Književne novine

Nastavak

Besmertno đelo klasične grčke knjis Mewnosti »Odiseja«, dobila je sađa, bDosle dvađeset i više vekova, svoj mastavak, Grčki Književnik Nikos NKazamncakis napisao je nastavak MHomerovog speva, jer je smatrao da Mpev nije dovršen i da Jutalica, kao što je bio itački Mralj, nije mogla da We skrasi na jednom mestu „posle svega onog što je doživeo. Nastavak »Ođiseje« počinje tačno tamo gđe so pavršava Homerov spev i vodi Kralja Odiseja m move pustolovine kroz 33 hiljađe stihova napisanih na ođličMom novogrčkom jeziku.

PANORAM

· „Odiseje“

NIKOS KAZANCAKIS

Homerove

Ww nastavku Ođisej opet odlazi ođ svoje kuće nezađovoljan i ženom i sinom i Jufta afričkim Rkontinentom Sve do njegovog krajnjeg juga gde nalazi mističnu smrt, Ođisej N. Kazancakisa je, poređ svog junaštva i ljubavi za avanture, čovek željan saznanja o problemima i .ciljevima života na zemlji i krajnje „sudbine ljudskog rođa. Odisej pretresa i pitanja postojanja boga u diskusiji sa mudđrim ljuđima koje sreće na svom lutanju, shvatajući na Kraju đa je svaki čovek za sebe bog u ovom jeđinom životu Koji postoji.

Sabrana bisma Van Goga

Nesrećna ličnost slikara Van Goga je već više puta bila predmet lite\arne obrađe, Ali prava slika života i lčnosti Vam Goga đobija se ne iz romansiranih biografija i tuđih seća nja nego iz njegovih pisama, koja su ovih, đana potpuno sređena i. izdata, Pisma Van Goga su u ovom izdanju sređena hronološki i tačno opisuju postepeni razvoj slikara kao umetnika i kao nesrećnog i neshvaćenog čoveka.

x

Novo delo Džems Džonsa

Pisac đela »Odavđe do večnosti« i »Neko dolazi irčeći«, Džems Džons, u Svonmni novom romanu ·»Pištolj«, wraća se svojim starim rainim temama. Svojom veštom tehnikom slikanja grubih aspekata Života u ratmnom vihoru, Džons plastično dočarava doživljaje američkih „vojnika na tropskim ostrvima beskrajnog Pacifika. U ambijentu plave pučine i zelenih obala odigrava se Krvava drama ljudi, koji se bore protiv neprijatelja, protiv sebe i između sebe. I ovde Džonsove junake obuzima osećaj besmisla u praznine živofa, Koji svoje mnaličje tako otvoreno pokazuje u sevanju bajonetla i fijuku kuršuma,

KNJIŽEVNE. NOVINE

List za književnost, umetnost 1 društvena pitarija – Ređakcionji odbor:

· Miloš IL. Banđić, Bora Ćosić,

Slavko Janevski, dr. Mihailo

Marković, Slavko Mihalić, Pe-

đa Milosavljević, Branko Milj-

ković, , Tanasije Mlađenović,

"'Mladđen Oljača. Vladimir ,Pe-

trić, Đuza Radović, Izet Sa-

rajlić, Vladimir Stamenković,

Urednioi:

CREDOMIR MINDEROVIĆ PREDRAG PALAVESTRA t

Direktor: TANASIJI: MIJ;ADENOVIĆ. mr izdaje Novinsko-izdavackRo

preduzeće »•Književne novine«, „Beograd. Prancuska 74, Redaksija: Prancuska #7, teL 21-000, tek. račun: 101-707-1-208 List izlaz? svakog drugog petRa Pojedini broj Din. 320. Go- ' dišnja pretplata Din. 600, e-~!uw„udišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko.

Rukopisi se ne vraćaju.. ·

Tehničko-umetnička oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Odgovorni urednik: CEDOMIR MINDEROVIĆ

Stampa •»GLAS Beograd. Ra Vlajkovićeva 8

+

PAVEL NJILIN

Sovjetski bestseler

Najčitanija knjiga u Sovjetskom Savezu u toku ove zime bio je roman »Drug Venka«, od:đosađ ne tako poznatog pisca Pavla Nilina. U svom prvom izđanju roman je štampan u

milion primeraka Koji su razgrablje- ,

ni, dok se ponovo objavljuje u nastavcima' u časopisu »Znamja« MKoman je uzbudljiv i u stilu avanturističkih romana, ali daleko veće umetničke vrednosti, Glavna ličnost romana, Venka, odlazi u. sibirske stepe da se bori protiv banđi nekog atamana, koji ne priznaje sovjetsku

Vlast. Posle niza peripetija Venki

uspeva da ubeđi odmetnike, da, se pređaju vlastima, dajući im reč da će biti pošteđeni. Međutim Venkini pretpostavljeni gaze obećanje i streljaju odmetnike.

- Bi

. Lui Ganet nabisao „Drugu stranu medalje“

Luj Ganet je,stekao svetsku slavu lek kada je- njegov roman »Most na

„reci Kvaj« prenet na film. Kritika

i čitaoci su,počeli da prate njegova

· književna dela i da se'uveravaju da

su ona ođ značajne literarne vređno-

.sti., Ganet je' već tada imao gotov

rukopis svog romana »Druga strana

·medđalje«, koji pretstavlja neku vrstu

trilera. Radnja' se romana događa opet na Dalekom istoku, u logorima belaca za vreme E svetskog rata. Pisac stuđira odnose zarobljenih bclaca i domorođaca, koji rađe ma plantažama kaučuka u tropskoj džunEli. Opisivanje ljubavi između mlade Malajke i jeđnog belca potseća na atmosferu takvih opisa m romanima

Somerset Moma. A. KOSTIĆ

Velika isložba Urfaterove kolek-

Božo BULATOVIĆ | |

TRULINA

Udno Podbišća m "Taru, kao komit a seosku kuću, upada Bjelojevička rijeka. Tada je sve dotle brzokroka planinska vodojaža, ledena i zasukana, ogronjala vrbama oko kojih se pletu brđanske priče o viljenjacima, bijelim vampirima i zduhačkim sastajalištima. Odatle oma je još ledenija, usukanija i luđa: niz vrbake ka Dobrilovini motaju se sva čuda koja je đavo sačinio u besposlici da življenje na zemlji

. učini zanimljivijim i — opasnijim. Tara i Bjelojevička rijeka udaraju tu jedna u drugu, bodu se, teku čitavih sto koraka zasebno, bok uz bok, ne mješajući vode. Negdje oko Ambaričkog Krša, stiješnjene i napadnute od iskonske stijene, sprijateljene nevoljom, one se miješaju i scstrime i sa tog mjesta su jedno i zajedno.

Nešto kao i te dvije nesestrime i posestrime, teku, čas zasebno, čas združeno, komitski snovi i java. Spavanja tu nema. Čak ni rakija nije m stanja da spusti komitu u duboku jamu snježanicu gdje se san zapretao ispod bijelih naslaga vremena koje zovu snježanicima. Rakija samo zamutli le dvije komitske rijeke da im se vode razlikuju i poslije uvora.

Maruša e manja rijeka, Istosava široki tok na kome nema gaza. Maruša je Bjelojevička, Istosava je 'Fara. Maruša je iz Bjelojevića, iako rodom sa Mateševa, ona je udovica, domaćin joj je poginuo na Razvršju u bici koja je spasavala srpsku braću, u razbojištu što je topilo snijeg na međaš-kamenima dviju godina. Petnaesta je nestala u smetovima i usovima, ali je dodala krvavi i ognjeni mač šesnaestoj. Tu je Marušm domaćin ostao sve do proljeća, pa su ga kasnije, kradom, prenijeli na Prskovo i tamo mu podigli tvrdozidu kuću od kamena i busena, Dijete koje se rodilo poslije očeva zgibenija, Maruša je odvela u Mateševo i predala majci. Ostala je u Bjelojevićima kod svekra, poslijepa starca, i počela da vojšti na seoske momke ne bi li oni, zaneseni krvlju i mladošću, zaboravili švapsku wru. Svi su izgledi da je vojstila na njih tek da stekne slavu ženskog ratnika koji je sem hrabrosti naoružan i opasnim oružjem: ljepotom. A tada je krenula ka tvrđavi koju je željela da „osvoji. Gojko je bio lijep momak, ne najljepši ni u svom zaseoku, ali se Maruši činilo da sa ga vile jedna u drugoj posijale.

Istosava je tekla mimo Gojka i ranije, djevojče iz susjednog sela svak poznaje, nije ga zvala u svoje vode, niti je on to ikad zaželio. Kad se udala za Piunišu i od cure koja je svačija i ničija postala njegova snaha, pritajeno sviđanje dobilo je znamenje one ljubavi koja je poznata pod imenom svojatanja. Braće nije imala, pa je u Gojku mogla naći nadoknadu za neophodnu i ženama tako dragu kletvu. Gojko i Puniša nijesu nikoga sestrom zvali, te je za mlađeg brata snaha mogla biti i sestra i snaha. Tada, na početku šesnaeste (i ove priče), ona i nije bila drugo do to dvoje, zakićeno smirenim i·uvenulim mirisanjem dunje, dunje koja znači kućni mir. Tada, kad se nova godina probudila i prošetala u opancima od traye, u haljini od mladog bukovog lista, počeo je izdig u planinu — čekan duže nego ranije, jcr je švapska komanda određivala dan za izlazak. Maruša i Istosava krenule su zajedno — udovica bez crne povezače za domaćinom, nevjesta ubrađena' do donje usne u crnu krpu za stricem.

Gojko ih je vidio kad sm pošle i čudio se otkud se nađe iu

Marsša kad nije ni rod ni pomozbog. Svekrva je ubrala snahi zovinu.

granu da se zakloni od sunca, snaha je pod pojasom imala veliku novost za kuću L,jeposavića. Gojko je spremao kljuse da natovari tadake bez kojih se u planini ne može. o ;

Još na mostu — pričala mu je Istosava -— vidjelo se ko je Maruša. Vodila ju je ispod ruke, ali nehajno i zaneseno. Ne ide ona sa saputnikom, ona puluje sa vjetrovima, sa njima razgovara, od njih prima poruke i preko njih šalje svoje, nekud, u nepoznato. Istosava gleda samo put, a Marušino oko šestari na sve sirane. Njeno. je sve pod nebom — i trava, i sunce, i čovjek radi nje nekud mili, umanjen

prvim vrućinama. Istosavino, je mirno, sad uveliko, tužno, ucrnjelo od'

bremena, Marušino je varnica koju ne gase ni decembarski snjegopad1, ni tuđa vojska, ni kućna pogibija.

»Da mi je nijesi ni za tren ispustila, Marušžo, no stalno pored nje, sve sa lijeve njene strane«, šaputala je udovici Velika prije nego su krenuli, »da ništa ne vidi oko puta, znaš li, žena kad je samdruga

LIKOVNA UMETNOST

ne smije vidjeti mrtva čovjeka — može dijete da se išteti ili njoj nešte

da bo,

M ltyez na mostu, Maruša ostavi neyjestinu ruku. Isuviše se ke grane prihvatila, mogu vojnici da pomisle kako je ona jih ljetorastak, Ispravila se, najahala prsima na drvenu bgradu mostine, gledala u vodu, Istosava savila glavu — brvna iscrvotočena, ı

ga vade na Oe ina, »Njoj je život skinuo sve oglave i uzde«, po.

mislila je dok je čekala, »nju je život puslio u sampas, pa može da ·

čini što joj ludo srce ište«..I.bilo joj je pomalo krivo što Maruša'ima, toliko staza m životu, a ona je zakovana za jedan krevet i natrunjena

sudbinom: da mora donositi, nove živote. Bilo joj je milo što će tuđi.

vojnici vidjeti da i u brdima ima žena, lijepih i slobodnih, jer ju je

do svih korijena uvrijedila priča »svjetskih« ljudi kako su žene po,

daljinama i tuđim vilajetima anđeli, a brđanke runjave mečke.

most neće dugo, odnijeće.

Maruša sc pokrenula, ispravila se opet, poledala s visoka stražu,

Rugala se vojničkoj obavezi da starješinu gleda u prolazu iskrivljena .

i i jni jom lijepom i bezočno vrata, pa se i ona usukala i gledala vojnike svojom P om braka Istosava je gazila kroz trnje, skoro hramala, iako su mostine

bile uglačane tabanjem. EA Ridkano predivo seoskog pula opet se savi u jedan nogostup,

zatim poče da lunja psećim korakom kroz teško i debelo zelenilo pla.

nine. Pripeke su kuvale na proplancima, lonac zemlje, jara se dižala kao zastor sve do oblaka, a w prodolima i osojima 'tinjala je vlaga,

i plica se otud glaskala pokislim cvrkutanjem. Smrdi zmijska pečurka,.

miriše bukova kora, na zenice pada. paučina i u dušu ulazi sivilo sa

grobljanskih ograda. a „VO ij : Maruša zaboravila 'Melikine riječi, ide s desne strane, priča o syemu i svačemu, preskače u razgovoru iz sćla u selo, iz kuće u kuću. Da bi ispunila obećanje, 'Maruša upozori Istosavu da ne gleda ulijevo, »T Tamo ima još nepokopanih, a samdriga žena ne smije to da

vidi, može dijete da se išteti. Gledaji put, ne okreći se, a ja ću ti pri-

čati ponešto«. | POO

I poče. O tome kako se ulada, kako je njen Dušan bio putar kod Mateševa, a ona čuvala ovce. Prvo se posvađali — ovce pobalježile novu cestu, momak se naljutio, onda je zagledao i osmjehnuo se. O

tome 'kako joj se sviđa Gojko, samo — on nije za nju, makar ine

bila udovica. O tome kako su nesrećnika (Dušana) sahranili potajno, a njoj ne dali da ide na Bojnu Niivu, pa ga nije mriva ni vidjela i čini joj se da je živ. | , »Stoga mnogi misle da ga ne žalim«, i rzo, a suze joj sitne činđuve.

ı __ Osjećao se smrad. Prvo kao pečurka, zatim jači i trajniji. U na,

vratima je nestajao, tek da sliedeći juriš bude teži. Vukao se,između stabala, gust kao smola, ljepljiv, od njega se u grlu hvatala kuglica gađenja, kao lješnik tvrda.

»Ovdje su Švabe najviše ginule, jurišale od Lepenca, a naši do-.

čekivali iz šančeva. Sad su prekrivene tankom zemljom, čekaju i za njih naredbu da ih sahrane u zajedničko eno tamo« — ona široko pokaza planinu. '

Pričanje poče da tke sa vrućinom pretopao pokrivač. Maruža ga je sve više navlačila na Istosavinu glavu, nevjesla je osjećala da je obliva znoj i činilo joj se da su joj i ruke zavezali da se ne oslobodi. »Odebljaću od ovoga još više,

gazi na zmiju. & »Bio se naduo, bože sahrani. Bio je deblji od tebe«., >Ko?« »Moj crnjo. Pričaju još o tome po Bjelojevićima«. Vri zemlja od sunca, kuva se, ma njoj i šalje smrad kao opomenu živima, truli, truli, jedna ·žila .se opet ispriječi na putu, možda je zmija, možda je samdurga zmija, »ovdje su ležali naši iz sela — eno se još vidi trula trava, gdje su ležali«, nevjesta deblja, ali ne da rodi novi Život, već da satruli sa iim zamefkom, da zasmrdi planinom,. da se neka nova nevjesta ukriva od tog smrada i plaši za dijete, Jer može da se išteti.

- Istosava baci pogled ulijevo i vidje između bukava nešto crno, debelo, dugo koliko čovjek, prileglo uz samu zemlju kao da je ničice palo. To crno (bila je već sklonila pogled, naglo, da su je oči zaboljele) ugaženo je po sredini i curi iz njega gusta sukrvica. Put poletje odozdo pravo ka njenim spuštenim prsima i ka licu, udari je, ali bezbolno kao u snu. ,

i Maruša je dugo češljala i brisala prašinu sa njene debele raše, podignute naprijed do koljena. |

»Ono, jade, nije bio mrtvi nego truli balvan«, reče joj kad izmakoše, uze je podruku, steže, i skoro ponese ka planini.

(Odlomak) ·

Izložba zbike Ur'fater

stičkih raspoloženja prisutno je i na

Treba svakako istaći visok krite-

poče da plače, ali nekako.

groblje. Moj crnjo je poginuo , i

a sigurno će se i pjege raširiti«, pomisli, ugleda na putu isturenu bukovu žilu i preskoči je u strahu da ne na-,

jara udara u oblake, iruli čovjek.

cije donela nam je uglavnom i u većini nadrealističke slike svetskih majstora ovoga pravca. Interesanino je da baš zbog speciličnog razvoja nadrealizma u našem slikarstyu, pretstavlja ova izložba za našu publiku, a naročito za mlade slikare, jedan sasvim izuzetan doživljaj. Više nego samo prijatnost onima koji imaju aliniteta za ovaj likovni pravac, donela je ova izložba nadrealista neka neophodna obaveštenja, a i možda pouku... ~

U jugoslovenskoj likovnoj ·wmetnosti zaista su do rata bile sporadične i kratkotrajne pojave nadrealizma. Ako se ne zadržimo na slučajnim pokušajima pojedinih umetnika ustvari plodovima uticaja daleko intenzivnijeg književnog pokreta ili odblescima francuskih uticaja, mnogo više nego intimne stvaralačke potrebe — mogli bismo, ne čineći istorisku pogrešku, da nadrealističko slikarstvo kod nas, u periodu do ovog rata, svedemo na delove opusa petlorice umetnika: Noje Živanovića, Kregara, Maleša, Juneka i Milene Pavlović-Barili, od kojih se delo poslednje dvoje razvijalo daleko od naše sredine.

Međutim, suprotno ovom periodu, posle rata se javlja ne mali broj mladih umetnika koji mada nemaju uzora na svomc tlu .i nc vezuju sec za načela ortodoksnog nadrealizma iz ranijih godina, razvijaju svoju likovnu misao slobodno, ali nadahnuto atmoslerom koja je svakako plod ovoga pravca. Oni se ili zadržavaju na prelazu u kome se doživljaj stvarnosti. utapa u irealna podneblja sna, ili svojim vizijama žele da atmosferu sna produže sredstvima koja pripadaju apstrakciji. Dovoljno je pomenuti samo nekoliko imena Stančić, Šuštaršič sa čitavim krugom ljubljanskih mladih, značajna grupa Deđinih slika, zatim jedna faza Marija Maskarelija, Manište, Zorana Petrovića, Dušana Ristića... — kao dokaz da rezultati nisu izostali. Ovo interesovanje za varijacije nadrcali-

delima najmlađih. Tako, mada u manjini, nadrealizam ipak danas pretstavlja jednu od aktucInih pojava u

strujama naše savremenc umcinosti. Izložba obuhvata 35 autora sa 89

eksponata. U ovom sklopu treba naročito istaći dela autora koji su gradili svetsku modernu, kao Kandinski, Kle, Maks Ernst, De Kiriko, Miro. Značajna istorisko umetnička vrednost ove kolekcije naročito je u tome što ona obuhvata i prave samostalne izložbe sa brojnim delima retrospek-

tivnog karaktera Maks Ernsta, Paul

Klea, Huan Miroa i Rene Magrita, sa kojima se uglavnom ·mogu obuhvatiti karakteristike opusa ove četvorice umetnika.

Pored poznatih dela koja se reprodukuju takoreći po svim istorijama modernog slikarstva, kolekcija sadrži i prave retkosti. Takav je jedan Kleov lavirung iz 1913, iz vremena pre umetinikovog putovanja a "Tunis, odnosno pre početka Kleovog kolorizma, kao i izvanredan akvarel »Decač« iz godine u kojoj Kle iznosi svoje umetničko credo u »Pedagoškoj beležnici« (1924). Takvi sa i Ernstovi dadaistički i prvi nadrealistićki radovi iz godina do 1925, odnosno do aflirmacije nadrealizma. Takođe je pravi kuriozitet i Miroova »Crnačka igračica« iz 1921, iz vremena kada se Miro samostalnom izložbom

prvi put pretstavio pariskoj publici.

Specifičan značaj ima i slika »Dan i noć tela« Salvador Dalia koja je iz poslednje godine njegovog »čistog« nadrealizma. Posle 1936 slikar je pao pod jak uticaj renesanse. Retkost pretstavlja i slika iz 1916 »Legend« od Man Reja jer pripada njegovo najranijoj fazi i vremenu kada je u Njujorku osnivao dadaistički pokret kao preteču nadrealizma. Posebnu vrednost imaju: slika Kandinskog, mala Volsova »Bez naslova« i dva izvanredna platna Iv Tangia, ne samo zbog svog kvaliteta nego i zbog činjenice da se radovi ovih umrlih majstora golovo ne mogu Višc hnabaviti. rijum sa kojim je svako pojedino platno odabrano, tako da reprezentuje i svog autora i pretstavlja značajan elemenat u sklopu pravca kome pripada. To je neosporno dokaz

OC CC TT USC

RENE MARGIT: TERAPE

naročilo pouzdanog sluha za zvuk slike, što čini najlepšu odliku onih koji su sklapali ovu značajnu koleks ciju.

Dr Katarina AMBROZIČ