Književne novine

Š

| 0 i ; /

GLASOVI MLADIH

ZAVJERENIČKA SEKVENCA ZA JAMES DEANA

\ '

u ništa

pretvoren u samo malu zavjeru U jednostavno ništa u ništa koje ne postoji ,

u besmisleno ništa LAS u teško ništa u izvjesna vrata tako tijesna u jednostavno ništa pretvoren u ništa 7Op

u ništa

„na velikom drumu neke svoje države u ništa” . : i zaista u ništa jaukom obaraš u ništa zaustavljenu brzinu

U beskonačno ništa koje te ne razumije i ne sluša

u neizvjesno ništa koje te ne mazi ; ae .. u pobunu kojom se ne probijaju ziđovi samo ziđovi nježna plača u malim travama gdje su ljudi spavali samo slatko

pretvoren u ništa ı

u ljubavnoj pjesmi izvjesne uršule

u čeličnoj konstrukciji najnovije porsha

u brzini što mijenja pamćenje o stvarima

pretvoren u ništa ;

u bezimeno ništa zar onaj koji je maštao o jednoj ana-mariji

zar onaj koji je osvojio sve holywoodske bossove zar onaj koji je osvojio velikog eliu

zar onaj plavokosi mališan

u sniježnoj livađi svoga mraka pretvoren u ništa

i zar nestaje KOI, u nemogućem sistemu ljubavi i zla u sistemu nježne prevare u esperantu tišine koja ništa ne razumije

plavokosi dječak

zar nestaje

rar nestaje ; povjerenje nježne ljubavi

bez gospođata sunce velike daljine i | plavokosi momak bez žena dolina jutra zvijeri svake zore taj čovjek na svijetu

šagubljen

vra? nestaje | W moru more nestalno mar wvijek more mestaje

u mišta

w bezimeno mišta

w moru tamnom more UhOrmo

u dobroj zemlji samo lanjski snijegovi

{ zar mitko noć ne doziva

avježinu prvih bolova svijet izgubljene hježmcati

wW moru tammom aosamljeno sjećanje

o plavokosi Od, PU . ra iu

veliki fenikse sna orfeju bez glasa i mježna moć | produžena

(ka ; tam prostrana zemlja svoje čiste smrti ' Mi moru samo more 95 w golom prostoru ovom sunce pa kolac nabijemo.

Đorđe Jeonjatović .

s "a O O, kako đa ih ne znam, vjetre, ta manite še, Svijetli Kesten i Bagrem Bijeli s nađimkom Tromi Dobri su, kažete, dobri, zajsta dobri su ljudi T vole ptice, o zar, ko bi se nadao tom, ie Pod svoje krošnje su skrili, od koga ste to čuli, Od kiše dva stara konja a da sami kad grom

Udario je blizu nisu se ni. trgnuli... Hrabri i đobri ljudi, kesten i bagrem trom.

Mir"slov Milinović

DALEKA JATA

Pre mnogih izmišljenih stoleća bejaše pesme Sve posle nje imalo je obala

1 u kalendaru mučenika ej a

Došla su gođišnja đoba, vuci i tama nas oglođala Kako se daleko čuje mrtvim satima rika

. „ e Postojimo prijatelju ovđe ja i ti kao leta Žvaćemo suve dane i napuštena stada Jeđinom srpskom gorom velika zmija šeta To deca plaču pored zatvorenog građa · I crma ruža u pustinji cveta

Ukrštenim noževima đelim magle od dalekih jata

T dugo se molim sav krvav za oproštenja

Samo mrtvi su pobednici rata _ o. · „Snegovi ostavljaju za sobom davnih vekova stenjš _. I ijubav nerođenog brata. 3.

JEDNA iE MOIA PESMA

„zajdi i: j i 1678iWole TI živi ona sa mnom kao žuta klica bolesti tamne Ona, devojčica mrtva, na lišću koje je vetar odneo : (Čobanmi palili kose na polju kraj mrtvoga an Niz gorku travu jesenju sa vranama sam te kleo A potom te svetom jurio niz doline vučje Pesmo bez doma, topli dime praistoriske vatre Čija to koplja vidim kroz snegove ” n a Hroz sleđene gođine danas nepovratnije nego juče Jer i mesec ulovljen između vrba ·, U vrelom kotlu kuvaju Ce PSI atty tebi zaboravljena tamnica m/iLV y O aaa (Raja su iste trave, plavile iste vođe DO ređu ay Na zaboravljenom pesnikovom grobu odmarala se j koji između suvog Thrašća e nekakvih prostorija. .

Ko bi izbrojao sve ludake Drže posmrtne govore u Im 1 katanaca od vrata „5d Mo bi mogao ja nam Vati o Žute dukate naših đeđova iz voštanih vajata Onda krvavo do ujeđanja zakukati

Jedina moja pesmo đ brata . Kamšna' r rolistala ma grobu dva zavađena brata. Kamena ruko Pp; Lujo Demojlić

ix

| | | | ; i: | , / : | ) ; |

i Para NA IA O O Co o O dd

KNUAŽEMNJ. NOVINI

~

FON NIČU NJA NC NA SM NA S 300, M 30. ~ S Si TOR OGONAN 3 Rer e ap: (BARSA —.. uuu.

? ; ;

v

[4 A

?

P-R |C A „KNJ

IŽEVNIH NOVINA"

Branko ĆOPIĆ

_ Dječakov svijet, dotadđa utvrđen i poznat, sastojao se od nje= gove uže porodice, komšija, nešto kumova i prijatelja, par glagoljivih tetaka i trojice-četvorice dječaka školaraca koji bi svako jutro prokasali kraj njegove kuće zađirkujući vezanog psa, Toliko se mogio imati u ovome tihom zaseoku sklonjenom u pitomoj dolini između niskih bregova. · :

Ali otkad mališan pođe za ovcama i odmače se u brdske pašnjake poviše zaseoka, njegov svijet naglo poče da se mijenja i da svakim danom stiče drukčije lice. Najprije se u njega naseliše dvijetri crkve, spokojne i bijele na pjegavim padinama dalekih sela, izraste, na samoj ivici, plavičast staklast vijenac svjetlošću izbrisane Planine, a sasvim blizu, pred samim dječakovim nosom, prosuše se tuđa stada s razvikanim čobanima i tamnim psima, stogovi žita i sijena 1 usamljeni hrastovi po međama. Tu negdje, iz neodređene daljine, brujao je marljiyo i mlin potočar, sakriven u nizini 'za nekog šumarka.

Inače, svakog dana, javila bi se u tome njegovom proširenom svijetu poneka novina: prošao bi drumom natovaren starac prosjak, zabijelio se u daljini nov krov ili bi se nad susjednim brijegom zgomilale ogromne gromađe oblaka unoseći stravičnu vrtoglavicu i nemir u mališanovo golubije srce. a

— Šta li će sađ biti?! -

Ipak, najveće iznenađenje đonio mu je brađati slikar skitnica u apostolskim sanđalama. Pri prvom susretu on je naslikao i djetetu poklonio jedno veliko krošnjato drvo, osamljeno i tužno na nekoj bezimenoj poljani. Gdje je ta poljana i koje je to drvo, to mališan” ne bi umio đa kaže, ali otada je, na tome'· četvrtastom komađu iscrtane hartije, živjelo pomalo svako drvo iz okoline i slutila se tišina svih poljana koje je dječak vidio na javi i u srcu.

Trebalo je, možđa, na nekoj slici nacrtati još kuću, brijeg, ovce i oblake, pa da čitav mališanov svijet, udvojen i tih, počne da živi na toj začaranoj hartiji nekakvim svojim postojanim čistim životom, pošteđen svih promjena, a ipak nerazdvojno i čvrsto vezan za sve ono što živi, kreće se i blista svuđa oko dječaka.

Već od toga prvog susreta, slikar čudotvorac vezao je mališana uza se i on je, opčinjen, kađ god bi mogao, zapristajao za mađioničarem ispod čijih je boja i olovaka nicao i stvarao se svijet mnogo uvjerljiviji i uzbudljiviji od onoga u kome se dijete kretalo.

_ U slikarevim kućama mogao je živjeti ko god hoće, koga god mališan sam naseli, iza kuće se slutio voćnjak s dječakovim omiljenim jabukama i s djecom Koja su virila iza ograde, a na svakom drvetu Jako se moglo naći nezgrapno svračje gnijezdo.

Slikar je olako i bezbrižno stvarao, prepravljao i dđograđivao , svijet oko sebe, tako. da bi dječak u ponekom trenutku s jezom zastao kao pred tajnom primamljivom opasnošću. Šta će biti, ako jednog dana neoprezno, zamađijan i obneviđio, mališan i sam uđe u taj slikarev svijet i u njemu se izgubi i zaluta ne nalazeći više nikad puta đa se vrati u ovaj ovamo život, promjenljiv i nestalam, pun larme, pokreta i dragih znanaca. |

. Stidljivo i sa strahom odbijao je sva slikareva nagovaranja i pokušaje da naslika ovoga, njemu toliko privrženog i milog dječaka, Bojao se da bi istog trenutka, čim oživi i pogleđa sa slike, zauvijek ostao zarobljen i u vlasti ovoga čudnog stvaraoca, bez mogućnosti

· DJEČAK PRED OKNOM TIŠINE

đa se više ikad odvoji od njegovog Vječitog svijeta gdje nema nl umora, ni bolesti, a ni bezbroj svakodnevnih vadđosti., L

Te jeseni, s prvim cvijećem vrela mraza i kratkotrana inja, dječakov djed pao je u postelju i više nije 4 ustajao. Tele jednog jutra, uz blijesak snijega, njihovo dvorište okitiše crkveni barjaci s krutim bradatim svecima, sinu zlato krstova i oštro zamirisa smrčeva smola nova sanđuka. U toj nesvakodnevnoj gužvi neko uhvati mališana za podbrađak i podiže mu glavu put magličasta neba proZeta zamorno sivom svjetlošću.

— Dušo, umro ti je tvoj đedo. | ua.

Svega ostalog što se toga dana desilo dječak nije želio đa se ikad više sjeća: gacanja kroz mokar snijeg, sanduka koji tone u ružnu jamu od ilovače i ubistvenog bubnjanja teške zemlje. To je bilo, ali neka ga više nema. . =:

Poslije toga nekoliko dana živio je, nezapažen, u stišanom i opustjelom svijetu roditeljske kuće, sve dok se jednog jutra ne pojavi bradonja, vedar i oprljen mrazom, s dugim šalom oko vrata.

— Hajdemo, momče, da prošvrljamo, e

Izveo ga je u svijet sav zabliješten bijelim i plavim sjajem. Sve je bilo zavijeno i zaravnjeno, ostao je samo snijeg pod jutarnjim suncem i prozirno istanjeno nebo bez ijednog oblačka. Sve je · izbrisano i zaboravljeno. Kuđ li samo ode višednevna čamotna tuga?

_ Kađ su se ispeli na golo brđašce poviše kuće i našli se pred

bijelim prazničkim beskrajem, brađonja otvori svoj veliki blok, izvadi jedan karton i pruži ga dječaku: — Drži, to je za tebe! : | _ _ Mališan je zanijemio. Sa velike slike gledao ga je njegov đjed, živ, zdrav i nasmiješen kako je samo on to umio u nedjeljna prije~ · podneva kad bi došli kakvi gosti. — Dopađa li ti se, a? To sam skicirao jedne nedjelje kađ je „starac sjedio pred seoskom birtijom, Virio sam Kroz prozor, sa sprata, i slikao. A ovih dana... dorađio sam ga za tebe. Dječak nije umio ništa da mu odgovori, samo je s tugom i ljubavlju gledao u svog voljenog deku. Evo ga, i on je, dakle, za* hvaćen čudotvorčevom rukom i prenesen u njegov postojani svijet gdje se ništa ne mijenja i ne umire. Naselio se tu i ostao zauvijek nasmiješen, dobar i zdrav, Više do njega ne mogu ni bolest, n jesen, ni ljudi s krutim pozlaćenim barjacima. Sve je to ostalo napolju, nepotrebno i slučajno, odbačeno da teče i prolazi, a samo starac, voljen i mio, našao se s druge strane. 1 | — Deko, plakao sam svake noći za tobom, a niko to u kući nije znao. i ;

Djed se samo zaygonetno smješkao, znao je on za sve to.

— Deko...

Sljedđeću tajnu nije trebalo glasno ni izgovoriti, djed je već pogađao o čemu je riječ, Slikarevom rukom on je tu bio stvatan z& svog unuka, samo za svog unuka, i neosjetno, neuhvatljivom str» jom, prelivao se u dječakovo srce. Nije tu trebalo riječi.

Toga dana, prvi put bez otpora, dječak je mirno dopustio da ga slikar portretiše, Sjedio je na nekom panju, na svojoj kapi, tršav i plav, malčice zamišljen gledao u izbrisanu grančicu između neba i planine i bez tuge osjećao kako se neosjetno pretapa u smireni vječiti svijet s onu stranu, iza varljive igre svjetlosti i sjenki,

HIHIIRIIIIIRIIIIIIHIIRIHIIIIIIRIJIVIIIII III IJ TIHI III III IHRIIIIIIHIIIIRI III IIIIIIIIHHIRIIIITIMIIIRIITII IHIIIIIIT III IIIRIIIIIIHIITHIIIHIRIIII BHHIJHIIIIIIIIII/IPWEFEIPHIIIMIDIFEEIIUJIJAIF EI IMII UMIP III IVI E JI AP II II T([H{TTHHHM0YRH

“<. MUZIKA

RAZUMETIT

i Nastavak sa 1 strane sme poslužiti kao elementarno gramatičko uputstvo za razumeva– nje principa jednoy muzičko-jezičkog sistema čija ozbiljnost i dđoslednost pretpostavki nije još ni-' kakvo jemstvo da će emocionalni odziv društvene muzičke svesti opravđati grandiozno muzičko-gra= matički podvig Šenberga i njetovih vrsnih sledbenika (Berga, Veberna, i drugih}, ;

Zaista — da Rrememo odmah u Bsamo srce pitanja — koji su uslovi da jeđan određeni stil ili tip ra= zumno sazđatog „mmmuzičkog oblika buđe primljen, emocionalno Uusvo= jen, da bude bar za jeđan obra zovno homogeni društveni sloj uz= budljiv? — Čini mi se da mogu odgovoriti u tni tačke: 1) potrebno je da u šematskim okvirima izvesnih dobro pozmtih i ustaljenih muzičko-jezičkih obrazaca, blesne i nešto novd, neočekivano, iznenad-= mo, nepoznato, jeđan val ličnog

izuma, konkretno originalnog. mu=- 3 zičkog „govora”, ali me toliko tuđ ·

estetski ustaljenim i uvedenim obrascima đe RUB OŠ IOS svaku ogu kontinuiteta sa 3 HO KO RUJBPIA koje su mu već poznate; 2) potrebno je da estetski doživljeni tonski obrasci, pored sve svoje visoke muzičke specifikacije, tj. jezičke stilizacije, očuvaju bar unekoliko primetne karakteristike onih praslika i prototipova muzike koji iz celokupnog zvučnog fonda stvarnosti, iz sveukupnog auditivnog iskustva slušaočevog, dejstvuju na njegovu svest frao izvesni simboli, kao pojave naslućivanih značenja, kao vrednosti (i, recimo odmah, uzbudljive vrednosti) koje slušalac nužno đopunjava svojim vizuelnim · iskustvima, stičući tako gcelinu jedne kompleksne slike sveta, koji je vazđa čoveku izvor emocija; majzad, 5) potrebno je da je potencijal slušaočeve mašte za asimilovanje tonskih wtrukturh sličan i srođan potencijalu mašte stvaraoca, muzike za inventovanje (izmišljanje) tonskih kombinacija, iz kojih je sa-

njegovo delo. . TO OSVA slušaočeva tu tek počinje, jer mi na svakom koraku možemo konstatovati raznovrsnost emotivnog reagovanja raznih ljudi na isto muzičko delo. No, kako je muzičko đelo nastalo pod dejstvom stvaraočevog ličnog ukusa, koji vazda vuče korena iz čitave emotivnme prirođe ličnosti, prirodno je da će unutarnji kontakt sa emotivmim tonusom dela uspostaviti ne svaki već samo onaj slušalac koji

Je u tesnom i živom #kontinuitetu procesa društvemo-istoriskog nastajahja i fiksiranja jezičkih kombinacija elemenata muzike, Na visokom stupnju zrazvića tehnike muzičkog izražavanja i ljudskog smisla za praćenje emocionalnih i idejnih fmpulsa formacijama te tehnike prevaziđeno je načelo narodnog jeđinstva, tu više ne đeluje bratstvo suseđa, sugrađanina, zemljaka, Još je to samo rezervat folklora, ali ta muzika se ne kreće, ona po inerciji perzistira i još uvek ođoleva navali životnih iskustava u svet muzike, Međutim, naše je pitanje drugo: imamo li po-

uzdanih podataka da stvarno otkrivamo emocionalni svet dela a ne đa, mu proizvoljno imputiramo svoj sopstveni afektivni svet? — Ja mislim đa je umetnikov govor samo savršeniji, izgrađeniji vid našeg sopstvenog. Mi nikađa u tonskim slikama ne bismo mogli naći išta uzbudljivo, kada te strukture ne bi poticale iz životnog iskustva kompozitorovog, iz preobraženih praslika muzike koje su i za njega morale biti uzbudljive, Otuđa ona već pomenuta srodnost „psihičkih likova wtvaraoca i slušaoca ima odlučujuću funkciju u uspostavljanju njihova kontakta.

| 3

Bava Šuman anović: Bagremovi Mrai potoka

| srž muzičkog dela,

No estetička emocija slušaočeva ne miruje. Ona neminovno vuče svest ka uopštavanju. Šta je to? Slobodni rasplod asocijacija pret= stava, slika sećanja ili mašte? Da, ali na sasvim čuđan, osobs način, kakav se izvan sfere umot= ničkog doživljavanja skoro uopšte ne javlja (na putevima điskurzivnog, naučnog i filozofskog mišljenja taj fenomen samo može prets hoditi tokovima misaonosti). Slus šalac đospeva u jedno izvanredna sabrano, usretsređeno, lucidđno stanje budnosti, stanje „pripravnosti za svaki duhovni pa i misaoni rad, i ta tenzija svesti, taj maksimalno mobilizovani njen rezervni sveukupni fonđ ne razrešava se ni t koje konkretne pojmove, suđove i zaključke. Ja ću biti slobodan da kažem: slušalac je dospeo u područje opšte đuhovne pa dakle { misaone, recimo i filozofske, recilmo i moralističke klime svog kompozitora, I tu, onđa, ponova ono pitanje: imputira li on ·kompozito=ru svoju sopstvenu đuhovnu atmosferu, predele svoje rođene iđejnosti, ili otkriva, upomaje taj najviši, najapstraktniji sprat svešti onoga koji je njegovu sadržinu znao transformisati u gole, bespojmovne tonske slike? Odgovor: ako je' poneki (neka bude, ređi, ali onaj pravi) slušalac · uspeo đa otkrije specifični i uvek vrlo kompleksni emocionalni karakter jodnog muzičkog dela, on je već samim tim stupio na prag one oblasti u kojoj počiva misaoni eorelat te osećajnosti, mislilačka Klima mosioca te

| osećajnosti. Valja preći taj prag, f | privi slušalac to uvek i Čini, sve~

stan kvalitativne suštine toa fenomena ili ne. Otkrivši, dakle, su< bjektivnu emocionalnu atmosferu dela, slušalac naslućuje a zatim upoznaje čitavu misaonu klimu svog kompozitorskog rođaka. Sađa je osetiti” nastupio stajeg ovrođiranja u samu i razumevanja đela kao izraza jednog ličnog integriteta. Na novom smo, višem stunb-

| nju razumevanja, i on, taj kvalita~

tivnim skokom dostignuti viši stu-

| panj razumevanja, — to je waljda

očevidno, — me pretstavlja nikakvo vraćanje m ono prvobiko ta~

. Zzumevanje: elementarno poznava-

nje gramatikalnih osnova. muzičkog jezika. A u tome i jeste dijalektičnost našeg novog naslova iz elemenata starog. rk: S

Pavle Stefanović

9