Književne novine

| _ Mastavak sa 3 strane | na urbunu, Miropomazanje, Spasi-

laškvo, _ Pošto se „ušlo u uzroke“ ri verenici sede na burićima i pevajuči svoje ogavne himne neznanju uglas hule na boga) i pošto se ukazalo „na neke posledice“. tragične . Činjenice „koja nam ne služi mno#80 na čast đa s» poslednji kritičari impresionisti nalaze u jugoslo\enskoj literaturi“, pošto se, sa Svih strana, osvetlio i pretresao predmet odbrane i cilj napađa, na·Šinjen je rezime, Tojest: a) da „savreneni kritičar mora da buđe više „nego ikađa ranije erudita vrlo Sširokog opsega, sigurnog poznavanja mitologije, sociologije, filozofije, umetnosti, istorije“ i đa više od pisaca zna „o atomskoj energiji, o kibernetići, o sociologiji saznanja“, jer bez toga ne može da mrdne; b) đa ptica ne mož3 đa leti u bez-

· vazdušnom prostoru, što nije toliko

podatak iz fizike koliko krivonoga metafora upotrebliena rađi lepote stila a s namerom da objasni da je „esejist bez erud:cije kao ptica u bezvazđušnom prostoru: lišen je

• svakog poleta“; c) „da semaša kri-

tika nalazi u krizi“ zato što je neznalačka i što, zbog svoje primiftivnosti i amalfabetizma, „umetnikovom ličnom „iskustvu“ ne može da protivstav! „iskustvo čitave jedne epohe i čitave jedne umetnosti, stostruko iskustvo koje se pretvorilo u teoriju literature“, a što bi mogla da učini da poznaj>, recimo, atomsku 'nergiju, kibernetiku i sociologiju saznanja» d) đa sve to, obm: okreni, ide „na štetu „same . literature“.koja treba da ima „zrele“ (sedamđesetogodišnje?) kKritišare čije „tačne“ ocene „niko neće moći da izmeni“, jer oni govore uvek i samo „najvišu muđrost“. Sve 'W svemu, kritičari treba đa imaju jim1ogo više eruđicije („prave vrednost: literature“) nego talenta, đuha, dđuhovitosti („od koje nemaju vajđe ni literatura, ni istorija književnosti... ni teorija literature“), da treba da buđu konačni, apsolutni, večiti, takv3 đa im ocene „niko neče moći da izmeni“. Teđnom rečju da buđu u sklađu sa onom kritikom koju je, qovoreći o francuskom Kritičaru Brinetjeru, Skerlić interpretirao govoreći da „Kritika mora da postane nauka, tojest da otstran? lična, osećanja i utiske, pa da izvuče opštu iđeju, zakon“, jer ona „izdvaja „slučajne i prolazne elemente, i iznosi stvarnu, bitnu lepotu“, A Brinztjer je, kao što je poznato, ako je verovati Skerliću, bio — dogmatičar. y Golema ta „kola mudrosti“ — dvo

. ja Tuđosti“ otkrivaju, ustvari, đa se rad) o jeđnom ozbiljnom nespora="'zumu o kritici — zbog kratke pa~ meti. Niko iole pametan nikađa nije „prezirao“ erudiciju, niti se ponosio svojim majušnim, skromnim znanjem. Pogotovu to me čin) savremena naša (mlađa) kritika koju upravo karakteriše napor da što je moguće više savlađa ogromne itekovine ljudskog duha, vođeći uvek računa da pri tom ne izgubi ono što nikad škole i nikakvo znanje nikađa neće moći da joj pruže ili "mađoknađe — a to je svežina, glpLost i samostalnost duha, U tome šavladavanju i velikx i male greške #. zablude mogu đa buđu ispravljene. Za to je potrebna marljivost, upornost, „Sitzfleisch. Energija* kako bi rekao Matoš; za kritičarski talenat to ig, međutim, neđovoljno. Ako se, dakle, ta proizvoljna tvrdnja da postoji neka zavera protiv učenosti odbaci kao neosnovana i taktizerska, kakva ustvari jeste, ne ostaje ništa drugo nego da se utvrđi da je ta mistifikacija bačena u svet iz sasvim đruqgih razloga. Ka'Kvih razloga? Pre svega, zbog jednog đubokog nerazumevanja kritičarskog posla, jednostranih deTfektnih pretstava o karakteru kritike, a, zatim, i iz odbranbenih ra= zloga, iz žalje đa se negacijom du'ha i talenta vlastita nemoć ,prikaže kao nadmoć i vrlina. / Ta mistifikacija postoji, to je čitava jedna tendencija, pa, stoga, treba reći da kritičar koji se ne smatra prostim ocenjivaćem delš već koji češće i radije piše povođom nekog dela nego o delu, dakle kritičar koji razmišlja o nekoj određenoj temi iz oblasti umetnosti, pokušavajući da svojom interpretacijom dela (recimo pesme) ostvari jedan umetnički kvalitet, takav kritičar savršeno je ravnopravan u svom stvaralačkom aktiv:tstu umet niku čijo mu je delo omogućilo đa izrazi svoja vlastita osećanja, misli i odgonetke. Kritičar se toga posla ne prihvata samo da bi „isterao stvar na čistinu“, niti đa bi otkrio neku konačnu istinu koju „niko neće moći đa izmeni“, već se prihvata po potrebi stvaralačkog nagona đa kaže svoju istinu koja može, ali ne mora da buđe opšteprihvatljiva. Od njegovog talenta, pronicljivosti, đuha i iskustva, od njegove eruđicije koja nije čarobni ključić što otvara ređom sva vrata prema istini, već oslonac na kome se razvija ono što se nosi i neguje u sebi, od sklađa koji postoji među onoga što je učenjsm i trudom” postigao. 3 onoga Što mu nikakva škola nije

mogla đa di, od topa zavisi koliko .

će on moći da shvati suštinu nekog | umetničkog dela, da savlađa njegov

_ smisao i doživi njegovu mnogostru

Ru lepotu. A kada (ako) to 3? shvati, on je stigao tek na pola puta,

Zoran and Zaboravlj ena stolica,

jer mu je ostalo da taj svoj đdoživljaj izrazi. On ne bi bio stvara=lac kađa bi rekao: „shvatio sam, valja — ne valja“; bio bi klasifika> tor, a on je između ostalog i to. Stoji, zato, pred njim jedno sasvim novo područje gde dolaze do izražaja njegove kreativne sposobnosti, duhovitost, jasnoća izraza, gipkost i poslušnost rečenice, temperatura stila — ukratko sve ono što kritičari bez đuha i talenta, obrazovani eruđiti i učenjaci sa literarnim pre tenzijama „nađoknađuju „svojom (dosadnom) učenošću. Pravi Kritičar razlaže i nenametljivo pokušava đa uveri; naučnik uopštava, docira, i dokazuje. Kritičar se služi duhom 5 oslarija na svoju vlastitu snagu; erudit uvek ima pri ruci bezbroj đokaza, navođa, citata i mišljenja uz čiju pomoć nameće svoje sudđdove. Erudđit je potreban; kritičar (umetnik) nezamenljiv. Jeđan operiše sa činjenicama, đrugi svoje znanje transponuje — jer' ima „talenta za to. . i Suočena sa tom neizbežnošću da prava, stvaralačka kritička aktivnost sjeđinjava u sebi i um i talenat i pretstavlja jednu harmoniju

" znanja i đuha, đogmatička kritika, da bi se opravđala, pribegava ob-'

manama. Ona izmišlja fiktivne „neprijatelj» erudicije“ verujući da će jednim udarcem da ubije tri mu ve: da se prikaže značajnom, jer je, navodno, osporavaju kao zastup nika obrazovanosti, da će steći simpatije, jer se bori protiv mračnjaštva 5 primitivizma i da će, samim tim, učiniti nemogućom, čak nazadnom, svaku mogućnost Kritike njene neelastičnosti, jednostranosti i stvaralačke impotencije. Zato ona i postavlja zahtev da se erudicija pretpostavi duhu, zavaravajući se da će nešto post:ći zastrašivanjem i indirektnim (o, tako dobro poznatim, ali, srećom preživelim!) optuživanjem: „Ako nismo idealisti moramo da se pitamo: kako se može manifastovati sam, čist duh?“,

mađa je svakome jasno da se duh.

može da potvrda u samom stvara– lačkom aktu, u onome što dogma– tičarima nije dostupno. Teza da se jeđino eruđicijom može đa shvati i oceni savremena umetnost i đa je eruđicija „prava vređnost literature“, stoga je, najblaže rečeno, nepotpuna i detinjasta. Jadna. Očajnička. Objektivno je nemoguće da kritičar, koji piše o desetinama dela i autora, „mora da budđe bar na visini znanja koja pokazuju“ pisci o kojima govori, jer bi tađa on jedan morao sam da zna više nego njih desetina zajadno. On se oslanja na svoj duh, koji pretpostavlja talenat, i na zrelost, koja pretpostavlja znanje. Dogmatičari, međutm, tvrđe da „duh pretpostavlja znanje 8 zrelost talenat“, a ne vide, đa time otkrivaju pravi smisao svoje tragikomične parade sa izmišljenim „neprijateljima erudđicije“: ono što dogmatička Kritika poseđuje to su (eventualno, ne: uvek) znanje " zrelost, pa bi (misle) na svaki način trebalo, nekim hokuspokusom, ili oprobanim sipanjem prašine u oči, uveriti prosti neznalačni puk đa je (njihovo) „znanjž ustvari đuh, a (njihova) zrelost talenat. Opet jađno. Nit! je svaki znalac i eruđit obđaren sveobuhvatnim duhom .koji može,„đa pronikne u sve lepote umetničkog dela, niti je svaki zreo Čovek latentni kritičarski talenat. Kratkoviđo. I opet

jadno.

„Dogmatička kritika hoće da bu-

đe isključivo nauka“, govorio „je Skerlić. Znalcima i nauci — zna se gde je mesto: za kateđrom. Ako do nje još nisu dospeli, a priželjkuju, treba im omogućiti da stignu što pre. Biće kor'sni. Jer između suvog (makar i velikog) znanja i điđaktike postojs mnogo čvršće veze nego između siromaštva duha, netalentovanosti, i prave kritike, koja je čitava jeđna umetnost.

Predrag Polavesir

DOBROVOLJNI IZGNANICI

Mastavak sa 1 strane „ekstravagantni, hvalisavi, samođo-– padljiyi, razmetljivi, nekultivirani i nekulturni“, „Nešto sinova, surova, buntovna, istovremeno očita i omražena“, A Henry Ađams usta= novio je još prije peđeset godina, da se s nepovezanošću s tradicijom i ponosilo: „Anerički duh — u Bostonu isto tako kao na Jugu ili Zapadu — voli đa uđara ravno na cili, i ono, što smatra činjenicom, da tvrđi ili poriče: on ima konvencionalni stav, konvencionalnu analizu, kao i zaključak, te način izražavanja, a istodobno neprestano glasno ističe svoju nepovezanost s tradicijom“, . e.

I đok su državnici u prošlosti, a tehnička inteligencija još i danas, bili puni hvale za njeno ustrojstvo i njena industrijska i mašinska dostignuća — umjetnici, kpoji su senzibilniji, s unutarnjim okom i radarskim čulom, i koji ne smatraju da je sve „u kruhu“ i savršenoj tehnići, aođuvijek sa bili odbojni i Kritički raspoloženi. „Da sam ostao još jeđan dan u tim stra šnim Sjeđinjenim Državama, gdje nema ni nađe, ni povjerenja ni ljubavi — uzvikuje Balzac — umro bih i ne razbolivši se“. „Divljina i surovost“, piše prije njega Toucqueville, dok nekoliko decenija kasnije Baudelaire: „Sjedinjene su Države ogromna, anomalna i, monstruozna zemlja. Ovaj novajlija u povijesti ima naivnu vjeru u svemoć inđu-

strije, uvjeren je u to da će tako.

konačno potjerati đavola“, A Dickens se u stilu starozavjetnih proroka grsti: „Nemoralan, nevjernički neobrazovan, sirov i prljav je karakter „Amerikanaca., Zemlja, zrak, vegetacija, vođa, koju piju, sve je to puno otrovnih tvari“, Daleko bi nas odvelo, kađ bismo citirali mišljenje ostalih pisaca, umjetnika, psihologa i naučenjaka ođ

Dostojevskog („mrzim tu Ameriku već sada, uzrujava se Mićka Karamazov... tamo mi najviše može kakav liječnik napraviti umjetnu bra đavicu — nisu oni badaya mehaničari“), Richarda Katza (Ti lica Luciferova), Kafke (Amerika), LouisFerđinand Cećlinea (Put koncu no ći), Pristlieya (Utisci iz New Yorka), Chestertona (Posljednji pokus demokracije) pa sve đo W. H. Auđena, Andđrč Sieglrieda, Andrć Malrauxa {„Amerikancima manjka smisao za jeđan tragični humanizam“) do Sartrea, Simone đe Beauvoir, C. G. Junga i S'gmunđa Freuđa. Zanimljivo je, da su upravo Jung i Freud, kojih — a naročito Freuđa i njegove psihoanalize — postoji čitava iđolatrija posljednja tri decenija u U. S. A., vrlo oštri i grubi u svojim suđovima, Poznata je Jun. gova izreka: „Amerikanac to je E vropejac s đušom Inđijanca i običajima ~ Crnca“ a još poznatija Freuđova: „Amerika -— to je pobaaj“. x '

Prastari antagonizam između inteligencije i društva koje je u stremljenju isključivo za materijalnim dobrima tu je došao. do posebnog izražaja. Evropskom intelektualcu „Amerika“ se činila — i čini još i danas — zemljom primitivaca koji su tokom vremena ovladali visokom tehničkom civilizacijom. „Pojačano je to osjećajem opasnosti koja uvijek prijeti starim i zrelim civilizacijama i Multurama od tehnokracije, Amerikancu, međutim (ovđje se misli na intelektualce, naročito Umjetnike i pisce), Evropa je odu vijek ila puna mita i nedosanja=nih snova, svijet čarobni i obetovani. Iz surove đuhovne klime gdje je jedina vrednota novac i uspjeh on je đolazio u predjele gdje su se uvažavale i umne sposobnosti, obra~-

wi i naučenjaci uživali veći | umnjetniei Već Washington · prvih američkih

ugled od kramara, Irving, · jeđan od pisaca koji je putovao u Evropu, opisuje u uvodnom poglavlju svoje

raspoloženje u kojem

Sketeh Book | se nalazio 1815 kađ se ukrćao na

brod prilikom svog šća u „starj kraj“:

skih asocijacija. Tu se pružaju pogledu neprocjenjiva blaga umjetnosti i kulture, riznice starine... Čeznuo sam za tim, da vidim slavne rujne, da mi noga stupi u prastare građove, na tla koja su kolijevka civilizacije, ukratko — da pobjeda” nem iz stereotipne današnjice...“ Ta čežnja za bijegom iz stereotipnog, banalnog, običnog života, praznog proticanja dana u rađu i stjecanju — čežnja za povijesnim i poetskim čarolijama, za tradicijom i kulturom, za oslobođenjem od skučenog i nametnutog, za izživljavanjem i nesmetanim doživljavanjem koja je odvela preko 'oceana Washingtona Irvinga — odvela je 1 druge „američke pisce i kulturne radnike, Ali dok su kođ Irvinga, Fennimore „Goopera, Nathaniela Hawthorna, Orwille Deweya, Marka Twaina to bila samo hedočašća nakon građanskon rata, kađa je period „snažnog uzdizannja industrije i kapitalističke koncentracije dđoveo đo idolizacije businessmana, nastupilo je potpuno wtuđenje između umjetnika i đruštva. Sve češće umjetnici nisu hođočasnici već dobrovoljni izgmanici, koji se više ne vraćaju u đomovinu, već ostaju u evropskim zemljama: Najpoznatiji su primjeri Henry Jamesa i T. S Eliota koji su ostali u Engleskoj i primili britansko državljanstvo, Ezre Pounđa koji se nastanio u Ttaliji i nakon ovog rata kao kolaboracionista otpremljen u jednu američku Mrđnicu (đa ne bi završio u zatvoru), Henry Millera i Gertrude Stein, koji su se nastanili u Parizu. {Povođom srpskohrvatskop prijevo» đa Knjige Malcolm Cowleya (Malfomm MWauli) »Povratak izgnanika«e koja uskoro izlazi u izđanju Nipa Zagreb). prvog hođoča= | „Evropa me je | mamila čarolijom povijesnih i poet- |

sredine prošlog vijeka do danas, od

zovanje, odgoj i kultura — gđje su

Novak Simić

SEKSOMANIJA

Ako bi se iz literature uklonio ili sveo na najmanju mjeru motiv ljubavi, dubokih plotskih i bioloških poriva i refleksa, nesumnjivo đa bi ona znatno ogoljela, osiromašila. Ostala bi bez krvi, bez dinamizma i vitalnosti, bez onog soka koji jednako kola u ljuđima kao u stablima. o.

Razne epohe različito su doživljavale i umjetnički kreirale ovaj motiv. Nema gotovo značajnijeg djela svjetske književnost) koje nije na diskretan, neposredan ili nakakav način natopljeno njegovom plazmom. Društvene ideje i smjerovi su uslovljavali i potsticali, gotovo uvijek na drugi način, vječni i neuništivi motiv ljubavi.

Kod nas je, naprimjer, u periodu socijalne literature između dva rata, i u literaturi neposredno poslije njega, vladalo neko čistunstvo, asketizam, iđejni puritanizam. Motiv ljubavi, a pogotovu njegove plotske strasti, više je nagovještavan, smatrajući ga uglavnom zabavnim i zagovarajućim u odnosu na tolike goruće probleme čovjekovog oslobođenja. Napređni pisci su se libili da dadu maha takvim svojim osjećanjima, ili, ukoliko su ih Kkoriristili kao motive, najč»šće su ih izvitoperivali i izražajno opošćavali, dajući im neki opšti, đruštveni karakter — kačeći za njih etikete idejnosti u najrazličitijim viđovima. Otuđa je odmah iza Drugog svjetskog rata, uostalom razumljivo za onaj period, postala kod nas tzv. „prugaška poezija“ u kojoj se djevojka nije voljela kao djevojka nego zato što i ona ide na prugu i učestvuje aktivno u izgrađnji socijalizma. Tađa se još nije dovoljno moglo vidjeti da se može pisati nađareno i o prugama, kao, uostalom, i o svakom motivu koji pisca zaokupi, ako se on na neki način. prelomi kroz njegov unutrašnji, indiviđualni, a ujedno i opšti doživljaj. Ovako, literatura i umjetnost su često lišavani snažnih životnih impulsa i postajali suhi, dogmatični, đođuše upravljeni velikim ciljevima, ali bez potrebn» snage đa dublje zainteresuju i uplivišu ustvari, nijesu uvijek bili umjetnost.

Međutim, posljednjih nekoliko godina ispoljavaju se pojave u našoj literaturi i umjetnosti koje prelaz» u đrugu krajnost. Vaga se, đakTe, opet iskrivila na drugu stranu. Motivi ljubavnih strasti, direktno seksa i plotskih poriva, počeli su toliko da natapaju ono što mnog. naši pisci pišu da je to već naraslo u jedan interesantan književni a možda i društveni problem. To ne bi bilo još tako uočljivo, đa se u tom pogledu ne traže po svaku cijenu svakakve nakaznosti i bizarnosti, a zanemaruje osjećaj sveukupnog,. dinamičnog ljubavnog doživljaja. Ovo je đošlo do izražaja naročito u nekim proznim djelima. Svi traže nekakve strasti i nekakve mračne porive i tamo gdje ih ima, a čegće tamo gdje ih

nema. To hotimično ronjenje za izvitoperanim i na-

kaznim opet vodi do- iskrivljavanja slike — istine. Ako se ranije pjevalo da se djevojka voli zbog njenog pozitivnog odnosa prema socijalizmu, u ovim djelima ona se voli bez svake veze sa njim i najčešće baš uprkos svim tim zahtjevima vremena. Ako je u pitanju zdrava ljudska ljubav, ono što zaokuplja ogromnu većinu ljudi, to se može primiti, ali ne· mogu i razna kopanja za neobičnim i bizarnim, ustvari razne imitacije uvezene kođ nas malo podockan..Pritom se slilo u Titeraturu sijaset banalnih 'zraza. Postalo je kao,n»ko pravilo đa neki pisci upotrebljavaju riječi anonimnih autora sa nečistih zidova WC-a. Zacarilo se mišljenje da. veliki i pravi pisci uvjek upotrebljavaju takve izraze bez zazora, pa sađa se pojavljuje kod nas malo poviše kanđidata za takve besmrtnike. Smiješno je vidjeti

imitatore imitatora i razne književne pigmeje kako,

'se kočopere ovim vulgarnim i drskim rijsčima, po onoj narodnoj: viđjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. Kakva megalomanija! Tamo gdje

to prirodno dođe i kođ stvarno đarovitih pisaca, donekle se da razumjeti i primiti, samo pojavu treba konstatovati. U pr»vođima je ovo takođe uzelo maha. , |

Seksualni motivi, postali su gotovo svakodnevna preokupacija naše savremene književnosti, naročito kod mlađih pisaca. Većina traži toliko priželjkivane dubine i neobičnosti, kopajući svjesno po svI!jesti i podsvijesti, da otkrije taj fenomen kao osnovni, bez obzira je li iskrivljen li baš s obzirom ma takav, mis}:-ći pritom da su prvi otkrili Ameriku. Dokle ide ovakvo iskrivljavanje istine o čovjeku, pokazuje se i kod nekih dobrih pisaca koje je zahvatila i ošamutila ova mođa, Zaboga, postoji bojazan da pisac nije uopšte velik i savremen ako ne traga za takvim motivima. Jedni pune svoje istoriske mahune, aikoliko uzimaju motive 'z prošlosti, kompleksima i porivima svojih savremenih „preokupacija. Drugi čisto pornografski opisuju seksualne akte i razne %zopačenosti takve ili slične vrste. U posljednje vrijeme nekoliko knjiga je doživjslo po dva ili više izdanja. zbog takvih sižea. Neka se ne zavaravaju njihovi autori da je to prvenstveno uspjeh zbog Književnih Kvaliteta, „Takve posle svako rađo sluša“ — kaže Njegoš. Naša savremena Kritika najčešće povlađuje ovim pojavama, kao đa joj je stalo da što više ođvuče beletristiku ođ umjetničke slike socijalističkog razvitka. Otvaraju se u gotovo nemogućim situagrijama ventili seksualnosti: partizanka opkoljenma ustašama,

očekujući đa bude zgrabljena 5 ubijena, sluša nji- \

hov razgovor iz neposredne blizme i pađa u intimne

· komplekse. Ni traga od mržnje prema Kkrvolocima

u tako sudđbonosnom trenutku! Koliko je to realno?

Vjerovatno bi pisac đa je izrazio tu mržnju jadno,

prošao kođ jednog dijela naše kritike.

Kađa sam prije izvjesnog vremena zapitao uredmika jednog časopisa zašto je štampao tekst mlađog pripovjedđača u kome se opisuju seksualne sprege, propraćene banalnim uzvicima, odgovoreno mi je da je to talentovan pisac i da nije nikakva sramota

"nazvati stvari svojim pravim imenom. Znači li to

da se treba vratiti iz ljudskog društva onome što rađe životinje u prirođi i sve nazvati otvoreno? Po čemu bismo se onđa razlikovali kao ljudi od drugih vrsta? Valjđa po svojoj kulturi. Pisac o kom: je bila riječ može biti talentovan (zar su talentovani meprikosnoveni?), ali ta materija kod njega nije baš mnogo ni talentovana iz razloga što stavlja u usta mlađih ljuđi seksualne poštapalice. Ako bi to još bilo i razumljivo kod starijih i starih, šta će kod mlađih, oni su bar moćni i bez toga? Do kakvih abnormalnosti dovodi takva seksomanija, ukazaću, na kraju, na jedan svoj slučaj. Došao je kod mene mladi pisac koji je izjavio da ne trpi nadrealizam, ali da je on nov po nečemu drugome: »5iše roman o ljubavi, plotskoj ljubavi, između brata i sestre. Rekao sam mu đa je to klinička stvar, da cjelovitije ne odražava naše društvo ? njegov razvoj i da, najzad, poslije nekoliko ranijih pokušaja u Evropi slične vrste, to nije ništa novo. Vitorini prikazuje svoju majku kako se svlači sa naredni. cima iza žbunja. Mlađi pisac m je žestoko prebacio da ga neću navući na tanak led „tipičnog“ kome je kođ nas odzvonilo id. Želim mu uspjeha ukoliko za to smogne stvaralačke snage, uvjeravajući ga i na ovom mjestu đa nijesam imao takvu namjeru. ;

Zar naš B. Stanković — da ne iđemo dalje —

nije đao na izvanredno đarovit način snaqu strasti

i njeme intimne komplekse u „Nečistoj krvi“, ali

zato nije morao da psuje, niti đa izlazi iz okvira normalnog života? ' ı Jomko Đonović

| 1ičito \eretirana karakteta, žames 'maini, zaboravih "lice koje mi ovo

. Ali Marso čini još i više: on u ne

· BEDDRADSH DNEVNIK

(2)

Na drugoj strani, nekoliko uza_ stopnih povoda uputilo je pažnju na jednu specifičnu porodicu umetni. ka koji su svoja dela shvatili, iskori stili, opredelili tačnije nego ostali ostavljajući njihovim jedinstvenim izražajnim mogućnostima da nam i. spričaju svoje priče. To je poče već Jovčom Bore Stankovića ka, ko ga je video Jovan Putnik, ma da je ova pretstava samo uslovno u. šla u opšte granice pantomime, ko, ja na sceni u Beogradskom dram. skom pozorištu tek gostuje u jed. nom hibridnom rodu. U čistom ma težu različitih elemenata, u prizo, rima pleonastičkih preterivanja, pri čemu tekst dolazi da nam opiše ono što je neka ruka ili lice iska, zalo, kraj rđavih veza i nepreciznih pojednostavljenja, našlo se nekoliko trenutaka i jedna čitava slika (treća), koja je umela da se odvoji ođ grubih, neopravdđanih uklapanja ostavljajući gesti njeno normalno pravo i njenu noprikosnovenu slo. bođu. .

Odmah zatim, nekoliko sjajhih filmova Marsel Marsoa, prikazanih na različitim mestima u Beogradu, · nas*avilo je započeti razgovor pri. merima maksimalne uređenosti: sas žetost, jednostavnost, čistota stila, neizbrisiva poetičnost, našli su sea na okupu zaslugom jednog maj. stora Marsoov Bip, taj Sarlo naše decenije, jedno biće sazdano od či« stih kretanja ali koja su sva naj< tačnija obeleža raznih pokruta žis vota pa i njihove izvrnute, mceta~ | forične negacije, unosi na duhovit . način oslobođenje iluzije glumljes nja, prikazivanja, opisivanja: nje4 | govi David i Golijat koji neobično hitrim transformisanjem izlaze pred naše oči, kriju u sebi jednu senku i jedan „samopotsmeh. Ostavlja« jući čista zadovoljstva, koja oseca ćamo pred slikama tako blistavih zamena, u stanju smo da otkrijemo pravo persiflirajuće jezgro ove id gre koja se svodi na odlično među. – sobno projektovanje dveju lična sti, na ironični prikaz njihovih mo. gućnosti, na Daviđov način da sd pokaže kao Golijat i obrnuto. O: vim obrtom gotovo da je nestald onoga koji nam je ovaj raskorak umeo đa prikaže, Prisustvujući os | voj maloj pijesi ja sam kao nis kada ranije bio u stanju đa jednu pozorišnu umetnost primim bćž" ostatka, da u procepu dva raz

razdvajanje pribavlja, đa previdim njegovo realno, fizičko postojanje.

koliko scena dopušta da se pred vašim očima rascveta lažna, glumljena, fingirana slika, da vam pri kaže izvor sa koga polaze njegova opisivanja. Ako nas u skeču s leptirom ostavlja još uvek lagodnoi zabludi zamenjujući nam lepršavošću svojih prstiju meumornu

neulovljvu lepotu insekta, u slici kockanja, dešava se nešto sasvim | drugo. Bip prokocka sav svoj novac i rešava se na samoubistvo. Prsti, koji su naičešće jeđini rekvizit.oš vog majstora, pokušavaju da buđu revolver, ali samo pokušavaju, Do- | lazi đo groteskne scene u kojoj sd izmišljena cev revolvera krivi i ko leba pređ Bipovom slepoočnicom, trenutak u kome glumčevi prsti na ironičan. način otklanjaju svoju glumu, svoju izmišlienu namenu, | ostajući uporno i tvrđoglavo OnO · što jesu. i

A sve ovo odigrava se u neop sivoj tišini. Ono što nam je pos stalo jasno pri dođirtu s ovim umet – nikom, čini saznanje „đa je vet pantomime jeđanm neizmišljeni, živi svet ljudskog tela i njegovih manifestacija, ali svet zatvoren i po* smatran Wroz izvesno ograničenje slično staklu. Pantomimičar svesno ulazi U taj prostor, On to ne či zato Što mu je nekom neprijatno šću izgubljeno čulo govora, V zato Što želi da dokaže punu SU“ periornost i autonomiju pokreti koje proizvodi.

To naravno nije mogao da shvati artista Miklovc iz Ljubljane. Nje“ gove prođukcije ođržane pre izve“ snog vremena u Ateljeu 21. pokazale su koliko „malo od pan“ tomime ostalo je u ovom neptijat“ nom istupu, Sve što je dolazilo dO našeg oka posedovalo je napof da se određena sadržina ispriča bez teksta, činilo je jedno grčevito opiranje ovom dogovorenom ćuta”' nju, Ali buka je dolazila sa drugih krajeva, Ako nije smeo đa progo? vori, Miklovc je dizao ~pmneopisivi larmu udđarajući nogama o pod, P! čemu se neprijatna scena traganja za ođuzetom reči, samo povećal Tako se pantomima pretvorila U pojavu koju nikađa nije činila, pre“ obrativši se u umetnost gqluvone“ mih.

Jedno svesno ograničenje izvi“ glo se. u jeđan teatar za rehabilita“ cilju a pravi elementi ove umetno“ sti: lakoća. nepresušna poetičnost i tišina, neizbežno su iščezli. A mu• EL ZOVI pratilac čitavoj

1 laših književnih ava, DO“ zorišnih nastojanja Paa rađio emisija, nastavlja se,

Borac Ćosić · KNJIŽEVNE NOVIME.