je to moguče i koliko rasponi stvaıalačke imaginacije dopuštaju, eliminiše sve šio je suvišno i što opterećuje prozu ovog našeg vremena, u novom Simičevom romanu afiuv misala se u dovoljnoj mjeri. Interesanina je ova Simičeva kompozicija. Čini je privlačnijom i bogatizom onaj umješni parzžlelizam, Ono naizmjenično variranje ljudskih ambiciša. otjelovljenih u Tomašević ma i Tka čevim. Poftekle su te ambicije iz dveju sredina, izrasle potiskivane impulsima žlemenftarnih jakosti, izukrštale se u jednoj sjedinjujućoj magnetnoj tački i zatim nastavile istosmjernim, a ipak svojim putevima. Jedna, Mišina i Jakovljeva, ležala je zapretana inercijom palanačkog života, egzistirala u monotoniji svakidašnjice, pojavljivala se načas tek duboko negdje u njima i opet zamirala pritisnuta stvarnošću bez iluzija i širina. Ona druga, tkačevska, mijenjala je sredine da bi se, najzad, materijalizovala u svojoj, tamo gdje je izraslao veliki i impozanitni Građ obuće, ponos jedne nezajažljivosti Otjelovljene u starom 'Pkačui rezultat strpljivog ostvarivanja želje đa se bude prvi, najveći. To su dvije paralele — vodilje Simićevog romana, dvije akcione i misaone okosnice ove proze u kojoj je autor došao do nejednakih visina realizacije. Čini mi se da je ta nejednakost, uslovljena jednim, pažnje vrijednim nastojanjem da se u čitavom romanu, u čitavoj „kompoziciji “osjeti funkcionalnost, povezanost i izukrštanost tih paralela. Ovo je Simiću besumnje i u-– spjelo. Unutarnja „kohezija pojedinih „dijelova romana (negdje sam čitao da je on i jzrastao iz nekoliko napisanih i objavljenih kraćih proza) dala je sigurnu kompoziciju u kojoj je svim detaljima obezbijeđeno i dato odgovarajuće mjesto. Možda je ipak u drugom dijelu, u upečatljivoj psihološkoj studiji jednog čovjeka — Tkača, ponesen istinskom sugestivnošću unutarnjeg profila jedne od svojih ličnosti Novak Simić zaboravio da i taj dio pripađa „cjelini i đa je potrebno da s njom ima sigurniju ravnotežu. Međutim, snaga drugog dijela romana umanjuje „onaj minimalni nesrazmjer· koji, uostalom, i nije jedna od slabosti cjeline. NESUMNJIVO je tačno, iako iznenađujuće ob=zirom da je dobar dio dosadašnjeg Simićevog Kknjiževnog djela posvećen bosanskoj kasabi i njenim ljudima, đa je gradski ambijent dat toplije i prisnije od onoga kasabliskog, šamačkog. Simić ne pati od deskriptivnosti i isprazne naracije. Odbacio je dobar dio opisivač-

~ IRINA zahvata i dubina

»Braća i Kumitr1« Novaka Simića

Novak Simić

sivilo kišnih zagrebačkih ulica i vlažni sjaj asfalta, noc grada u barovima gdje isiovremeno postoje dvije muzike — muzika stakla i muzikn džeza, to je sve dato u čvrstoj, skoro zbijenoj fakturi Simićeve rečenice koja, i pored fioga, nije izgubila lakoću i zvučnost. U ovoj sredini Simić se osjeća, i kreće, nekako sigurno. Izraz mu ne iskače, ne odudara od nje. A kađa daje kasabu, to se osje ća. Pojavljuje se asinhronitet. Tretman je, ipak, diktiran nečim. Ugleđanje na Dos Pasosa i, ponegdje, Normana Majlera ima svoje određene širine. Ono nije poželino svugdje, pogotovu tamo gdje uopšte nije mogućno. U želji

da ostvari moderan izraz u čitavom „romanu, Simić je žrtvovao samoga sebe. Do-

sljednost po svaku cijenu urodila je neravnomjernošću. To je jedna od većih slabosti ove proze.

Drugo poglavlje, oha sugestivna psihološka studija jed ne ličnosti, starog Tkača, najbolje su stranice Simićevog romana. Dao je Simić u ovom dijelu snažno, dubokim opservacijama i istančanim refleksijama bogato »svijet sa zaboravljenim predjelima osjećaja, napuštenim rudoko pima slutnje, „pustinjama strepnie i straha, u kome pred kostima ubijenih režanje opravdava zločine«, dao je »svijet bez vjere u zvijezde i pse!«, isklesao svog »ze lenog gen»taln s kapom opšivenom Šširifima«, Svog "ka ča koji izrasta kao monument jednog vremena, jedđnog društva i jednog bezobzirmog napora za dosizanje vrhova. Izgradio je Simić jedan, sa svih strana osvijet= ljen, plastičan i višedimenzio nalan profil psihe koja je neprestano aktivna iako bez topline, impulsivna iako je ne sačinjavaju dubokoljudske vrijednosti. Ove stranice, na kojima se smjenjuju, jedna za drugom, sve osobenosti iedne složene psihe, jedne ličnosti koja se sva pretvorila u dostizanje cilja, u gaženja svih obzira, vrijednosti i životnih normi, ove stranice su, dakle, možda najbolje u čitavom Simićevom Kknjiževnom djelu.

U romanu »Braća i kumiri« Simić nam se pretstavio u novom svjetlu. Kao da je, iako ne potpuno, pronašao sebe na stvaralačkim relacijama našeg vremena, približio se izrazu koji karakteriše savremenu prozu i čini je takvom. I pored toga što mu je ovo vjerovafno najbolja proza, ne znači da Simić treba da prestane # pročišćavanjem svog izraza. Inače, stva ralački put ostaće otvoren i nezavršen, a kvaliteti njegove proze nepodignufi na jedan još viši stepen.

· Luka Pavlović

kog. A ono što je ostalo, ono

Vidram? vjerna

Hiiedoh biti vjerna vodi. Ali tko ne poznaje vođu Što nikad nije mirna? Vođu što ne prestaje tražiti mir.

Hijeđoh biti vjerna cesti. Ali cesta, je zrcalo lutanja.

! Da sam bila vjerna sebi vodi, da sam bila vjerna tebi cesti, * zar bi me bio jače ljubio | ti, koji ne umiješ ljubiti nepoznato?

Hijedoh biti vjerna stablima; ali stabla rastu bezbrižno, I ptice koje snivam ostavljaju me. Sjenama što me praie i svim sitvarima koje me

) okružuju I obećanje pogazih. 'obećah svoju dušu,

Onđa se sjetih vidre.

I pođoh vidrama·

I rekoh im: vas odabrah,

da vam budem vjerna do smrti!

Jer ste me vi naučile

što je vjernost. Strah

da vođa ne , resahne. Snaga , da se odupremo njezinoj snazi, I gleđanje produženo do ušća rijeke,

gdje ona odlaže svoje želje

i presvlači se, da bude bezimena,

Vesna Parun ae aaa reezaruee ena urosa Seir e aa az e aa ra area eo.

=

KNJIŽEVNE NOVINE ·