Književne novine

KRITIKA.

stavljena tradicija

n Gavrilović: „Od Vojislava do Disa“, Nolit, 1958

nicija Kritike, izlože= oru prve Gavriloviće= „Kritika i Kritičari“, izvesnom smislu, da ljuč za razumevanje ičarske altivnosti, već

orijentacije Zorana „SKrtika je — kaže ička reprodukcija Oo-

tičkih kvaliteta“. Na moglo bi se učimiki vrilović time pledira kritiku modernijeg vu kritiku, naprimer, aju pripadnici čikaške kih Kkritičara;*) i kod za ističe kao osnovni v autentične kritike, \vodi do reprodukcije određenog Taj utisak, men je i prividan: Zoić, u svojoj Kribici, duše, neke elemen) analitičko-struktu-

„, ali je, u osnovi, njestavak one, kod nas -

“i mailme, „amalitičko-isto„ Čijih se elemenata 'Mađe još kod Vulovića, Ma, a Koju je, svojim iČvrstio Jovan Skerlić. mretodđičnog, ozbiljnog, 70000 u Gayvnilovićevoj la se, u poslednjih gotovo sasvim e njiževnoj istoriji da, M gledima Velibora ı Srpskim rYealistima, danas, jeđam redak i „ı u disharmoničnoj Oraše kritike. Ponikla ma im) iradđicijama Kri"Mcizma, ĐGavrilovićeva * zadržala meke njegove itički metod, pre svebj le, i njegov pozitiviMe Čitaocu Gayvrilovićeilo o Kritičarima, bilo M i Čimi da su oni pisami

| Objašnjavajući ikritilkr je vlastito shvatanje rilović je i sam, u već

Writika u sebi osiroma0jjki kvalitet dela, jer ga „ reprođukuje ili anawipojavu.„o kojoj se porovori“. Takvo opredesavremenoG kKritičaneizbežno, moralo da a put istoricizma, mo„itvori (i stvorilo je) negume o prisutnosti (odtnost') Zorana Gavrilovremenoj našoj kritici, ”Ioristalica jednog odreoda kritike, Zoran Gaustvami, itekako prisuposleratnim našim krion je gotovo usamljeni - jednom poslu, čiji Je

uru, mađa ne pribavlja olaznog) ugleda, Koliko S redovnim i aktivnim savremene Knji-

vojom prvom Kmjigom portrete nekolicine naa, od Vulovića do MiImovića, dokazujući SVOiciju ka istoriskoj Kmritijujući svoju Kkritičarska knjigom „Od Vojisla' Zoran Gavrilović samo voj stav i smisao svoje o ta Knjiga, suštinski, išta novo, ne pruža nipodatak, na osnovu kogla korigovati ranije išljenja o autoru; Zoram se pretstavlja, dakle, već formiran, kao pisac razvoju više ne može od njega, ubuduće, treti dela | „samo tematski ed Kkritičarem njegovog ja sboji, još uvek, jeino i neobrađeno podru| naša međuratna Kmjiaprimer, i ma koliko da vrilovićevim stavovima i može diskutovati (jer su ne slagati, taj napor i to da se analiziraju i pree književne pojave, da zaborava i Uuzgredmih ih) sudova, taj napor iti kao jednu plemenitu tendenciju. Pogotovu alko i dalje bude išao po petorije naše novije knjiao Što je učinio u Kknjijislava do Disa“, u kojoj

ani novi Kritičari R. S. Maklin, R. Mak Koen i, ž. K. Rensom, A. Tejt i K. · je postavke, kod nas, u me, podrobno objašnjavao /yletić, solidarišući se, do'trukturalnom kritikom.

PEVNE NOVINE.

je dao presek pesničkog stvaralaštva, petorice srpskih pesnika s početka ovoga veka.

Zanimljiva je Gavnilovićeva. teza da se od Vojislava Iliča, preko Dučića, Rakića i Pandurovića, do Disa, proteže „osnovna. spirala našeg muodđernizma“. Indirektno, om time izražava uverenje da je taj reprezentativni skup pesnika obeležio početak jednog novog razdoblja u razvitku našeg pesništva, mada bi se, sa isto toliko argumenata, koliko on upotrebljava u odbrani, „moglo osporavati njegovo mišljenje, jer se i Vojislav, i Dučić, pa čak i Pandurović, mogu da pretstave kao poslednji bujni izdanci ne=modernističke grane srpskog pesništva, a Laza Kostić i Dis kao pravi prethodnici moderne poezije (pa i modemrnističke!), koja je buknula tek početkom Dvadesetih godina. Raspravljati, sada i ovde, o tim temama, nemoguće je; teza Zorana Gavrilovića uslovna je, mađa vešto izložena i dosledno branjena; ona je, u znatnoj meri shematska; udžbenička, donekle; ne proizvoljna (o, ne!) ali jednostrana i, pomalo, solipsistička. „Osnovna spirala našeg modernizma — kaže Gavrilović — je tako ocrtana: od Ilića koji je svojom plastikom i lepotom stiha prvi u našu poeziju dahnuo dah artizma; preko Dučića koji je ocitvorio vrata simbolizmu i formalnoj lepoti; Rakića koji stoji usamljen kao da je iz samih dubina kosovskog epa nikao i konačno mu dao mođerni oblik; Pandurovića koji je zaplovio u svet noći osvetljavajući njegovo crnilo svetlošću racionalnosti, do Disa koji je šaputao i odricao u ime muklih, „gorkih ljudskih istina i naličja života.“ Ustvari, sa nešto drukćčijih pozicija (koje su, naročito ovđe, neđokazane i samo naznačene, razume se, isto tako uslovne, kao i Gavrilovićeve), može se doći do drugih uverenja o srp-

skom pesništvu prve decenije Dvadesetog veka; samo prateći reakcije Skerlićeve, kome se, doista, ne može, osporiti da je bio glas svoga duha, svoga društva (vrlo snažan glas, uostalom), „može se naići na niz elemenata koji, u nešto drukčijem svetlu, pretstavljaju i te pesnike i to razdoblje, da se

i ne govori o tome koliko se u sa-·

moj poeziji, i Vojislava, i Dučića, i Rakića, i Pandđurovića (ne Disa'!), može naći oplemenjene, prilagođene romantičarske inspiracije, koja se, pre tih snažnih i celovitih pesničkih ličnosti, već tamjila, gušila i vrtela u krugu (Velimir Rajić :& Comp.).

Ta uslovnost Gavrilovićevih uverenja i imterpretacija ne dovodi,

međutim, u sumnju ceo niz njego-'

vih zaključaka i ocena. 8Amaliza Rakićeve poezije, pa i PandđuroviĆeve, donekle, dala je rezultate koji se, uljstinu, mogu smatrati dragocenim za dalje izučavanje i bolje razumevanje njihovog pesništva. Govoreći o Rakiću, Gavrilović se suprotstavio gotovo svim tumačima Ralićevim, razrađujući dobro poznatu misao Isidore Sekulić o prividno"iti Rakićevog pesimizma; ogled o Panduroviću, o kome se, i inače, nije mnogo pisalo, u svakom slučaju ne studiozno, objašnjava njegovu pojavu i, Uuglavnom, „određuje ono mesto koje Panđuroviću zaista i pripada u istoriji srpske poezije. Jeđino kod Dučića, Gavrilović je, u izvesnoj meri, izgubio nit, kojom se rukovodo, premebregavši, „gotovo sasvim, društveno-psihološke motive koji su uticali đa, uprkos nesumnjivom i ogromnom talentu, ŠUO ga je taj pesnik imao, ispod njegovog kristalno jasnog, izbrušenog stiha, traje i tuži kasni, zbunjemi romamitičar, pomođam i pomodđarski literarmi skorojević.

Prisustvo Disovo, u takvom društvu, zagonetno je i može se O

ZORAN GAVRILOVIĆ

pravdati jedino shematskim istori-

cizmom Gavrilovićevim, onom tendencijom da se, sa današnjih sta-

novišta, kađa su već izbledele mnoge nekadašnje strasti i zablude, jedam nađasve zanimljivi period naše literature razradi i objasmi. Zoran Gavrilović je težio da, preko petorice pesnika, preko pet krupnih i stamenih književnih pojava, utvrdi osnovne Književne preokupacije i vrednosti toga vremena, pa mu se i Dis, istoriski,. ili, bolje rečemo, hronološki, naturio, mađa, u Osnovi, njegova poezija pripađa jednom kasnijem dobu. Razvijajući svoju tezu o počecima našeg modđernizma, i nalazeći (zapravo tražeći) među velikim pesnicima toga razdobija, niz podataka, kojima bi tu tezu mogao da učvrsti, Gavrilović je pružao materijal, kome bi se vređelo vratiti, ne toliko da bi se revidirale Gavrilovićeve postavke (koje su, videli smo, uslovne), koliko da bi se utvrđile stvarne tenđencije toga kretamja, koje traje do dana današnjeg. Možda će to učin:ti neko drugi, možđa sam Gavrilović; kao Kritičaru određenog stava i metoda, „kao analitičaru kome nisu tuđa ni mnerazumljiva nemima traženja, gubljenja i otkrovenja pesnika; kao pronicljivom i upormom rabotniku na jednom korisnom (a potcenjivanom) poslu sređivanja nesređenog, Zoranu Gavriloviću pada u deo da to učini. Utoliko pre što je on, u svojoj generaciji, gotovo jedini kritičar našeg tradiciomalnog istorisko-analitičkog opredeljenja,

Predrag PALAVESTRA

O numunuınuiiBIEIAE: ira ini ==s=%—2 IZMEĐU VARKE I SUNCA

Blažo Šćepanović: »Ivicom zemlje zmija«, Nolit, 1958

Dve funđamentalne, ali ne i najčešće reči ove poezije, jesu: sunce i varka. Prva reč, sa još nekim, kao: lobanja, ptica, kost, zmija itd., apsorbuju čitavu pesničku misao ovoga pesnika, tako da bi se moglo reći đa su one već date „u genetičkoj opremi“ (Benov izraz) samoga pesnika. Te se reči ne javljaju često u stihovima zbog lenjosti pesničke misli, nehajnosti izraza, ili zbog nepotpunosti emocije, već, naprotiv, zbog potpune i fiksirane koncentrisanosti pesničkoga sadržaja. Ove reči imaju najveću vrednost u Šćepanovićevoj poeziji, vrednost postionutih ili bolje reći do stignutih značenja. Ostale reči kao da su tu samo zato da povežu ova osnovna značenja jednog obilnog pesničkog kazivanja.

Zbirka počinje ciklusom „Ljudi na suncu“, a završava se najjačim ciklusom ove Knjige pesama, koji se zove „Sunce je zbunjeno stalo“. Na početku i na kraju neodoljivo svetli reč sunce. Čitav prvi ciklus je jedna svečana oda suncu razniza– nom u spektru. To je ustvari Opora himna životu, svetu i rada:

Obliva spektar

žuljeve jednog vijeka.

Ali ovim suncem nije prećutano sve drugo što može đa traje pored sunca, uprkos suncu, ili na suncu samom. Ivicom sveta i života suncem obasjanog, protegla se zmija. Njenu simboliku objašnjava sam pesnik u pesmi „Crveno od slepoće“, kao istinu nacrtanu zmijom. Šta je ta istina? Gde ona počinje? Gde ona svršava? Gde ona postaje laž? I najzad: je li ona istinitija kao istina ili kao laž? Ako uopšte želi. mo pogoditi moramo nagađati.

Dakle.

Ta istina počiva na ragzličitosti naše prirođe i sunca. Ono što obožavamo i slavimo je ono od čega se razlikujemo, ili se ne razlikujemo, ako smemo reći: tamo smo gde smo se uputili, ono smo što želimo biti. Ali jesmo li mi ono što želimo biti? Nismo. Pesmik priznaje:

„Ne mogu đa istisnem iz tijela

pakao“. Taj pakao u nama je sunce izvan nas. U našoj krvi sunce je sačuvalo svoju žestinu i toplotu, ali ne i svetlost. Sloboda se može postići samo izvan sebe:

Sad sam ukupan

i van svoje kože.

Identifikujući se sa onim izvan Sebe, sa. onim što želi biti, identifi~

BLAŽO ŠĆEPANOVIĆ

kujući, sa namernim nerazlikovanjem, toplotu u sebi sa suncem i svetlošću izvan sebe, pesnik kao pravi asketa, negira upravo ono što čovek jeste:

Nikada ti se ne klanjam

trošna zemlja u meni. Treba u sebi poštovati samo ono što je izvan nas, jer u tome ima ı nas, i to, možđa ponajviše. Tu ova istina počinje; ali tu ona i prestaje. Da je pesnik bio dosledniji i istrajniji u svojoj istini ona bi postala laž. Ovakva misao dok je istinita, a ona je to dok želi punu meru sebe same, jeste hvala suncu, a kađa dostigne sebe ona se onda raspada na lažno razlikovanje tela i đuha. Već nam se učinilo da ćemo zbog čistog i divnog sunca nad nama prezreti ništavnu gradnju SVOga tela i pasti mrtvi kao onaj što je „jedanput primjetio sunce pogledao u zemlju i pao mrtav“, a pesnik je već zapevao o telu koje „pokazuje majdane suncu“. Šta je to? To „iz zemlje proviruje nebo“, kaže pesnik. Telo i zemlja su se izmirili sa suncem. Ali đa li je ona istina zmijom nacrtana time izbrisana ? Ne. Čovek nije feniks. On ne može u vatri izgraditi svoj lik. On tek treba da izađe iz vatre da bi našao sebe:

Tražim svoj lik

Izlazeći iz vatre. Vatra i sunce opet ostaju izvan njega, ali.. ovoga puta iza mjeqa. Čovek je otižao nanroed. To j» istina; ali to ne menja mnogo stvar,

Čovek iz ljubavi izlazi pust, iz pobede poražen. Je li to istina o čoveku? To tvrđi zmija koja se izležava na čovekovom suncu. Ako je zmija stvarna, ne zato što će to Ostati već zato što to jeste, onda se može učiniti to da ona bude isključena iz onoga sveta koji čovek izmišlja. A taj svet pesnik, možda i ironično, naziva varkom i priviđenjem, ali ne u tom smislu da je on isprazan i neostvarljiv već neostvaren. U pesmi „I trava presvuče nebo“ pesnik kaže zmi/i:

Jednom koštanom strijelom

ugljenisaću te iz priviđenja. Nađa sve dok se ne ostvari zbiva se jedino na putevima varke i priviđenja. Priviđenje je ono što čovek viđi i hoće, a da to još uvek ne može da ostvari i dohvati. U tome smislu priviđenje, u kome čovek nije pokrađen i otuđen, je čovekova mogućnost da sebe okruži sobom, da izvan sebe sobom naseli svet i vazđuh, da ođuzme prirođi njenu indiferentnost pomešavši je sa sobom, svojim srcem i duhom. To možđa i jeste bolest, ali potrebna kao zdravlje. Iz svoga shvatanja varke, pojave, i priviđenja, ali lišenog pojeđinačnog i slučajnog, pesnik izvođi pravo na svoju nadu, ali tako kao da je obratno, kao da iz prava na ljudsku nadu izvođi mogućnost varke i priviđenja: Ne možeš iščeznuti

jer volim šume i bistre vode.

U istoriji tvoje bolesti

jorgovani se još klate. Kao što smo već spomenuli pesnik varku ne shvata kao nešto slučajno, nebitno. Varka je događaj iza stvarnog događaja, njegov početak koji bi mogao imati i drugačiji kraj, početak koji je manje slučajan od svršetka i sam sobom određen. Ono što nije po mnogo strožim i nužnijim zakonima to nije, nego što jeste ono što jeste. Zmija se prema tome može izbeći. Iz divnog spoja varke i sunca rađa se nada. Poslednji ciklus u knjizi gde je pesnik još jednom nabrojao sve razloge sumnje, ne poriče naše tumačenje. Pomračeno sunce još je uvek sunce. Zbunjena nađa još je uvek nada. A pesnikovo empedoklovsko shvatanje ljubavi kao ljubavi između samih elemenata i atoma („...đa atomi održe čistu ljubav“) jeste mequćnost nađe same · po sebi, i iza života.

Branko MILJKOVIĆ

A

Miloš Crnjanski: - S. BRAON Aa.

Izdanje „Minerve“, Beograd, 1958

Miloš Crnjanski iz nije onaj isti Crnjanski iz „Seoba“ i „Dnevnika o Čarnojeviću“, Pisac, poznat po svojim delima između dva svetska rata, znači i oličava spiritualnu | poetsku melanholiju, živu i ustneptalu imaginaciju koja stvarnost preobražava u vizije, u simbole, u magična značenja pesničke reči oslobođene svega konkretnoga. Zato će se mnogi koji budu čitali dramu · Crnjanskoga iznenađiti ili razočarati, jer neće' otkriti onoga pisca.koga znaju po' njegovim „ranijim delima.

„Konak“ je istoriska drama i komeđija u kojoj pisac evocira jedan period u novijem društvenom i po-. litičkom razvitku Srbije, vladavinu Aleksandra Obremovića, | „njegovu ženidbu sa dvorskom đamom Dragom Mašin, njegov tragični kraj. Autor više puta napominje da je tekst pisao na osnovu istorijskih izvora, pa prema tome da ne može biti mikakve sumnje u istinitost iznesenih fakata. A istoriski podatak je glavni čimilac u „Konaku“. Sve je podređeno vernom opisu ondašnje sredine: senka realnih zbivanja pokriva čitavo delo i mi znamo da prisustvujemo drami života i komediji naravi jednog vremena. „Mašta Miloša Crnjanskog podređena je logici događaja. „Ko~

nak“ je, ustvari, reljefna deskrip·.-

cija života na srpskom dvoru krajem prošlog i početkom ovog veka.

Izvesno razočaranje koje može nastupiti u nama dok čitamo „Konak“, dolazi, dobrim delom, otuđa što mi znamo Miloša Crnjan-“kog po njegovim sjajnim „Seobama“, egzaltiranog tvorca jednog prodđuhovljenog sveta gde je sve toplo, emotivno, migtično i ponesemo, sveta izražemog stilom koji će posle njega. niz pisaca uzaludno Ppokušavati da podražavaju. „Konak“ je faktografska drama: tu nećemo naći poetski patos, razbokorene rečenice, pesničku fantaziju, ali ako nema dubinu ranijih ostvarenja Miloša Crnjanskog, njihov polet, stvaralačku temperaturu, onaj žar zagrcnutog, usijanog izražavanja, onda u zamenu i približnu nadoknadđu za sve prvorazredne kvalitete „Konak“ pokazuje veštinu i rutmu, dah majstora koji nije u svom najvišem domenu, ali koji, nesumnjivo, zna tajne i načine Dpisanja, Mi smo navikli na drukčijeg Crnjanskog i sada, kada smo suočeni sa nešto hladnijim i suvljim rukopisom, „skloni smo preteramoj

- "kritičnosti. Ali, ako se pomirimo sa

tom promenom u tretmanu, u mentalitetu, u stilu, onda nam „Konak“ otkriva niz vrednosti koje svedoče o stvaralačkoj snazi Miloša Crnjamskog. Cmjanski literarno oživljava perod vladavine Aleksandra Obrenovića: on uvodi veliki broj ličnosti koje imaju strogo određene profile, Pred nama se odigravaju značajni događaji: proglašavanje maloletnog Aleksandra za kralja, minigtarske sednice, mondenš*iki život u inostranstvu. Pisac jetko i slikovito opisuje· đdvorsku kamarilu, dajući slici karikaturalna obeležja. Glavna ličnost drame Aleksandar Obrenović nalazi se u centru dram ske radnje i ona je najbolje ocrtana. Kralj je naprasit, grub, često i prostački sarkastičan; on pretstavlja prim:tivnog autokratu. Kroz čitavu dramu „odjekuje „njegov grubi smeh i surova šala, zapovednički glas, prgavo prepiranje, razdražljivo zapomaganje; njegova svest sve uprošćava i vulgarizuje; on hoće sve da reši jednim potezom; on olako shvata svoj kraljevski poziv i nema ljubavi za narod i njegovu sudbinu. „Aleksandrov agresivni stav je znak slabosti i straha koji duboko krije u sebi nadoknađujući ga mnaduvenošću. Aleksandrova duboka ljubav prema Dragoj Mašin je, prvenstveno, literarni motiv u onoj životnoj tragediji koja se odigrala početkom stoleća,

Pisac je opisao ovu intimno-psihološku stranu značajnih zbivanja u okvirima i granicama prikaza istoriskih događaja. On nije mnogo imsistirao na ljubavnoj vezi izme-

„Konaka“

logom jedne dinmastičke maskaradđe. Kraljevo ubistvo biva praćeno muzikom „Slovenskog marša“ Čajkovskoga — ona se mogla čuti i Za vreme dok je Aleksanđai Obrenović nasilno uzimao vlast u Svoje ruke. Taj marš je sveđok njegovog triumfa i njegovog pada. Draga Mašin odlazi u smrt zajedno sa svojim mužem: ta koketna i senzualna žena, „ćerka pokojnog Pante Lunjevice i unuka slavnog VO, Nikole Lunjevice“, koja Aleksandru kaže: „bolan, Chćri“, u haljini „couleur de roze“ ..

Miloš Crnjanski često napominje đa je dramu „Konak“, rađenu po dokumentima, pisao sa literarnim, intencijama, sa težnjom ka teatrainoj istinitosti. On se, kaže, obraća današnjim čitaocima sa ciljem da im pruži spektakl i katarzu. Nesumnjivo je da je „Konak“ jedna vešto napravljena drama. Krećući se u granicama istoriske realnosti, pisac je iskoristio građu u najve=ćoj meri: načinio je dobar raspored, stvoruo radnju, naslikao fizionomije i uspeo, jednom rečju, da stvarnost oživotvori onoliko koliko je to ona dopuštala. Crnjanski mi= gđe ne izlazi iz njene sfere u 5

MILOŠ CRNJANSKI

blast irealnoga, Mi možemo zažaliti što međusobni odnos Drage Mašin i Aleksandra Obrenovića nije dublje obrađen, ali to bi već izmenilo čitavu koncepciju drame. „Konak“ je verni prikaz istoriskih prilika. Ako se iz tog ugla posmatra, onda je on uspeo. Ali ako od literature tražimo više artizma, onda se „Konaku“ mogu stavili mnoge primedbe koje se sve, manje više, svode na ovu: isuviše se oseća trag dokumenata, takozvane istoriske istine ispričane u udžbenicima i monografijama. Hteli bismo neki put više mašte, osećajnosti, literarnih analiza tragike strasti ...

Drama Crnjanskog se čita sa velikim interesovanjem, i mislim da če se gledati na scemi sa još većom pažnjom. Ruka stvaraoca prvog reda oseća se na svakoj stran:: to nije zamah iz njegovih najboljih dana, ali jeste, svakako, delo čoveka koji je proživeo te najbolje dame. Njihov sjaj pada i na „Konak“, Crnjamski nije hteo da se upušta u igre fantazije. snova. ili mita. Njegova koncepcija je određena i nedvosmisleno sprovedena: napraviti jedam tragikomični spektak! koji isuviše liči na život da bismo ga mogli uzeti kao čistu literaturu. Duhoviti dijalozi, dobro pogođem štimung, uspela karakterizacija likova, sve to čini ovu dramu vrlo čitkom. Ona ne. pretstavlja najviše trenutke Miloša Crnjamskog, ali u svakom slučaju ona

mosi njegov pečat. A to je dosta.

Pavle ZORIČ

đu Drage Mašin i od nje mnogo .

mlađeg kralja. Njihov odnos oseća se u čitavoj drami kao pozadina, uzrok, dekor, ali ne kao izvor dublje studđije ljubavne. strasti. Lik Drage Mašin, lepe, zrele žene, pune zavodljivosti i proračunatosti istovremeno, autor je, uglavnom, eks-

plicimo dao. U toku same dramske ·

radnje on nije, „osim možda na kraju, razvijen i motivisan. U poslednjoj, petoj, slici kad se u spavaćoi sobi dvora nalaze dvoje Usamljenika, kralj i kraljica, i rezignirano razgovaraju o svojoj sudbini, za trenutak istoriski moment iščezne pred dubokom tuqom dva ujeđinjena srca koja osećaju smrtni čas i koja se ispovedaju bez Kkraljevskcg bleska, Čuje se otkuenvanie velikcn sata — Do-

slednja tišina Dred traa:čnim epi-

8

Kar

ent