Književne novine

ZVU

OVOG LETA

Godinc — ti dani, te nedelje, ti puni i krnji meseci, — prolaze brzo, brzo, monotono brzo, strpljivo kao da tonu u kakav bezimeni mrak i mi ostajemo uvek na jednom me= stu, uvek na početku vremena koje nije, ali koje mora da bude. Osta– jemo u svojim gradovima, na pribrežnim stranama svojih brda, sa očima uprtim u daljine, ili tu negde, ispred nosa. Kao neki beskraj, kao zapaljene reke večeri, sve se iza nas utapz. u bolećivu boju prolaznošti, u šlager, možda. Šta nas greje? Šta nas nosi? Celoga života Prust se nosio sa tim pitanjem, ı našao mu principijelan odgovor. Lepota je u tomoe što njegov odgovor može da varira, što može da se svuda primenjuje, što je elastičan. Tu smo, tu smo bili, prošlog i pretprošlog i ovog leta. To crno 1! gusto gođišnje doba ima u seb: nečega neprirodnog, nečega od neprirodnosti same i sušte smrti. Jesen je drugo, zima je drugo, pa i proleće. Leto je neopozivo, mrgodno, sigurno u svojim zaključcima, neminovno u svojim osuđama. Ipak, i svejedno, uvek zavarani, sposcbni da i u njemu nađemo trunku lekovite varke, mi pevamo. 1 iza njega

ostaje kratkotrajna, crna svetlosna brazđa, radi uspomene, radi uspomena.

Ovoga leta mnogo se putovalo, i odlazilo. Gradovi na severu su Se praznili, na račun onih čije zidine zapljuskuju talasi svemogućeg mora, svetskog mora koje ima na uvidu sve obale sveta. Ovoga leta, ljudi su takođe pekli hleb, prodavali hleb, jeli ga, i on po katkad jeo njih, polivaii ulice svežom jutarnjom vodom, voleli se u nastupima, mrzeli se u nastup:ma, herojisali u nastupima. Leto je prošlo, i omi se opet povijaju odavđe do PFilađelfije, kao kad se skida letina. Nimalo novi, ni lepši, nego što jesu.

Ipak, odnekuda mi se čini, ne znam zašto, ali biće da ima razloga da je tako, da se jedno saznanje o zbližavanju i koordinaciji zajedničkih puteva prviput celovitije tu nedavno ispoljilo u svetlosti dana. U onom divnom, istinito izmišljenom fimmu („Kad bi svi momci sveta” je jedan od povoda ovoga napisa), kojeg je Beograd video sređinom avgusta, simbolično pronesena štafetna palica ljubavi i soliđarnosti nagnala nas je da se opomenemo onoga što nam je zajedničko, nepobedivo lepo i ohrabrujuće. O, da. „Kad bi* svi momci sveta” je film vrlo tenđenciozan, ekspliciten, Ipak, u dane kad još jedna jesen počinje da rastura rođenu žutu dečicu po putevima, po mansardama, po konacima, dok svet ponovo upađa u svoje kiše, pun puškaranja, pun obmana i Omana, dovoljno je đa čovek sam sebi došapne jedno „Kad bi svi momci sveta”, i da se uteši, ozari. A svi momci sveta mogu mmogo, jer se malo razlikuju. ,

Nije to vapaj, Više razlog za sreću. Podgrejan velikim suncem prošloga leta, i zvucima filmova „qdad bi svi momci sveta”

· i „La strađa". „Momke” je publika podosta gledala. „La stradu” mnogo manje. „Momci” su jasniji. „La strađa” tamna, naša, svačija, ali prosečnom kupcu bioskopskih ulaznica nešto nerazumljivija. U „Momcima”, đeset raznolikih ljudi Afrike i Evrope hita severu, spasava nepoznate mornare osuđene na smrt. Posle obavljenog posla, spasioci ostaju sami, sa sobom. Sa svojom „La stradđom”. Sada su to ljudi „Puta” (slobodan distributer-

ski prevod „La strade” je „Ulica”), te lude filmske poeme čije nam strofe upormo odzvanjaju u srcima, u glavama, ili u samim koracima. Međutim, jedno nas raduje: Beograd je „La stradu” još kako zavoleo. Izađite na ulicu, uveče, na Terazijama ili na Čukarici, ne menja, Nećete dugo čekati, čućete znani, tužni zvuk. Često zvuk dopire i kroz neki otvoren prozor. Zvuk života, zvuk nepovratnog u njemu, zvuk lepog u njemu. Taj 'nezaboravni, iz srca iščupani muzički lajtmotiv, to resko, orveno bilo filma, ta prosta, čak zabavna (preko radija se emituje u programima zabavne muzike) arija, to ponušavo mleko onoga tiho nesrećnog što ostaje iza nas, poruka mudre i uđe device, glavne junakinje filma. Mađija koja je uspela da raskravi srce jednog dosta otvrdlog i unezverenog primitivca. Njega, koji je zastao kao ukopan, kraj jedne ograde, jednom kad je sunce bilo nisko, jednom kad je bio star, i čuo pravi, neumoljivi glas istine, glas života, ovoga puta, i najčešće, promašenog. Stari čovek je hteo da pođe, ali su ga noge izdale. Ranila ga je nevidljiva suština, nevidljiva dobrota sveta, jedna znana i stara, strašna melodija, koju je slučajno

čuo,

Ovde, ovoga leta, taj zvuk «e neoseino uselio u nas. Možda, kažemo možda, neće dugo Živeti. Neka je i prolazan, svejedno, Neka buđe nešto što je igralo samo jedno leto. Neka se i izanđa. Dovoljno je da nas je opomenuo. Jer čovek, začudo, kao da ne želi da zna ime kompozitora. Ne zna ga ni pisac ovih redova, Kao da to ime nije važno. Kao da se arija ne može zabeležiti na notnoj hartiji, kao da ju je samo vreme, ili usamljena neka srčika izračila,

Godine prolaze brzo, brzo. I leta prolaze. Sada smo se vratili, na okupu smo, opet možemo da zidamo neku kulu, da čitamo uveče novine, da se čudimo novim građevinama koje kao pečurke niču u bsiom gradu, možemo i da volimo, da pokušamo da volimo, makar. Ipak, iza nas, u mraku iza nas, ostaju samo neki slični zvuci. Kad se nskiput, u ledu neke godine, okrenemo unatraa, bivamo suočeni sa njima, polažemo ispit postojanja proeđ Rima Nekiput je to samp daleki tmoli krik, zaboravljena reč, čudan raspored svetlih i tamnih površina, miris muvari, cveće nekog đurđevdana. Tada se trgnemo, i opet polazimo unapred. Učini nam se, da sve Što postoji tek ima da vidimo, ma Živeli jedan sat, jedan tren.

Milovom Docmojlić

UŠĆE ZAPALJENOG SLUHA ZAVRŠAVA SE U SNU

Pod svakim njenim snom po jedan mladić spava,

lep — razume se — kao vodopad u listanju. Pođ svakim njenim snom — noć se za noć produžava noć se u ruke — noć se u balkone pretvara.

Okrenut ka izmišljenom vidiku

osećam da sam zaposlen vraćanjima u pejzaž.

Nisam siguran da ]' me jutro il ona u naglom snevanju dotiče. Prozori najavljuju galamu svetlosti pa ne znam ima li povratak međ davne stvari nešto od njene strepnje.

Gđe god okrenem glavu vidim — rastu ruke maslačka

i sva se ušća zapaljenog sluha i zapaljene slutnje završavaju

u snu,

Nešto me hara po obmanutom. pupoljku sećanja, . nešto me neprekidno tamani po korenju nasušnih verovemja. Umočena u provereni šum šuma itekako šumi,

šuma itekako potamni od reka koje u kletvama ne postoje,

Šuma je njen preteći krik — krik šuma je nezavisam gospođar ruke Ako je pređa postelji — nije sigurne da negde

godine na uviru, .

sa kojom ne zna gde će. ratuju žedne ruže i želje,

ako je preda nepoznatom glasu vetra — mladići joj u strahu

kao u raži stanuju. Svejedno — negde joi se

korak otima — možda u duboku

krv Jutra,

možda međ biljke koje su od nje oduzele i miris i vid, Biljke nečujno ćute u njenoj budnoj javi . *eNI i kovitlajući obronak svake reči spušta se konačno u molbu

i u opomenu,

Niko ne zna da | ima mira u njenom od sna povređenom

niko ne zna hoće li ruka njena i dalje da bude

eh — šŠumo, previše slobodna

i da me golica po pamćemju kao vođoskok koji se podiže u vis a pritom ostavlja leto uz članak svoga neprekimutog zvuka, Gde se javljaju pucnjevi obmane i gde su cvetovi

sa razrokim očima doprli,

tu se ta Mira Lazić skriva — tu se to jutro wmiva

lažnim spokojstvima — umesto bele rose.

Ona mi je sišla u stabla večernje žeđi,

u telo, u mesečine, u sve moje pomračene postelje

i tu se jnati kao svaka noć sa svojim zvezdanim grlom. Znam — ona će mi svaku misao svojim ekserima da zakuje,

ona će mi od sada kapije

Od nje ne mogu pobeći

nemira čudnim „drskostima da

i igde =; ček nji u Kvotiliko ma 'dljeb,

čak ni u šiblje pejzaža koje se pred pogledom račva bez

odziva.

Ona je postala nož koji jutro bode pod grlom,

ona je taj cvet — lep kao pesma izvora,

Ona je taj mrak čiju putanju nasleđuje moj korak, ona je ta šuma koja šumi uspavanku,

koja šumi tu poznu slutnju čije vlati

ostaju uvek bez odgovora.

O SA ZN:AJ:MN ON 1 VREDNOSTI MUZIKE ·

Imitirajući olovno-tešku odgovornost | obavezu naslova kakvog učenog opširnog traktatusa ovaj naslov najavljuje odgovarajuću imi taciju jedne iscrpne gnoseološke, psihološke i estetične studije o tem' koju obeležava. Ustvari, opseg i sadržaj pitanja, koja ovaj mali (jer sažeti) esej preduzima da postav) i relativno rasvetli, markantnije bi bili fiksirani interrogativnom rečenicom: može li (kako je aovorio naš uvaženi muzičar.i mislilac o muzici, „Petar Konjović) onome koji. se „uhom, sluhom i duhom“ postaylja pred oVo ili ono muzičko delo, slušanje te „zvučne arhitekture“ doneti kakvih. otkrića, saznanja, novih tekovina u oblasti poznavanja 1! razumevanja čoveka, prirođe, života uopšte, sveta uopšte, zakonitosti tog ljudskim moćima ispitivanja dokučivog mikrokozmosa i Šta će,

6

uboga koliko i veličanstvena, ljudska svest — kako vam se već više sviđa — svest sa svima svojim ograničenjima i moćima, sa SVOjim voljnim, osećajnim i saznajnim procesima, imeti u svoj fond, u svoj arsenal, lı rezervat svog akcionog radiusa, kada se izloži zračenju tonskih struktura; hoće li ona, naime, jedino bit) izložena jednom prijatnom, . blagotvornom, osvežavajućem i obodravajućem treperenju svojih | emocionalnih funkcija, ili će, u osobenoj situaciji tog susreta, ona biti oplođena, obogaćena još i na području onih svojih moći kojima odražava, tj. opaža, pojmi, upoznaje i otkriva smisao pojava, koje je opkoljavaju i zasipaju? 7

Na ovo bi se pitanje, kao i na mnoga druga (a ja mislim, i na sva) moglo odgovoriti i sa „da i sa „ne"; i ja ću sada, kao što fo

obično čine piscj-amalitičari, Nade imaju imapred spremljenu tezu za koju veruju da preteže nad amtitezom, početi: sa razlozima koji govore u prilog odi te pretpostavljene saznajne moći muzike. Muzičar-kompozitor je u posedu izvesnih jakih, specijalnih, struč-~

nih mnanja, koja ga osposobljava=~ jama,

ju za kombinatoričko poigravanje, čak i za pravo tehničko egzibicionističko „pirovanje“ u oblasti specifičnih svojstava tonova, specifičnih mogućnosti „slaganja 1? razlaganja” tonova,a prosečni, normal

ni ali i obični konsument njegovih

„zvučnih arabeski", slušalac njegovog muzičkog proizvoda ili nimalo nije ili sasvim malo i skromno jeste upućen u posebnu, svojevrsnu veštinu te kompozitorove delatnosti, formirane i zjelo narasle u praksi vekova ljudske kul-

tum istorije. Alko će, zato, owaj

~

VS a Ver.

s

KILIU IKT

viktor Igo je bio hvaljen i napadan kao retko koji književnik, Stari Luj Wwejo (1813—1883), ultramontanac, uređnik katoličkog lista »L” Uunivers«, otvorio je prvi paljbu nazivajući BA »Žokrisom sa Patmosas, beđakom koji nikad me otvori usta a da ne kaže kakvu glupost, što što će Klod PFarer, pomorac i pisac »Bitke«, »Civilizacije« i »Coveka koji

je ubio« u novije đoba prihvatiti i reći bez stilske figure: »najveći glupak XIX veka«, Sent-Bev, pošto mu je preoteo suprugu, hteo je da mu otme i slavu. Onđa je došao Emil Zola. Igo je bio u punoj slavi had mu je tvorac naturalističke škole, ističući Stenđala i Balzaka, naročito Baizaka, sporio skoro sve što su mu drugi priznavali. U listovima, »Voltaire« i »Le Bien public«, u kojima je Zola vodio glavnu reč, igofobija je odjekivala. »rvrđe, piše Zola tu u jednom ođ svojih članaka, tvrde da sam ja romantičar. Recimo! Ja sam romantičar, tim gore po mene. Mi smo svi to sisali u svojoi Šesnaestoj godini, Ali to me ne može sprečiti da kažem da viktor Igo meće svakako ostati univerzalni čovek ovog veka, jer, ako je on njegov lirski pesnik, on nije ni njegov filozof, ni mislilac, ni naučnik, a ja ću dođati: ni romanopisac ni dramski pisac.) Igovog filozofskog »Magarca« Zola je nazvao »neverovatnim galimatijasom“, za njega je Igo »magloviti deizam« izišao iz nekog mračnjačkog manastira XII veka, Igov »san o sveopštem ljubljenju narođa« proglašavao je za »staračku humanitariju« a samog Iga za »izlapelog humanitarca«,”) Žil Lemetr, čija je jedna kritika ubijala pisca (slučaj Žorža Onea), ubacio je u raspirenu prepirku krilaticu o galami iIgovih stihoyva.9) Igolozi su onda otkrili đa Igo nije posle Drugog ĐDocembra emigrirao po cenu života već da mu je to opasno bekstvo olakšao sam vojvođa Šarl Morni, vanbračni sin kraljice Mortenzije, polubrat Napoleona JIMI, organizator državnog „uđara, koji „nije želeo da čuya Iga u zatvorima „Drugog carstva. Komentatori su, sem toga, glavni povod »Raznama« tražili u povređenoj sujeti i u ličnom koristoljublju pisca — Moga Napoleon III nije hteo za ministra. Karl Marks u »Osamnaestom „brimeru« „podvlači nesocijalističko shvatanje Viktora Iga koji u državnom uđaru Luja Bonaparte vidi jedino nasilni čin jednog pojeđinca i, nesvesno, pripisujući »Napoleonu Malom« besprimernu moć inicijative, umesto da Ba umanji na faj način ga Ywveliča, Talijanski socijalist Dženario Bovio je istakao protivrečnost u Igovom stavu prema Komuni, njegovo zalaganje za klasno izmirenje, kojim je, mađa i posredno, Komunu. To je bilo i Engelsovo mišljenje. Sociolog Pol KLafarg (1842—1911), za koga je jeđan od naših savremenih RKritičara rekao da je »nm francuskoj kulturi XIK wveka« bio »jeđini Kritičar marksista«, strastan ikonoklast, neposređno posle Igovog pogreba, preduzeo je da razgrne »laži i preterivanja« i đa dođe do istine i bezbožno je podigao ruku — kako sam kaže — na idola buržoazije, Retko su erudicija i Kkritičnost bili toliko u službi jedne strasno pisane stnđiie. Posle nje, plod neobuzđane teatralnosti, ona sirotinjska „pogrebna kola poslednjeg razređa u kojima je Igo tražio đa se sahrani čudno ođuđaraju od isečka iz čuvenog pariskog lista »Le Tempse od 4 septembra 1885, Kkoji je Lafarg priključio svome rukopisu i u kome se čita: »ČCista zaostavština Viktora Ig Mđostiže približno sumu od pet miliona franaka«. Nemilosrdno, Lafarg otkriva maličje medalje, svu tajnu Igovog javnog života.

Igov privatni život razgolitiće 1937 gođine I,eom Dođe, član Gonkurove Akademije, u »rTragičnoj egristenciji Viktora Iga«« (»5La tragique existence de wictor Mugo«, Paris, Albin Michel), tehnički vanredno lepo opremljenoj Knjizi, sa maslovom ir gotskih slova, namenjenoi bibliofilima. »Romansirana« biografija nikađ nije bila niti će možđa biti stilskija i u isto vreme Mbitačnija' po ime jednoga čoveka i pisca: od Krezovske raskoši Iga-Robinzona do mjegovog despotizma n porodici i mučenja Žiliete Drue — sve je pretresemo, i te peđ viđom neke samilosti, gore od osuđe. 4

Mi ne mislimo ovđe dati pregled mišljenja o Igu koja su se iskristaHsala u istorijama francuske književnosti, Primera rađi, pomenmućemo samo Lansona, koli, ako je cenio pisca i mislioca, nije štedeo čoveka (veliki umeknik sa sasvim buržuiskom dušoma), ni političara (»od katoličkog Jegitimista postao „je liberal«, »privrženik julske dinastije«, »per Fran" »1848, pođ Republikom, mwlagao je desnici,

podržavajući Luja Bomapartus«). Mmogi drugi istori-

|

ı političko suđenje Viktoru Igu, ) uzvik MKekonmta đe Lila: »Glup je kao Himalaji« i vaspisivan je nagrađni konkurs za »najveću glupost“ koja je Igo mapisao, Rađo se čitala knjiga koju je Eđuar Bire i za koju se reklo da ačitav pođuhvaš rušemjas. Pol Klodei će nazvati Apatol Frans, »papa skeptičarae, igovac, wwodio je celog Iga ma na marađnjaka. stoji }oš dosta čvrsto

i i -

| H

osuđivao

Viktor Igo

na svome postolju. Strašne optužnice i razne »blass femije« nisu „dovoline da se suprotstave mnoštvu članaka, studija i knjiga koje su i zvanični i ne zvanični pisci i izdavači bačili na tržište prilikom peđesetogodđišnjice od Igove smrti, 1935 godine. Fran= cusko Društvo književnika održalo je tada priredbu kakva se dotle nije videla, u prisustvu celog diplos matskog kora i bezbrojnih pretstavnika, strana

'štampe. Pretsednik Republike, okružen skoro svim

članovima Francuske Akađemije, položio je na Igov grob u Panteonu simboličnu palmoyu grančicu. Tri hiljađe osnovaca i gimnazista prođefilovali su pored

'Igove statue i cveino brđo je brzo izraslo, jer je

svaki od njih pređ nju položio po jeđanm cvet, Pesnik Anri de Renjie, akademik, objavljivao je tih dana da, prozni pisac ili pesnik, Igo ostaje uvek išti »nadčovek«. Na Sorboni, Zadužbina „Viktor Igo (»Fondđation Victor Hugo«) organizovala je akađemiju sa umetničkim programom kome nije bilo ravnog, i pretstavnici nekih četrđeset država pređaju pozdrave i »adrese« naučnih društava, univerziteta i Wladara,

x kad se čoveku učini da je Igo sasvim prevaziđen, da će i antologičari oklevati pred njegovim tekstom, opet naiđe na igofiliju, koja vaskrsava i obnavlja se. | j

Čak su pesnici počeli proslavljati pesnika. Ha» zumljivo, šef parnasovaca Lekont de Lil bio tje antiigovac, a. i savremenici Vinji i Mise nisu ga woleli, ali Bođier — mađa ga je u užem Krugu oma lovažavao — javno je uznosio »maistora nad majstorimae. Pol Valeri je povođom lIga govorio 0 »božanstvu jezika« i o »sposobnosti govora koji govori i, govoreći, opija se, igra« A kad Sorbona buđe poverila .kateđru Viktora Iga pesniku Fernanu Gregu, za koga se rekio đa je »Viktor Igo XX. veka«, on će prosto opevati »najvećeg pesnika XIX. veka

Iqvesni moderni prozni pisci bili su takođe izdašni u pohvalama, makako da su išli za objek• tivnošću,

Šef francuske prađikalne stranke Eduar rio, političar ali i književni Kritičar, čuveni biograf Gospođe Rekamje, apologet Betovena, stavio je Viktora Iga upoređo sa kompozitorom »Broike«. Za niz EO dina, retko se ko usuđivao da govori protiv Iga, jer je nad njegovim đelom prosto stražario jeđan od majgmrovijih igopoklonika Pol Suđe. Njemn je svaka pojeđinost u prilog Igu bila dobrodošla: sav je sre“ ćan, maprimer, đa istakne Floberovu »strasnu igolatriju«. Emil Anrio je Igovog »Vilijema „Šekspira“ smatrao za »zbrku«, ali za »genijalnu zbrku« | 74 njega je Igo »slavni starac sa Gernesa i iz Panteona«. Žil Romen je tvrđio da je Iso »izvor SVO savremene framcmske poezije i đa sa je » sm Malarme imitovaoc, !

Pomenimo samo još nekoliko hvalilaca čija nam mišljenja izgleđaju karakteristična. U svojim »Stra" micama dnevnika« (»Pages de journal«), Andre Žid je 1934 godine uzđizao Viktora Iga: »Uzeo sam da čitam ponovo Igove »Orientalke«. Moje današnje ushićenje pridružuje se ushićenju iz #detinjstv4.'' Svega je um mjima: snage, ljupkosti, osmeha i naj" patetičnijih jecaja., Kakvo bogatstvo!.. To je potčimjavanje misli rečima, rečenici, slici..,« I docnije, kad sm Žiđa wpitali ko je najveći franeuski pesnik, om je, — mada uz jedno »nažalost!«, koje je zatim, kako tvrđi Rejmon Mskolije, opovrgao, — odgovorio! znana ez Sea aaa rye :-

{

#

ŠP

1 n

opštavanja, ne navod! ga oblge

no na eventualna nastojanja da e·mocionahni doživljaj čisto estetičke prirode poveže sa onom medita-

fleksivnom klimom ili atmosferom koja je uvek u funkcionalnom gu sa tim emocionalnim doživlja'jem i koja je, uostalom, bila met razmatranja u prošlom č! ovog malog ciklusa muzičko-estetičkih eseja. OE No, može li jedan estetički doživljaj, sa specifično estetičkom

spre nekog osobitog misaonog

emocijom, me kao jedinom ali zacelo kao inauguralnom komponentom t svom složenom biću, posedovati intemzitet izvesnog stepena a ne posedovati mikakavy osobemi kvalitet, nikakaw sadđržajni karakter; može li, kažem, jedno doživljeno estetičko osećanje — kKolikogođ ono često bilo neodređeno u svojoj valitattvnoj specifično" sti, nesvodljivo na empirijsku prak su osećanja u životnoj stvarnosti čovekovoj — nemati nikakvih dubipskih veza sa svetlostima i semkama, čilim uzletma i sumračnim (lonućima, nađama el beznađežnostima, ushitima i očajanjima ljudske duševne reamosti? Ko A mnom složi u mišljenju (kao odgovoru na postavljeno pitanje) da uzajammo bezvezna Kkoegzistenc)ija zaista specifičnih estetičkih emocija i osećajnih odnosa svesti prema vanumetničkim doživljajima u svetu stvarnosti ne postoji i mne može postojati, taj će m'slim, bez ezanja, umeti da shvati, da, kao što sa visokim intelektualnim i društveno-moralnim emocijama nailazi, u nerazdruživom spoju, val saznajnih funkcija svesti na višem stupnju, misaone aktivnosti,

tako i sa kompleksnim estetičicm

emocijama nadire u našu svest ono lucidno stanje budnosti, ono opšte-mobilizacimo držanje naše saznajnog potencijala koje je U stanju da nikne i da se pod dejstvom emotivnosti umetn:čkih slika rodi jedino posle nekih već znatno akumuliranih saznajnih Žž!“ votnih iskustava,

| Slušaoca muzika, primaoca be?" iđejnih tonskih arabeski, ova „78 konitost” nicanja ) rađanja pom?” nute totame budnosti svesti ni" koliko ne mimoilazi. On uhom ČU" je, sluhom opaža (primećuje), duhom — prerađuje, i pošto tu Pp? stoji određena specifičnost Pprilčma, ja ću navesti tri osnovna, mu” zičko-psihološk] različita ljudska tipa apercepcije i asimilacije:

slušalac prima muziku kao čistU igru ritmova, melođijskih linija, har monskih prepleta, tonskih boj, form), i ne sluteći da ga „zvučne arabeske” spajaju sa prototipovi“ ma i praslikama muzičkog jezika, sa izražajnim elementima muzike koji su u samoj stvarnosti sveta: 9) slušalac prima muziku kao niž auditivnih. i uzbudljivih opažaja

nad kojima je u stanju, ili voljan i a izdaranije geta;

da primeti đa ga oni sasvim Jeka' 'potsećaju na mnoštvo