Književne novine

LIST ZA KOM BET NW O BB 7,

Y\gnjat Job: Pejzaž

BEOGRAD, 21 FEBRUAR

Miloš CRNJANSKI

U počeiku prošlog ratc, živeo sam u Jtaliji. Stanujem, u Rimu, blizu Voticona, „preko pula sirotinjskog predgrađa, koje se zove Borgo. Ono leti smrdi od mokraće, a zimi je ledeno i drhti.

Stonujem u kući jednog bivšeg senatora, koji leži, teško bolestem, na scmrti, u prizemlju. Meni je izdao qomji sprat, koji se u Rimu nczivca gospodski i u kom, većinom, slanuju sitronci (>»il picmo signorile«). Sa svojih prozora vidim Borgo, i kube crkve Sv. Petra, zZcmisao Michel Angela. RHimljeoni ga zovu »Iaq cubolae.

Senoatoru, u čijoj kući stonujem, irule, u prstima na nozi, živci i io stvara sirašne bolove, tako da se, pred smrti, jako muči, Od iste bo= lesti čujemo da leži, na somrti, i Papa Pije XI, Oni su školski drugovi i leči ih isti lekor. Popa šalje svoj blagoslov svom drugu iz detinjstva i poručuje mu da treba da se hrabro drži, Genator teši Popu

LIČNOSTI IZ ROMANA

Prisećam se jedne (ne, znam, i uopšte nije važno. čije) dosta neobične i, možda, pomalo jeretične misli: da literatura, u nekim

slučajevima, može da bude isto tako snažan i nepresušan izvor motiva i nadahnuća za nova dela, kao što je i sam život.

Kopka me — zar ne bi bilo moguće, i u izvesnom smislu literamo zanimljivo, udesiti nekako da se čovek. „susretne“ sa nekim junacima književnih dela, sa. tim „ličnostima iz romana“ kojima se. ponekad, u ovom stvarnom životu kojim živimo, potsmehnemo zato što su knjiške i izmišljene, a koje, svejedno, đoduše ne kod svakog i ne uvek, žive u nama samima, utiču na nas (koliki,su samo od nas iteli da budu Korčagini!), odmeravaju nas prema sebi (mi se, zapravo, odmeravamo prema njima) i, katkada, određuju, makar u onom ćutljivom trenutku kada kasno u noći sklopimo. korice neke tek dočitane knjige i zadržimo, u predsnenom razmišljanju, iluziju đa su ti Žilijeni, Fabrisi, Leverkini, Judžini i Korčagini, te Gertruđe i Alise, naši dobri prijatelji s kojima se ne rastajemo? Zar ne bi bilo lepo

izgubiti se, kao Miki u jednom Diznijevom stripu, čitanom davno, u·

| nekom delu, ili, još bolje, izvesti jednog junaka iz njega u ovaj naš realni svet, odgonetnuti nepoznato klinasto pismo ljudskih tajni koje mi nose u sebi, a ipak, baš zbog jave koja se ničim ne može zamenit i nadoknaditi, ostati s ovu stranu wgrade mnepreskočive, s ovu

| stranu života, da bi ga, možda, bolje razumeli? Uhvatiti se pod ruku sa Dimitrijem Karamazovim, ili ćaskati u kutu nekog bučnog restorana sa Gospodinom Godoom, koga svako čeka a niko ne nalazi, značilo bi samo ostvariti jedan susret sa žii votom..Ma koliko te ličnosti iz knjiga ne bile sasvim lišene knjiškosti, kroz njih se reflektuje život iz koga su one ponikle i koji ih je učinio onakvim kakve one doista jesu; ako bi zađovoljile samo jeđan, naj» teži uslov — da budu životno istinite i estetički uverljive u svom humanitetu i da, samim tim, sadrže u sebi ceo onaj beskraj odnosa, csećanja, misli, svesnih i nesvesnih postupaka što karakterišu čoveka svih podneblja i vremena, pa i ovog današnjeg, i našeg — one bi bile žive i životne, jer čovek, nikada, nije mogao kao zmija da skine svoju košuljicu i uvek je, u svojoj koži, stajao go i sam, izložen mećavama i kišama onoga života u kome učestvuje, života. koji n menja, ali koji menja i njega. Kako su ličnosti iz svih „velikih i pravih

Fedor BAZALA

književnih đela vanvremenske i svevremenske, ti junaci romana, odabrani za susrete, morali bi, krvavo, da budu ođređeni i uslovljeni životom, stvarnim životom, razgovor 5 njima, o njihovim sudbinama i dubokim značenjima što ih imaju, bio bi, dakle, jedan ti dođir sa životom, dodir doduše posredan, ali, za uzvrat, dodir izvtšen Upravo tamo rjde je Honcentračija #ivothosfi wdjgušća: na (ili, bolje: 8) ličnostima u kojima su umetnici sublimirali po jedan vid večnog. ;

Svaka od tih ličnosti može da otvori po jedna vrata na divnoj i strašnoj kuli života u kojoj se, kao u škotskim dvorcima, javljaju dobri i zli dusi. Pitanja samoće, nemoći, razočaranja, pobune, svesnog žrtvovanja, uzaludnosti, snage, osećanja prolaznosti, osećanja pobeđe, nesigurnosti, poraženosti, opravdanja, vaznošenja, zločina, kazne, poniženja, osvete, pravednosti, moralne egzistencije, kukavičluka, konformizma, apsurda, nemoći dokaza, otpora i savladavanja i mnogo, neverovatno mnogo đrugih oblika života — onoliko beskonačno mnogo koliko sam život u svojoj stvaralačkoj neisorpnosti može đa daš, susreti sa tim ličnostima mogu, još jednom, da postave i izazovu, jer su to ljudske sudbine, sublimirane i kristalizovane jednim uzvišenim (umetničkim) postupkom. Samim tim otvaranjem vrata može se pomoći čoveku da učvrsti, ili čak da stekne, svest o sebi i svome postojanju, da se upozna i da, upoznavši sebe, nađe dovoljno snage da se odupre i pobuni pred mračnim silama što ga posećuju i opsedaju. Isto tako, čovek se još više približava tim vrhovima, tim besmrtnim likovima u kojima je i sam sadržan; sa iog stanovišta koncentracije životnosti u likovima velikih Književnih dela, susret sa ličnostima iz romana bio bi potpumo opravđan; postupak bi bio podoban čitanju Brajove azbuke — s vrhova. L L

Pred svakim velikim književnim delom, u kome je sađržan i kondenzovan život, čovek uvek traži sebe. On učestvuje u tome životu što mu ga pisac pruža, poistovećuje se sa ličnostima što se javljaju kao nosioci tog viđa realnosti na kojoj književno delo počiva, nosi ih u sebi i, s vremena na' vreme, izvodi u javu 5 možda mesvesnom željom da te „izmišljene“ heroje još više približi sebi i oproba na

onom tlu i onim stazama kojima i sam korača. Noseći ih, kao drage | prijatelje i uspomene koje se ne zaboravljaju, u sebi samome, en ih

uvodi u svoj realni svet; pravi, dobar čitalac nikada ne odlazi .za

svojim ljubimcima u njegovo vreme i njegove memire, već ga pri-

vlači k sebi — Anujeva Antigona možda, stoga, nije tako vanvyremernska i mitska heroina kao Sofoklova, ali je, u svakom slučaju, bliža

savremenom čoveku, razumljivije: i pristupačnija: Sofoklova ga zanosi

i oplemenjuje, Anujeva mu pomaže. · } +

Ličnosti iz romana. i drama, ličnosti sa kojima bi se svakako trebalo susresti, ne nađoknađuju život i nisu topla varka; izrazike i žive, one su uvek jedan vid života, jedan delić jave koju objašnjavaju i kojoj služe svojim najđubljim smislom, jer — java je ipak java.

(Iz. dnevnika) Predrag Polavestra

FDAN SPOR OKO AUTORSTVA

o M B T Mo ST ši

U „Politici“ od 27 januara o. g. u izveštaju sa skupštine Udruženja književnika Srbije pod naslovom „Sve veća književna i društvema aktivnost naših pisaca“ je među ostalim i ovaj pasus:

„U diskusiji je pokrenuto i pitanje revizije autorskih prav. dela umrlih pisaca, koja su ranije delimično koristila i republička udruženja književnika, a koja su, posle nedovoljno studioznog rada ızvesnih pravnika, ukinuta s muotivac.jom da se takav postupak kosio sa odlukama Bernske konvencije o zaštiti autorskih prava. Naknadnim konsultovanjem izvesnih naših istaknutih pravnika, konstatovano je međutim, da se to nije kosilo s Bermskom konvencijom, tako da bi Uspostavijanjem ranijeg stahja Udruženje poboljšalo finansisku situacjju“, Na

objavljen ,

Kao jedan od. onih „izvesnih pravnika sa nedovoljno studioznim radom“ koji su sarađivali na izrađi nacrta novog Zakona o autorskom pravu zainteresovao sam se za ovu diskusiju. Prema obaveštenjima koja sam dobio, izveštaj u „Politici“ je veran prikaz onoga što je na skupštini Udruženja izneo književnik Erih Koš. Zbog toga smatram za potrebno da se književnici, kako oni koji su prisustvovali skup-

štini Udruženja, tako i oni koji su ·

samo čitali iizveštaj sa. te skupštine, bolje i tačnije. upoznaju sa ovim problemom. Evo u čemu je stvar:

Po Zakonu o zaštiti autorskog prava iz 1946 godina, autorska prava uživao je autor dels, po pravilu, do svoje smrti. Po smrti autora uživali su ta prava njegova žena i deca, i to žena do svoje smrti odnosno preudaje, a deca

samo do navršene 25 godine života, sem ako su bila nesposobna za privređivanje, u kom slučaju su ta prava uživala sve đok im je nesposobnost trajala. Ako autorsko pravo nisu uživali ni žena ni deca umrlog autora, uživali su ga roditelji odnosno đed i baba autora do svoje smrti, odnosno unučad autora do navršene 25 godine Žživota, ali samo ako ih: je umrli autor izdržavao,

Tako je doslovce bilo regulisano 9 ranijeg Zakona o zaštiti autorskog prava. Od toga su po članu 10 istog zakona bila izuzeta jedino prava na fotografska i kinematografska dela, koja su trajala 5 godđin8, kao i prava na periodične publikacije, almanahe, „antologije: i Ssl.. koja, su irajala 10 godina, Pritom. je. od. naročite . vaznosti

bila odredba člana 11 zakona, koja u svojoj — danas već zastareloj — ređakciji doslovce glasi: „Po isteku vremena iz člana 9 i 10 Zakona autorsko pravo prelazi kao opštenarodno vlasništvo na državu“. Ovom određbom, kao i nekim drugim odredbama toga zakona, bila je stvorena mogućnost da se država pojavljuje kao nosilac autorskog prava, pa je u članu 21 istog zakona bilo određeno da u slučajevima kad se država pojavi kao nosilac autorskog prava — pozivajući se pritom izrično na pomenuti član 11 zakona — „50% od čitavoa prihoda ide u državnu blagajnu i upotrebiće se za unapređivanje kul turno-umoetničkog života, a 5O% predavaće se odgovarajućem savezu jugoslovemskih autora radi. pomagnnja i osiguranja kulturnih rad nika“. To su ona sredstva o kojima Nastavak na 5 strani

1958

„da će još dugo živeti, jer je bio

ploninar u mladosti, Lekar kože da je pitanje, koji će pre umreti, kao zgoditak na lutriji,

Ceo Rim zna da je Papa na samrti i ceo Rim igra tombolu, sa go= dinomc Papinim. Čekaju samo datum smrti, pa da sastave kombina= ciju za fermo, quaterno, tombolu, Sujeverni Rimljeni veruju da se na Papinim godinama, sigurno dobija na lutriji,

Borgo nema peći i ujuiru izlozi, pred moje prozore, da se ugreje kod sine sunce. Sirolinja stoji pod mojim prozorima i skakuće i drhti, U Fimu su, katkad, noći hladne i u proleće, a komo li zimi. Ljudi irče u krug, duvaju u šake, poigravaju pomodreli, Žene se katkad psuju preko ulice, dok tromvaji prolaze i škripe. Smiruju se tek kad Sunce grane, onda se naslanjaju na zid i, od uživanja, zatvaraju oči,

I ja, u to vreme, potim od strenih bolova u nozi i idem istom, čuve=nom lekoru, koji i Popu leči, On me pregleda, uzima mi mokraću i krv, a zatim i renigentski snimctk grudi. Ispituje me svašta i nojzad mi kcže da mu ispričom kako živim i šlia mi je zoanimcmje. Velim: preko dana som činovnik u jednom siromom poslonstvu, a uveče pi šem; skupljum svoje pulopise iz Denske, sa Islanda, iz Švedske i Norveške, i sa Spiizberga. Preni> sujem to i sve ću da štormpoam, DOsle rata, u jednoj knjizi, u svojoj zemlji. Veli: ne valja, ne valja mi= sliti, i mnogo sedeti u sobi, jt patim od iste bolesti, od koje i Popa i senator umiru i Ja ću od iste bolesti umreti. Pitomje je somo koliko ću još izdržati? Zatim, kao neku geo grafsku kortu, veša na zid sliku nerv nog sistema u ljudskom telu i pokozuje nerve, kuda više ne dopiru

Vida Jocić;

Na žici

ORDOBETEMWA

NO

ODLOMAK IZ KNJIGE »K<KOD HIPERBOREJACA«

Cena 30 din

„M

krvni udari. U vrhovima prstiju, r# nozi, nastupa zcrkrečenje i smrt ćej od toga nastupiti. Sliko nervnog sie stema izgleda kao neka slika Dos riphora a boja nerava, koo korcly Zna, kaže, da su bolovi, kcdkcd, sirašni, Da dolazim kod njeaa jeda no mesec domo, pa će videli.

Ja se na sve to smeškom, „nes moćno, i kožem da scm, tu mlados sti, bio čuveni igrač futbolc, pc nd verujem da će me smrt moći icke lako stići. Tek som došao iz Abrua zza, sa skijcomje, i osećom se dese godina mlađi! On se na io smes ška, sordonski, i kaže: ako se buwq dem branie, duže ću izdržati. Ona gonizmu freba, duševno, pomoći; Glavno je, veli, na smrt i ne mis sliti. Ne smem biti melcemholičas Ne treba na bolest misliti. +.

A šta mogu, oni, lekori? — pitcumi gaa ljutito,

Vrlo malo! — kože. Mnogo šid šta je još tajna za lekore u toj bolesti! Nojbolje će biti dc, posla DVOg razgovora sa njim, i ne idemi kući i da ništa ne kožem, o tom6, svojoj, ženi, Nego da odem nc te rosu kasine Valadier. Tomo. sud ccomelloni izvrsni. Ja mu na to na+ busito odgovarom, da ja kod Vala diero ne idem da jedem canellone, nego da posmoiram, sa terase Vo lcdiera, kube, Mikelonđelovo na crkvi Svetog Potra. A što se Hče moje žene, ja od nje ne bih kri ovakve stvari, Međulim, ona .sad nije u Rimu. Rat je i otišle je tt ncšu zemlju. S

On se na to smeje i veli: vrko dobro. »Cubolu« Mikel! Anđela mi niko ne može odneti. A pošto mi žena mije u Rimu, mogu se molo proveseliti. Treba da, što više, skiimm, i da što mcemje' sedim u. sobi, Treba da idem u drušivo. ali smo ftomo qde su ljudi veseli. Kad bude svršio pregled moje krvi, mo kraće, i renigenskih snimaka,. mn će mi, kože, telefonirati.

Zatim me uzima pod ruku i prati do vrata, Otvara ih ceremonijcrino i kože: »neko vas čuva Sveti PFili= po Noerile

||

Ja, bosle togc, ostajem sm na ulici i idem, snuždeno, zamišlieno, u slastžičoru »Beoambinclon•, koja se nalazi na Špomskoj Piazzi.

To je engleske slastičara, Čuvena sa svoga čaja. koji ie zelen kad je kin mw boje ćilibora kod je encleski. Prozori su kod »Babing-

tona« od zelenog, „neprovidnog, stakla. Stolovi i sto su enclea na zidovima, slike trkočkih

konjo, iz Endleste, Unuta je polu» mrcično, i velike je tišina.

Preko puta je kuća wu kojoj je stomovao, i umro, encleski buesnik, Keats. On je bio ogrudobolem i že= ljm JHclije i došao je u Rim da ozdravi, Međulim, njemu je bile gore u Holiji i tu je ležao, na sa> mrti. Toliko je bio omrznuo 1aliyen= ska jela, zgotovljene na ulju da je tonjire, sa ručkom, bacao kroz prozor. Umro je želim englesko čaja i engleskog mede:.

Jo som to mesto izebrao za sebe, — kad som došao u Rim, — samo zato, što je bilo preko pula knji» žore, gde sam nabavljao novine iz inostremsivc. Niti sam voleo te prozore, niti taj Čet, — ali som VO> leo tišinu, koja je, kod »Babingtona«, vladcla: Inače, u Rimu, po kofonomoa, velika je cGelamcr,

Tog dcna, kod »Babingtona«, dok pregledom sirane novine, misao o smrti ne izlazi mi iz clave. Znači, ona mi već ide, i već mi je prišla s nogu. Nisem na nju ni milio, pre:

Imc da mi se uvuče u orterije, aa žilice na nogama, u berve, u mo zck i srce.

Sećom se dc kcčžu, kod smrt na“ stupci, saomrinik, u poslednjem: itre= nutku, ima viziju čitave svoje Dro» šlosii i celog svog života. Za n» koliko sekundi, kožu, preživi, još jednom, sve svoje uspomene, na samrti, Koješta, kažem scm sebi, Po io je nemogućel Nemoguće, i psihološki, i potološki, \

Nastavak na 6 strani we.