Književne novine

Dien TOMAS

_ Rano jednog jutra, pod svetlošću lampe, pažljivo i bešumno, wi belom mantilu i gumenim rukavicama, doktor je nakalemio glavu mačke na trup pileta. Mačkoglavo biće se klatilo na nogama

u kući od stakla; mađa je gledalo kroz procepe očiju, nje ništa videlo; ispod njegovog krzna i perja osećalo se podrhtavanje čud-

nog pulsa; podizalo je nogu do desnog staklenog zida pa se onda”

klatilo na levo. Promenite pol psa i on će cvileti kao kučka u parenju i njuškaće začuđeno nad slepim kučićima. Takav jeđan čudan pas sa nakalemljenim jajnicima urlao je u svom kavezu. · Doktor stavi uho na stakla nadajući se novom zvuku. Sunce je uletelo kroz prozore laboratorije, a svetlost vetra imala je boju sunca. Uz muziku koja mu je brujala u ušima kretao se između epruveta i boca života; unakažen5 su bili tihi; novorođoeni u zečjim. kavezima su udisali zadovoljno higijenski vazđuh. Sutra ćt» biti lobanja za lasicu, ali danas ona skakuće na suncu,

Breg je bio velik) kao planina, a kuća je porasla kao najviši veh brega. Pored mnogih soba kuća je imala i sobu za đivlje sove i pođrum za crve koji su se množili na čistoj slami i gajili kao zečeva, Ljudi iz kuće su se kretali kao duhovi između stolova zastrtih belinom, susretali su se u hodnicima i pokrivali oči bojeći se novog stranca, ili su se iznenada sakupljali u centralnoj dworani 3 ispitivali jedan drugog o imenima novorođenih. Jedno

ze drugim lica su nestajala, ali su na njihovo mesto uvek dolazila.

druga: žena sa detetom na grudima ili slepi čovek iz sveta. Svi im imali ključeve od kuće,

THustracija Blavoljuba BogojJevića

Među njima bio je dečak koji je nošio ime kuće. Po hodni= cima se igrao sa senkama, a noću je spavao u visokoj sobi zaštićenoj od zvezđa. Ali ljudi u kući su. spavali na mesečini; oni su slušali morske galebove, buku talasa koji su se lom:li o pesak kađa je vetar duvao sa juga, i spavali su otvorenih očiju. _

Doktor se budio sa pticama i gleđao kako se sunce diže iz obojene vođe i kako dani, kao i rastinje u njegovim teglama, postaju sve svetliji i jači, dok sati puštaju da se iz njih kruni kiša, bljesak i čestice svetla. Po svom običaju okrenuo se i ovoga jutra od prozora gde je skakala lasica, prema životu iz stakla, Opazio je sa besmrtnim mirom i uz neprekiđan osmeh koji nijedna majka nije još otkrila usnama svog mleka, kako tek izležen3 lepršaju, kako mladi skaču na svoje majke, ta bića koja je on stvorio. Bio je šnaga i nož od zemlje, bio je zvuk i materija jer je napravio ruku od stakla, ruku sa venom i pripojio je uz meso, 3 ruka je ojačala od toplote lažnog svetla a stakleni nokti su porasli. Život je tekao iz njegovih prstiju u toploti kiseline koju je pravio, na površinu trava koje su ključale; on je imao smrt u stotinu praškova; zaledio je krst od pare; sve' velike hemiske mag:je od zemlje, sve tajne materije, u njegovoj sobi više nisu bile tajne, „Vidiš“, rekao je, „ožiljak na čelu žabe gde nije bilo ni...“ i

I kuća je bila jedna tajna. Sve se događalo u bljesku svetlosti: pipanje dečakovih slepih ruku duž zidova hodnika bilo je kretanje svetlosti, mađa je poslednja sveća zasenjena stepenicama i zadnjim zracima svetla u podnožju vrata, iznenađa nestala. Dečak Nant nije bio sam; čuo je kako haljina šušti, kako neka ruka iznad njegove glave grebe boju sa zidova. „Cija je ruka?“, rekao je tiho. Onda je u strahu sleteo niz tamne stepenice 3 povikao glasnije: „Nikađa mi nemoj odgovoriti“, „Tvoja ruka“, rekla je tama, i Nant se zaustavio. | . _____________ ____ — ———— ——__-— _Gr——

ISPRAVKA

Omaškom, u prošlom broju »Književnih novina« pogrešno je otštampano ime pisca pripovetke »Igra i sjenke«. Autor je BRANKO

PRNJA?T.

| „KNJIŽEVNIH NOV/Na”

— | Milan Bogdanović

Smrt je bila preapora za doktora, a za večnost je trebalo premnogo vremena.

Ja sam bio taj dečak u snu, i stajao sam potpuno miram, znao sam da sam sšm, znao sam đa je taj glas moj i da tama nije smrt sunca, već tamna svetlost koju odbijaju zidovi hodnika bez prozora. Ispružio sam ruku i ona se pretvorila u drvo, Rano toga jutra, pred svetlošću lampe, doktor je napravio novu kiselinu i mešao je kisikom; v:đeo je kako dobija boju i kako zatim usled promene toplote postaje kao vođa. Bila je to najjača kiselina, al: je _kroz njegove prste prolazila slatka kao sirup i nije pekla. Pažljivo, bešumno, podigao je posudu i otvorio vrata kaveza, Sipao je kiselnu u sud, a mačkoglavo biće je došlo da p'je. Ja sam bio ta mačeća glava u snu. Popio sam kiselinu i zaspao; probudio sam se u smrti, ali sam zaboravio san, i kretao sam se kao nsko drugi, ali u liku dečaka koji se bojao tame. Žurio sam kao krtica od svetla do svetla, a moja ruka više nije bila drvo. U jednom slepom trenutku bio sam krtica sa rukom deteta i kopao sam gore, dole, ne znam gđe, po. velškoj zemlji. Znao sam da sanjam, ali sam se odjednom probudio u stvarnoj tami u hodnicima kuća. Nije bilo nikoga đa mi pokaže put: doktor, stranac u belom mantilu, koji je u svojoj ptičjoj kuli stvarao novu logiku, bio mi je jedini prijatelj. Nant je potrčao prema doktorovoj kuli. Uz spiralne stepenice i slomljene merdđevine, čitajući uz sveću tablu na kojoj js pisalo „Za London i Sunce“, con se peo kao ja, ja kao on. Bili smo dva brata koja se penju. .

Ključ je visio na lancu zakačenom za prsten oko mog struka. Otvarajući vrata našao sam đoktora kao što sam ga uvek nalazio, kako bulji kroz zidove staklenog kaveza. Nasmejao se, ali nije obratio pažnju na mene kojš sam čeznuo stotinu sekundi za njegovim osmehom i njegovim belim mantilom. „Dao sam mu moju kiselmu i ono je umrlo“, rekao je doktor. „Posle deset minuta mrtva kokoške se uspravila; trljala se o staklo kao mačka i ja sam video njenu mačeću glavu, To je bila smrt od deset minuta“. , :

Naišla je oluja crnoga tela, sa juga, i donela kišu i dvanaest vetrova da otsraju brdske ptice sa lica neba, naišla je oluja, crni čovek, kao sa dna mora, riblje kamenje, grmljavina, noćni šljunak, kao mučnina, kao posteljica posle rođenja 'z utrobe vremena; lud kao magla, kao antikrist iz morskog plemena, ili iz krsta ođ pare. Što je kiselina postajala jača, i bura koja se umnožavala i boja ljutnje i zdravi i prokleti, s rukama od stena svi su naišli, penjući se. *

To je bio spoljni svet. ,

A senke u kući, paučinaste i đavolske, & ptičijim kljunovima, pokretne senke što su u svakoj ruci imale ženu, te senke nisu imale tela. Zapenušen! konji iz spoljnjsg mora peli su se kao lasice po bregovima. Kost konjske glave, bik i crni čovek što su se dizali i zemljane slike i držali Nanta i doktora, to je bio unutrašnji svet. Tu gde je k'selina postajala jača, to je bio imuirašnji svet, a smrt u kiselini dodavala je deset dana mrivom vremenu.

Doktor me još uvek nije video. Ja koji sam u snu bio doktor, strani logičar i tvorac ptica, zauzet jačanjem kiseline i traganjem za zaboravom, podigao sam suđ svojim usnama kad je naišla oluja. Zagrmelo je kada sam pio. On je pao a munja je sevnula ispred prozora,

„U kuli leži mrtvac", rekla je neka žena prijjateljici, dok su stajale pred vratima centralne sale,

„U kuli leži mrtvac“, rekli su odjeci iz ugla.i njihovi glasovi podigii su se kroz kuću, Iznenađa, sala se prepunila i ljudi iz kuće su počeli da ispituju jedan drugog kako se zove novi mrtvac. Jedan hodnik je vođio u kulu desetodnevne smrti, tamo je igrala sama žena sa rukama nekog muškarca na ramenima. Uskoro su joj se pridružile device, gole· do struka, one su se kretale kao da igraju; :grale su četiri koraka od vrata. U dugačkoj sali igrale su u slavu mrtvaca. To je bila igra nekretanja, igra slepih i polumrtvih, igra. negiranja smrti, igra dece, ozbiljnih đevojaka golih do struka, igta onih Što sanjaju; onih što idu otvorenih „očiju i golih uživalaca droga koji se kreću u snu. Doktor je bio mrtav pod mojim nogama. Kleknuo sam da mu izbrojim rebra, da podignem mjegovu vilicu, da uzmem sud sa kiselmom iz njegov:h ruku. Ali se mrtva ruka ukočila. \

Jeđan glas je rekao iza mojih leđa: „Otvori ruku“. Mrehuo sam da poslušam glas, ali je jedan tiši glas rekao u moje uho: „Pust) da se ruka ukoči“. „Udari drugi glas“. „Udari prvi glas“. Uđario sam oba glasa pesnicama i Nantova glava s» pretvori u drvo. u ;

Mu podne se oluja razbesnela, celo posle podne je tresla Kulu i skiđala crepove sa krova: došla je sa mora i zemlje, sa morskog dna i iz Šumskog korenja. Čuo sam samo glas grmljavine koji je utopio glasove dva udarena glasa; viđeo sam munju kako se penje uz brdo, kao blistavi trozubj čovek koji me zaslepljuje kroz prozore kule. Još uvek su igrali sve do ranog jutra, dok je bura besnela; još uvek su devojke gole do struka igrale pred vratima. Ovo j» bila igra slavljenja smrti s wnwutrašnjem svetu,

- Čuo sam kako jedan glas kaže kroz grmljavinu: „Mrtvi će biti pokopani, Ovo nije bila večna smrt, već smrt dana; ovo je bio san, bez srca, Mi pokopavamo mrtvace“, rekao je glas što ga je čulo moje srce. Oluja je uz vetar odmeravala daljinu glasa, ali je uspavanka u kiši pustila da se dva glasa. koja su se borila pored mene, potsete na kiselinu i ruku. Podigao sam njegovu ruku, šspravio prste i prineo suđ usnama. Dok me je staklo peklo neko je zakucao na vrata i ljudi iz kuće su povikali, Oni što su tražili telo novoga mrtvaca petljali su oko vrata. Moje dečačko srce je. pucalo. Brzo sam pogledao prema stolu gde je ma tanjiru ležao limun. Probušio sam koru i sok sipao u kiselinu, Do mene je onda stigla bura tamnih glasova i lupanje, šarke na vratima kule su se polomile, Pronašli su mrtvaca, Borio sam se među ramenima stranaca koji su ulazili i ostavljajući ih pljačkanju strčao sam dole i požurio kroz hodnik držeći limun na grudima.

Nant i ja smo bili braća u ovom divljem svetu, đaleko od qraničnih sela, od mora koje drži Englesku u svojim rukama, od visokih kula i nepojeđenih grobova ispod njih, Kao jednoglavi, dvonogi, trčali smo kroz prolaze i hodnike, ne videći senke, ne čujući nijednu od gadnih intimnosti kuće. U sobama nije bilo gađosti. Tražili smo đavola po uglovima, ali oni za nas više nisu imali tajni. Tako smo trčali napređ bojeći se svojih koraka, rađujući se udaranju krvi, jer smrt je bila na našim gruđima opori plod, okrugli žut? tumor koji se pripijao uz kožu. Nant je bio usamljen trkač kroz kuću; ja sam ga napustio, ostavljajući polubol i polustrah, pošao sam svojim putem, putem svetla što se lomilo preko Katmerskog brega i Crne doline. A on se na svom Dutu pe» sam kamenim stepenicama do poslednje kule, Stavio je usne na njene obraze i dodirnuo njemu bradđavicu. Kada je ona njega đodirnula, oluja je prestala.

Presekao je na pola limun, makazama što su na konopcu

visile sa njene. suknje. i

Oluja je naišla dok su pili.

To je smrt dolazila u unutrašnji svet.

(Prevela Bronka· PETROVIČ)

Nova knjiga pisca »Kon-Tikija«

franaka,

Tor Heljerđal, proslavljeni autor

putopisa »KMon-"Tiki«, koji je preve» den na 46 jezika, izdao je neđavno novu Knjigu, pod ne manie egzotičnim naslovom »Aku-Aku«, Svojim putovanjem ma splavu preko Tihog Okeana, ođ južnoameričke obale pa do Koralskih Ostrva nekoliko hiljada kilometara dalje u okeanu, On je želeo đa dokaže da su đanašnji stanovovih ostrva, potomci ljudi koji

nici l i . a drvenim splavovima došli sa

sa n

južnoameričkih obala, Hejerdđal de

,

nastavio sa svojim etnološkim istra» živanjima, da bi prikupio nove đo'saze za svoju teoriju. Ta svoja is” traživanja, uglavnom na Uskršnjin Ostrvima, opisao je u svojoj novoij knjizi. Uskršnja Ostrva sađa naseljava mali broj urođenika, koji 5Mu, prema Mejerđalu, đirekini „potomci dugouhih Inka koji su došli ovamo sa obala Čilea. Hejerđal je svojim dugim boravkom na ovom ostrvu stekao poverenje urođenika i od njih sazhao mnoge tajne koje su se pre”

nosile sa kolena na koleno, On ih dje kasnije nagovorio đa mn otvore pođzemne pećine, za čije postojanje dosađa niko nije znao. Ulaze u ove pe”

ćine znalo je samo nekoliko maišista- |

rijih ljudi na ostrvu, Ono što je Hejerđa! viđeo wu mjima pretstavlja ogroman materijalni đokaz za nje• govu teoriju o poreklu ovih urođenika, Skulpture, oruđa pa čak čitavi dobro sačuvani primerci stare arhitekture nađeni su u ovim pečinama. HejerđaI obećava da će detaljno 0

ovom epohalnom nalazu biti govora u posebnoi maučnoj studiji koja izlazi uskoro.

OD 16 JUNA „KNJIŽEVNE NOVINE“ DOBIJAJU NOVI BROJ TEKUĆEG RAČUNA:

|_____101-707-5-208. |

MOLIMO NAŠE REVIZORE ! PRETPLATNIKE DA NA TO O| BRATE PAŽNJU. e i

dobitnik

nagrade

za životno delo”

Ovogođišnju nagradu za životno đelo dobio, je književni i pozorišni kritičar Milan Bogdanović. To je, koliko nam je poznato, prvi put da se takvo visoko i značajno priznanje iskazuje jednom našem književnom kritičaru, pa prema “fome i kritici kao književnom rodđu.

Writičarska đelatnost i reč Milana Bogdanovića oseća se i traje u našoj književnosti već blizu četiri decenije: to je delatnost i reč društveno i literarno progresivna, iza koje je, slagali se mi s njim ili ne, uvek bio jeđan određen umetnički stav i shvatanje. Zalažući se u svoje vreme ?8 movo i mođerno u literaturi, Milan Bogđanović se nije stručavao đa

" svoja gledišta izmeni i đopuni — 0On-

da kađ je literatura lufala i zabasavala na stranputicama. proizvoljnog i besciljnog eksperimentisanja i mazadne društvene akcije.

Kritičarsko đelo Milana Bogdanovića nije veliko, ali u njemu DO» stoje fragmenti izuzetne i trajne vrednosti. Tu prvenstveno mislimo na njegove Kritike i eseje o Miroslavu Krleži, Tinu Ujeviću, o Yrealizmt

»Gorskog vijenca« o romanima Iva

Andrića, kao i na neke pozorišne kritike i polemičke tekstove.

NLuciđan đuh, izvanređno promicljiv opservator, objektivan i odmeren u formulisanju suđova i zaključaka, dobar stilist, polemičar i govornik, — Milan Bogđanović je> uza sve ono s čime se kad je reč o njemu ne

XOronađeni nepoznati Gojini crteži »Dejli ekspres« je neđavno objavio đa je u Lonđonu pronađena dosad

nepoznata zbirka crteža slikara Franciska Goje. Osamdeset i jeđan crtež,

portr

koliko ih ima u zbirci, bili su ma ekspertizi kođ nemačkog profesora MWoberta Paulusa i en je potvrđio da Bu to autentićna dela čuvenog Spanskog majstora, Ovm Kolekciju kupio je neki Englez iz Britanske Kolumbije na javnoj dražbhi za svega đevet hiljađa franaka. Nakom ekspertize crteži su, međutim, osigurani na su= mu ođ preko sto šezdeset miliona

% Komad o Spufnjiku

na sceni Pelkinškog tecira

MBra »spuinika«s i »istraživačae, smeštena u okvire jeđne Klasične mu> zičke drame, preneta je i ma pozor=nicu, ' Od pre kraćeg vremena, kako piše »NLiteraturnaja gazeta«, u Pekinškom teatru muzičke drame sa velikim uspehom se prikazuje komađ »Crveni spuinici unose nemir u Nebeski dvorac«. Autori ovog dela, zamenik direktora Pekinškog teatra Ma Sao-Bo i đramaturzi Ši Czjan i Cim Cži, uklopili su, ustvari, libreto nove sadržine u Klasična „muzičku đramu »Car-majmun«, sačuvavši tradicionalne izražajne forme kineske pozorišne umetnosti. A »umetnost« se, eto, svemu prilagođava...

* Festival dvaju svetova

umetnički festival koji je otvoren petog juna ove gođine u italijanskom gradu Spoletu nazvan je tako što ima za cilj okupljanje umetnika iz »no-c wog« i »starog« sveta, Osnovan na inicijativu Đan Karla Menotija, ame-– ričkog kompozitora italijanskog porekla, taj festival okuplja glavnom mlađe umetnike — giumce, pevače, igrače baleta, slikare i vajare — iz BAD i Italije, Na festivalu će, između ostalog, prviput u Evropi biti izveđena američka opera »Veštica« od Li Hojbija i dosađ nepoznata drama Judžina O'Nila »Hjui«

*

Nedovr:šeni rukopis N. A. Njekrasove

Sovjetska Državna biblioteka imenn Nenjina dobila je neđavno na poklon 120) stranica rukopisa N. A. Njekhrasova, Pored nekoliko poznatih

Milan Bogdanović

bismo mogli.saglasiti, krupna, Hićeokk i pojava u našoj Književnosfi. Smas tramo da nije preterano ako kažemo đa je njegova Kritička reč i dama mašoj literaturi potrebna i !Meop« bođna...

x poema m njemu se nalazi i neđova šeno prozno delo »Mali čovek, nje gove avanture i Oopaske«, pisano izw među 1853 i 1855 godine. \

* Bernar Bife dekoriše frižidere

Poznata američka kompanija »Dženeral motors«, koja proizvođi i friži« đere, obratila se ovih đana preko svog posrednika u Evropi poznatim francuskim slikarima Bernaru Bifeu, Zaku Koktou, Antonu Klaveu i dru. gima da svaki ođ njih dekoriše po jeđan frižiđer. Ovi. frižideri bili bi izloženi na prekookeanskom brođu »Liberte« i u Njujorškom muzeju mo. dernme umetnosti, a zatim prodati na licitaciji. Sav. novac koji bi se dobio od prodaje frižiđera poslužio bi Za pomaganje siromašnih umetnjka, U· koliko ova »oneracija« uspe, deckoracije poznatih slikara „reprodokovale bi se na svim muođelima frižiđera koje izrađuje Rkompanija »Dženeral motors«a, i #3}

:% Priznomje osnivaču kubizna

Povođom “6 rođendana Žorža Braka, jednog ođ osnivača Kubizma u slikarstvu, Owmetnička akademija u Rimu ođala je veliko priznanje ovom umetniku đođelivši mu nagrađu u iz“ nosu ođ dvađesei miliona Jira. »Veoma sam zbunjen i iznenađen — rekao de Brak Kkađ je bio o tome Oobavš" šten. — MRađujem se, međutim, šio je to sponmfana odluka Akađemije, + me rezultat kompromisa nekog ži• rija,

*

IZLOŽBA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA MJ prostorijama, Ateljea, 212 otvorena je neđavno izložba poznatog beograd skog slikara Slavoliuba MBogojevića, Slike su rađene grafitom i bronzom, · Izložba, će biti otvorena još medelju

i pi Bea ga OEni* KNJIŽEVNE NOVINE

List za kwmjiževnmost, umetnost i društvena pitanja Redakcioni odbor:

Bora Ćosić, dr. Mihailo.

Marković, Peđa Milosavljević, !

Tanasije Mlađenović, M, Panić-

Surep, Vladimir Petrić, Đuza

Radović, Vladimir Stamenko= vić, Risto Tošović

Urednici:

ČEDOMIR MINDEROVIĆ i MILOŠ II. BANDIĆ Direktor:

TANASIJE MLADENOVIĆ „ist izdaje Novinsko-izdavačko pređuzeće »Kunjiževne novine«, Beograd, Francuska 7, Ređakcija: Francuska , tel. 21-000,

tek. račun: 10-R-B-33-2,208. List izlazi svakog drugog petka. Pojeđini broj Din. 30. GO dišnja pretpidta Din. 600, p~lugođišnja Din. 300, za inostrane”

stvo dvostruko,

_ Tehničko-umetnička oprezias) ' DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Odgovorni urednik: CEDOMIR MINDEROVIĆ Stampa •»GLAS« Heograd, Vlaikovićeva

Gaa