Književne novine

BResem •Jomeskor „STOLICE

Kađ god pokušamo da iznova

definišemo, pozorište, neminovno se vraćamo problemu publike i zaključujemo: glumci, pred vama su 'gleđaoci, neprozret: i raznovrsni. Na vama je da im omogućite pre(dah, da osvetlito njihove skrivene 'misli, da im priredite svečanost — svejedno veselu ili tužnu — i da ih preobrazite u celinu prožetu jedinstvenim osećsnjem, ' No gde da svrstamo delo koje deluje upravo u suprotnom smislu, komađ kojt nam dokazuje da su sve ljudske veze nemquće, dramu koja nas osuđuje na sumorno posmaranje sebe samih, jednom veči delo koje ne izaziva tu toliko potrebnu kolektivnu reakciju? Ima pokušaja da se ovaj oblik pozorišta nazove antiteMitom, ali Dostoji ozbiljna sumnja da se klica nerazumevanja poseje stvaranjem terminologije po svaku cenu.

Jer neospoma je činjenica da ovi komadi (Beketov „Godo“, Adamovljeva „Parodija“, Joneskove „Stolice“) imaju svoju vernu pozorišnu publiku. Upitajmo se gde je tačka u kojoj se dodiruje gledalište i komadi koji na izvestan način počinju da dominiraju u drugoj polovini XX stoleća. U epohi milionskih gradova i mašinske civilizacije, u vreme kad pojeđinnač ne sudbine postaju beznačajne pred neumitnim zakonima po kojima se kristališe tok istorije, ljudskim životom sve više gospodari velik i strašan osećaj usamljenost On skoro nije bio za-

oštren kao danas i pojmljivo je Što u našim dušama ta tema tra· gično odzvanja sa svim motivima koji je prate: kobnom «hološću, tupom ravnodušnošću, bespomoćnim dozivanjem. Nećemo, dakle, pogrešiti ako pomislimo da od Strindberga naovamo razvija struja evropskog pozorišta koje prvenstveno tretira dramu osamljenmosti. Stninmdberg se, doduše, ograničio na posmatranje braka, i njegovi junaci su se žestoko mrzeli (a osećaj mržnje je jedna od najjačih spona između ljudskih bića).

Posmatrane iz tog ugla Joneskove „Stolice“ pretstavljaju čuđesan trijumf „postignut prožimanjem forme iđejom komađa. U tom komađu stupamo u svet apsolutne usamljenosti, a praznina u ljudima i oko njib zgušnjava se u kozmićki problem, što objašnjava snagu ove drame. Ali pritom je od bitnog značaja i piščeva sposobnost da nađe situaciju i postupak koji mu omogućuju da sabije ceo život

čovečanstva u okvir jednočasovne igre, među crne plišane zidove kamerne pozornice, Osvrnimo se na trenutak na Joneskovu viziju sveta u „Stolicama“, Pesma je fo očajna o prolaznosti, o minutima drhtanja i slutnji, o časovima ispunjenim mržnjom i Utrnmutošću od sreće, o godinama prepoznavanja i venenja, o decenijama varki koje čile u mrak. A iza svega poruka: ne osili se.

Treba odmah izbeći svaki nesporazum. lako autor ove drame u mnogo čemu usvaja pozitivno nasleđe nadrealizma, ne može biti ni govora o dramskom somnambulizmu. Jonesko je negde zapisao: „Avangarda se na neki način vraća na tradicije — ne na tradižjonalizam”. Time je mislio da kaže da se pozorište postepeno. pretvorilo u verbalno opisivanje određenc ideje, tome i morais, da se neosetno pretvorilo u drugorazrednu vrstu literature. No pozorište nije ni literatura, ni filozofija, ni pro-

papa rar On KOLONI PreyaW Pri RON KNJIŽEVNE NOVINE

List za književnost, umetnost i društvena pitanja Redakcioni odbor:

Oto Bihalji-Merin, Miodrag Bu-

latović, Đora Ćosić, dr. Mihailo

Marković, Peđa Milosavljević,

-'Panasije Mladenović, M. Panić-

Surep, Vladimir Petrić, Đuza

Radović, Risto ''ošović Urednici:

ĐUŠAN MATIĆ, ČEDOMIR MINDBHBROVIĆ i MILOŠ LL BANDIĆ Direktor: TANASIJE MLADENOVIĆ List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće »Knjizevne novinee, Beograd, Francuska 7. Redakcija: Francuska 7, tel. 21-000, . tek. račun: 10-K-B-32-Ž-208. Tist izlazi svakog drugog petka. Pojeđini broj Din. 30. GO» dišnja pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 9300, za inostranstvo dvostruko, r'rehničko-umetnička oprema: Dragomir Dimitrijević Odgovorni urednik: Dušan Matić Stampa »GLAS«4, Beograd, Vlajkovićeva 8

paganda. Ono je pre svega ostatak koji preostaje kad se one opišu rečima, vizija koja se jedino na sceni može izraziti kompleksom reči, tišina, ritmova, kretanja i gestova. Jonesko poznaje neumoljive zakone po kojima se odvija dramska igra. „Stolice“, naprimer, imaju neobično čvrstu fakturu. Za nekoliko prvih minuta jasno razaznajemo situaciju i karaktere. Očevidan je i pravac u kom će se komad razvijati. Ali, malo po malo, reči pune slutnje, nedorečenosti i strepnje preplavljuju scenu progresivno zamračujući situaciju i „razarajući:· konture ličnosti. To je, uostalom, jedini logičan ritam i proces za luk drame koja se proteže od neizveshe prošlosti ka jedino izvesnoj budućnosti. U tom procesu i ritmu otelovljen je strašan, neumitan zakon iščezavanja. Svi principi pozorišta očuvani su, genijalnost je u tome što je postupak izokrenut. Zivot koji je izgledoo jasan, zatamnjuje se, klizi kao tepih ispod nogu i najzad · iščezava u mraku večnosti, ostavljajući crnu čudovišnu prazninu za sobom.

Na svaki način treba istaknuti još jednu osobenost Joneskove dra maturgije. On priznaje važnost običnog, svakodnevnog života. Poput starih majstora Čehova i Pirandela, čije su istorije spolja uvek melodramske, on stvara fabulu na ivici banalmosti. Njemu se čini da je jedimi posao dostojan dramatičara da u okvirima banal-

e Premijera u

Ateljeu 212

nog pronađe nepoznate pređele života i da ih pokaže u” svetlosti njihove neobičnosti.

Zasluga za prvo Joneskovo izvođenje u Beogradu pripada u prvom ređu Miri Trailović. U ovu pretstavu ona je uložila izvanredno mnogo napora mašte i za „Stolice“. se s pravom može reći da su njena najuspelija režija. Mora se imati na umu koliko je teško pronaći jedinstven stil scenske interpretacije za Joneskov tekst, koji uključuje realističke pasaže, romantične reminiscencije, sentimentalne egzalta-jje, groteskni tretman i posebnu komično-apsurdnu boju. „Ako bismo želeli da u njenoj režiji nešto istaknemo, to bi pre svega bile neke izvanredne scene (starčevo sečćanje majke, dolazak · pukovnika, pukovnikovo udvaranje mladoj dami, starčev govor caru); zatim, način na koji je reditelj zatamnjivao situaciju i obezličavao ličnosti vrtoglavim, ludim ubrzavanjem tem pa; pa fine intervencije muzike koja je ublažavala tempo, obč6gaću-

jući ga unutrašnjim naponom i, najzad, pažljivo ođređen ritam pretstave.

S druge strane, dobio se utisak da je pretstavi nedostajala dimenzija apsurđnog humora, koja bi omekšala utisak bezdušne groteske, obezbeđila postepeno zagrevanje cmocija i učinila da stil interpretacije bude sasvim homogen. Istovremeno je isuviše stilizovan mizanscem, „pun meočekivanih simbola,

Eugen dJomesko

podvlačio osnovnu slabosi Joneskove dramaturgije: osobinu da scenska slika razara ono što reč stvori.

Slavko Simić i Ljiljana Krstić pružili su nam nezaboravan doživljaj. U času kad čovek uviđa kakav su silan napor glumci uložili, bilo bi neumesno stavljati sitnije primedbe. Nemoguće je, međutim, ne istaći one divne scene dolaska pukovnika i mlade dame i ćaskanja, kađ je oboje glumaca u svoje likove unosilo uvek nove crte pune odjeka tih nestvarnih osoba. Za nijansu bolji bio je Slavko Simić. Dugo će se pamtiti njegova tužna maska ugašena pogleda, sa crtom dečačke oporosti. Ljiljana Krstić sugestivno je podvlačila unutrašnji napon Stare, ali joj je neđostajao bitniji smisao za molijerov-

ski komično-apsurdan svet Jone- .

sSkov. Vladimir Stamenković

CEO OUR a a: Vera

“|

Neorealizam jetra Djermija

Neoreclizom je u svojoj osnovi pokret koji je filmu doneo gubitak izvesnog broja predrasudc. Slavni posleratni period italijomske kinemertografijo ostaće u istOrlji obeležen kao irenutak čudnog susreto jedne umetnosti i iragične ZGdpuštenosti jednog živote. Taj susret obavljen je na ulici, po sumornim predgrađima preirpcanim čatrljoma klošara, po prljavim i izlizoanim sta peništima najomnih kuća i u okvirima osiromoašenih sela. Ali prava obeležje: ovog pokreta nisu ostala na činjenici da je izvestan broj lju= di pokazao svoju rešenost da opeva tužno nceličje jedne sredine. 5 storija filma već je poznavcl]a slike tragičnih nesporazuma između čovekc i života koji mu je prepušlen, fe je od Grifitovih doma do demcs, čitav niz uboctih nciseljc i bednih prilika dolazio pred naše oči da nom zasvedoči svoju neoprostivu sredinu. “Crni \ reclizam frmcuskog filma pribavio ncm je nejzbrisive slike mulne ukočeno=> sti i olgustva „mogućnosli izborc svojih juncka, osuđenih na najmrcičnije okvire i noajpogubnija Tešenja. Neorec]lizerm posleraine Iiclije međutim, uspeo je da se oslobodi izvesnih literarnih osobinc koje su, noročilo vidne u Karmeovom slučaju, svedočile o želji da se izvestcm specilično dirljiv i'nerešiv svet malih ljudi približi film= skoj umemnosti. De Sika i nekoliko njegovih kolega, naproiv, svoj Osnovni napor videli su u priblcažavemju svoje umetnosti tom čudnom

[AGA ARRAY (LR TRON i NFOBAVEZNA SUGESTIJA FDNOM DOBROM POZORISTU

Određujući sebi budućnosi, u groanicoma za koje su ih nocčinili dorćslim oruđa proizvodnje mcdterijalnih dobara i svesnosne snage razumevanja sveta, čovek i ljudstvo (pojedinac i zajednicci) osvrću se, povremeno, na prebrođene virove opoasnosti, na logcšno pređene staze, na krvavo savladane i ol> klonjene smetnje, na prevaljenu i prevaljomu prošlost. I pojedinac i kolektiv čine to u časovima predaha, nca usputnim stoaniccrmca=odmcaralištima, pojedinac — svojim sopsivenim, ličnim, bodrim ili promuklim glasom (glasom mnjenja i sa vesti), kolektiv — kroz usta svojih ovlašćenih ili silom ncmetnutih mu preistavnikc. Govore, dckle, uvek, o svim stvorima čovekc, o prvim i poslednjim, o proloaznim i usputnim, samo jednc ustca, istupa i ispoljavct se samo jedna svest, a svest zajednice je masovni zbor koji repli+ ciro u refrenimct (bili ovi osuda ili odobravanje), ili je fiktivni, umetnički stveralačkom voljom pojiedinca zeomišljeni i izmišljeni horus: anlički, „starogrčki horus Eshila, Evripida i Sofokla, muzički hor od Persela i Hendla do Darius Mijo-a i Slavenskog, govorni hor od Serjožnikova (kako je o njemu pre tri i po decenije u Krležinoj »Književnoj republici« pisao August Cesa= rec) do dramskog kvarteta pozorišta »Atelje 212« (Mata Milošević, Moerije Cmobori, Viktor Starčić, Ljubiše Jovemović), koji uskrsava, na sasvim osobem način, narodnu poeziju i pripovednu prozu Ovog našeg velikog »molog ncroda«.

Jedon osvrt lične i'pojedincčne svesti i savesli na sasvim skorošnju prošlost, na bumo vreme Drugog svetskog rata i Narodnooslobodilcičke borbe u ovim ncšim krajevima, na stroholno svirepi okršaj bezumno podeljenog čovečcmstva, jeste i moelenc jednočinka splićomskog pisecer Slobodema Novaka, objavljena u zagrebačkom časopisu »Krugovi« (br. 7 iz protekle, 1957. godine), u časopisu koji se jedvc može dobiti

u Beogrodu, samo nekih 400 kilometera udoljenom od Zagreba, u”

časopisu koji je po komercijcdnom š nekuliumom merilu disiributeror periodičnih publikacija ove nce

lepe i širokogrudo koegzistencijali= ·

stički toleromine i slobodne zemlje, ideološki i pravno svima i svakome

pristupcičem cr prcikiično takoreći ·—

zelbbremjen, jer jedva nclcziv i dobavljiv. .

Hoteći da kažem nekoliko neznctnih i nereprezentativnih cr samo in= formotivnih i upozoravcijućih reči O pomenutoj jednočinki splićemskog pisca Slobodana Novaka, mislim „da morem poći od opštih generoalija, pa zalo i navodim da je Slobodcem Novck rođen 1924 qgod., u Splitu, dea je qgimnezijske godine proveo u rodnom qgrcdu i na Rijeci, da je dipblomu filozofskog fakulteia stekao

u Zagrebu, da se u tom braiskom

hrvatskom kultumom centru stao jovljati već od 1946. god. da je učestvovao u pokretonju i uređiva~

nju zagrebačkog književnog čGSO~

bisc »Izvor«, da je sarađivao u zagrebačkom časopisu »Krugovi«, da je u tom poslednjem pomenutom zagrebačkom časopisu, u prvom broju protekle godine, objavio jednu izvanredno finu, gorko-scatiričnu i konfesionalno iskrenu, vrelu, humoanitcrnu. prozu »Trebc. iumrijeli logično« i dc je sa već navedenom jednočinkom u sedmom broju tog prošlogodišnjeg časopisa »Kniževno veče. — Ispovijed koju niste zcvrijedili« postavio i liksiruo jedem društveno-morcdni problem, koji je u našoj liieraturi čitavu jednu dekadu i više zaobilažen i kukavno izbegavon, omelcn, suzbijoan i publicistički prećutkivcn, icko je elementarcm, sveljudski, internacionalanm i univerzalamn. Taj problem, ja ću odmah reći, jeste problem ubistva kao pravde i ubistva kao zločina, problem dijclektičke protivrečnosti čina egzekucije, problem ! <zne koja je efemer= no i temporelno uslovljena a otkucajimcr vremena (časova, domc, me=

seci, godina i dekada) reviziji društveno-morcilne svesii čovekove podložna. Dakle, jedan, par excelence, drušiveno=moralni problem, dakle, jedan „univerzalno ljudski problem. Godinama i godinomca je on, laj problem, ovde, kod nas, poliskivcm i prikrivom, kao da nije sveljudski problem, kao da nije svečovečcmsko pitcmje svesti i sa= vesti. Jedom njegov krojičak dodirnuo je, znalino ranije no Novck, opet jedem mladi hrvaiski pisac, drormctturg, Ivom Raos u\irimc jed= nočinkomc, koje je »Lykos«•«, u Zagrebu, izdao i oičtampao kao »Tri ratne priče«, Niko nije prorok i objavitelj istina: u svom mestu, pa je tako, tada, i ova publikacija »Lykosova« doživela, u somom Zagre= bu, u njegovom vrsnom i vrlom listu »Vjesnik•, strahovit napad, zbog toga šio je Raos tada usivrdio da u svakom ratu »obe sirone padaju za —o domovinu«, dakle postavio jednu ideju i tezu, sa kojom svaka rnoguća ilozofija i etika rata upre-

vo olpočinje da se pojavljuje keo

subjektivni misconi odraz objektiv~ ,

ne stvarnosti u individucino-kriličkoj svesti čoveka pojedinca, jednostavno rečeno u svesti čovekovoj. Prošlo je od tada nekoliko godina i jedon drugi, još mlađi hrvqlski pisac; Blobodem Novak, postavio je, pre nekoliko. meseci, u »Krugovimcte, jedno sasvim rođačko pilcnje u odnosu premca pomen''_m, pitemje čovekovog prava de kažnjava i presuđuje krivice drugih, bližnjih, pitonje čovekove lične savesti, pitonje siroholne čovekove dileme: da li solidornost sa ideološkom apsirakcijom veoma dubiozne ideje o pravdi ili individualno morcino pitanje sumnje, kajcnjc, ispošionja, naknadnog proveravdnja i revidironja | jednog društveno već dovno završenog i davno obavljenog procesa? Roa-

zume se, Novckovo pitanje u jednočinoj dromi o kojoj je reč, pitmje je koje se samo sobom

uopštavc., Jedon ncpredni sin idejno je učesivovao i. doprineo u stvari fizičke smrli svog nazadnog, konzervativnog i ideološki zaostclog oca. Posle dvcmaest godina sin podvrgava ličnoj reviziji sopstveni nekadcmji stav i čin. Konilikt uznemirene sqvestli irebalo bi da bude slišom pred ljudima koji su publika u odnosu na sinovljeve ispovesti o krizi jednog ošamućenog morala. Široko uopštena suština ovako Dostavljenog dromatlurškog zapleic vodi nocas, sve, na platformu jednog univerzalnog, svečovečemskog pita nja: koliko smo svi sami, usamljeni, bespomoćno sami sebi ostavljeni, kada se usuđujemo da nciknadno mislimo o onome Što smo nekada delcli, koliko smo izloženi porugamc nerazumevoanjc drugih,

Tednočina drama splićemskog Hrvcato Slobodana Novaka nije još nigde prikazana, izvedena. A ovde, kod nas, u Beogradu, ima jedno pozorište (i ne samo ono jedno, pored drugih sa sličnim progromimce i ciljevima), koje želi da postavlja, otkriva, rešava ljudske probleme: Atelje 212. Ono, to noše savremeno pozorište, iznelo je i obelodemilo misaonu, filozofsko-poetsku ispo= vest Mije Pavlovića, »Koraci u dru-

· goj sobi«. Ono, fo dobro noše po-

zorište, nije usko, lokolističko, srbijomsko i beograđemsko, ono je, na= Pptotiv, široko, jugoslovensko, evropsko, čovečonsko. ·Zošto ncm, dakle ono, takvo kakvo je, ne bi prikazalo i jednočinku splićemskog Hrvata Slobodomna Novaka, problemimoa krccdu. dromicu »Književno veče«, jednu idejno-emocionalnu muku i patnju savesti, koja nije ni Scrtr, ni Beket, ni Tonesku, a jeste ovim velikim, svetskim dromskim piscima dorcsla, sa njime ravnopravna, uz njih univerzalna, budući živolno istinita i istinska, naša ovdcišnja, jugoslovenska, pa ond=, snagom svog uopštavconja, sveljudsko i svečovečanskc?!

Povle Stelcmovi az

i trogičnom svetu. Oni su od njea ga pozajmili mesta i okvire za svo, je priče, oni su od toga sveiq

zajmili priče za svoje islorije aq svoje istorije pustili da dolaze do gledaoca sa lica koja su takođe nošli na tom mestu. Nikada roj, je, osim u izvesnom iragalačko-do„ kumenicrnom žanru, nije zabeležen ioliki slepen popuštoenja pred stvar nošću koja je čekala da bi bila opevonca. Koja koo da je bila stvo. rene da bi cela, bez ostataka ušla u sjajne okvire jedne umelnosli, Zato je, verovalno, ispuštoanje ove osnovne komponente, scdržane ı čistoći od svake literarne primese kojih je možda bilo jedino u jad. noj De Sikinoj clegoriji, znočilo i lagono ncipuštanje čitavog jednog. pokreta. To je možda ncajevideni. nije u Felinijevom slučaju koji, ako tako može da se kože, stvara jedm hipertrofircmi neorealizam, izvestem stil koji svojom elkspresivnošću i dovođenjem jednostavnih lica da gromdiozne simbolike, izlazi iz dos mencr koji ga je u prvi mah obcles žio. Kompromisi Roselinija,' Koste, lonijevo bavljenje Šekspirom, pros rođenost De Sikinih filmova, što je. na drugoj strdni stvorilo jednog iz. vrsnog qlumca, sve to polpomdažje iedcm, čini se, skoro neizbežcm pros

A.

klasa

Pietro Đermi (crtež

Pjeiro „Djermi, nocaproliv, čijeg železničara imamo prilike da vis dimo ovih. dcnc, „poslednji ja Mohikcncic jedne sjajne tradicija i njegovo delo u simju je da sa jednostavnom. očiglecdnošću poka že sve dobre i.rđcve strome ovog itolijunskog pronclaskci, |

Neoreclizum je humonizem 0 još uvek može da se oseti kroz ne« Što predugcačku istoriju porodice jednog moešinovođe; u kojoj svi jus naci nisu besprekorno čisti ali ko ji svojom ukupnošću ncistoje da u vere svet o svojoj dobroli. Djermi je kao i njegovi oprobcmiji kolege uveo u svoj film jedno mentalna prelercno rcizvijeno dele, što je id kođe tipičan proncicizek mneorecliz moa. Deca su se i pre 1945 javlja“ la na filmskom plednu i među njis ma je bilo sjajnih i lucidnih mali šana, ali Džeki Kugem je svoju im teligenciju još uvek pokazivao U domenu igre i lakih podvala M je tek tomna pozadinc italijomskod posleratnog filma zajedno sa ne koliko primera Kerola Hida, poka zala prevremenu storost i stravičm. zrelost generacije rođene pod gr natamc Drugog svetskog rata,

Djermi je u kompozicionom sm slu pokazao jednu od iipičnih sla bosti pokreta kome pripada, OisiM sivo predrasuda u izboru molivđ onaj mesečarski hod komere za ultentičnim životom ulice i molod Čoveka, nužno je prouzrokovao M čitavom nizu ilalijonskih dela ond hroničorski prizvuk, oisustvo pravi strogosiL u ispunjavcmju osnovni dremske linije, što nije bilo mogu će pronaći u neuređenim i razre“ đenim oblicima običnog života.

Ali je kraj toga umeo da ostvof cilav niz fipično filmskih ritmovd ·'nja i paralela, pri čemu se misl pre svega na izvrsno montircmjd Sondrinovog koračemja i huktonji voza kojim upravlja njegov otac,

Bora Ćosić ——— ~ ~ _ ___________

ISPRAVKA

U prošlom broju »Književmi\ novina« u prikazu »Jovčee Bord Stankovića izostala je tehničkom greškom u prvoj rečenici drugog bašusa reč »bitnije«, tako da re“ čenica treba da glasi: »Pri dra“ maturškoj obradi »Jovče« Putnjk nije ništa bitnije dopisivao...“

,