Književne novine

Godina IX. Nova serija, br. 64

V EBRINOSTIE E OBJEKTI

Dr. Mihailo MARKOVIĆ

Kad se s pravom govori o superiomosti komunističkog | morala nad građanskim ne treba zaboraviti da bi nekim lju-

dima koji sebe smaraju komumistima bile veoma Koisne moralne pouke iz davnoprošlih epoha, — da treba rukovoditi izvesnim principima a ne trenutnom praktičnom korišću, da se treba i sam boriti za svoja ubeđenja a ne zaklanjati iza drugih, da ireba drugog čoveka tretirati kao cilj a nikad kao sređstvo, da treba donositi odluke slobodno po vlastitom uverenju, da treba usklađiti ono što se radi s onim Što se govori, a ono Što Se govori sa onim što |

ara or area ru a aaa ia oie,

|

se misli.

——

Jedna od najpopularnijih ČiTozofskih zabluda jeste uverenje da su vrednosti, za razliku od potpuno objektivnih materijalnih predmeta i prirodnih zakona, nešto prevashodno subjektivno, Poznat primer subjektivizma u aksiologiji jeste emotivistička teorija logičkih pozitivista (Karnapa, Slika, Fjera i drugih). Po toj teoriji jedini sadržaj vrednosnih sudova jesu izvesne subjektivne emocije. Reći za nešto da je lepo znači izraziti da mi se lično sviđa. Reći za'nmešto da vje dobro ili moralno znači izraziti svoje odobravanje datog postupka ild. Pošto na taj način vrednosni sudovi nemaju nikakav objektivni značaj, i oni, zajedno sa metafizičkim stavovima, spadaju u grupu pseuđostavova koji se he mogu u iskustvu verifikovati, pa su zato besmisleni. Jednom reči, vrednosti misu nešto objektivno dato. Svako može imati svoje norme, svoj sistem vrednosti. Među njima ne može biti pravog konflikta jer, navodno, nikakve činjenice ne daju za pravo ni jednom ni drugom.

Ova emotivistička teorija vrednosti samo je do krajnjih konsekvenci izvela široko rasprostranjeno verovanje da se vrednosti bitno razlikuju od materijalnih predmeta po tome što je u njima Uključen afektivni odnos čoveka prema onom što može zađovoljiti neku njegovu \potrebu. Tako ije jedna slika kao materijami predmet — određena struktura oblika i boja koja, iednom stvorena, pro dužuje da buđe to što je i kad bi čovek nekim slučajem nestao s lica zemlje. Međutim, vrednost te slike bila bi nešto mnogo efemernije | trajala bi samo dotle dok ima živih ljudđskih jeđinki koje ie u stanju da uzbudđi, u kojima je u stanju da izazove onu kompleksmu psihičku reakciiu koja se maziva umetničkim doživljajem,

Izgleda đa se ovđe ipak rodi O jednoi zabludi koja proističe iz ljudske navike da, rađi što veće suviše oštre di-

jasnoće, pravi stinkcije. i e LF Najpre, ono što mi znamo O

predmetima koji nas okružuiu daTeko je od neke apsolutne objektivnosti. Stara je istina koja se uvek iznova zaboravlja, da ono Što mi smatramo pređmetima kao takvim, uvek uključuie u sebe elemente zabluđe, iluzije, liuđske pro izvoljnosti, ljudskog mačina gleđanja. Predmet van čoveka, nezavisan od njegove svesti i niegove prakse mi ne možemo ni zamisliti, Oblici su ono Što sd za nas tek Szahvaliujući trodimenzionalnom prostomom Sistemu u kome ih viđimo. Tai sistem Je naš, iedam od mmogih mogućih višedimenzionalnih sistema koji više ili manje odđaqovaraju omome Što zov\emo objektivnim prostorom, a Što je za naše saznanje ustvari jedna potouno mneodređena, nostraktna, mađa nužna, pretpostavka. Elememt subiektivnosti u opažanju boja od Loka naovamo ne dolazi tu pitanje. Dakle, predmeti su ustvari! obiekti za subjekte, saznati wW praktičnom odnosu čoveka premea njima. i: S đruge Strarie, vrednosti su daTeko od toaa da buđu nešto potpomo subiektivno. Kad čovek čita impresionističke Kritike (koje su kođ nas m velikoj mod!) đobija tisak đa se vrednost svođi na subjektivni đoživliaj., Književni Kritičar smatra mužnim da nas obavesti da je, čitajući izvesno đelo, i-

mao, takve i a acileOie da

čin, itd, biti sama

se, naprimer,

literatura može veoma interesanina, može i imati umetničku vredmost,

Ovakva

ali vteba biti načisto da je to u najboljem slučaju jedna vrsta poezije, ukoliko nije gola psihološka deskripcija kojm može imati vrednost kao samoiskaz — za psihologa i sociologa, Prava kritika treba da utvrđuje izvesne objektivne vrednosti. Naravno, ne objektivne u apsolutnom smislu — nezavisne od čoveka i promena u njegovom svesnom doživljavanju, jer u ovom smislu nisu objektivne ni zvezđe, ni stene, ni vođa u okeanima. O objektivnosti treba ovde govoriti u smislu društvenog. važenja za jednu širu ih užu društvenu zajednicu, nezavisno od-· svesti pojeđinačnog subjekta, A u ovom smislu mogu biti objektive i lepota umetničkih dela i moralna vrednost ljudskih postupaka i progrešivnost izvesnih političkih akcija itd.

Jedne iste objektivne činjenice uzete u čisto intelektualnom odnosu subjekta prema njima saznaju se kao stvari i veze stvari, a uzete u intelektualno-afektivnom odnosu doživljavaju se kao vrednosti. Svako umetničko delo se može

U Beogradu je neđavno otvorena izložba Majstiori sovjetske grafike na kojoj su prikazani rađovi Besftorice ruski

grafičara. — Na slici: V. G. Litvinjenko: Ostao je

WH a a AOG Ba air ZIRI IN ii aiS———

Cena 30 din

NACRT ZA JEDAN LICNI PREDIZBORNI

| PLAKAT

Iduće nedelje, prviput w tolwi svog kraikoirajnog i hirovitog Ži« voic, glasaću za poslaničkog k-ena didcata Savezne narodne skupštine, Živim u jednom beogradskom prsda građu, u naselju gde se popločana ulice pretapcju u njive, a poneka ulična febla prikovoma je za stabla pored puta. I tu, na raskršću, .ima jedne kofonica, gde ljudi tihog nas šelja čitaju novine pre podne i pijti fomku, prirodnu Šljivovicu., Iduće nedelje, ti isti ljudi će doći na svcje staro scrstajalište, no umesto novina i čoašica, držaće u rukama glasačke listiće. — Kafonica će u iduću nedelju biti pretvorena tu qlasačko mesto,

Moja trenuina Žželjic: pred izbore? — Želeo bih da već jednom iskopnš ovaj moartovski sneg, koji, sleđenj prljav, zgomilem po ivičnjacima uli<

h Coa, tako dotrojava svoje poslednja

Nastavak ma 4 strani i

BALADA O DIMNJICARU

Miodrag: BULATOVIĆ

_ Hteo bih da yam ispričam sve što znam o jednom svom suseđu. ilnapred kažem: ne znam mnmogo, i ne ljutite se zbog toga.

Poznato mi je da ima seđamdeset i po godina; da je iz porodice iz koje su za poslednjih deset decenija svi muškar>i bili odžačari itekakvi majstori. I da je on, koji nosi tako lepo i tako naše ime, Milisav, povisok, vitak, židak pro-

opisati kad se tretira kao stvar. sto, Od dede je nasledio malčice i oceniti kađ se tretira kao zatupast nos; od oca vučje zube vrednost. Jeđan ljuđski postupak što se stalno bele na crnoj poza-

se takođe može opisati kao i svaka druga činjenica, a može se Oceniti kao moralna vrednost. Status vrednosti nije suštinski različit od statusa činjenica. U oba slučaja skeptici greše kad ih subjektiviraju a dđogmatičari kad ih tretiraju kao objekte pq sebi. Ustvari, po sebi postoje izvesna Tizička, hemiska, biološka i psiholo-= ška kretanja koja bivaju shvaćena kao činjenica s jedne strane i vrednosti s druge tek u procesu Nastavak na 2 strani

dini gara; a od majke, koje kao mn) oca odavno nema u spisku živih stanara, osmeh blagih i dobrih.

Mislim da ne liči ni na jednog čoveka kog sam dosad sreo — na naše naizgled ljubazne i dobre susedđe ponajmanje.

Već i deca znaju da živi gore, na krovovima. Ko god krene ulicom i pođigne pogled k dimnjacima, kogod priđe prozoru i osmotri dim što se sivi i spušta čak do nepoželjnog martovskog snega, ugleda crnu figuru s Kkobunom žice,

Sa sobom nosi Stube. Nosi ih ta-

ko spretno, i tako lako, kao da su

od kartona. Te stube su w početku onolike kolike i jesu, ustvari onolike koliko je on u početku svog radnog dana čovek. Međutim, stube njegove će da porastu.

Počinje nevreme. Pljusak. Kosa kiša. Vetar povija repine jablanova, mrsi im gole vrhove. Ljudi se zabavili svojim . jadima pa trče ulicama, ili se sklanjaju po kapijama; pune su telefonske govorni= ce preplašene čeljadi, Sunovraćuju se crni i drugi kišobrani i lete gore, pa onda niz vetar — crne se, šarene se između kuća kao leptirovi od platna. Ljudima i ženama kisnu goli mozgovi, same Kosti,

Vetar se ne šali. A reklo bi se da i trolejbusu smeta. Eno, kosu mu je crvenu zamrsio i razdeljak mu pokvario. Lete i ćeramide, i crepovi, i samari ivičnjaci. Tresu se prozorska okna, leti staklo: drobi se srča i pršti poput ove lude kiše. i

Nikome ne pada napamet da po-

·gleda gore: mora da se i dimnjaci

ijujaju, da se-leme ı pripijaju uz krovove, kao dim onaj što puza pijavica mu nije ravna. Kako li se naš Milisav dđrži na krovu? Kako njega vetrina ne strovali dole? Samo sam bog košave zna kako on ostaje neuzljuljan.

Dečko u jednoj ruci drži stube, u drugoj kotur žice s četkom i tučanim jajetom na kraju, i drži ravnotežu, Crni se gore naš garavko, i dzara odžak. Dim pokulja naglo, ode s vetrom; čađ mu sune u lice, ali on je već crn, a baka i deka s unučičima u potkrovlju odmah prestanu da trljaju svoje izujedane oči.

Dakle, on već nije običan čovek, On zna da treba prodžarati dimnjake i na susednoj kući. Jer pet porodica u kući o kojoj je reč trlja oči od dima. Kako da tamo pređe? Ide po krovu, ne smeta mu vetar. Dođe do same ivice i misli kako da podvali dimu od koga deci .i starcima, koji su slabi-pa ne idu na posao, otiču oči.

“MALI ESEJ

SMISAO

Smisao pesme, podrazumevajući onu koja se odupria vrememu i trenutnom ukusu i izdigla iznad glasnih prohteva ri naglašenih potreba, gotovo isključuje svaku korist koju od nje autor ima. Pesništvo je samo u izuzetnim vremenima „i najsrećnijim okolnostima. smatrano zanimanjem, i uvek bilo pitanje savesti, jer se za poeziju uvek živelo a od nje se retko kađa moglo živeti. I baš zbog toga što je to tako, pesma je oduvek i bila nešto izuzetno u odnosu na oštale vidove umetnosti, a pesništvo pretpostavljalo isto toliko hrabrosti koliko i sluha, isto toliko prećutkivanja koliko i govorenja, što znači da se pesma odvajkada nalazila između potrebe da se kaže i želje da se odvoji od svake potrebe sem one koju je pesnik osećao kao pitanje savesti. A to opet znači da se od pesme ne može ni tražiti ništa drugo do da bude pe> snikova savest jer je njena lepota najvećim delom sadržana baš u toj savesti.

Bilo je i uvek će biti onih koji“pišu. pesme, koji će iskoristiti svaku mogućnost da nešto kažu o obliku pesme, tretirajući je kao sredstvo da se domognu tremutnog uspeha, upisujuči tu i zadOvoljenje ambicija iz čega proističu mnoge obmane koje primoravaju autore da čime mnogobrojne ustupke. Ali, oni koji su svesni da je njihova poetska reč proistekla iz određenog životnog stava, moralnog opredeljenja i promišljenog odnosa prema životu, nikad ne mogu da se konačno, zauvek, odvoje od svoje pesme, da je se odreknu i da je zaborave, niti da je nose ispred sebe kao obeležje svojih životnih ambicija, Ako je poetska. reč nastala iz potrebe da se nešto saopšti najpre sebi a zatim drugima, da se preko najčovečnijih normi i još neiskazanih · iskustava uspostavi: odnos sa društvom, onda pesma ne može imati. drugog smisla do da ispolji jednu ličnost i njemu savest. Sve drugo je manje ili više variranje stečenog znanja ili stečenih navika i potreba da se zauzme određeno mesto u društvu.

Pesma još nikad nije bila niti će ikad biti nagsušna potreba, ljudi, ono bez čega se. čak i u duhovnom smislu ne može, ali ona to postaje Onog trenutka kađ ljude primora da je shvate kao potrebu, odnosno kađ ljudi osete da im,nedostaje nešto što treba da objasni njihova stremlješe ! njihove ideale. Tada, i u takvim prilikama, pesma dobija svoju zasluženu vrednost, svoje. pravo mesto u životu, i kada se ljudi ma nju pozivaju da bi nešto dokazali ili nešto odđbranili, omi, mada to često 0 nisu svesni, brane pesmu baš time što je prisvajaju.

| Š n

Na taj način oni je oduzimaju od pesnika i prema njemu postaju indiferentni, zaboravljaju ga i ne postavljaju pitanje pesnikove savesti već ističu svoju savest baš time što osećaju potrebu da je u datom trenutku poistovete sa pesnikovom. Ono 'Što nekada nisu mogli ili nisu umeli da učine, da se naprimer ograde od svega Što je prolazno i. profano, sada, posredstvom pesme, čine veoma lako afirmirajući time pravi i Jedini smisao pesme.

Do koje mere je pesništvo pitanje savesti može da posveđoči niz primera iz prošlosti koji govore kakve su sve sudbine doživeli pojedinci koji su živeli za svoju poetsku reč i imali hrabrosti da je odbrane ne samo radi sebe nego 2» rađi.đdrugih. Ne misli se tu samo na merazumevanje sredine koje je u korak pratilo i najveće pesnike, jer je to nerazumevanje shvatljivo, i ono će u većoj ili manjoj meri uvek postojati, več se misli na istrajnost pešnika koja je u ovom slučaju mnogo značajnija. Poređ toga nisu samo pesnici bli ti koje njihovi savremenici nisu razumeli jer to nisu mogli. Primeri filozofa i naučnika su mnogo ubedljiviji jer su njihove sudbine bile tragičnije, a što je oduvek bilo više pesnika koje nisu razumevali to je samo zato što ih je i bilo više nego filozofa i naučnika, Zato, vratimo se istrajnosti kao rezultatu hrabrosti i morala, kao rezultatu savesti.

Nerazumevanja kao nemile pojave pesnik se može veoma lako da oslobodi samo ako ispuni zahteve koje mu sređina postavlja, ako zadovolji potrebe sredine i nivo njenog ukusa. I na prvi pogled ništa nije lakše nego to učiniti, jer pesnik, ako to #2 učini, može bar prividno da se pred sobom opravda, da umiri svoju savest, govoreći sebi da je uradio onako kako je sredina tražila i da se žrtvovao za sredinu i zadovoljenje njenih potreba. A što to pesnici ne rađe to niije samo zato što to ne mogu nego zato što to ne umeju, Što bi u tom slučaju baš izneverili svoju savest i izgubili poverenje u svoju reč, odnosno u vrednost svoje reči, i ona bi se svela na bilo koju i bilo gde izgovorenu reč, A to znači svesno, sam od sebe, lišiti se ne samo jednog poziva nego : lišiti se egzistencije, lišiti se opstanka a ne mogućnosti da se traje. To znači izgubiti poverenje u svoju pesmu, izgubiti savest, i nikad više u pesmi i ne gledati pitanje savesti. Zato | smisao pesme i jeste baš pitanje savesti. Sve ostalo nema gotovo ?ii- | kakvog značaja.

Dragoslav Grbić

I misleći se ugleđa sto čuda M potkrovlju. · Golubove u kavezima

'— voetrina je porazbijala njihova

skloništa, i oni su kisnuli. Stubama zakači njihovu mokru kuću, 5pusti je na balkon i otvor kroz. koji su uletali ledeni mlazevi zaklopi nes kom daskom. Jednog već promr3 zlog, izgleda osakaćenog golupčićae zakači žičanim koturom i stavi ga u svoja prostrana nedra.

Vidi prozeblu decu što drhte u tesnim sobičcima, trudne žene i bele starce s mlakim furunama bub njarama u zagrljaju. Neko, siromah puki po svemu suđeći, pevca Cr« venog drži već duže vremena naši verandi. Po drvima i uglju snega U isluženim. dečijim kolicima ma= čići. U isprovaljivanoj kadi lutke; Dve terase, dve kuće povezane su

kanapom — na kanapu sirotinjski veš. Neko s one strane okreće kalem, i kanap se ispreda — detinje

košulje beže na drugu stranu. Toč kići kalema se okreću.

Dečku raste snaga. ] on sve 'spase i ugreje. Pa kad i mačiće negde smesti, pa kad i prozor neki zapuši i decu sačuva, pa kad svrši sve ono što niko drugi ovog časa Dije ni mogao ni hteo, on se zapita kako da pređe na susedni krov. Jee i tamo se videlo neko potkrovlje, neka tuga u belom, neka starudi= ja kao iz sna, neko mobilje iz priča dovučeno i tu potrpano,

On primeti da mu je korak nes Sto duži. Ali se ne začudi. Nastavi tako da ide, i spazi da s neobič= nom lakoćom prelazi od dimnjaka do dimnjaka. Vide zatim da su mu i stube crne porasle, i opet se na iznenadi. Tako je to kad neko t nedrima nosi prozeblog golupčića,

Rastojanje između kuća premosti stubama. I pređe, uprkos koša“ vi. Pročisti još stotinu dimnjaka, spasi trista mačića i hiljadu golu= bova, zapuši starim novinama i krs pama bezbroj rupa na sirotinjskimni prozorima, skloni s vetrometine čo= por izgubljene, zalutale i napu štene dece, i oseti da mu je i gos lub iskraj srca porastao.

Dečko je sad tako veliki da mti ni trista ovakvih košava ne možd ništa. A stube njegove garave to= liko dugačke da im ni tri boga ko» Save ne bi mogli ugledati vrh,

Stubama više ne premošćuje raz= daljinu između kuća, krovova i dimi njaka. | Sad je dovoljno da pruži

"korak, da učini mali napor, i već

je na drugoj strani. Srećan je: jes može s manje muke da otpuši sva dimnjake Beograđa. Srce mu iskraj goluba pet puta jače zatreperi kad pomisli da bi mogao za jeđan jedini dan, pa bio on i ovako mo kar i snežan, da bi mogao da pro= džara i dđoveđe u red dimnjake ces lona Sveta. {. Nastavak na 9 strani