Književne novine
,
' nekih novih
· votu, pa nastavi
Stanislav ŠIMIĆ ~“
POČETAK KNJIŽEVNOSTI
IZMEĐU DVA RATA
Zašto jedan dio života neke književnosti nazivati po vremenu 'u kojem se zbivao? Čemu naziv „književnost između dva rata”, kad je riječ o književnosti hrvatskoj? Nije li nešto posebno ta književnost, koja je u nas nastajala na·'Kon svršetka prvoga, te nastala do početka drugoga svjetskog rata? Kađ se život nekog narođa izvrgne u rat, mora li se time svrgnuti duh što je vladao dotađa u njegoVoJ književnosti — rat biti međa nekoga njezina razdoblja? Godine 1914 hrvatsku Književnost zadesili su smrt A. G. Matoša i spomenuti rat. Koje su posljedice u njoj od
tih dvaju događaja?
Eto pitanja! Pokušat ću da odgovorim barem na jedno.
Jednom razdoblju neke Kknjiževnosti rat može biti međa samo onda ako se ođ njega zbilo štogod važno i sudbonosno po nju: pređrugojačila se, pa karakteristike njezine više nisu kakve su bile prije toga rata. Koliko je rat, 1914—1918, sam po sebi u nas promijenio književnost, trebalo bi to istražiti. Nije mi to tema. Nego činjenica kako se pri koncu toga prvoga svjetskoga rata u našoj književnosti počinje zbivati nešto novo.
Život nekog pisca je život njegova djela a ne njegova tijela. Umre li neki pisac, prestane raditi; ali ne mora ne djelovati u literaturi svojim djelom. Za života je djelao, istom poslije smrti djeluje. Baš kad je umro tijelom, Matoš se počeo rađati duhom u hrvatskoj književnosti kao cjelini: neki pisci, mlađi od njega, njegovi učenici, pisahu i poeziju i prozu po ugledu u njegov stil i u njegovo kritičko shvaćanje O : 1 raštaj mlađi ođ tih matoševaca ima u sebi štošta matošsko; ima to i naraštaj što je mlađi od tih mlađih... Odmah poslije 1 stajalo u hrvatskoj književnosti
kritičkih ideja, nOV:jih nego su njegove. Gjalski, Nazor, Šimunović, ı Nehajev i drugi, tada, u vrijeme prvoga svjetsko?a rata, nastavili su pisati onako kako su pisali i desetljeće prije toga. mladi Donađini počinje spisateljevati prihvaćajući dotađanje osnovne 'azore o njoj.
Antun Barac, vanje O Matoševoj | | povlađuje samo jeđan dio nje. 19253, napokon, izlazi jedna ma]s zbirka Matoševih stihova, prvi put objavljeni u knjizi, ali ne SVi. A. B. Šimić, 1924, objavljuje SVOJ esej: Matoš. Poslije toga O značenju Matoša počinje se spominjati, pa i razlagati, u ponekom članku. Posljednji olajavači, što su _Matoša olajavali, đok je on bio još u ži li ga olajavati i Pe. slije njegove smrti, utjerani S laž. Polikom 20-godišnjice njegove smrti, 1934, izđan je zbornik naj vrijednijih članaka i eseja koje Ž ! dotada bili o njemu napisali ne : hrvatski, srpski i slovenski Pie Matoš, napokon, postaje dostojm.o| da se o njemu predaje i na Sveučilištu i đa neki nakladnik namjera va izdati sva njegova djela. Pus
Eto pisac koji je svojom iHkom prođuhovljavao hrvatsku kn ževnost — onu što Je o neoo ju je on rađom počeo pove ćavati, i onu Što se rađala taš i, djelomice, otelila u vrijeme nj ; govo, pa i onu što se razgrm
KNJIŽEVNE NOVINE
1919, drži pređalirici, u kojemu
književnosti; pa i na-,
smrti mu nije na-.
razhujala i razbujala nakon toga — tako reći, službeno je priznat kojih 20 godina poslije svoje smrti i djelovanja svojim djelom u književnosti pošto ju je prestao raditi.
Ima poneki pisac koji napokon odluči o suđbini neke književnosti u jednoj epohi — unatoč tomu što su ga dušili gotovo sav duh i zloduh te MWnjiževnosti dok je živio; dugo i dugo vremena sudjeluje i djeluje u svoj njoj; ne sačinjava neko pojeđino razdoblje književnosti svojim djelom kao djelićem, ili dijelom nje — utječući na nju malo, ili je samoživ, te vrijedi samo svoju vrijednost u njoj ne pospješujući joj poslije sebe razvitak: ne sačinjava neko razdoblje nje kako ga sačinjavaju djela najveće većine ostalih joj pisaca, pa i onih što ponajvećma bivaju slavljeni a zovu 5e Gjalski, Vojnović, Nazor. Takav pisac odlučuje po tomu što je ugled mnogim drugim piscima, i posrednim i neposrednim utjecajem, i time što književnost upravlja svojim
idejama — makar se, često, prešućuje o tomu njegovu odiučiva– nju —; on odlučuje neko dugačko
doba u kojemu može biti nekoliko književnosnih razdoblja koja sačinjavaju ostali pisci, manje važni ili sasvim nevažni.
Djelovanje Matoševih „Kritičkih ideja u književnosti, što je počelo poslije njegove smrti, i to u Vrijeme prvoga rata, nije samo obični utjecaj njih na ponekog pisca, neqo traje neprekidno sve do početka Svjetskoga rata II. Prekinuto je tim ratom. Poslije toga prekinuća nastavilo se smanjeno i, djelomice, dokončalo kada se književnost u nas neko vrijeme bila poždanovila ı nakon toga, razuzdđao se mođernizam današnjega mlađeg i najm'nđeo naraštaja. |
Sve do konca 1917 i početka 1918 niie se u nas pojavio nijedan pisac u kojega je bilo nekih novih pjesnitko-Vrritičkih id9ia, što bi bile sesvimi drugačijena duha negoli su matošske i ostale što su dotada bile u hrvatskoi književnosti. Tada, 1917, 1918, 1919. osamnaestogođišnji A. B. Šimić, koji je malo prije toga bio također matoševac, napokon se oslobađa matošstva, izdaje povremeni list Vijavica, u koiemu obielodanjuie SVOJE modernističke stihove. đotađa u hrvatskoj nooziji nezamislive, i u nas posve nove kritičke ideje: ideje koje su od nienqa potekle pošto je na nj, uzaredđice i vrlo malo vremena, Utiecao ekspresionizam i očitovao mu se smisao estetičkih zasada niemačkih romantika, poimence Novalisa i braće Schiegel (Friedricha i Augusta Wilhelma\, tih pri koncu \wVIIT i početkom XIX „stoljeća, temeljitelia iedme pjesničke estetike, što ie vidovit nauk o modernoj poeziji (kojia. nakon toga temeljenja, počinie PoBovim pa Baudelaireovim dielom. te je sačinjavaju a mnoai današnji piesnički tađovi u većini literatura). Godine 1919 Au+ eust Cesarec i Miroslav Krleža izdaju polumjesečnik Plamen iu niemu. na, svoi način, BI RUPI O «ionističko aktivistički: soc:;jalistič-
iževnost. . ee 0 ROB; šimić prije svoie NIJBN 19 ce ugleđao se U Matoša a poslije nje uvelike qa poštovao kao pjesnikn i kritika. kao prvog slobodno! brvafskon V\niiževnika. M. Krleža nekoliko gođina poslije svoga Pla-
”
mena, jednim dijelom svoje publicistike i svojih stihova odaje se da je srodan Matošu u njegovoj publicistici i poeziji. Djelo Matoša kao vrijednost i važnost — u dubljem i širem smislu nego li su ga uvidjeli i sami matoševci prije toga — spoznali su eto' u početku literature između dva rata pisci koji su od njegova autora bili mlađi 20 i 25 godina (kao što su ta spomenuta dvojica), i nisu se oblikovali u književnosti a da u tomu oblikovanju nekim svojim svojstvima nije suđjelovao i Matoš. Za njima se pojavljuju mlađi od njih: nekolicina pisaca proze i stihova što nasljeđuju aktivističke ideje, i oni koji nasljeduju spomenute nove pjesničko kritičke i, već sasvim prirodne u hrvatskoj književnosti, matošske ideje, lirici: Cesarić, Delorko, Kovačić, Majer, Perković, Suđeta, Tadijanović — među koje bi, što su eto pripomenuti po abeceđi, mogli biti zapisani još neki. Matošstvo se više očitovalo u većih talenata negoli u malih. Izražavanje što je po svojoj socijalnoj i kulturnoj polemičnosti srodno matošskomu, takvo izražavanje, u našem prostoru i vremenu između dva rata, bilo je stoga jer su talenti u pisaca, koji su ga izražavali, barem donekle srodni talentu Matoša i jer su tađa ekonomske i socijalne i kulturne neprilike, u bitnosti premđa ne po svojoj vanjštini i u pojedinostima, bile nalik na one u kojima se mučio i izražavao Matoš. (Već sam napisao: Prostor je kavez vremena.) i i Smrt Matoša nije završetak nikakva razđoblja u hrvatskoj književnosti; nego njegove kritičke iđeje urašćuju, malopomalo, | gotovo u svu književnost što u nas biva pisana nakon što je on umro. Razdoblja u književnosti ne mogu se određivati prema tomu, kad su neki pisci upisani u maticu rođenih (bez obzira na to što mogu doći na svijet prije nego je to prijavljeno) i kad su zabilježeni u popis mrtvih (bez obzira na to jesu li preminuli mnogo prije nego se to saznalo, ili na to što nikad nije ustanovljeno točno kad su prestali živjeti. Tko, naprimjer, zna gdje je i kako je i kađa je umro Polić Kamov?) Birokratsko šablonsko uredovanje u mirogojskom uredu kad je tko umro i u kojem je polju groblja ukopan i koji mu je broj groba — nije povjesničko uređivanje u Književnosti. Književnost nije groblje; premđa i u njoj mnogi umire, i umirati će, i svi će, napokon, umrijeti, kao i u svakom životu. Generacije, pisaca, prema tomu kad'su rođeni kao ljudi, ili kađ su počeli spisateljevati, ne mogu u povijesti književnosti značiti njezina razdoblja. Razđoblje kniiževnosti počinje kađ se u njoj počnu · oblikovati sasvim nove plođonosne iđeje; to jest kada se ona počinje razvijati u pjesničke oblike jezika sasvim drugačije nego sU joj bili đotađa. Začetnik takvih iđeja obično je neki izvanredni pisac; samo katkađa buđe te ih u isto vrijeme začne skupina pisaca. Razdoblje u književnosti ođređuje se đakle prema prestanku starijih i ostanku sasvim novih knjižeynosno kritičkih iđeja u njoj: prema tomu kađa je u njoj nastao sasvim novi stil a po tomu i novi smisno. U hrvatskoj književnosti postaje
„rata: prirodnost im i
1917 i 1918 i 1919 novi stil i đrugačiji smisao, pa se i u tomu stilu, malo poslije, očituje matošskoga duha.
U stanovito vrijeme, u roku od 5 do 6 i deset godina, može u nekoj književnosti početi da piše nekolicina pisaca, to jest može biti neka nova generacija; ali rijetko je da oni, skupa kao generacija, začinju nove ideje. Takve ideje, gotovo uvijek, začinje jedan, a ostali ih, možda, samo prihvaćaju i na svoj način, oblikuju; ili ih začinje i odjelovljuje i predstavlja samo taj jedan jedini a nitko ga ne slijedi, pa on nije pojedinac nego jedinik. Matoš je bio takav jeđinik, kojega je mišljenje bilo osamljeno: drugačije nego li je ono u njegovih suvremenika i privremenika i, često, sasvim suprotno svim literarnim pojedincima, spisateljima, u njegovo književnosno doba. U jednom razdoblju, dakako, može bit: više jedinika, to jest velikih talenata, što su sasvim različiti jedar od drugoga. Ako, ponekad, od čitavog jednog naraštaja pisaca nastaju opća jednolika svojstva književnosti u nekomu razdoblju i nema u njoj ništa posebno vrijedno, tada je ona obično, zastala: ne razvija se. Bilo je sijaset vršnjaka Matoša, ali ipak on nema ništa zajedničko s njima; najviše vrijednosti književnosne u svoje doba predstavljao je on, a među najznačajnija svojstva literature, što je nastala poslije njegove smrti, pripadaju također svojstva njegova djela. Šta ima Janko Polić Kamov sa svojom generacijom? Šta Ivan Mažuranić sa svojom? I Bora Stanković, ili osebujni Momčilo Nastasijević. u srpskoj književnosti, sa svojom? Gdje je generacija u kakvu bi se, po svojoj bujnosti i osebujnosti, mogao ubrojiti Miroslav Krleža? Po čemu je A. B. Šimić sličan ikomu u hrvatskoj književnosti, ne samo kao talent, nego i kao karakter? Tinu Ujeviću je bilo 64 gođine kad je umro, a po tehnici stiha i po modernom smislu svoje poezije mlađi je i raOđerniji nego ijedan od pjesnika koji danas u nas postoje a od njega su miađi po 15 i 20 i 50 i 40 godina. Kojoj aeneraciji u francuskoj književnosti može pripađati Proust? u njemačkoj Rilke? u engleskoj Yeats ili Henry James? Nekoliko, po godinama vrlo starih, živih Ppisaca u sovjetskoj književnosti danas suvremeniji su od svoje literarne unučadi.
Svjetski rat, 1914, i smrt A. G. Matoša zasmeli su, đakako, da razvitak hrvatske književnosti bude onakav kakav je trajao od početka ovoga stoljeća, naročito kakav se očitovao poslije 1908, pošto se Matoš iz svoga izbjeglištva vratio u Zagreb, te. marljiv:je i češće sudjelovao kao kritik i esejist u njezinu svagdanjem živovanju. Ali tim ratom i tom smrću nije bila zatrta životvorna snaga Matoševih ideja u našoj književnosti između dva i životvornost u njoj.
Između dva rata u toj su se književnosti aodjelovljavale matošske pjesničke i kritičke iđeje; i pjesničko socijalistički aktivizam Krleže i Cesarca; i sasvim moderne pjesničko kritičke ideje A. B. Šimića prema kojima se literatura u nas, u to vrijeme, počela razvijati mođerno, uspored s tadašnjom mođernom literaturom u Evropi. Takav razvitak nje bio je zasmeten socijalnim i nekulturnim neprilikama u to doba između ratova, i nevoljom što on našemu čovjeku ne priliči, i nestašicom pisaca kojima bi bio prirodna briga.
U francuskoj i engleskoj Knji-
Nikola DRENOVAG
SEST PESAMA
Iza
Jeđan je čvor između
doline i vrhunca,
Sečem ga i bežim u zlatnu pređu zalazećeg sunca.
·Jesu li to nesvođive konture,
ili samoća utrojena, bez usta? Senke me neke jure,
preda mnom staza duga i pusta,
Samo leđa grdosije,
i potiljak kao bivolja šija. I Jeste i Nije.
TI Istina je. AP čija?
Neću tragom tim,
zasenjen u sebi lampu palim. Bez zebnje kroz ovaj dim mostom izanđalim.
Ni živu ni mrtvu
osećam mržnju. I rubom pravce idem. Tu poslednju žrtvu bacam u ponor naglavce.
· Unutra
To su ta usta, ta krv. Toplo. Oljuštim koru, uđem u srž, ćutim.
TO su te oči, taj plamen. Slušam
Bez mengela prođužujem, i sve uspravim,
i sve otkrijem,
i sve oživim.
Kako je dobro, kako svetlo
u sebi đuboko, unutra...
Isbod
Ni rod ni pomozbog da navrati i da đonese u tebi mene. Nisam li ponornica, kamen pod lišćem, perje pod korom?
Ni jauk da poteče, ni reč sklupčana u zmiju mržnje
da okrene točak ravnođušnosti. Nečujnija od pogleda
skiči u meni tuga.
Al' zvezđe su nađ glavom.
Od zakopanog sebe pravim lestve I zar je bitno
koliko sam dalek,
koliko ispod?
Ispred
Preko svega i sviju do sebe. Kroz apriorni led ćutanja
do ruđe duboke. Iz gliba nezaustavljivo.
Otvaram vrata i kiđam pupčanu vrpcu.
Dockan je. Tu trulu kobilu izgonim iz sebe i zaboravljam
odbačenu udicu mraka.
Postoje leptiri i guje.
Prate me ustopce stouste gladi, al' ispred svetla je java.
Iznad
Veliki mlaz svetlosti kroz testo mraka
i bura tišine i neodmotano klupče munja. Koga sam čekao na izlasku iz tunela,
i čime nezasvođeno nebo poktio?
Znam da sam potekao kroz žilu kucavicu i u svakodnevicu smiren ušao.
Zato sam nesledbenik,
zaljuljani splav u unutrašnje strane.
hvatanju
Umnažam se bez uvira u tuđim snima i preko ziđa i obruča
vijorim vetrovima, buktim u vidicima.
Kako ie krivudavo kako su otključani
i sunđerasto dole, lukovi iznad.
Izvan
Ništa,
samo vatromet i zveka praporaca. '
Briznem neugašen
po raščerečenoj tajni i pružim do zvezda dlanove.
U susret nadošlim al' mosta nema, i nema putokaza. Da prekoračim taj
vođama žurim,
jaz,
urvinom. gluvoće glas očiju da prospem?
TAKEO JAMAGUČ:
I: TRI FIGURE
eo oasouenOneeeibecia drvene arise Tie raz a re—roe rec eye nero Ori ee ZE En na a Se ema aaa ee ia EO e ia ar
ževnosti, naprimjer, Svjetski rat 1 nije prouzročio nekih dubokih promjena; dok je porazom od njega u Njemačloj bilo grdnih ali i ugodnih ·preobražaja književnosti. Naziv „književnost između dva rata” nije valjda ni u jednoj evropskoj književnosti tako izrazit i pristao razdoblju nje između 1918—· 1940 kao što je u književnostima naroda koji su, pošto su prvim svjetskim ratom oslobođeni da ne buđu sastavn,; dijelovi Austrougarske, osnovali zasebne države: dakle u poljskoj, češkoj, slovačkoj, hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj. U novom nacionalnom životu baš tih slavenskih narođa mlađi, većinem novi ljudi, unijeli su u njihove književnosti novih ideja. koje potječu, uglavnom, iz zapadnih knji-
ževnosti. U svakoga od tih narcda — što su jedni ratom a drugi i ratom i okupiranošću bili odsječeni od svoga nekadanjega života, pa se nakon toga osamostalili — književnost se razvijala, drugačije negoli bi da su i dalje ostali neslobodni. Razdoblje i hrvatske, i srpske, | slovenske književnosti, 1918—1940, između dva rata, svake napose. Uvelike je različito od ostalih razdoblja u svakoj od njih prije 1914; pa je ono u tim književnostima zaista zasebno. Svjetski rat I i Svjetski rat II sasvim su razložito DOvjesne međe tomu književnom razdoblju. Književnost između dva rata — naziv koji u spomenutim književnostima ima odre~
đen smisao. i